Šest lica propituje pisca – The Handke Project
Malobrojna beogradska publika je u Bitef teatru mogla da vidi predstavu Jetona i Bljerte Neziraj „Projekat Handke ili pravda za Peterove gluposti“.
Malobrojna beogradska publika je u Bitef teatru mogla da vidi predstavu Jetona i Bljerte Neziraj „Projekat Handke ili pravda za Peterove gluposti“.
Mladina – I evo opet Petera Handkea u Višegradu, u maju, mjesecu kada cvjetaju makovi na tolikim grobovima zvjerski ubijenih Bošnjaka, žena i djece, u ime velike, etnički čiste Srbije.
Bilo bi mnogo dobro da u Srebrenici, umesto table sa imenom maršala Tita, osvane tabla sa imenom nobelovca, da se ulica nazove po velikom autoru još većeg Golmanovog straha od penala, recimo.
Vijesti – U jesen 1995. Handke putuje po Srbiji u pratnji prijatelja bilježeći utiske. Put ga vodi do Bajine Bašte, gdje čuje priče o višegradskim leševima koji su plutali Drinom, ali nije baš ubijeđen…
Iz arhive, povodom dodele ordena Karađorđeve zvezde Handkeu: On na velika vrata uvodi Miloševića u svet visoke književnosti.
Uskoro će na zidu sale u Francuskoj 7 pored Handkeovog visiti i portret Vesića. Uža specijalnost ove (para)književne udruge uvek je bilo izvitopereno poimanje literature u korist politike.
Da je Handkea igrao Bruno Ganc u režiji Vendersa svet bi možda gledao scenu pokajanja, u kojoj bi pisac odbacio svoju anđeosku (književnu) egzistenciju i opredelio se za onu ljudsku.
Ako je Zapad ustao protiv Miloševićeve Jugoslavije, mora da je onda ta Jugoslavija sa Miloševićem na čelu nešto dobro – rezonuje Handke i greši. Reč je tu o jednom obliku intelektualne lenjosti…
Handkeova izjava o sreći Srba na vest o nagradi briše sve Srbe koji ne odgovaraju njegovom miloševićevskom imaginariju. Oni drugi za njega uopšte ne postoje.
Pošto mu je dozlogrdilo da svuda unaokolo čita kako su Srbi otelovljenje apsolutnog zla, Peter Handke odlučio je 1995. da se zaputi na lice mesta, samo nekoliko meseci nakon srebreničkog masakra.
Peter Handke je prošle godine posetio srpsku enklavu Velika Hoča na Kosovu. U svojoj poslednjoj knjizi objavio je beleške sa tog putovanja.
Ne ruga li se povijest svaki čas svojim protagonistima, kada ponekad ujedinjuje osobe nespojivih shvatanja, samo uvek podjednako retrogradnih?