- Peščanik - https://pescanik.net -

Maligna anatomija

Foto: Vedran Bukarica

Tajne službe nisu potrebne nikome, osim same sebi. Najuspešnije su one koje čine najmanje štete ili nisu ni postojale. Sve što valja ugroziti da bi opstale – učiniće one. Države koje su se oslonile samo na službe davno su propale a službe su preživele razloge za svoje postojanje. Ništa nije tako strašno niti prazno iznutra a nejasno spolja kao što su to službe. Ako bi bila otkrivena misterija na kojoj opstaju, čitav taj izdvojeni i sebi dovoljan svet bi se razišao u atomima svuda po prostoru, jer misterije nema. Takvim sistemima vladaju praznina, sujeta, ambiciozna glupost i pogrešne procene. Sve što je važno, službe su otkrile tek kad su se stvari dogodile, ili nisu nikada.

Ovo je sažeta parafraza nekih izjava i izvoda o suvišnim tajnama koje mogu da ubiju.

Stvar bi mogla da bude jednostavna. Tajne službe (u daljem tekstu Služba) čuvaju državu od sila koje bi da je slome. Sile izvan države koje ruše ovu državu, Služba nije nikada otkrila. Ako se odnekud i pojavi, ona je nevidljiva za one koje sve vide i čuju. Ali, neprijatelja ima tamo gde Služba i očekuje da ih ima. To su profesori, studenti, novinari, građani, svi oni koji sumnjaju, postavljaju pitanja i žele da se slobodno kreću i govore.

Služba određuje šta je država, ko ima prava na slobodu, dokle u tome sme da se ide. Kada je i kome valja oduzeti. Kada i kako nadzirati, ugrožavati ili uništiti nečiji život u ime naroda, koji je isto njihova žrtva. Protivnici ljudi se u svom poslu pozivaju na narod, kako bi svim snagama pronašli onaj deo naroda koji je sebi neprijatelj. A to je većina.

U svemu ovome je BIA bila čuvar dvora i gipsanog cara u njemu, koji je sebe proglasio za vrednost dostojnu svake tuđe žrtve. I kad je takav, tako čuvan čudovišni monarh pao i raspao se, Služba pokušava da sačuva sebe takvu kako smo je upoznali: kao metastatičnu supstancu, zapušteni zajednički um, za koji je nedostižno sve osim sumnje u svakoga.

U atavističkoj borbi za opstanak počeli su obračuni, bežanja, preumljenja, optužbe i vapaji da otkrića o tome šta BIA jeste – znači i ugrožavanje bezbednosti zemlje i rušenje poretka. To je bila magična lozinka za brojna hapšenja i tajna odvođenja ljudi i surove obrede nad njima, mučenja i ponižavanja. BIA je ostavila svoju dangu na svako kršenje zakona i prava, sačinivši orvelijansku arhivu praćenja, prisluškivanja, snimanja i nipodaštavanja običnih ljudskih života.

Za mesto odakle se ulazi u živo meso Srbije, izabran je Vladimir Orlić, odani seiz i fanatični lojalista. Spreman je na sve kako bi se pokazao dostojnim svog gadnog posla. I onaj koji ga je tamo doveo i on lično, nisu verovali u smenjivost. Ali u nekažnjivost jesu, pa je to osećanje dovelo do završnog oblika tog podanika, koga je služenje od poluproizvoda pretvorilo u sirovinu.

Ni na kraju tragedije kojom je rukovodio, Orlić ne razume šta se dogodilo. I dalje se otud iz njegovog uma govori da je traganje po ruinama Službe, „hibridni rat“ protiv Srbije i ugrožavanje njene bezbednosti. Tako je on lično pokazao svojstva čelnika Službe pred raspuštanjem: nije u stanju da razume zašto je doveden tamo gde se definitivno raspao i šta ga je omelo da okonča nemogući poduhvat: očuvanje sablasti u obliku države.

Posle raspuštanja, Služba mora da se formira od početka, sa nultom istorijom zločina. I to ako nova državna vlast smatra da je takvo zloćudno tkivo potrebno. Ali samo pod striktnom kontrolom civilne vlasti! To će možda potrajati neko vreme. A onda će civilna vlast, opčinjena tajnama, poželeti da nju neko kontroliše. To je svojstvo svake vlasti, bez izuzetka.

Peščanik.net, 13.11.2026.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)