- Peščanik - https://pescanik.net -

Levičari i liberalno opredeljeni građani

Pjer Paolo Pazolini na grobu Antonija Gramšija, 1970.

Između dva sveta, zatišje, u kojem nismo.
Izbori, privrženost…
drugi prizvuk ni nemaju osim ovog iz bolnog vrta.
(Pjer Paolo Pazolini, iz pesme Le ceneri di Gramsci, 1957.)1

Pitanja koja je Dejan Ilić postavio u tekstu “Levičari i ostali” svakako su razložna, ali i pokazuju jednu kompulzivno-neurotičnu poziciju u kojoj se svi nalazimo. Prisiljeni smo da odgovaramo na “interpelaciju”2 dominantne ideologije i da svedemo vlastiti govor na ono što ta ideologija od nas i očekuje: da sve podredimo rešavanju “praktičnih” životnih problema i da čudo tog rešenja bude esencija društvenih odnosa. Bar ja tako razumem konsekvencu Ilićevog pitanja: “šta će se raditi i od čega će se živeti kada levica dođe na vlast?” Pri tom se on ovde pojavljuje kao veći optimista nego ja, jer već pokušava da vidi levicu na vlasti, a to je još veoma daleko od realnosti. Ali realnost nije nešto što jeste već nešto što nastaje. Ilić to vrlo dobro zna jer ne bi pisao to što godinama piše da pristaje na ovakvu ideološku interpelaciju. Sam akt pisanja je već akt otpora pragmatici našeg delanja u pravcu ručka na stolu. Jer šta drugo i drži najšire mase u podređenom položaju nego njihova nemogućnost da izađu iz začaranog kruga puke ekonomske egzistencije i otuda svi mi koji pišemo pre svega sebi obezbeđujemo nekakav “višak vremena”, posedujemo ipak izvesnu “privilegiju” da između dva ručka povremeno mislimo i na nešto drugo osim na to kako taj ručak obezbediti. Naročito ako pišemo nešto što uveliko prevazilazi naše “uske struke”.

Otuda ne kažem da su Ilićeva pitanja retorička; ona su izazvana našom zajedničkom panikom da se ova rasprava mora “opravdati”, jer svi koji u njoj učestvujemo možemo biti optuženi da vodimo tek još jednu “salonsku” debatu. Tu se i nalazi uspeh dominantne ideologije: ona nas gura u neku navodnu neposrednost ekonomskog života, u ono što je Marks nazvao “dosadnom kompulzivnošću ekonomskog”. Tako se i otvara rupa u koju svi propadamo: ako zagovaramo neku levičarsku poziciju onda bi upravo trebalo da nam ručak na stolu za sve bude prioritet, a opet znamo da je to upravo interpelacija koju nam upućuje dominantni poredak – bavite se konkretnim problemima ljudi i batalite ideologiju, bavite se bazom a zaboravite nadgradnju.

Ilićev tekst dakle pre svega doživljavam kao poziv da se ova rasprava nastavi (bez obzira što neće rešiti životne probleme građana Srbije) tako što nas sad on “interpelira” da razjasnimo svoje stavove prema pojavi nove levice u Srbiji, iako je i osnovno profilisanje te nove levice tek u povoju. Za pojavu nove levice izgleda postoji sve veće interesovanje, jer svi vidimo da u ovom trenutku u Srbiji (a i drugde) postojeće političke partije (i u vlasti i u opoziciji) ne zastupaju interese velike većine građana. U situaciji smo političke krize koju je u vreme ustoličenja fašizma na vlasti u Italiji dvadesetih opisao u svojim Zatvorskim beležnicama Antonio Gramši: “U nekom trenutku u svojim istorijskim životima, društvene klase postaju razdvojene od svojih tradicionalnih partija. Drugim rečima, tradicionalne partije u svojoj patrikularnoj organizacionoj formi, s partikularnim ljudima koji ih konstituišu, predstavljaju i predvode, njihova klasa (ili frakcija te klase) više ne prepoznaje kao svoj izraz. Kada se takve krize dogode, neposredna situacija postaje delikatna i opasna, jer je polje otvoreno za nasilna rešenja, za aktivnost nepoznatih sila, predstavljenih harizmatskim “čovekom od sudbine”.3

Elem, ono što podrazumevam da je Iliću i meni zajedničko je to da ni jednog ni drugog (ako se za sada oslonimo samo na naš liberalni individualizam) nijedna postojeća politička partija u Srbiji ne zastupa. Otuda smo počeli da spekulišemo (a i ja da se možda naivno i “nadam”, kako kaže Ilić) o mogućim političkim alternativama te da registrujemo njihovo pojavljivanje. Jedino što svi u raspravi kao da podrazumevamo jeste odgovor na pitanje šta je to i ko je to nova levica u Srbiji, pa i od naših čitalaca očekujemo da to već znaju.

