- Peščanik - https://pescanik.net -

Mali pojmovnik

Foto: Slavica Miletić

Možda ima smisla definisati neke pojmove koji su u stalnoj upotrebi, a veoma često se brkaju. Patriotizam je politička obaveza ili dužnost. Poput poreske. To je porez u krvi. Individualni je doprinos sopstvenoj državi kako bi život u njoj bio bezbedan. Patriotska obaveza nije bezuslovna. U državi se živi i ona se podržava zato što se, i dokle god se, time povećava individualna i zajednička bezbednost. Ukoliko se država izopači i zloupotrebljava sopstvene građane, patriotski je otkazati joj poslušnost u odbranu sopstvene bezbednosti i u ime valjane države u kojoj je život bezbedan za sve, za čitavo društvo.

Neposlušnost je patriotska dužnost ako je država neprijatelj sopstvenim građanima. Recimo, ako traži odricanje od slobode ili ako mobiliše podanike za nepravedni rat. Voljni učesnici u, recimo, osvajačkom ratu nisu patriote već kriminalci. Patriotizam nije, ne bi trebalo da bude, „poslednje utočište bednika“ već hrabrost da se „izda država, a ne prijatelji“. Dužnost patriotizma nije poslušnost već izvorna demokratska odgovornost pojedinaca, nezavisno od oblika vladavine, za sopstvenu i zajedničku bezbednost. Bezbednost se može uže ili šire definisati, od fizičke, pravne, društvene, pa sve do zaštite dobrobiti u najširem smislu te reči.

Patriotizam, takođe, nije navijanje za sopstvenu zemlju, kao, recimo, navijanje za fudbalski klub. Reč je o racionalnoj obavezi da se doprinese javnoj bezbednosti, bez obzira na osećanja koja je prate.

Liberalni nacionalizam je izvorno politički i, zapravo, ustavni ili ustavotvorni pokret uspostavljanja političke zajednice na osnovu jednakih prava svih članova. Nacija je upravo to: politička zajednica, država u kojoj su svi članovi jednaki u pravima. Za razliku od staleške države ili od imperijalne države ili bilo koje druge političke zajednice u kojoj ne postoji osnovna pravna i politička jednakost. Ograničenost liberalnog nacionalizma jeste u tome što jednakost u pravima prestaje na granici. Ukoliko bi sve zemlje, nacije, bile liberalne, to bi bio liberalni multinacionalizam ili kosmopolitizam, neki oblik konfederacije. Liberalni nacionalizam je, stoga, po prirodi stvari, a i zarad sopstvene stabilnosti, intervencionistički utoliko što teži univerzalnosti, dakle internacionalan je. Ukoliko se ne degeneriše u etnički nacionalizam.

Nacionalizam se najlakše vidi u tome što se etnički kvalifikuje. Nacija nije drugo ime za državu, kao u slučaju liberalnog nacionalizma, već za etničku grupu. Etničnost nije jednostavno odrediti, što je svakako izvor problema sa određivanjem opsega etničke grupe ili nacije. Ponegde je reč o jezičkoj zajednici, drugde je reč o verskoj zajednici, dok se veoma često sasvim uopšteno govori o zajedničkoj kulturi. U pozadini je uvek neka ideja plemena ili rase. Nacionalizam je najčešće, i suprotno od liberalnog nacionalizma, zahtev za nejednakim pravima u političkoj zajednici ili državi. To je, empirijski posmatrano, najčešća motivacija nacionalizma. Mi čija je država imamo preče pravo, gde pravo znači prednost ili privilegiju, u odnosu na državljane ili građane koji su druge nacionalnosti ili su naprosto građani koji se zalažu za liberalnu državu. Kolike su razlike u pravima, formalno ili činjenično, zavisi od spleta političkih okolnosti.

Šovinizam je možda najlakše prepoznati po tome što se pripadnici sopstvene nacije ili etničke grupe optužuju za izdaju sopstvenog identiteta. Nije dovoljno pripadati nekoj naciji, recimo po rođenju, već je potrebno dokazati se kao njen član odbacivanjem neke druge nacije. Vidljivi oblici tog odbacivanja, to jest zahtevi za dokazivanje pripadništva, mogu da se razlikuju. Ali oni moraju da postoje kako bi se utvrdilo da nije došlo do odrođavanja. U šovinističkom društvu se članovi neprestano dokazuju jer je odanost uvek na iskušenju. Šovinizam ne mora da bude održavan mržnjom prema drugima i neprijateljstvom prema izrodima, ali se u najmanju ruku oslanja na vrednosnu skalu gde su drugi moralno inferiorni i izopačeni, ljudski su talog. Tako da je najveći oblik moralnog posrtanja pripadnika neke nacije ukoliko se bilo ko prema drugima ne odnosi neprijateljski i time u stvari izražava prezir prema sopstvenom rodu.

Jedna verzija šovinizma je paranoična, recimo kod određenih interpretacija „srpskog sveta“ kao odbrani od zavere manje vrednih, od taloga ljudskog roda i, zapravo, od čitavog sveta. A posebno od odroda.

Dok su patriotske obaveze političke i uslovne, a pripadnost naciji sredstvo ostvarenja jednakosti u slobodama i pravima, nacionalizam je diskriminatorski i neslobodan, a šovinizam agresivan, posebno prema nelojalnim pripadnicima „našeg sveta“ koji bi da budu u svom svetu i da u drugima ne vide neprijatelje.

Novi magazin, 14.06.2021.

Peščanik.net, 15.06.2021.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija