Poruke koje priželjkuju moju jezivu smrt u početku stižu polako, a zatim sve odjednom. Osuđuju me na spaljivanje, silovanje, mučenje. Neke uključuju i video veselog plesa na sprovodu, dok šake lupaju po drvenom lijesu. Najteže mi je čitati one koje ciljaju na moju majku – boluje od neurodegenerativne bolesti amiotrifične lateralne skleroze i nepokretna je od 2014. Većina poruka dolazi iz Kine, ali majka i ja živimo u New Yorku. Dok se grad zatvara uslijed kovid pandemije, saznajem da će njegovateljicama o kojima moja majka ovisi biti zabranjen ulaz u ustanovu u kojoj živi i okrećem se Twitteru kako bih obznanila svoj očaj. No moja osobna agonija u ulozi kćerke neočekivano privlači pažnju kineskih nacionalista koje već godinama smeta moj rad novinarke koja piše o Kini. Moja je nevolja u času politizirana i pretvorena u sveprisutnu senzaciju. „Je li ti više umrla mama?“ China15z0dj želi znati. „Mama će ti biti mrtva. Haha. 1,4 milijarde ljudi žele da joj se i ti pridružiš. Haha.“
U nekom trenu prestajem skrolati. Poruke kojih se najviše bojim nisu one od stranaca s mreže, nego od ljudi koji me poznaju – od moje tete, ujaka, majčine najbolje prijateljice iz djetinjstva. Na WeChatu mi šalju linkove raznih kineskih članka o meni i pitaju: „Jesi li pročitala ovo?“ Iduće bi pitanje bilo smiješno da nije tako bolno iskreno: „Poznaješ li ovu Jiayang Fan?“
Ne umišljam da je poznajem, ali bezbrojne objave na društvenim mrežama, video blogovi i komentari opisuju je kao biće prožeto samoprezirom. U Global Timesu, novinama pod kineskom državnom kontrolom i s 28 milijuna pratitelja na Weibo, pronalazim priču o sebi i svojoj majci. Preuzeo ju je najpopularniji agregator vijesti u zemlji i gorljivo ju razbacao po raznim platformama. Što više čitam, to sam više fascinirana kreiranjem tog alter ega. Gledam slikanje vlastitog portreta, iz minute u minutu; anonimne ruke nanose poteze i mrlje vrištećih boja. „Jiayang Fan, iz Chonquinga, Kina, s 8 je godina za svojim roditeljima otišla u SAD“, počinje jedan članak. „Iako njenim tijelom teče kineska krv – krv potomaka Žutog Cara – odlučila se preobraziti u američku državljanku i prozvati svoje kinesko lice neospornim teretom!“ Domišljato, iste su riječi iskorištene i kao zvučna pozadina video posta u kojem se nižu fotografije majčinog i mojeg lica sakupljene s društvenih mreža, ali sada prikazane kao slike tradicionalnog kineskog stila. Kompjuterizirani ženski glas opisuje Jiayang Fan kao kolumnisticu New York Timesa – očito, ovdje je provjeravanje činjenica zakazalo – a koja za život zarađuje kaljajući ugled vlastite zemlje. Ne samo da sam nepravedno optužila Kinu da je geografsko ishodište korona virus pandemije, nego sam se još i drznula podržati prodemokratske teroriste u Hong Kongu.
Veliko je zadovoljstvo da dok pandemija zahvaća i SAD Jiayang Fan dobiva ono što ju ide. Majka joj je, saznajemo, na respiratoru i kad medicinske opreme ponestane nju će prijekim postupkom skinuti s aparata, a to će biti posljedica američkog rasizma. „Može si umišljati da je Amerikanka“, napominje članak. „Ali nikad nije mislila da bi se Amerikanaci mogli prema njoj ovako ponijeti“. Mnoge članke i objave prate zrnasti screenshotovi ekrana na kojem se vidi žena 60-ih godina u bolničkom krevetu. Njeno je lice natečeno i mokro od suza; iz grla joj viri debela cijev za usisavanje. U gornjem desnom kutu svake takve fotografije u manjem okviru se vidi mlađa žena čije iskrivljeno, uplakano lice liči na lice starije žene. Brzo nam postaje jasno da je to Jiyang Fan, u video chatu sa svojom majkom. Članci nas pozivaju da uživamo u zasluženom poniženju zlikovca. Pomalo je nejasno je li Jiayingina majka umrla – nije – ali pouka priče dovoljno je jasna: unatoč Jiayinginom sikofantskom „obožavanju“ Amerike, zemlja posvojenja neće nagraditi pokvarenu izdajicu.
„Jiayang Fan“ podsjeća na heroje i zlikovce revolucije o kojima sam pisala u prvom razredu osnovne škole. Moj je grad Chongqing pred kraj građanskog rata 1949. nakratko postao glavni grad nacionalista; moj je prvi školski izlet sa 6 godina bio u Zhazidong i Baigongguan, koncentracijske kampove gdje su nacionalisti utamničili, mučili i pogubili stotine komunista. Posebno sam zapamtila jednog zatvorenika: Songa Zhenzhonga, dječaka mojih godina, poznatog kao Mala Repa, zbog koščate lubanje bizarno velike na njegovom izgladnjelom tijelu. Mala Repa, sin utjecajnih komunista, imao je manje od godinu dana kad je s roditeljima zarobljen. Odrastao je u zatvoru, raznoseći poruke između roditelja i drugova u susjednim ćelijama. U osvit komunističke pobjede, dok su se nacionalisti spremali na bijeg, Mala Repa je ubijen, a potom proslavljen kao najmlađi mučenik revolucije.
Do drugog sam razreda napisala nekoliko „promišljanja o heroizmu Male Repe“. Imitirajući ono što sam čitala u školskim početnicama svladala sam formulu: u mojim su se sastavcima ljudi neprestano žrtvovali, spašavajući ozlijeđene prijatelje na vlastitu štetu. Svo je to moralno junaštvo bilo manje više suprotno onome što sam mogla vidjeti u vojnom kompleksu u kojem sam živjela s majkom, gdje je dnevni život obilovao prozaičnim podvalama. Nije li moja majka, koju sam idealizirala, prodavala svoje kupone za jaja na crnom tržištu? I nije li kao vojna liječnica mojim učiteljima raspačavala lijekove protiv blažih smetnji kako bi me poštedjeli fizičkog kažnjavanja? Ipak, hagiografije i razni oblici demonizacije iz službene partijske historije bili su osnova mog obrazovanja.
