- Peščanik - https://pescanik.net -

Mali špijun Vulin

Foto: Peščanik

Šta povezuje Perišića i Vulina? Skoro ništa, osim što je general uhvaćen kako navodno odaje vojne i državne tajne Amerikancima u motelu „Šarić“ na Ibarskoj magistrali. Suđenje još nije završeno, Perišić misli da je nevin, nerazmrsivo je to šta je on bio.

Vulin je izgleda prisluškivao ruskog opozicionara Vladimira Kara Murzu dok je ovaj bio gost Beograda. A onda je zapise onoga što je Murza govorio odneo Nikolaju Patruševu, Sekretaru Saveta bezbednosti Ruske Federacije.

Nikolaj je učio Vulina kako se suzbijaju „obojene revolucije“. Obojica misle da je jedna takva moguća, a i izgledna u Srbiji. Vidi li Vulin crvenu boju pobune?

I Perišića i Vulina sam slušao kako govore o ljubavi prema otadžbini. U toj ljubavi su otišli svako na svoju stranu i opredelili se za sukobljene velike sile. Ništa strašno. Pesnik Ljubivoje kaže da se otadžbina brani i čašću i znanjem. Primeri, koje ovde navodim pokazuju da je čast precenjena i da je nema, a znanje sumnjivo. O špijunaži se ne zna skoro ništa, ako ona uopšte postoji kao delatnost. Nema mesta za špijune pored toliko stranih i unutrašnjih neprijatelja, koji su uglavnom nečiji plaćenici.

Arhaične uhode su davno u istoriji, a ima ih u dobrim ili lošim filmovima. Njihov nedostojan posao se tamo pokazuje kao romantični podvig u korist višeg cilja. U stvari, višeg cilja nigde nema. Da ga ima do njega ne bi vodile mutne protuve.

Više nema ni razmene torbi po mračnim ćoškovima. Nove tehnologije su omogućile izostanak svake tajne. Misterija je jedino šta ljudi misle, dok ne progovore. Zato ih valja prisluškivati, možda iskrsne nešto što će pomeriti žabokrečinu u bari.

I Vladar se žalio da ga neko prisluškuje, pošto ga je mimo njegovog znanja „stavio na mere“. Možda ne njega, nego kriminalca sa kojim je ćaskao. Možda su to uradili Nebojša Stefanović, ili Dijana. Da nije njihov predsednik nečiji špijun?

Ne, nije on. Koja bi sila imala koristi od njega? Najveća tajna Srbije je ko to u stvari vlada Srbijom. Moguće da je Vulin i to saznao, pa odneo Patruševu, za svaki slučaj. To bi bio njegov Informbiro. Predao je, recimo, podatke o diktatoru drugom diktatoru, neka mu se nađe.

Ali, Vulinova špijunaža ima sasvim drugi smisao, i sačinjena je od podlosti i nitkovluka, ako je tačno ono što Kara Murza govori. I u Srbiji i u Rusiji opoziciono mišljenje se smatra neprijateljskim. Uostalom, Vladimir Kara Murza je skupo plaćao svoj sukob sa moskovskim vlastima. U periodu 2015-2017. više puta je bio izložen otrovima i zbog toga je jedno vreme bio u komi. Tamošnje bordžije imaju ogromno iskustvo, trovanje je omiljeni model eliminacije.

Vratimo se Vulinu i njegovoj ulozi u obojenoj kontrarevoluciji. Više puta se pojavio kao glasnik srpskog sveta, tvorevine koja se kao ideja obnavlja a kao izdvojeni rezervat za sve Srbe stvara na jedinstvenom prostoru i pod jednom, zna se čijom voljom. Etnički čista distopija.

To nije moguće samo po sebi, ta maloumna pustolovina traži nove ratove i žrtve. Osim ako ruski medved ne pomogne svojom snagom. Snagom svoje sumnjive bratske ljubavi. Takva iluzija živi u glavama mnogih vulina i onih fanatika koji su 1999. euforično proglasili Srbiju srećnom ruskom provincijom. Toma Nikolić je imao san da Srbija postane ruska gubernija, za njega bilo koji rad u korist Rusije nije izdaja zemlje. Nepismeni polutan je već tada bio maneken rusofilije, starog sna koji još nije dosanjao u velikoj tuđoj kući.

Vulinov poduhvat je jedinstven: on je redak zver među ministrima koji sa zlim namerama denuncira goste svoje zemlje tuđoj službi bezbednosti. Sasvim uprošćeno, slika je ovakva: ministar srpske policije lično prijavljuje KGB-u sumnjivo sovjetsko lice koje boravi u Beogradu, a to lice ima nešto protiv druga Staljina. Nema čoveka, nema problema, kaže Hazjajin, pa gost, u ovom slučaju Vladimir Kara Murza, dobija smeštaj u podrumima Lubjanke.

Mali špijun misli da je dobio moćnog zaštitnika, jer je predao Lavrentiju Beriji zajedničkog neprijatelja. Ali, Staljin ipak nije živ, Kara Murza će biti pod obradom službi i druga Patruševa, tamošnji Hazjajin će ostati ravnodušan pred mutnim uhodom iz Beograda. Neka sami guše revolucije, sami su ih izazvali.

Mali Špijun nastavlja sa radovima na srpskom svetu.

Peščanik.net, 14.01.2022.

Srodni link: Rodoljub Šabić – Saradnja na najvišem nivou


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)