Nagrada Američke filmske akademije u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma za 2012. izmakla je filmu „Čin ubistva / The Act of Killing“ američkog reditelja Džošue Openhajmera, koji govori o genocidu u Indoneziji 1965. u kojem je stradalo gotovo milion ljudi. Umjesto njemu Oskar je otišao Morganu Nevilu za „20 stopa od slave / 20 Feet from Stardom“. Nagrada je umjesto filmu o genocidu otišla filmu sa dobrom pričom o rokenrolu.
Za one koji nisu gledali „Čin ubistva“ evo sinopsisa koji sam sklopio po sjećanju i uz pomoć IMDB internet stranice:
Film se fokusira na izvršioce genocida u Indoneziji nakon državnog udara koji je doveo na vlast Suharta i u kojem je u ime čišćenja zemlje od komunista za manje od godinu dana ubijeno gotovo milion ljudi, uglavnom pripadnika kineske etničke manjine. Glavni likovi filma Anvar Kongo i Adi Zulkadri dolaze iz provincije Medan (Sjeverna Sumatra). Oni su tada od strane novouspostavljenog režima iz sitnih gangstera i uličnih preprodavaca bioskopskih karata promovisani u vođe moćnog eskadrona smrti koji je počinio brojne zločine. Za posao ih je preporučila fama o surovom nasilju koje su provodili u svojim dnevnim operacijama i mržnja prema komunistima koji su pozivali na bojkot američkih filmova, njihovog glavnog izvora prihoda.
Režim i danas slavi zločince kao heroje koji su pomogli formiranju i učvršćivanju indonezijske države. Anvar Kongo, za kojeg se govori da je lično ubio više od hiljadu ljudi, slavljen je i poštovan kao utemeljitelj moćne, ekstremno desne paravojne organizacije Pemuda Pancasila čiji su neki od vođa sada ministri u indonezijskoj vladi, otvoreno umiješani u korupciju, namiještanje izbora i nasilno otimanje zemlje od seljaka za velike građevinske firme.
U pokušaju da razumije krvavo naslijeđe ovih nekažnjenih zvjerstava reditelj filma Openhajmer ne samo što radi intervjue sa ubicama, već ih uspijeva nagovoriti da se prisjete svojih iskustava tako što će ih odglumiti pred kamerama u seriji skečeva napravljenih u maniru njihovih omiljenih filmskih žanrova: gangsterskih filmova, mjuzikla, vesterna. Anvar i njegovi prijatelji pristaju na ovu ponudu, ali ne da bi svjedočili o ubijanju. Oni žele da glume, da i oni budu zvijezde kao one u filmovima kakve su voljeli u mladosti, dok su još bili sitni gangsteri i ulični preprodavci.
Nakon što u jednoj sceni Anvar Kongo, igrajući ulogu jedne od svojih žrtava, shvata da više nije u stanju da nastavi, Openhajmer čiji glas čujemo iza kamere mu kaže da je njegovim žrtvama bilo mnogo teže zato što su znale da će biti ubijene, dok on zna da je sve samo gluma i pretvaranje. Anvar sa suzama u očima izjavljuje da više ne želi da razmišlja o tome. U jednoj od poslednjih scena filma on odvodi filmsku ekipu na krov zgrade na kojoj je počinio mnoga od ubistava. Dok opisuje kako je ubijao više puta odlazi da povraća.
O utiscima koje film „Čin ubistva“ ostavlja na gledaoce razgovarao sam s rijetkim prijateljima koji su imali strpljenja i stomak da presjede tih sat i 57 minuta pred filmskim platnom (bioskopska verzija), odnosno dva sata i 39 minuta pred televizijskim ekranom (integralna verzija na Netflixu), i oni se umnogome podudaraju. Šokiranost, nevjerica i mučnina, pa želja da se osjećanja koja su se javila tokom gledanja filma što prije potisnu. Ali priča filma se ne može zaboraviti.
Indonezija je daleka i egzotična zemlja o kojoj malo znam. Sjećam se Suhartove posjete Jugoslaviji daleke 1975. Pamtim Piter Virov film „Godina opasnog življenja“ iz 1983, čija je radnja smještena u vrijeme Sukarnovog pada i uspostavljanja Suhartovog autoritarnog režima. Sjećam se svojih ranih kanadskih godina i skandala iz 1997, kada je policija bacala suzavac na studente koji su protestovali protiv Suhartovog prisustva na azijsko-pacifičkim ekonomskim susretima u Vankuveru.
***
Filma „Čin ubistva“ sam se sjetio kada sam na internetu naletio na video zapis s Mladićevim direktnim uključenjem u neki srbijanski TV program. Taj video klip, ne duži od dva, tri minuta mi je (kao ružan san) prizvao scenu iz filma u kojoj je Anvar Kongo gost na nekoj indonežanskoj televiziji, gde publici prepričava „avanture“ iz svoje mladosti. U videu sin generala Mladića poziva oca mobilnim telefonom, pa onda čujemo glas deda Ratka, kako Mladić od milošte sebe naziva. General tu virtuelno ljubi sina, ljubi svog sabrata u zločinima i zatvorskim partijama šaha – Vojislava Šešelja, ljubi goste u emisiji, ljubi široko gledateljstvo, ljubi mene koji sve to gledam sa 9.000 kilometara u svom vankuverskom domu (imam opipljiv osjećaj zaprljanosti nakon gledanja videa). Na licima gostiju u studiju i domaćina emisije vide se raznježeni osmjesi. Kao emigrant koji je iz Srbije otišao prije 25 godina imam taj luksuz da ne moram znati kako se zove ta televizija, niti njen domaćin i njegova rascvrkutana asistentica, niti me to interesuje. Svejedno, od toga mi nije nimalo lakše.
U tih par minuta vraćaju mi se Anvar Kongo, nasmijana voditeljica i njegovi fanovi u studiju. U tih dugih par minuta prepoznajem sliku jednog propalog, u sebe zatvorenog društva, koje ne mari za to što je odbačeno od svijeta, u kojem su ubice i zločinci pobijedili, koje je umjesto suočavanja s prošlošću odlučilo da sebi izgradi novu, trijumfalnu prošlost u kojoj su ubice uzori masama, u kojem su zločinci poslanici u skupštini, izdavači na sajmovima knjiga, pisci bestselera, cijenjeni sagovornici u kontakt emisijama i predavači na fakultetima. Iako sa ove daljine sve djeluje nadrealno, moralna katastrofa čije manifestacije ponekad poprimaju forme bizarnih video uradaka kao što je ovaj, očigledna je i stvarna. Ona decenijama rastače društveno tkivo Srbije i čini me beskrajno tužnim. I sad znam zašto nikada neću gledati film „Čin ubistva“ po drugi put.
Peščanik.net, 26.11.2018.
SREBRENICA