„Jiyang Fan“ ima sve karakteristike novog zlikovca. Njen zločin, okretanje leđa domovini, naučila sam mrziti još s dvije godine, kad je moj otac otišao u Ameriku. Bilo je to 1986. a on je bio izabran da studira biologiju na Harvardu kao jedan od gostujućih znanstvenika koji su u tom prvom valu otputovali u SAD. Meni je moj otac ličio na samu Ameriku – apstrakcija koja ukazuje na neki zamagljeni ideal. Budući da je bio izabran da tamo ide značilo je da je poseban, baš kao što je i Amerika, najbogatija zemlja na svijetu, bila posebna. U isto vrijeme, bezobzirni američki kapitalizam i njena besramna globalna dominacija činili su tu zemlju zlokobnom i bezdušnom. I tako, iako je naša vlada poslala mog oca u SAD, njegovo bivanje tamo činilo ga je sumnjivim.
Ako sam i mogla naslutiti da moja majka pokušava organizirati naš odlazak na zapad, bilo je to teško pomiriti s njenim javnim negiranjem te namjere. Iako je gunđala o preprekama koje su otežavale naš odlazak, ostala je čvrsto odana Komunističkoj partiji, čije je patriotske himne svakodnevno pjevušila perući suđe. Neposredno pred naš odlazak 1992. ljudi bi me pitali idemo li u Ameriku. Je li to pitanje bilo iskreno ili su već znali odgovor? I nedužna su pitanja mogla biti zamke. Prije nego što bih odgovorila, tražila sam upute u majčinim očima i čekala da me njen pogled usmjeri. Kad bih dostojanstveno odmahnula glavom nisam imala osjećaj da lažem, već da odvraćam moguću opasnost.
Možda ovo dokazuje da i jesam baš onako prijetvorna kao što su to već ustvrdili moji online progonitelji. Ali njihova fiksacija na moju nelojalnost Kini ne zahvaća egzistencijalnu kompleksnost moje izdaje. Jer što je imigrant nego um zaglibljen u kontradikcije i podvostručenja, nasukan na nerazriješene komadiće samog sebe? Pitala sam se znaju li ovi ljudi nešto o Jiayang Fan što je meni uvijek izmicalo. Za njih nema ni mrve sumnje, dok je nesigurnost moja prava domovina.
***
Četvrtog srpnja – datum koji za mene nije imao nikakvo značenje osim što je točno mjesec dana prethodio mom 8. rođendanu – moja majka i ja sletjele smo na aerodrom J.F.K. U šest nabreklih kofera donijele smo ručno sašivenu posteljinu, vreće sečuanskih čili papričica, wok od lijevanog željeza i majčin stetoskop. Majka se s 40 godina našla u majušnom jednosobnom stanu u New Havenu, Connecticut – otac je tad već bio na Yaleu – s mužem koji je, uskoro se pokazalo, bio u ljubavnoj vezi s nekim drugim. Kroz godinu i pol nas je napustio a majka nije mogla platiti stanarinu; imala je manje od dvjesto dolara i gotovo da nije govorila engleski.
Nas smo dvije postale utjelovljenje kineskog izraza xiang yi wei ming – doživotna međusobna ovisnost. Moja je majka znala da će se u beskrajno nejednakom svijetu s nedovoljno resursa morati izboriti za svaku malenu prednost. Kćer partijskih kadrova koji su kao vojnici bili ranjeni u borbi za ostvarenje Maove vizije komunističke Kine, moja je majka bila pošteđena najgorih posljedica velike gladi i kulturne revolucije. Brutalan i nesentimentalan pragmatizam oblikovao je njene najdublje instinkte. Odluka da postane liječnica nije proizašla iz strasti za medicinu, već iz spoznaje da joj je to jedini mogući put do visokog obrazovanja. Moji su se roditelji upoznali na poslijediplomskom studiju, a nakon mog rođenja ukorijenjeni je seksizam diktirao da umjesto njene karijere majčin fokus sada postanem ja, produkt kineske politike jednog djeteta.
Kratko prije nego smo trebale biti izbačene iz stana, čovjek s uvijenim brkovima došao nam je isključiti telefon. Jim, dobronamjeran socijalist u svojim 50-im, sažalio se nad nama i pozvao nas da se uselimo k njemu i njegovoj obitelji u West Havenu. Očaj je u mojoj majci ispolirao sirovu, poduzetnu ustrajnost. Svojim je krnjim engleskim Jimu objasnila da joj je jedina želja pružiti kćeri dobro obrazovanje. On joj je otkrio činjenicu koju je moja majka primila kao dragocijen komadić povlaštene informacije: najbolje se škole nalaze u najbogatijim općinama. Nakon što je mjesecima pohodila lokalnu knjižnicu gdje je mogla, i to joj je otkrio Jim, novine čitati besplatno, javila se na oglas za domaćicu u gradu u Connecticutu čije je ime ona izgovarala „Green Witch“. Moja majka nije mislila da radi nešto hrabro ili izazovno. Jednostavno je pronašla kinesku zaobilaznicu oko suštinski američkog problema.
Sredinom 90-ih Greenwich je bio jedno od najbogatijih mjesta u zemlji i jednako zasljepljujuće bijel kao i snježne oluje s kojima sam se prvi put susrela u Americi. Dobro je obrazovanje za moju majku prethodno bilo maglovit koncept, ali uz pomoć lokalne knjižnice i majčinih poslodavaca, pretvorilo se u konkretan nacrt. Državna škola u otmjenom kvartu mogla je utrijeti put do stipendije za privatnu školu, zatim poželjni internat i konačno prestižan fakultet – pokretna traka prilika koje bi me odvele ususret elitama istočne obale, i daleko od nje.
Tokom moje prve godine na Greenwich Academy bila sam jedina Azijatkinja u razredu. Vrlo rano, djevojčica čija je majka bila prijateljica žene za koju je radila moja majka, sručila se na sjedalo do mene u školskom autobusu i postavila pitanje na koje je savršeno dobro znala odgovor: „Znači, tvoja mama je spremačica?“ Nedugo nakon toga, druga djevojčica, plavuša vilenjačkog lica, pitala me kako to da me nisu ubili u Kini. „Znaš“, rekla je, „jer tamo ubijaju žensku djecu“. Uslijed predavanja o trenutnim događajima pogodile su me zamjenice: mi i oni, Amerikanci i Kinezi. Kad sam pokušala odgovoriti na pitanje o Kini, zapela sam na gramatici; kao jedina osoba rođena u Kini u prostoriji, jesam li trebala reći „oni“ ili „mi“?
