- Peščanik - https://pescanik.net -

Malterisanje nacije

Foto: Rade Vilimonović

Ustavne avanture kao prečica za konsolidaciju srpstva

Ustav, kao središnji objekat kolektivne lojalnosti često može zameniti ostale objekte identifikacije, tvrdi hajdelberški profesor međunarodnog prava Armin von Bogdandy. Naime, ukoliko se u tekst ustava inkorporiraju neki od tradicionalnih elemenata zajedničkog identiteta, onda je ustavna izgradnja nacije sposobna da filtrira, oblikuje i usmerava izgradnju nacije ka demokratiji i vladavini prava. Uvođenje tradicionalnih simbola i vrednosti u ustavni tekst omogućava da se on doživljava kao izraz kolektivnog identiteta, što može olakšati uspeh kod pravljenja višenaicionalne države. Pored toga, pozivanjem na određene simbole ili kulturne vrednosti određene državne institucije mogu podići nivo svog ugleda i razumljivosti. Naravno, ovo se prvenstveno odnosi na zemlje sa viševekovnom i kontinuiranom državnom tradicijom.

Proces reformi koji je u Jugoslaviji započeo 1960-ih umesto pitanja unutrašnjeg uređenja zemlje “naturalizovao” je političke subjekte, definišući ih kao radne ljude i pripadnike nacija: “A pošto je svojstvo svakog tela da ima prostornu lokaciju, teritorija postaje osnovna politička kategorija”, pisao je Zoran Đinđić 1989. u novosadskom Stavu. Relativizacijom problema vezanih za Ustav iz 1974. koji je donet radi preraspodele moći i ujednačavanja u federaciji, a koji je u Srbiji doživljen kao ugrožavanje nacionalnih prava, maskirana je instrumentalizacija tradicionalne simbolike, počev od Kosovskog boja, pa do žrtava u svetskim ratovima. Umesto najavljene transformacije unutrašnjeg uređenja jugoslovenske države, izvršena je preraspodela moći u netaknutom političkom sistemu.

Ustavna izgradnja može omogućiti i legitimitet za državnu izgradnju. Dobar primer za to je Ustav Srbije iz 1990. kojim su pokrajinama oduzeti svi elementi državnosti. U njegovoj preambuli (str. 6) piše da je sam Ustav izraz “vekovne borbe srpskog naroda za slobodu” i rešenosti da se ostvari “demokratska država srpskog naroda u kojoj se pripadnicima drugih naroda i narodnosti obezbeđuje ostvarivanje nacionalnih prava”. Takozvani Žabljački ustav je aprila 1992. sankcionisao postojanje “krnje” SR Jugoslavije, sastavljene od Srbije i Crne Gore, a koja je trebalo da odigra ulogu pravne naslednice SFRJ.

Slučaj postmiloševićevske Srbije je u mnogo čemu delikatan. Negativne posledice rata i “postdiktatorske memorije” politički teoretičar Milan Podunavac sažima u jetku formulu po kojoj “rat razara legalitet”. U Srbiji je nasilnom homogenizacijom takva “memorija” razorila osnovne spone političke zajednice i njenu unutrašnju filozofiju, obezvredivši političke institucije. Time je afirmisan tip militantno-političke elite čije pripadnike Podunavac naziva “neprijateljima demokratije”, a koji su i danas sticajem okolnosti u prilici da kroz kvazidemokratski okvir razaraju demokratska pravila i procedure. Evropska pravila igre na koja je Srbija deklarativno pristala mogu tome stati na put.

U danima petooktobarskih promena 2000. i Milošević i Koštunica su izrazili brigu oko simbola nacionalnog i državnog identiteta. Koštunica je zagovarao duhovnu obnovu, otvoreno sarađujući sa ostacima (privremeno) poražene nacionalističke elite. Ustav Srbije iz oktobra 2006, za koji je glasalo jedva 53% od ukupnog broja građana sa pravom glasa, sadržao je preambulu u kojoj se ističe da su Kosovo i Metohija sastavni deo teritorije Srbije sa “suštinskom autonomijom” unutar države Srbije. Prema istom dokumentu, Srbija je označena kao “država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive” (čl. 1). Takva formulacija je kritikovana zbog isticanja etničkog karaktera države, mada nije bilo pravnih posledica. Istina, autonomne pokrajine su dobile pravo da same utvrđuju svoje simbole i način njihovog korišćenja (čl. 183).

Sam ustavni referendum 2006. je bio pun kontroverzi. Za glasanje su određena dva dana, predreferendumska tišina nije poštovana, a na mnogim mestima se glasalo bez ličnih dokumenata. Tokom samog glasanja je vođena medijska kampanja usled nezadovoljavajućeg odziva građana: na glasanje je izveden i srpski patrijarh, TV Pink je reprizirala „Boj na Kosovu“, a neki lokalni mediji su širili glasine da se u slučaju neuspeha referenduma u Prištini priprema slavlje.