Pošto je osnovni povod bio tekst Andreje Jovanović, Ilić se s pravom fokusira baš na njene stavove koji su, koliko shvatam, i stavovi kolektiva Gerusija kao jedne od organizacija koje čine asocijaciju nazvanu Levi samit Srbije. Stiče se izvestan utisak, možda pojednostavljen, da Jovanović pripada onima za koje se čini da malko “koketiraju” sa desnim nacionalizmom, pa i sa tzv. “anti-antifašizmom”. Stičem utisak da ovaj segment levice otprilike ovako gleda na trenutnu situaciju: antifašizam je postao neka vrsta liberalnog rituala, on je korumpiran koliko i sam liberalizam, a što je najvažnije krajnje neučinkovit za “mobilizaciju masa”. Jer argument zapravo glasi da je tradicionalni antifašizam na levici postao nekakva prepreka da se “zađe u mase” te da se levica omasovi. Ovakav argument podrazumeva nešto veoma vulgarno: da je radnička klasa specifično sklona fašizmu, ili bar nekom tvrdom nacionalizmu, i da ako joj se želimo približiti treba da odustanemo od antifašizma i antinacionalizma.

Ali osvrnimo se na pojam koji Ilić pominje upravo kao simptom ove devijacije, a to je pojam autorasizma koji koristi A. Jovanović, i koji je uveo, za mladu levicu ovde veoma uticajni, slovenački sociolog i aktivista Primož Krašovec. Krašovec ovo uvodi pre svega imajući na umu tendencije istočno-evropskih buržoazija da sopstvene “narode” omalovaže kao inferiorne, neradne i nesposobne da ispune norme i standarde zapadnih liberalnih demokratija, a i norme evropske kulture en gros. Iako ta teza ima svoje pokriće u neposrednoj analizi aktuelnog liberalno-građanskog diskursa, u istorijskoj perspektivi ni komunisti nisu bili imuni na “autorasizam”, kao na primer kada su vođe Boljševika pokušavale da uspostave novo uređenje u SSSR nakon revolucije. I Lenjin i Trocki su kod ruskog radnika videli nazadne navike, nekulturnost, nerazumevanje suštine novih društvenih procesa, lenjost i neproduktivnost u radu, itd. „Ruski radnik je bio loš radnik u odnosu na radnika u naprednim društvima“, zabeležio je Lenjin koji je u mnogim svojim komentarima bio zadivljen načinom na koji su zapadna društva ostvarila visok stepen organizacije rada, te je čak zapisao da novo socijalističko društvo treba da se ugleda na model švajcarske pošte kojoj se izuzetno divio u vreme svog egzila.4

Zanimljivo je koliko je u Srbiji pojam autorasizma naišao na odobravanje i prisvajanje. Krašovca grle i Fajgelj i Bazdulj, i Ćirjaković i dr Nebojša Krstić koji tvituje Krašovčevu rečenicu da je “autorasizam podjednako odvratan kao i svaki drugi rasizam” i na to dodaje: “Autorasizam je kod nas bolje poznat kao autošovinizam”. Ne znam šta Krašovec misli o ovoj aproprijaciji njegovog pojma, ali čini se da ipak treba napraviti razliku između autorasizma i autošovinizma jer ta dva pojma koliko god slično zvučala imaju svoja različita porekla. Pojam autošovinizma ide direktno iz desno-nacionalističkog diskursa i njegovo poreklo je u tezi Mila Lompara o “duhu samoporicanja” (iz njegove istoimene knjige) koji je karakterističan upravo, i jedino, za Srbe (kao i za Jevreje, čime se ponovo uspostavlja ta famozna identifikacija dva “izabrana” naroda). Uostalom Dejan Ilić je pre par godina napisao detaljnu analizu Lomparove knjige i njoj se nema šta dodati. A tu je takođe i knjiga “Rodoljupci i rodomrzitelji” bivšeg državnog sekretara u Ministarstvu kulture Zorana Avramovića, i da ne idemo dalje na ostale eksponente ove teze.