U prvoj kući u kojoj je majka radila živjele smo u djevojačkoj sobi i dijelile krevet. Sve je podsjećalo na veselo zamotane poklone za djecu: tkanine morsko plave ili boje lososa, kvadratići i prugice. Ništa nije pasalo i sve je bilo monogramirano imenima drugih ljudi. Ja nisam imala prijatelje pa sam puno gledala televiziju. Jedne subotnje večeri naišla sam na zapanjujuće otkriće: polusatne vijesti CCTV-a, državnog programa Narodne Republike Kine. Tih je 30 minuta, svaki tjedan, omeđeno glasnim partijskim melodijama i montažama kineske zastave koja se prostire preko srpa i čekića, doseglo razinu neizrecive svetosti. Godinu dana moja smo majka i ja provodile naše subotnje večeri sjedeći na krevetu, pod jeftinim pokrivačem, gledajući partijski program. Na dan kad je emisija misteriozno nestala s etera, a umjesto nje se pojavio program na engleskom jeziku, plakala sam kao da mi je istrgan dio mene same.
Potrebe su greenwichkih kućanstava bile nepredvidive i moja je majka svakih par godina morala iznova tražiti posao. Stres da bi mogla i ne naći novo zaposlenje dovoljno blizu moje škole, držao ju je u stanju gotovo neprekidnog straha. Sredinom 90-ih na licu joj se počeo pojavljivati osip koji se širio preko obraza i završavao u plikovima na gornjoj usnici. Mučila ju je brzina kojom joj je osip poharao lice. Činilo se kao da se njeno tijelo buni protiv silazne putanje njenog života – od poštovane liječnice koja je učiteljima svoje kćeri mogla poklanjati male usluge do kućne pomoćnice koja je kćer oblačila u staru odjeću djece svojih poslodavaca. Uskoro su se pojavile boljke koje su se selile po cijelom tijelu. Kada bi se nakon radnog dana srušila na kauč u našoj sobi, prstima bi ispipavala trbuh – bubrege, jetru, utrobu – pokušavajući pronaći rak za koji je bila sigurna da postoji. „Kvržica je inoperabilna, neodgodiva smrtna kazna“, rekla bi.
Majčine su me brige plašile, ali ona nije imala nikog drugog s kime ih je mogla podijeliti. Godine provedene u društvu samo beskorisnog djeteta preobrazile su njen očaj i usamljenost u bijes koji je znao buknuti u žestoke, nasilne ispade. Jednom sam, prestravljena da bih mogla izgubiti majku, predložila da ode kod doktora. Do tad sam dovoljno dobro poznavala našu situaciju – nismo imale zdravstveno osiguranje – da sam bila svjesna vlastite drskosti. Vjerojatno će me, mislila sam, ukoriti što ne razumijem da je posjet službenoj američkoj instituciji preskup, prekompliciran, prezastrašujuć. Majka je upravo šivala gumb koji je otpao s karirane suknje, dijela moje školske uniforme, i na moje me pitanje prostrijelila optužujućim pogledom. „Misliš li da bi liječnica mogla pogriješiti kad je u pitanju njeno vlastito tijelo?“, pitala me. Da je bolest ključala pod ogromnim teretom bespomoćnosti i srama nije bila dijagnoza koju je mogla priuštiti niti ju podnijeti.
***
Moja majka nikad nije dobila rak kojeg se bojala ali joj je u jesen 2011. u dobi od 59. godina izrečena mnogo teža kazna: pokopat će ju živu bolest za koju nikad nije čula. Dok je A.L.S. polako paralizirao njeno tijelo, ne dirajući njen um, naše su se godine ispunile posjetima odjelima intenzivne skrbi, hitnim operacijama, boravcima u domovima za nemoćne i iscrpljujućim razgovorima sa strancima o logistici smrti. Kada 2014. moja majka više nije mogla disati bez respiratora preseljena je u specijalnu bolnicu Henry J. Carter u Harlemu u, kako mi je rečeno, jedinu primjerenu ustanovu na Manhattnu koja ju je mogla dugoročno primiti.
Brzo je postalo jasno da mojoj majci treba intenzivnija njega od one koju su joj u Carteru mogli pružiti. Kako bi se izbjegle rane od ležanja moralo ju se svakih dva sata okretati. Sluz koja joj se skupljala u dišnim putevima trebalo je svakih pola sata usisati. Kako je bila na respiratoru i na njoj je bila izvršena traheotomija, nije se više mogla glasati pa smo morale pronaći novu metodu razgovora. Ja bih pred njom držala tablicu s abecedom i prstima prelazila po slovima dok me majka treptajem ne bi zaustavila. Slovo po slovo isplivala bi poruka. Majčin engleski ostao je rudimentaran. Još dok je mogla govoriti često se oslanjala na zamjenske riječi „ovo“, „stvar“, „ovdje“. Sada su se njene rečenice bez zadrške petljale između kineskog i chinglisha, pune hitnih zahtjeva koje nisam mogla ni dešifrirati niti ispuniti. Ja sam živjela na La-Z-Boy fotelji kraj njenog bolničkog kreveta; okrenula sam ju tako da jedna drugoj vidimo lice u slučaju da usred noći otvorimo oči. Majka ionako nije mnogo spavala. Njeno se tijelo opiralo ritmu respiratora i nekoliko puta dnevno bolničko je osoblje moralo hitno intervenirati, ručno upumpati zrak u njena zagušena pluća. Svaka sekunda koju me nije imala u vidokrugu ostavljala ju je prestravljenom. Prestala sam se tuširati.
Nakon nekoliko mjeseci objema nam je postalo jasno da se moram vratiti na posao – ali kako sam ju mogla ostaviti samu sa strancima? Potražila sam stan u blizini bolnice i obučila njegovateljice koje su se izmjenjivale u smjenama. Bile su to doseljenice iz pokrajine Fuijan, najčvršće i najotpornije žene koje znam. Poput moje majke i one su preživjele u Americi radeći nisko kvalificirane poslove kako bi prehranile svoje obitelji, a svoje su zadatke obavljale s tihom izdržljivošću onih koji nijedan dolar ne uzimaju zdravo za gotovo. Izmjenjivale su se svaki tjedan i brinule o mojoj majci 24 sata dnevno bez iznimke, čak i na kinesku novu godinu.
Bivša sportašica, moja je majka obožavala fizičku aktivnost; nedugo prije dijagnoze počela je veslati na dasci. Je li joj se moglo dogoditi išta gore od progresivnog zaključavanja u vlastito tijelo? Nakon što je izgubila sposobnost da pomakne ma i jedan prst, njena je narav povremeno sjekla one koji su se našli u blizini, poput oštrog predmeta u rukama neposlušnog djeteta. Ni ja nisam bila imuna na te posjekotine, ali često su njegovateljice dobile najgore.