Ovaj ustav je takođe promovisao ćirilicu kao jedino zvanično pismo (čl. 10), što je u izvesnom smislu bilo nazadovanje, čak i u odnosu na Miloševićev ustav iz 1990. godine. Prema izveštaju Venecijanske komisije Saveta Evrope od 7. februara 2007. ostalo je nejasno zašto je Ustav Srbije prešao preko eksplicitnog navođenja latiničnog alfabeta, koji koriste gotovo sve nacionalne manjine, premda su u ostalim članovima deklarativno zaštićena prava manjina, pa i pravo na pismo.

Savet Republičke radiodifuzne agencije (na čelu sa jeromonahom Porfirijem) je zamerio državnoj televiziji RTS što je samo tokom 2010. imala preko hiljadu prekršaja zbog korišćenja latinice umesto ustavom propisane ćirilice. Direktor Javnog servisa je uzvratio optuživši Radiodifuznu agenciju da je od srpskog medijskog prostora napravila “televizijsku otomansku imperiju”, te da se primitivni program privatnih kanala može smatrati politikom koja odgaja generacije za novi talas populizma i demagogije. Mnogi naučni časopisi se drže ćirilice pravdajući se ustavnim obavezama (kao da su to javna dokumenta!), čime se bespotrebno sužava krug publike na prostoru bivše Jugoslavije, ali i šire.

Vrhunac predstavljaju novi, crveni pasoši čija je prednja strana ispisana isključivo ćirilicom, tako da je cariniku (pod uslovom da se ne radi o pasoškoj kontroli u jednoj od sedam slovenskih zemalja u kojima se ćirilica koristi) u prvom trenutku nejasno o kakvoj se vrsti isprave radi. „Srećnici“ poput mene koji su nove pasoše izvadili na početku gromoglasne kampanje, postali su vlasnici faličnih putnih isprava zbog čega će imati priliku da čuju kako njihovo ime odjekuje sa razglasa bilo kog aerodroma u SAD. Naime, prva serija izdatih pasoša ne poseduje sigurnosna ograničenja koja su prilagođena američkim standardima.

Osim birokratskih brljotina svojstvenih nerazvijenim društvima, izgraditelji nacije iz ere kohabitiranja su se potrudili da u pasoše umetnu i tekst državne himne „Bože pravde“ kao neku vrstu podsetnika i priručne biblije. Istina, u novim nacionalnim državama naklonjenost novim zastavama, grbovima i himnama tek treba sticati i “učiti” pomoću raznih interaktivnih pomagala. Međutim, prema rezultatima istraživanja u kojima sam i sam učestvovao krajem 2011. godine, svega 22% anketiranih je primetilo da su na novim pasošima Srbije utisnute reči nacionalne himne, dok 35% ispitanika nije ni posedovalo pasoše. Za ravnopravnost ćiriličnog i latiničnog pisma bilo je 38%, dok je prvom prednost davalo 56%, što otprilike odgovara procentu onih koji su podržali novi ustav na referendumu iz oktobra 2006. godine.

Da je ustav, kao deo Koštuničine “kontrastrategije”, uzrokovao gomilu funkcionalnih problema (autonomija Vojvodine, fiktivne ingerencije nad Kosovom, lokalna samouprava) svesni su i ljudi koji su doskora bili na vlasti, baš kao i bivši predsednik Saveznog Ustavnog suda Momčilo Grubač.

U potrazi za simboličkim lepkom

Posmatranje politike kao “stvar simbola” je metodološki ispravno usled postojanja jasnih kauzalnih veza između političke moći i sticanja kontrole nad simbolima, kako je primetio Ivan Čolović. Upotrebljavajući mitske matrice, srpski političari su uglavnom težili poetizaciji društvene stvarnosti sa veoma određenim namerama. Nacionalna simbolika obično ulepšava prošlost opravdavajući narode i države u sadašnjosti, dok se pomoću državne ikonografije učvršćuje osećaj zajedništva.

S obzirom da je značajan deo sadržaja simbola subjektivan, to su oni efikasan medij upravo zbog te svoje nepreciznosti i subjektivnog doživljaja. Kroz njih narodi govore istim jezikom, ponašaju se slično, učestvuju u sličnim ritualima, nose sličnu odeću itd. Simboli neprekidno transformišu postojanje razlika u sličnosti ili, da se poslužim izrazom slavnog britanskog antropologa, „simboli sačinjavaju i oživljavaju stvarnost granica zajednice“ (Anthony P. Cohen).

Elementi državne ikonografije sadrže simbolički “lepak” oko koga stanovništvo razvija osećaj zajedništva. Ovo je naročito bilo od značaja u multinacionalnim državama poput Čehoslovačke, Jugoslavije i SSSR. Iz tog osećaja zajedništva razvijaju se patriotizam i nacionalizam kao javna podrška državi. Istina, ta lojalnost državi se može ispoljavati i kroz poštovanje zakona, vojne obaveze, ili kroz plaćanje poreza i ostalih državnih nameta (npr. tokom 2011. državna televizija RTS je naplatila svega 41% sredstava od tv-pretplate), dok zauzvrat stanovništvo dobija osećaj identiteta i zajedništva sa ostalim članovima nacije koji se prenose kroz generacije preko porodice, školskog sistema i ostalih društvenih ustanova. Teorijski, uspeh ove “generacijske reprodukcije” identifikovanja sa državnom ikonografijom može doprineti njenoj stabilnosti, koherentnosti i dugovečnosti.

