- Peščanik - https://pescanik.net -

Lekcije 1989.

Lenjin je jednom definisao revolucionarnu situaciju kao onu do koje dolazi kada vladari više ne mogu, a podanici više ne žele da nastave po starom. Engels je voleo metafore, pa je rekao da je revolucija babica koja pomaže pri rađanju novog života iz starog tela. Obe ove slike nam padaju na pamet kada se setimo svih revolucija iz 1989, kada je poražen vladajući sistem koji je verovao da je zasnovan na istorijskoj mudrosti Lenjina i Engelsa.

Komunističko rukovodstvo u Istočnoj Evropi je u stvari skoro potpuno prestalo da veruje u bilo šta drugo osim u svoje preživljavanje i sopstveni interes, što je jedan od razloga zašto su se ti režimi tako naglo srušili. Iako revoluciju običnih ljudi nije pokrenula nikakva „nova“ velika ideja, što je bio slučaj 1789, 1848, ili čak 1917, intelektualci i mase su se složili da im je potrebna smirujuća „normalnost“ – život kakav se vodio u Zapadnoj Evropi, gde je bilo moguće izraziti kritiku, glasati, razgovarati o slobodi štampe i postati potrošač, ali i proizvođač. Ovi trezveni zahtevi su ipak u izvesnom smislu bili revolucionarni, iz čega se može videti koliko su ovi režimi, koji nisu mogli da zadovolje te potrebe, bili neuspešni i bankrotirani. U javnom duelu održanom 1988. sa jednim funkcionerčićem Komunističke partije Poljske, Leh Valensa je pridobio publiku jednostavnom izjavom da „Evropa putuje kolima, a mi pokušavamo da je sustignemo biciklom“. (Ovaj citat se može pročitati u novoj knjizi Elizabete Matinije Primenjena demokratija, u kojoj se iz prve ruke može saznati dosta o sporoj ali nezaustavljivoj transformaciji Poljske.)

Na dvadesetogodišnji jubilej revolucije mogli smo da pročitamo hrpu dosadnih članaka o tome kako su mnogi, naročito u bivšoj Istočnoj Nemačkoj, „nostalgični“ i kako žale za sigurnošću starog staljinističkog sistema. Takva sentimentalna trućanja – kakva su se mogla videti i u iritantnom filmu Zbogom Lenjine! – postaju neprobavljiva za čitanje u poređenju sa još jednom novom knjigom Revolucija 1989: Pad sovjetske imperije Viktora Sebestjena. Koristeći arhive otvorene nakon pada Berlinskog zida, Sebestjen opisuje onaj dan krajem oktobra 1989, kada je šef Službe za državno planiranje DDR-a Gerhard Širer saopštio partijskom rukovodstvu surove vesti iz privrede. „Skoro 60% čitave industrije DDR-a može se otpisati kao staro gvožđe, a produktivnost u rudnicima i fabrikama je 50% manja nego na zapadu“. Još je gore bilo dvanaestostruko povećanje nacionalnog duga DDR-a – što je predstavljalo toliko grotesknu situaciju da je podatak bio skrivan pod oznakom državne tajne, da zajmovi sa zapada ne bi presušili. „Samo da bi se izbeglo dalje zaduživanje“, pisao je Širer u izveštaju, „životni standard bi morao da se snizi od 25 do 30 procenata, što bi situaciju u zemlji učinilo neodrživom.“ Tako je Zid pao tik pre nego što je hermetički zatvorena država koju je okruživao trebalo da implodira. Sumnjam da bi za time postojala velika „nostalgija“.

Sebestjenova knjiga pokazuje kako se sve svelo na suočavanje sa činjenicama. Sovjetski predsednik Mihail Gorbačov i ministar spoljnih poslova Eduard Ševarnadze su se na to odlučili nakon černobiljske katastrofe i zvanične kampanje laži koja je u prvom trenutku usledila. Tada su počeli da prihvataju činjenice, jednu za drugom: neizbežni poraz u Avganistanu i neodrživost Varšavskog pakta. Bilo je samo pitanje vremena kada će sve satelitske vlade krenuti za njima. Odlučujući događaj bila je odluka mađarske vlade da otvori granicu sa Austrijom, omogućivši tako istočnonemačkim „turistima“ u Mađarskoj bekstvo na zapad. (Prethodno su pitali Ševernadzea kakva će biti sovjetska reakcija na takav potez, a on im je odgovorio da to nije briga Sovjetskog Saveza. To je bio kraj.)

Pretpostavljam da će ove nedelje biti i uobičajenih pohvala Ronalda Regana i njegove verne uzdanice Margaret Tačer, koji su svojim nesalomivim antikomunizmom srušili Zid. Nedavno otvorene arhive osporavaju takve tvrdnje. U septembru 1989. „čelična lejdi“ je posetila Moskvu i održala predavanje Gorbačovu protiv ujedinjenja Nemačke. Kazala mu je: „To bi destabilisalo čitavu međunarodnu situaciju i moglo bi da ugrozi našu bezbednost.“ Ostala je pri svome čak i nakon što su Berlinci uzeli istoriju u svoje ruke i zdrobili barijeru.

Takođe se često zanemaruje uloga „narodnih“ poktreta u nekomunističkim zemljama. Tokom čitavih osamdesetih, demokratske pobune na Filipinima i u Južnoj Koreji, kao i dugogodišnji otpor antiaparthejdskih snaga u Južnoj Africi, pokazale su da kada ljudi ne žele da nastave po starom, treba samo da prekrste ruke i uporno čekaju promenu. Ovi primeri su bili proučavani iza „gvozdene zavese“: knjiga Elizabjete Matjinije o Poljskoj direktno poredi poljsku situaciju sa onom u Južnoj Africi, a vodeći poljski disident Adam Mihnjik je izbliza proučavao postepenu ali impresivnu evoluciju Španije iz fašističke teokratije u civilno i sekularno društvo.

Danas je sećanje na „plišanu revoluciju“ ili „meku revoluciju“ vrlo sveže u Iranu, gde se pohapšeni intelektualci i aktivisti optužuju za kovanje „plišanih“ zavera. U Teheranu, avaj, još uvek ima mnogo crkvenih vođa koji veruju, onako kako su komunisti prestali da veruju, u svoju primitivnu i tiransku ideologiju, i koji su voljni – ako ne i željni – da za nju ubiju. (A nasilničke iranske mule su dobile prvo veliko priznanje svoje izborne krađe iz Moskve Vladimira Putina, koja je do dan danas sedište jednog agresivnog, šovinističkog, militarističkog režima pod klerikalnim uticajem.) Zato i dalje imamo obavezu da budemo solidarni sa pokretima transformacije, uz sećanje na vreme kada su civilizovani narodi, koji su tolike godine bili prisiljeni da drže jezik za zubima ne smejući da pisnu, svi udahnuli vazduh u istom trenutku i oduvali stari poredak bez ijednog jedinog ispaljenog metka.

Slate, 09.11.2009.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 10.11.2009.

PAD BERLINSKOG ZIDA