Moja majka trenutno ima dvije njegovateljice, Zhou i Ying, i treba ih kako bi preživjela jednako koliko treba i respirator kako bi disala. Ali uznemiruje ju visoka cijena neprestane njege, koju Medicare i Medicaid ne pokrivaju. Ti bi trebala investirati u stan, u Queensu, stalno mi govori. Ja joj kažem neka prestane brinuti i ne govorim joj kad računica ne štima. Trud da sve financijski pokrijem zamoran je i ponižavajuć. Kada s bilo kim razgovaram o tome – s prijateljem, strancem, predstavnikom osiguranja – bojim se da ću „izgubiti obraz“. Fraza dolazi iz kineskog ali engleski nedovoljno dobro prenosi važnost mianzi – samopoštovanja, društvenog ugleda – koje je Lu Xun, otac moderne kineske književnosti, opisao kao „vodeći princip kineskog uma“.
Moja je majka uvijek klečala pred oltarom mianzi, trud od kojeg je A.L.S. napravio spektakularnu sprdnju. Možete misliti da je neugodno mumljati dok govorite ili šepati, ali čekajte dok vas ne hrane žlicom ili vas guraju uokolo u kolicima – a onda će vam se i to činiti trivijalnim jednom kad se više nećete moći oprati ili obrisati. Progres ove bolesti prisilni je marš prema gubitku mianzi. Kad je moja majka prvi put čula dijagnozu postala je opsjednuta sa zašto – zašto ona, zašto sada i više od svega, zašto bolest koja će ju podvrgnuti toj vrsti javnog poniženja kojeg se bojala više nego smrti. Dok je još mogla upravljati svojim iPadom prve generacije dala mi je listu kontakata svih u Kini s kojima je još komunicirala i rekla mi da osim njene braće i sestara nitko ne smije znati za njenu bolest. Takva samonametnuta izolacija činila mi se ludom, ali njoj je bilo draže izbaciti prijatelje iz života nego priznati poniženje svog kompromitirajućeg stanja. Pobuna tijela, moja majka je uvjerena, kazna je za oholost njenih aspiracija u Americi.
Ima jedna kineska fraza koju je moja majka voljela koristiti govoreći o uništenom ugledu: „Ne možeš vratiti svoju čistoću, čak ni da se baciš u Žutu rijeku“. Nedavno sam pronašla dnevnik koji je vodila kratko nakon našeg dolaska u Ameriku, baš u trenutku kad joj se život počeo raspadati. Iz njenih je riječi jasno da bi povratak u Kinu značio nepodnošljivu sramotu, u društvu koje, u slučajevima raspada kućanstava, bez iznimke krivi ženu; s druge strane, ostati u ovoj stranoj zemlji, preživljavati na „niskim“ poslovima, značilo je s ruba litice viriti u nepoznato. Pred mučnom odlukom moja se majka pitala „ne bi li bilo lakše umrijeti“. Jednostavno se pustiti bilo bi olakšavajuće, „ali što će biti s Yang Yang? Za mene možda nema izlaza, ali još ima šanse za Yang Yang“.
***
Moja je majka prvi put čula za kovid-19 na kineskim TV vijestima. U svojem posebno prilagođenom bolničkom krevetu 20 sati dnevno mijenja programe između CCTV emisija i sladunjavih serija. Kad sam joj rekla kako je u Kini rano širenje virusa zatajeno, bila je skeptična. Vijesti koje dobiva od mene uvijek su sumnjive, jer ja sam pripadnica zapadnih medija. (Za nju moj posao ima neku vrijednost samo zato što joj je nekoliko ljudi reklo da su čuli za časopis za koji radim i zato što su neki važni ljudi, mnogo važniji od nje, procijenili da je moje pisanje adekvatno za objavljivanje.) Kad god ju obavijestim da putujem za nekom pričom u Kinu, kao na primjer prošle godine kad sam pisala o protestima u Hong Kongu, mukotrpno istrepće poruku „donot gainst china“ (ne protiv kine). Na tome moja majka inzistira otkad sam postala autorica. I to trepće s rastućim intenzitetom otkad je Donald Trump počeo govoriti o „kineskom virusu“.
Jedne noći u ranom ožujku, dok se još uvijek činilo da je pandemija neka daleka tragedija koja se događa drugima, pročitala sam da je virus ubio 13 štićenika staračkog doma u državi Washington, a da 70 od 180 zaposlenika pokazuje simptome. Ležala sam u krevetu čekajući jutro i u 7:00 nazvala majčin odjel u bolnici. Zabrinutim sam glasom objasnila da sam kćer Yali Cong i pitala bi li bilo moguće osigurati da sestre koje o njoj brinu nose maske i pažljivo operu ruke prije nego joj se približe. Žena s druge strane linije odgovorila je da ona ne može drugim sestrama govoriti što da rade – „a ne možete ni vi“. Dok je spuštala slušalicu u uhu su mi zatutnjale njene riječi upućene nekome u blizini: „Govori nama što da radimo a ona je Kineskinja“.
Nabacivši kaput preko pidžame, pojurila sam u bolnicu, pet minuta pješice udaljenu od mojeg stana. Na ulazu su stajali zaštitari u uniformama i natpis: „Stupa na snagu odmah, sve posjete pacijentima i štićenicima privremeno su zabranjene“. Nešto je na mojem licu potaklo jednog od čuvara da mi se ispriča. „Državna uredba“, rekao je. „Nema pomoći“.
Nazvala sam Ying i Zhou. Bio je petak, dan kojim su se obično mijenjale. Zhou do bolnice putuje dva sata iz svoje kuće u Queensu, koju dijeli sa sinovom obitelji te roditeljima njegove žene. Htjela sam joj javiti da ne kreće. Znala sam da će ju gubitak tjednog prihoda zabrinuti i neuvjerljivo sam promumljala nešto o tome kako nas je pandemija sve uhvatila nespremne. Onda sam nazvala Ying i preklinjala ju da ostane s mojom majkom u bolnici još jedan tjedan. Nakon što sam ju, potpuno bez osnove, uvjerila da će se bolnica do kraja tjedna sigurno otvoriti, pristala je ostati.