Autorasizam bi se s druge strane mogao tumačiti kao izraz klasnog identiteta i klasnih sukoba, a ne nacionalnih. On je posledica jednog političkog iskustva (tzv. “tranzicije”) koji je bio zajednički za mnoge zemlje i u kojima su buržoazije imale određena očekivanja koja su izgleda njihovi “narodi” izneverili. Dakle ovo nije pitanje konkretnog nacionalnog identiteta, ali je desnica ta koja ga može u svakoj sredini partikularizovati na ono što za nju čini saborni kolektivitet – narod kao etno-nacionalna kategorija. To je mesto gde bih se složio sa Ilićem da je ovo neodrživo za levicu, a u vreme sadašnje krize i potencijalno veoma opasno.

Ilić u poslednjoj rečenici svog teksta preporučuje levici savez sa “liberalno opredeljenim građanima”. Ovo je vrlo nedvosmislena i značajna preporuka, ako pri tom još i čestitamo Iliću što se osmelio da se ovde pojavi kao zastupnik “liberalno opredeljenih građana” (koji takođe izgleda nemaju svoju partiju kao ni levičari). Ono što Iić implicira je da levica i liberali ne smeju da ponove istorijsku grešku da međusobnim političkim sukobom dozvole uspon fašizma ili kog drugog oblika stapanja interesa krupnog kapitala sa interesima sitne buržuazije i lumpenproletarijata. Sadašnji poredak u Srbiji oslanja se na ovakvu društvenu simbiozu, i to su tri klase koje misle da imaju svoje političke zastupnike, ili bar bivaju mobilisane postojećim politikama. Ali kao što znamo, unutar klase koju zovemo buržoaskom teško je napraviti razliku između petitebourgeoisie i ostale “ne-malograđanske” ili “liberalne” buržoazije, kao što je teško uspostaviti jasnu diferencijaciju između proletera i lumpenproletera, jer se identiteti klasa rapidno menjaju pod senkom sveopšte prekarizacije. Ali je baš zato takva diferencijacija možda i moguća i u njoj je odnos prema fašizmu i dalje simptomatičan i s tim se ne treba politički igrati, koliko god nekima na levici na živce išli ispražnjeni rituali antifašizma ako su samo u službi liberalne normalizacije. Uostalom, u zbirci eseja „Fašizam: Šta je to i kako se protiv njega boriti“, Lav Trocki ovako opisuje način na koji je Musolini došao na vlast: „Preko fašističke agencije, kapitalizam pokreće mase poludelih malograđana i bande obespravljenih i demoralisanih lumpenproletera… sva ta nebrojena ljudska bića koja je finansijski kapital doveo do očaja i ludila“.5

Ako se Ilić već osmelio da zastupa entitet pod nazivom “liberalno opredeljeni građani Srbije” (u daljem tekstu LOGS), on s pravom očekuje od “domaće levice” da “jasno kaže u čije ime ona govori”. Ali problem nastaje kada on u istom dahu kaže i da nas “iskustvo uči da ovde svako istupanje u ime nekog izmaštanog homogenog kolektivnog subjekta može biti kobno”. Ilić dakle nikako ne pristaje na pojam “kolektiviteta”. Uostalom, to je ono što većinu nas odraslih u socijalizmu stalno podseća na neke usiljene ideološke rituale iz tih vremena. Ali, bez iskazane volje da se kolektivitet uspostavi i zastupa nema ni volje za društvenošću, dakle nema ni onog osnovnog uslova za događaj politike. Ustrojavanje nekih levičarskih grupa kroz nacionalizam (recimo pokret “Samoopredeljenje” na Kosovu je ovde karakterističan jer je njegovo poreklo na radikalnoj levici) jeste zapravo kriza poverenja tih grupacija u drugačije koncepcije kolektiviteta osim onog po etno-nacionalnom identitetu. Oni zapravo nemaju ideju ko je sad taj kolektivitet i zato koriste termim “narod” umesto na primer termin “radnička klasa” čije bi interese levica trebalo pre svega da zastupa. Zanimljivo je da i A. Jovanović i P. Krašovec uglavnom koriste pojam “narod”, i naravno da je Ilić na to alergičan. Pretpostavljam da Ilić ne bi imao ništa protiv da LOGS uspostave neku identifikaciju sa “radničkom klasom” (po svom radnom učinku Ilić je dakako udarnik!) ali nikako i sa “narodom”.

