Sjeo je početkom maja te 2001. godine Murat B. u autobus koji će ga odvesti u Banjaluku, nekada grad u Bosni, sada u suroj, nacionalističkoj tvorevini Republici Srpskoj, grad što su ga 1993. srpski barbari temeljito očistili od bošnjačkog stanovništva. Sigurno je kroz prozor autobusa gledao Murat crvene makove razbacane uz cestu jer u maju cvjetaju makovi, u maju se i broje kosti na nesretnom postjugoslavenskom prostoru. U maju vlasti ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji ne slave Dan pobjede nad fašizmom nego slave mrtve s one strane antifašizma, u Hrvatskoj one s Bleiburga, kvislinge i ustaške pomagače, dok crnokošuljaši s ustaškim obilježjima suze liju nad propašću svoje fašističke državice. U Srbiji slično se prezire antifašizam, pa se Dan pobjede slavio koncertom postrojbe Zbor, autentičnog srpskog fašista Dimitrija Ljotića.
Tko je onda pobijedio toga davnoga maja 1945.? Saznao je to upravo Murat B. stigavši u Banjaluku, sretan zbog stavljanja kamena temeljca, kao početka obnove Ferhadije, jedne od najljepših evropskih džamija. Jer ako se obnavlja Ferhadija, spomenik svjetske kulturne baštine koju su srpski osvajači srušili onoga maja 1993., uz još 1175 džamija u Bosni, ako se Ferhadija diže iz pepela, sve misli Murat, onda je moguće i pomirenje, i prestanak mržnje, i dobrosusjedski odnosi. A onda su kamenice mahnitih nacionalista poletjele na autobus i putnike, onda je jedna pogodila Murata u glavu, pao je u komu, dan, dva, devetnaest… I umro. U maju 2001. Kada je isti nacionalistički bijes, ista mržnja kojom je rušena i paljena Bosna provalila i decenijima kasnije, a srpski šovinisti kamenovali autobuse s Bošnjacima i ubili Murata B.
Ovoga maja pak Banjalukom se, sve u pratnji vlasti i akademika-suradnika satrapa Slobodana Miloševića i režisera Emira Kusturice, prošetao najdraži gost i Nobelovac, pisac Peter Handke, pa se zakitio ordenom Republike Srpske zbog „naročitih zasluga za RS“. Teško da su oni otimači tuđeg teritorija ikada čitali Golmanov strah od jedanaesterca, ali su svakako napamet naučili Handkeov kretenski knjižuljak Pravda za Srbiju, pa moralno impotentni obožavaju eto egocentrika koji je u vrijeme najgore agresije na BiH javno podržavao srpski režim Miloševićev, negirao genocid u Srebrenici, sve unatoč zdravoj pameti i presudama Međunarodnog suda u Haagu. I nije Handke samo posjećivao ratnog zločinca Miloševića u haškom pritvoru, nego je došao i na njegovu sahranu, pa tamo baljezgao o vazda neshvaćenom, patničkom srpskom narodu. Pjevao je i nazdravljao Nobelovac s drugarima u „srpskoj“ Banjaluci, a onda su ga odveli u Višegrad da ga zakite nagradom Ive Andrića, kolege mu po Nobelovoj nagradi, za roman Na Drini ćuprija, priči o višegradskom mostu koji će kasnije postati mjestom masovnog stradanja Bošnjaka. Dočekao ga je u tom gradu strašnih srpskih zločina, gradu grobnici, raskućenom od 12 tisuća bošnjačkih stanovnika, režiser Emir Kusturica u svom kičastom zdanju Andrićgradu, okitio literata priznanjem za „doprinos književnosti i istini o srpskom narodu“, a ovaj pak inicijatorima mržnje kazao kako „literatura ima veze s bijesom i inatom ali nikada s mržnjom“.
Tako je mržnju na mjestu mržnje negirao pisac koji je taj grad i ranije rado pohodio, ne mareći za istinu o krvavim orgijama i jednoj od najopsežnijih kampanja etničkog čišćenja u BiH, kada je ubijeno oko 3.000 Bošnjaka, 600 žena i djece. I spavao je Handke u hotelu Vilina vlas, strašnom mjestu masovnog silovanja i ubijanja žena i djevojčica. I baš tu pronalazio morbidnu inspiraciju za svoja četiri pamfleta o Srbima kao vječnim žrtvama. I evo ga opet u Višegradu, u maju, mjesecu kada cvjetaju makovi na tolikim grobovima zvjerski ubijenih Bošnjaka, žena i djece, u ime velike, etnički čiste Srbije.
Budala ili cinik? Dobar pisac i moralno govno? Sasvim svejedno, jer svakako moraš imati crnu tamu u duši, o mozgu nećemo, da bi te inspiratori i podržavatelji zločina vodali Višegradom u kojemu su požari u dvije zgrade „najgori primjeri nečovječnosti, užasavajući događaji koji se ističu po gnusnosti, po tome kako su žrtve iz čiste bezdušnosti i surovosti zatvorene u kuće, po paklu koji je onda nastao, po stepenu boli i patnje koje su žrtve trpjele dok su žive gorjele“, napisano je u presudi Haškog suda kojom je izaslanik Srbije za istočnu Bosnu, ratni zločinac Milan Lukić, osuđen na doživotnu robiju.
U tom Višegradu Handke je i zapjevao sa svojim domaćinima, s režiserom koji je mogao ostati upamćen po filmu Otac na službenom putu, ovako Emir je Kusturica tek sitni plaćenik jednog režima koji se održava na slavljenju zločina, strategiji poricanja i stalnim posezanjem za tuđim teritorijem. To je režim po mjeri „europejca“ Handkea koji je potegnuo i do Beograda da primi još jedno odlikovanje na Dan oslobođenja od fašizma iz ruku srpskog predsjednika, uz zahvalu za „sve što činite za našu Srbiju“. Ili, kao što reče jedna beogradska intelektualka, „to je rat protiv civiliziranog svijeta i nas koji se sramimo genocida i masovnih srpskih zločina u ratovima 90-tih. Ni tračka nade nema.“ Nego ima, i ovdje i tamo, samo perverznog slavljenja zločina.
Mladina, 21.05.2021.
Peščanik.net, 22.05.2021.
HANDKE