S bolnicom zatvorenom za posjete, jedini način na koji sam mogla komunicirati s majkom bio je putem FaceTimea. Često je u jakim bolovima i sada, bez mene da maltretiram bolničko osoblje oko minijaturnih promjena u doziranju njenog inzulina ili tajminga njenih lijekova, spavala je manje i plakala više. Ovo je također značilo i manje sna za Ying. Godinama sam morala posredovati između majke i njenih njegovateljica, između njegovateljica i bolničkih sestara, između sestara i moje majke. Ali telefonski ekran nikako nije mogao prenijeti sve suptilnosti ovih komunikacija koje bi odagnale majčine strahove.
Bila sam korisna, zapravo, samo za jedno: telefonski sam sestrama na odjelu objašnjavala što se događa kada su se, jedan za drugim, među mnogostrukim povrijeđenim stranama javljali konflikti. Ali nisam čak ni znala imena sukobljenih strana. Iako moja majka zna točno koliko svaka sestra ima djece ili tko si daje dovoljno truda da iz njene gastrične cijevi istisne mjehuriće zraka, ni ona ni Ying, koja uopće ne govori engleski, ne mogu zapamtiti ničije ime. Koriste nadimke, obično skovane na temelju nečijeg izgleda. Ali na vrhuncu pandemije na odjel su stigle nove sestre, koje ja nikad nisam vidjela. Jednom, usred noći, nazvala me Ying kako bi me obavijestila o lošem ponašanju „stare krafne“.
„Stara krafna?“, pitala sam sanjivo.
„Da, dala je tvojoj mami krivi lijek.“
„Stara krafna je mojoj mami dala krivi lijek?“, ustala sam.
„Definitivno Stara Krafna, ne Više Love“, rekla je. Protrljala sam oči. „Samo su njih dvije na dužnosti. Tvoja mama misli da joj je jedna od njih dala krivi lijek dok je spavala.“
Nazvala sam odjel. Nitko se nije javio. Nazvala sam Ying, dobila od nje ime spornog lijeka i uvjerila majku da joj lijek za omekšavanje stolice vjerojatno neće nanijeti trajnu štetu. Do tad je moja majka istreptala niz nadimaka uključujući Meng Lu (kineska kratica za Marilyn Monroe) i Princles (majčin pokušaj za „freckles“/pjegice), i obavijestila me o svakom njihovom prijestupu ili pogrešci. Kad smo završile razgovor bilo je 5 u jutro.
Prije pandemije moje su posjete mogle olakšati tenzije između Ying i moje majke. Sada su bile zaključane u jednoj sobi, oboružane samo sijevajućim pogledima. Na video chatu naglašavala sam našu zahvalnost Ying i upozoravala majku da bude obzirna jer Ying je već iscrpljena. U privatnom razgovoru molila sam Ying za strpljenje. Ali uskoro nakon toga Ying mi je poslala poruku od moje majke koja je uključivala riječi „ona kao trogodišnjak“. Kako Ying ne govori engleski nije imala pojma da je marljivo ispisala listu vlastitih mana.
Ovo je prevršilo mjeru. Na video chatu te sam večeri upozorila majku da, zbog sebe same, mora biti pristojna. I onda sam rekla, na engleskom, „Sjećaš se kako je tebi bilo dok si radila?“ Pazila sam da ne upotrijebim riječ „spremačica“. „Sjećaš se kako se radilo o poštovanju?“ Nije mi bilo drago zazvati našu prošlost pred obiteljskim autsajderom, ali moralo se reći. Za vrijeme naših dana u Connecticutu, „poštovanje“ je bilo riječ za koju se moja majka zakačila, kao da bi privatno izgovaranje tog komadića engleskog vokabulara moglo riješiti naše javne nedaće. Nakon dana provedenog ribajući, čisteći, perući i peglajući bila je puna optužbi protiv svih koji su ju ponizili. U početku su to bili odrasli u kućama u kojima je služila, zatim djeca koja su ustrajno kopirala svoje roditelje i njihove bahate izraze prezira. A onda je jednog dana moja majka optužila mene da sam „baš kao oni“. „Misliš da si kao oni zbog svog engleskog i svoje fensi škole“, rekla je. „Ali ti si ništa – ništa doli kćer spremačice“.
***
U mjesecima nakon što je majci dijagnosticiran A.L.S. tu i tamo bih napravila jedan eksperiment. U krevetu, nakon dubokog udaha, prisilila bih svoje tijelo da bude potpuno mirno. Osjećaj je bio kao da sam se zaustavila usred mračne šume i po prvi put čula zvuk ptica i lišća u pozadini. Ovako je biti moja majka, mislila bih, ovako je biti zatočena u vlastitom tijelu. Kad je u New Yorku najavljen lockdown, mislila sam o ovom eksperimentu ali sad provedenom nad cijelim gradom, sa čitavom infrastrukturom i poslovanjem u zastoju. Moja je majka sada bila zarobljena u tijelu koje je bilo zatvoreno u zapečaćenoj ustanovi koja je bila uhvaćena u zaključanom gradu.
Dok je svijet izvan njene bolnice postajao sve više kataklizmički nepodnošljiv, meni je postalo posebno važno da uredim majčinu percepciju stvarnosti. Na dan kad je u bolnici u kojoj je majka nekad boravila 13 pacijenata umrlo od kovida, ja sam brbljala o novim receptima za tikvice koje sam pronašla na internetu. Čemu bi služilo da joj kažem da ona, u slučaju da se zarazi, sigurno ne bi preživjela, a meni ne bi bilo dopušteno da budem uz nju dok umire? Većinu dana moja bi majka rekla samo dvije stvari: „donot gainst china“ i „ti još imati posao?“ Pandemija nije ublažila njeno štovanje hijerarhije. Pokornost je za nju preduvjet života a nikad više nego u vrijeme vladavine prekarnosti.
Jedne večeri, pročitavši na svom telefonu da nam slijede još strože mjere zatvaranja, sjetila sam se da u stanu nemam više riže te da sam zaboravila poslati ček za stanarinu. Zgrabila sam smeće i krenula van. Onda mi je zazvonio telefon. Bila je to Ying, rekla mi je da joj više nije dopušteno preći hodnik kako bi došla do kuhinje. Dok sam stajala na pločniku čula sam jednog prolaznika kako kaže „Jebeni Kinezi“. Tek nakon što je otišao shvatila sam da poklopac od kante za smeće držim kao štit. Te sam noći tweetala o incidentu. Bio je to čin izlaganja kakav moja majka ne bi odobrila. „Gdje ti je modrica?“, pitala je kad sam se znala požaliti da me u školi ismijavaju: ako nema fizičke štete, ništa se nije dogodilo. Ali zašto sam se ja osjećala prikačena u taj prizor u kojem su se muškarčeve riječi činile stvarnijima od mog tijela? Potvrditi da se to dogodilo bio je jedini način da trenutak otrgnem iz strančevih ruku.