Ali i dalje nismo došli do osnovnog odgovora na pitanje o čemu govorimo kada kažemo “levica u Srbiji”. Ja u ovom trenutku (ako je to ono što me Ilić pita) ne vidim dovoljno organizovanu levičarsku organizaciju u Srbiji. Postoji pomenuti “Levi samit Srbije” kao neka krovna organizacija niza manjih kolektiva, ali je teško, na primer, i na njihovoj web-strani saznati mnogo šta o njima, i tu postoji samo spisak organizacija-članica. Radi se uglavnom o teorijsko-laboratorijskim kolektivima nastalim iz studentskih ogranizacija, a povezanih sa nedavnim protestima na Univerzitetu. Ove organizacije su pre svega nastale kao otpor apsolutnoj hegemoniji koja se egzercira na Univerzitetu, i gde većina studenata slepo sledi tu hegemoniju. Već sam akt otpora na tom nivou je za mene veoma važan znak. Elem, postoje veoma aktivne web-platforme na kojima se razvija levi diskurs kao što je na primer Mašina ili sajt “revolucionarne socijalističke organizacije” Marks21, za koju mi se čini da zastupa donekle različite stavove od npr. pomenute Gerusije. Nedavno je na tom sajtu objavljen tekst iz pera Vladimira Unkovskog Korice, u kom se nedvosmisleno Levi samit Srbije postavlja kao “jedina alternativa vladavini Aleksandra Vučića”, ali ostaje da se vidi da li se time najavljuje i neko neposrednije političko delovanje? LSS nesumnjivo već ima svoje profilisane aktivnosti (ali koje su i dalje poznate samo onima koji su bar na neki način bliski ovim organizacijama), ali da li će oni ući i u neposrednu političku borbu po standardima građanskog parlamentarnog sistema u Srbiji, to već ne možemo da saznamo. Jer tek onda i možemo da zahtevamo odgovore na pitanja koje je postavio Ilić, a među kojima će biti mnogo onih koja će biti predmet spora između LOGS i nove levice. Da ne ulazimo sada u dubinske ideološke raskole – kao što je na primer pitanje abolicije privatne svojine o čemu bi svaki radikalni levičar trebalo da sneva – već da se zadržimo na jednom sada aktuelnom pitanju, na odnosu levice prema evropskim integracijama.

Na primer u retorici Marks 21 ne vidim nikakav anti-antifašistički diskurs, štaviše vidim upravo decidirano pozivanje na tradicije levičarskih i komunističkih pokreta u Srbiji i Jugoslaviji u XX veku. Štaviše, njihov stav prema nekoj saradnji sa desnicom je jasan, jer na primer u svom tekstu Korica kaže i sledeće: “bili smo svedoci toga kada je prošle godine propao još jedan studentski protest – ovog puta ne samo zato što, kao i prethodnih godina, nije uspeo da u svojoj borbi za studentska prava artikuliše opšti interes društva, već i zato što je u njemu ojačala svest sebične borbe i antipolitike. To je otvorilo vrata i savezu „patriotske levice“ okupljene oko Centra za društvenu analizu i ekstremne desnice, što je oteralo mnoge studentkinje i studente sa protesta i paralisalo ga”.6 Ali, odmah da dojavim Iliću, ima u ovom tekstu i nešto što mu se zasigurno neće svideti, a to je stav “da je bitno da mi koji smo na levici raščistimo sa idejom Evrope”. I taj stav je naravno rezultat krize anti-fašizma u Evropi i njene hiper-birokratizacije u službi velikih i moćnih država, a za interes krupnog kapitala. Ali Korica kao alternativu članstvu Srbije u EU ne vidi neku nacionalnu, izolacionističku državu, već kaže sledeće: “Zato svako internacionalističko rešenje na Balkanu počinje kao borba za regionalnu federaciju, kao prvi korak ka svetskoj revoluciji, jer ona ujedno slabi velike sile na ovim prostorima i otvara potencijalne krize u imperijalističkim centrima, tako otvarajući vrata revolucionarima i na Zapadu i na Istoku”. Ovo je recimo stav s kojim se u startu onemogućava saradnja levice i nacionalne desnice (bilo kakvo podsećanje na jugoslovenstvo je za njih crvena marama), ali da li je to nešto na šta bi LOGS pristao?

Peščanik.net, 17.06.2015.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

________________

  1. Zahvaljujem Ivani Simić na prevodu ovog stiha sa italijanskog.
  2. Termin Luja Altisera koji pokazuje kako se ideologija otelotvoruje kroz našu spremnost da odgovorimo na poziv ideoloških aparata u svakodnevnoj društvenoj interakciji.
  3. Antonio Gramsci, Selections from the Prison Notebooks, London 1971, Q13, 1602-3.
  4. David Priestland, The Red Flag – A History of Communism, Groove Press, New York, 2009, str. 74.
  5. Lav Trocki, Fašizam: Šta je to i kako se protiv njega boriti, 1944. godine, 1944.
  6. http://www.marks21.info/politika-i-drustvo/postoji-li-alternativa-aleksandru-vucicu