Liban je bio politička grobnica Benjamina Netanjahua i u njegovom prvom mandatu. Komplikovana situacija u Libanu nije nastala njegovom krivicom: on je od svojih prethodnika nasledio bezbednosnu zonu, opasne strateške tačke i mrtve vojnike. Ali je propustio da primeti promenu javnog mnjenja nakon pada helikoptera i Ansarija zasede 1997. što je razotkrilo beskorisno prisustvo vojnika u Libanu i pokrenulo uspešan protest „Četiri majke“.1
Netanjahu je razmatrao povlačenje iz libanskog bezbednosnog pojasa, ali se nije usudio. Onaj ko je razumeo trenutak i iskoristio priliku je bio njegov protivnik Ehud Barak, koji ranije nije uspeo da se nametne (kako su tada govorili) kao lider opozicije jer nije pružio ubedljivu političku alternativu koja bi zamenila Likud. Nekoliko meseci pre izbora 1999. Barak je u emisiji kod Dana Margalita objavio da će, ako bude izabran za premijera, povući izraelsku vojsku iz Libana u roku od godinu dana.
To je bila prelomna tačka u njegovoj kampanji. Barak je tada porazio Netanjahua i, što je neobično za izraelsku politiku, održao reč naredivši jednostrano povlačenje iz Libana u junu 2000, manje od godinu dana nakon što je položio zakletvu.
Desnica je izlazak iz Libana opisala kao sramotno povlačenje koje je oslabilo Izrael, ojačalo Hezbolah i ohrabrilo Palestince da pokrenu Drugu intifadu. Poraz premijera Ehuda Olmerta u Drugom libanskom ratu 2006. i moć koju je Hezbolah stekao od tada su naizgled potvrdili ovaj stav. Ali uprkos ratobornoj retorici, neprekidnim izveštajima o jačanju neprijatelja i pripremama za zauzimanje Galileje, Netanjahu se držao statusa kvo i nije se vojno širio ka severu.
Rat od 7. oktobra 2023. i operativni uspesi protiv Hezbolaha, napad pejdžerima i atentat na Hasana Nasralaha probudili su teritorijalne apetite Netanjahua, njegovih koalicionih partnera i načelnika generalštaba Ejala Zamira. Odlučili su da model prve Nakbe iz 1948. i Druge Nakbe iz Gaze, primene na južni Liban: proterivanje stanovništva i uništavanje sela. Šiiti će postati izbeglice, Druzi i hrišćani mogu da ostanu, otprilike kao u Galileji nakon 1948.
Nasuprot prvobitnom pojasu bezbednosti, u kojoj je vojska delovala zajedno sa libanskim stanovništvom, ovog puta se vrše pripreme za produženu okupaciju i proširenje granica Izraela. U takvoj situaciji Hezbolah se bori za svoj dom i pokazuje operativnu snalažljivost uprkos velikoj snazi izraelske vojske, kao i u devedesetim godinama prošlog veka. Nasralin naslednik Naim Kasem, u Izraelu opisan kao neozbiljan i slab čovek, pokazao se kao podjednako izazovan protivnik.
Problem Izraela prevazilazi pronalaženje tehnološkog odgovora na dronove koji prete vojsci. Radi se o nepotrebnoj pogibiji vojnika u strateški uzaludnom ratu gde pobedničke fotografije sa Bufora2 i bombardovanje zgrada u Bejrutu ne mogu sakriti neuspeh. Okupacija južnog Libana neće doneti ništa dobro Izraelu.
Baš ovde se otvara prilika za Gadija Ajzenkota, bivšeg šefa izraelske vojske u Netanjahuovom ratnom kabinetu. Samo on, zahvaljujući vojnom iskustvu i zdravom razumu, može garantovati građanima izlazak iz libanskog blata i prekid iscrpljivanja na drugim frontovima. Naftali Benet, njegov takmac na mestu lidera bloka promene, ismevao je Netanjahua kao kukavicu koji se nije usudio da bombarduje Daahiju. Zašto bi to radio, Naftali? Alternativa koju ti predlažeš za Netanjahu-Ben Gvirovu vladu može se sažeti u „što nije moglo silom, ići će sa više sile“.
Ajzenkot već nekoliko godina luta u politici bez jasnog pravca. On je poštovan ali kao da nema šta da kaže. Sada bi mogao da bude čovek trenutka: on je jedini koji može da okonča rat i zaustavi ubijanje i razaranje pod uslovima koji će biti dobri za Izrael. On može da iskoristi trenutak kao što je to učinio Barak 1999. i da ponovo pretvori Liban u Netanjahuovu političku grobnicu.
Aluf Benn, Haaretz, 05.06.2026.
Prevela sa hebrejskog Alma Ferhat
Peščanik.net, 15.06.2026.
IZRAEL / PALESTINA________________
- Protest je nazvan po biblijskim majkama Sari, Rivki, Lei i Rahel. Pokrenule su ga žene stanovnice severnog graničnog dela zemlje 1997. nakon sudara dva helikoptera koji su prevozili vojnike u okupiranu zonu Libana i neuspešne operacije kada je izraelska specijalna jedinica (Šajetet 13) tokom zadatka naišla na smrtonosnu zasedu Hezbolaha. U ovim incidentima je ubijeno oko stotinu izraelskih vojnika, što je izazvalo revolt građana i pojačalo pritisak da se napusti Liban; prim.prev.
- Ostaci stare tvrđave koja je služila kao izraelska baza koju je vojska napustila u povlačenju 2000. Događaj je tema filma Josefa Sidera „Bafur“ (2007) o poslednjim mesecima boravka vojske u libanskoj bezbednosnoj zoni; prim.prev.