Nekoliko dana nakon što je članovima obitelji bio zabranjen pristup u Carter, nazvala sam odjel za odnose s pacijentima da pitam je li virus ušao u ustanovu i koje su mjere na snazi da bi se zaštitili pacijenti. Nitko se nije javio pa sam nazvala tadašnjeg direktora, Davida Weinsteina. Nije mi imao bog zna što za reći ali dao mi je broj svog mobitela i nekoliko dana kasnije prošetali smo zajedno obližnjim parkom. Weinstein, koji je u svojim 60-ima, rekao mi je da je u tom poslu – staračkim domovima – već tri desetljeća i da i njegova majka živi u jednome. Grozan tajming, rekao mi je iza dva sloja maski. Zdravstveni je sustav slomljen i naše su majke uhvaćene u njemu.
Nakon što sam tweetala o majčinom stanju, javili su se razni prijatelji iz zdravstvene industrije. Neki su rekli da bih trebala razmisliti o tome da ju izvadim iz ustanove. Biti redoviti korisnik bolnice značilo je uvijek imati plan B, pa sam i ja počela razmišljati što bi to podrazumijevalo. Nabavila sam brojeve respiracijskih specijalista, proizvođača respiracijske opreme, proizvođača bolničke opreme. Uznemirio me nedostatak respiratora. Čak i kad bih uspjela jednog nabaviti, moralo bi me se obučiti da ga koristim. Morala bih naći zdravstvene pomoćnike i respiracijske stručnjake koje bi, u ovom trenutku, bilo gotovo nemoguće angažirati. A i da kojim ludim slučajem sve to uspijem, gdje bih ju stavila? U mojem je stanu jedva bilo dovoljno mjesta za moju oskudnu imovinu.
Plan A, u međuvremenu, bio je osigurati da u Carteru daju sve od sebe za moju majku. Ponudila sam se da organiziram dostavu hrane za osoblje, oko 400 ljudi, kako ne bi morali ići u kupovinu. Nazvala sam Weinsteina i od njega dobila popis namirnica koje bi bile korisne. Kontaktirala sam dućane ali većina je imala ograničene kvote na prodaju stvari poput mlijeka ili kruha. Drugi nisu dostavljali. Napokon sam našla trgovinu na veliko koja nam je mogla dati ono što nam je trebalo i pokrenula sam jednostavnu kampanju za prikupljanje donacija za bolnicu. Kad je pošiljka isporučena – 156 štruca kruha, 1.200 jaja, 50 litara mlijeka, 50 kilograma maslaca od kikirikija, 625 jabuka i 80 kila banana – Weinstein mi je poslao fotografije a neke su mi sestre zahvalile.
Bio je dobar osjećaj činiti nešto i fokus na zadatak pomogao mi je sačuvati razum, ali bila sam svjesna što radim: ulagujem se instituciji u nadi da će moja majka, dođe li do toga, dobiti povlašteni tretman. Sjetila sam se majčinih poklona mojim učiteljima u Chongquingu i ponižavajućih rezultata kad je od mojih američkih učitelja pokušala za mene izmamiti više zadaće. (Poslana sam doma s opomenom.) Amerika je definitivno bila drugačiji sustav, sa svojim vlastitim polugama i zupčanicima i ja sam bila u boljem položaju da njima upravljam nego ona.
S nekih 13 godina napravila sam plan kako ću nas spasiti. Podijelit ću se na jednu kinesku i jednu američku mene: kod kuće bila sam poslušna, konfucijanska kćer, a u školi predana oponašateljica stisnute uglađenosti i waspovskih obrazaca. Zaista sam mislila da ću moći ulaziti i izlaziti iz ovih različitih verzija sebe; bile su poput kostima i ako budu dovoljno vješto sašivene i oblikovane pomoći će majci i meni da preživimo. Postojao je samo jedan problem: nisam znala da osoba koja je sposobna iskonstruirati mnogostruke identitete nije nužno i osoba koja je sposobna kontrolirati granice među njima. U svojem sam dnevniku iz tog doba – poklon od majčinog poslodavca s Degasovom balerinom na naslovnici – dala glas emocijama proizašlim iz svih tih hohštaplera koji su se nastanili u meni. Moji su najdublji osjećaji – zaljubljenost u dječaka kojeg sam srela u knjižnici, mržnja prema razmaženoj djeci kojima je služila moja majka, moja tajna ambicija da jednog dana napišem veliki američki roman o migracijskom životu kineske majke i kćeri – bili zakopani u fikcionalne likove izrasle iz nemogućnosti da sebe pomirim sa sobom.
***
Početkom travnja, dok smo David Weinstein i ja planirali drugu rundu namirnica za bolnicu, vidjela sam propušten poziv iz Cartera. Kad sam, idućeg jutra, uspjela dobiti odjel za odnose s pacijentima, ženski me glas ljubazno obavijestio da su neki pacijenti zaraženi kovidom.
„Koliko?“, pitala sam.
„Nekoliko.“
„Znamo li izvor zaraze?“
„Ne.“
„Jesu li zaraženi pacijenti na katu s mojom majkom?“
Rekla mi je da mi ne mogu dati tu informaciju, ali da će me u slučaju da test moje majke bude pozitivan obavijestiti.
„Pa je li testirana?“
„Nije.“
„Hoće li biti?“
Umjesto da odgovori na pitanje rekla mi je da će svi pomoćnici koji nisu zaposlenici bolnice morati otići do 4 popodne tog dana. Objasnila sam majčino stanje i njenu ovisnost o njegovateljicama; pitala sam može li se u njenom slučaju učiniti iznimka. Ne, to nije moguće. „Čak i ako bez njegovateljica nije sigurna?“ To je na doktoru da odluči. Probala sam još jednu taktiku: mogu li ju izvaditi iz bolnice? Zastala je. Tehnički da, rekla je, ali s obzirom na količinu opreme koju moja majka treba, nije vjerojatno da bi ju se moglo izvući iz Cartera u manje od dva tjedna.
Toliko o planu B. A postalo mi je jasno i još nešto: ostati bez njegovateljica za moju bi majku vjerojatno bilo jednako smrtonosno kao i zaraza virusom. Preživjela je gotovo desetljeće od dijagnoze – prosjek je 3 do 5 godina – i briga koju joj pružaju njegovateljice, okretanje i usisavanje gotovo je sigurno zaslužna za ovu dugovječnost.
Iduće sam sate provela na telefonu nazivajući sve koji su mi pali na pamet. Bližilo se 4 popodne kad sam se našla u razgovoru s medicinskom sestrom koja je povremeno bila objekt majčine stroge, istreptane kritike.