Nacionalisti su obično veoma svesni značaja nacionalnih insignija, bez obzira na čestu banalizaciju simbola, zbog čega se pripadnici nacije često mogu osećati kao “neuke žrtve” i “konzumenti kiča”, kako metaforično zaključuje Vuk Perišić. Zanimljivo je da mnoge republike koriste i određenu dozu tradicionalnog kraljevskog ceremonijala radi uzdizanja političara koji je izabran na čelo države. Dovoljno je setiti se ustoličenja Miloševića za predsednika SRJ iz jula 1997. i njegove odluke da svoje predsedničke aktivnosti preseli u Beli dvor, nekadašnju (i sadašnju) rezidenciju dinastije Karađorđević. Slika Miloševićeve porodice kako Titovim mercedesom kreće ka Dedinju trebalo je da izazove neku perverznu mešavinu nacionalsocijalističkog i rojalističkog sentimenta ali ju je pokvarila akcija demonstranata iz Pionirskog parka koji su crnu limuzinu zasuli „plotunima“ poderane obuće.

Srpska državna himna “Bože pravde”, usvojena od strane srpskih dinastija Obrenovića i Karađorđevića krajem 19. i početkom 20. veka, bila je simbol jedinstva koje je u stanju da prevaziđe sve narodne podele, pa čak i dinastičko rivalstvo. Vek kasnije, nakon raspada Jugoslavije, Miloševićev režim je odbio da je usvoji u parlamentu jer ju je opozicioni lider Vuk Drašković koristio na antirežimskim protestima. Jednostavno, bila je simbol opozicije režimu, bez obzira na ideološki profil demonstranata. Umesto toga, vladajuća većina je favorizovala borbenu pesmu “Marš na Drinu” i elegičnu melodiju koju su srpski vojnici pevali na Krfu, nakon povlačenja pred austrougarskom vojskom preko Albanije (“Tamo daleko”), uprkos snažnom otporu koji je dolazio od stručne javnosti i građanstva. Pesma “Bože pravde” je, nakon što je parlament podneo predlog 2004. godine, ušla u Ustav 2006. kao zvanična himna Srbije. Originalni tekst je izmenjen tako što je iz druge strofe izbačen stih “Bože, spasi, bože hrani, srpskog kralja, srpski rod” i zamenjen sa “… srpske zemlje, srpski rod”, pa je 2009. ova izmena i zakonski sankcionisana. Heraldičar Dragoljub Acković (član Krunskog veća) kaže da je to bio ustupak delu javnosti kojoj je smetalo pominjanje kralja u himni jedne republike. Slični argumenti su pominjani i oko krune i grba na zastavi, ali je Radna grupa pristala na ustupke kako se ne bi desilo “da još pola veka slušamo Hej, Sloveni”.

Ni usvajanje ostalih državnih simbola nije teklo glatko, s obzirom da je razvoj državne heraldike bio poveren monarhisti, pomenutom Ackoviću. Za posledicu, postojeću zastavu Republike Srbije krasi vrhovni monarhistički simbol – kruna. Tome se svakako raduje 16% ispitanika iz pomenutog istraživanja koji priželjkuju restauraciju srpske monarhije. Inače, trobojnu zastavu Srbije voli skoro 93% ispitanika, mada svega 62% ume da rekonstruiše redosled boja na njoj. Nacionalnu himnu Srbije voli skoro 80% anketiranih. Sa druge strane, trećina preferira „Hej Sloveni“, mahom penzioneri i Vojvođani. Stabilna trećina i dalje tvrdi da je Jugoslavija bila „srpska zabluda“ i plod istorijske greške srpskih elita.

Zanimljivo, međunarodna premijera novih državnih simbola upriličena je u leto 2006. na utakmici fudbalskih reprezentacija Češke i Srbije (koji su najednom u medijima postali “orlovi”, prema novom-starom grbu), u sred referendumske kampanje za donošenje novog ustava. Tadašnji predsednik Koštunica je primio fudbalske reprezentativce poželevši im puno uspeha “pod novim znamenjima i za dobrobit Srbije”.

Osnovni problem izbora simbola koje je ustav iz 2006. ozakonio, bio je anahroni kriterijum koji je više odgovarao političkoj stvarnosti 19. veka i tadašnjoj reafirmaciji srpske državnosti, kako tvrdi Miroslava Malešević u svom tekstu “Nasilje identiteta” (2008). Za razliku od velikih evropskih zemalja koje imaju državna znamenja u kontinuiranoj upotrebi od svoga nastanka (pa im se može “oprostiti” politički nekorektna i anahrona leksika), Srbija je taj kontinuitet simulirala kalemljenjem starih simbola sa jakim nacionalnim i teološkim nabojem, koji su ovoga puta dobili sasvim novo značenje i ulogu.

Peščanik.net, 27.09.2013.

USTAV SRBIJE