„Jiayang, slušaj me“, rekla je. Očekivala sam da će me izgrditi zbog mog neprestanog dodijavanja. Umjesto toga, na liniji je nastala kratkotrajna tišina. „Pobrinut ću se za to“, rekla je. „Znam bolje od ikoga koliko tvojoj majci treba njena pomoćnica“. Sestre su na odjelu već bile preplavljene, a teži su tjedni tek dolazili. „I mi želimo da ostane.“
Prvi put tog dana, činilo mi se, udahnula sam. Nazvala sam zabrinutog prijatelja da mu kažem da će sve biti ok, ali prekinuo me drugi poziv. Bila je to opet ista sestra i u glasu sam joj osjetila oklijevanje. Odluka doktora bila je jača od njene. „Žao mi je“, rekla je.
Pokušala sam, bezuspješno, nazvati Weinsteina, i već dok sam to radila bila sam svjesna da u tom mom pokušaju ima nešto proračunato. Kao da želim naplatiti dug za kruh, mlijeko i maslac od kikirikija. Čemu sam se nadala osim pomilovanju u zadnjem času?
Pet minuta prije nego je Ying trebala biti izbačena bila sam s njom na FaceTimeu i očajnički pokušavala umiriti svoju majku, čije je lice bilo izgužvano i sivo. To je bio tren u kojem sam uhvatila screenshotove koji su kasnije obišli kineske društvene mreže. Poniženje ovog trenutka, mislila sam, mora biti zapamćeno.
U rubu ekrana Ying je brisala suze. Tada sam čula čuvare.
„Tu je prevoditeljica“, rekla mi je Ying na kineskom. „Kaže da moram ići.“
„Ovo nije humano!“, povikala sam na engleskom. Prijetila sam im tužbom, cjenkala se, preklinjala, ali one koji su me mogli čuti nisam mogla uvjeriti. Čula sam Ying kako viče mojoj majci: „Ayi!“ – Tetka! – i ostala sam s njom na liniji dok je nisu ispratili iz zgrade. Kad je izašla kroz glavna vrata, uplakana, bila sam tamo da je dočekam. Još je uvijek bila u papučama.
Ne sjećam se koliko sam puta te noći nazvala majčin odjel. U nekom trenu, ljubazna sestra koja nije više mogla gledati moju majku kako već osam sati nezaustavljivo plače, omogućila nam je kratak FaceTime razgovor na svojem telefonu. Dobila sam i savjet od glavne sestre: pokušajte stupiti u vezu s Mitchellom Katzom, upraviteljem njujorškog zdravstvenog i bolničkog sustava. Vidjela sam da ima aktivan Twitter profil i tweetala sam mu, prikačivši uz poruku jedan od screenshotova majčinog očaja. Znala sam da iskorištavam našu privatnu traumu i radim spektakl od upravo onakvih osjećaja kakve smo majka i ja čitav život pokušavale sakriti. Ali spašeni obraz ne bi spasio moju majku.
Te sam noći primila poruku s nepoznatog broja. Nije bila od Mitchella Katza nego Yuh-Line Niou, članice gradske skupštine, u čiju izbornu jedinicu spada i Chinatown na Manhattnu. Vidjela je fotografije na Twitteru i pitala kako može pomoći. Zatim mi se javio Brian Benjamin, državni senator nadležan i za Harlem, a zatim i jedan poznati Twitter korisnik koji poznaje Mitchella Katza i ponudio mi je da ga direktno kontaktira. Rano idućeg jutra nazvali su me iz bolničkog odjela za odnose s pacijentima. Ženski je glas sad bio oprezan i pitao me bih li mogla sudjelovati u Zoom konferenciji. Weinstein, medicinski upravitelj i direktor P.R-a obavijestili su me da će dopustiti majčinoj njegovateljici da se vrati. Nije bilo nikakvog objašnjenja, ali bilo je jasno da je moja spontana Twitter kampanja urodila plodom. Kao što je, morala sam priznati, u moju korist išla i moja veza s ovim časopisom. Tako dakle funkcionira moć?
Nakon što me iz bolnice nazvala Ying i potvrdila da je s mojom majkom zaspala sam poput klade. Kad sam se napokon probudila nisam znala je li noć ili dan, a tjeskoba me držala tako čvrsto da mi se činilo da se utapam. Počela sam panično hvatati oko sebe po krevetu i dok su se fragmenti sna vraćali shvatila sam da tražim svoju majku. U snu, ona je na nosiljci i unose ju u bolnička kola – scena kojoj sam prisustvovala mnogo puta – ali krevet na koji su je stavili je preuzak i ona pada. Uslijed pada njeno tijelo, tako slabo da su potrebne brojne cijevi kako bi nahranile vitalne organe, postaje još osjetljivije i na kraju se pretvara u porculan. Udara o tlo i razbija se na tisuću komadića. U redu je, u redu je, govorim si: još uvijek je mogu sakupiti. Ako samo poberem sve komadiće, mogu je ponovno sastaviti. Nisam predvidjela da će komadići biti sve manji i lakši i konačno otplutati na vjetru, a ja ću trčati za oblakom pijeska. Trčim i, neobjašnjivo, držim svoj dnevnik. Na kraju, uspijevam na vrhu prsta uhvatiti samo jedno jedino zrno. Mama! neprestano vičem u svoj prst, prestravljena da ću izgubiti i ovu zadnju česticu nje. Jedino mjesto kamo mi pada na pamet spremiti je jest među stranice mog dnevnika.
***
Dan nakon što se Ying vratila u bolnicu, od osobe koju nisam poznavala dobila sam Twitter poruku: „Draga Jiayang, čini mi se da si postala meta na kineskim društvenim mrežama (vidi slike). Molim te shvati te prijetnje ozbiljno. Čuvaj se i pazi na sebe!!!“ Dovoljno sam dugo bila na Twitteru da sam poznavala tendenciju te platforme da naglasi sukobe i pojača animozitete. Napadi su nerijetko bili osobni i otrovni, ali uglavnom im nisam pridavala pažnju.
Ovo je bila neka druga razina. Odgovori su stizali brzo, lišeni konteksta: „Ne znam što je sreća dok ne vidim tvoje uplakano kučkino lice“; „Autoritarizam spašava ozlijeđene i čuva živote; demokracija uzima život tvoje kučke majke“. „Ulizice će se ulizivati dok ne ostanu bez ičega“, napisala je zgodna mlada žena u čijoj je biografiji pisalo „Born in China“. Mnogi su koristili kraticu „NMSL“ koja me zbunjivala dok na Googleu nisam otkrila da stoji za ni ma si le, uobičajenu kinesku uvredu, posebno prikladnu u mom slučaju: „Tvoja mama je mrtva“. Zapanjujuće je velik broj ljudi poželio da se fatalno zarazim korona virusom.
U početku pandemije pročitala sam da virusi nisu ni živi ni mrtvi, a umnožavaju se samo u okrilju organizma domaćina. Kasnije sam počela sam misliti o „Jiayang Fan“ kao o virusu, ne u smislu društvenih mreža nego biološkom; katastrofično stanje svijeta i određene nasumične mutacije u priči učinile su ju neočekivano zaraznom. Moji su originalni postovi poslužili svojoj svrsi; sada su služili svrhama drugih. Neplanirano sam proizvela moćan komad propagande.
Po zakucima kineskog interneta zujale su teorije o mojoj motivaciji. Blamirala sam Kinu u zamjenu za američko državljanstvo. Ne, cilj su mi bili slava i novac. Kada se nacionalistička publikacija u javnom pismu ponudila da donira potpuno novi respirator kako bi se mojoj majci spasio život – „poraziti zlo dobrotom“ – drugi su upozorili da bi nezahvalnica poput mene sigurno pokušala naći greške u aparatu. Opsjedali su me na Twitteru, Facebooku, Instagramu. Činilo se da mnogi na Twitteru stižu s kineskih platformi; kada bi se pojavila nova skupina napadača, znalo ih se pozdravljati kao „vojnike“, pomoć u borbi protiv neprijatelja, Jiayang Fan.
Ništa se od ovoga nije činilo sasvim stvarnim. Primala sam obavijesti o pokušajima, iz Kine, da mi se hakira Apple lozinka, ali nisam se osjećala osobno ugroženo. U meni je odzvanjao majčin glas: „Gdje ti je modrica?“ Ali uskoro se činilo da mi svi koje sam ikad susrela u Kini šalju članke sa screenshotovima moje majke. Teta mi je proslijedila poruku koju joj je pokazala prijateljica. „Ono što je Jiayang Fan učinila svojoj majci, gore je od bilo koje bolesti“, sa žaljenjem je isticao autor. „Kako je jedna kćer mogla tako gnjusno uništiti majčin dobar ugled?“ Teta je rekla da su joj mnogi poznanici napisali slične poruke i da ju od njih „srce boli“. Htjela je da znam da moji postupci, čak i s druge strane svijeta, imaju posljedice: „Oni utječu i na moju kćer i na tvog tetka“. Ime naše obitelji bilo je ugroženo.
U chatu koji mi je poslala, netko pod imenom Beringov prolaz, a tko je poznavao oca moje majke, prisjetio se da je djed u Crvenoj armiji bio odani sljedbenik Maoa. „Sva sreća da je mrtav i ne mora svjedočiti ovom poniženju“, Beringov prolaz je primjetio. Malo po malo, na vidjelo je izlazila intimna povijest majčinog života; čitati te razgovore bilo je kao prolaziti sobama prošlosti koje je ona odavno zaključala. Netko drugi je znao da je majka kao djevojčica bila neslužbeno obećana susjedovom sinu, kao što je nekad bio običaj. Njen je entuzijazam za učenje engleskog na fakultetu, jak do te mjere da je „zaboravljala jesti i spavati“ prepričavan u novom, sumnjičavom svjetlu: je li već tada pripremala svoj bijeg u Ameriku? Uz svu njenu radinost i ljepotu – „među muškim drugovima bila je poznata kao božica“ – očito je bila nesposobna majka. Kako bi se objasnila majčina sudbina, iznova i iznova se izricao duboko konfucijanski stav: „Grijeh djeteta, neuspjeh je roditelja“. Mnogi su se zabrinuli da bi otkrivanje naše „obiteljske ružnoće“ moglo naštetiti njihovim ugledima. Bilo tko tko je imao ikakve veze s institucijama majčine mladosti – njenim odredom u armiji, generacijom na fakultetu, bolničkim odjelom na kojem je radila – jadikovao je da bi njegov mianzi mogao biti kompromitiran.
Uz svu frustraciju mojim ponašanjem, teta je inzistirala da majka nikad ne smije saznati kako se o njoj razgovara. „To bi ju satralo“, rekla mi je. Toliko sam i ja znala. Moja je majka prestala komunicirati s velikim brojem poznanika u Kini upravo zato što nije htjela ukaljati zadnje zalihe svog dostojanstva. Taj izvor nostalgičnog ponosa, kojim se privatno hranila kroz godine deprivacije u Americi, ja sam sada oskvrnula, zločin teži i od moje političke izdaje. Kao što je to napisao bivši školski kolega: „Bez obzira na majčine nedostatke kao roditelja mora se reći da je Jiayang Fan još mnogo gori kriminalac jer je ubila svoju majku“.
Ono što moji progonitelji ne znaju jest da me majka zaista jednom optužila da ju ubijam. Bilo mi je 15 godina i iz internata sam stigla kući za praznike. Njen je ispad, od svih stvari, bio izazvan mojom željom da posjetim dermatologa. Koža oko pupka nepodnošljivo me svrbila – kasnije sam saznala da se radilo o alergiji – i jedini način da si pomognem bilo je da se češem sve dok mi pod malim, curećim mjehurima koža nije postala vlažan, bolan nered. Majka mi je rekla da se radi o higijeni, ali što sam više sapunala i ribala, to je bilo gore. Posjet doktoru nije dolazio u obzir jer, procijenila je majka, nije bilo pitanje života ili smrti. Ali ja sam se manje bojala smrti od ismijavanja svojih školskih kolegica, koje su krv koja mi je curila kroz majicu smatrale grotesknom i, po prvi put, nisam se dala smesti. Majka je zastala usred slaganja rublja i promotrila me, ledeno mirna.
„Samo želim otići kod doktora“, rekla sam vlažnih očiju.
„Ne glumi. Prljava – tako te ljudi zovu, prljava kineska svinja.“
Zbunjenost je na trenutak nadjačala ogorčenje: nitko me nikad nije tako nazvao. Proći će još godine prije nego ću se zapitati je li netko – poslodavac? poslodavčeva djeca? – možda nju tako nazvao. Pogledala sam ju u lice, toliko izobličeno bijesom da u njemu nisam mogla pronaći svoju majku.
„Prestani me tako gledati, izdajice“, rekla je.
„Izdajica“. Ta me riječ probola. „Da, izdajica“, ponovila je glasom punim osude. Rekla mi je da je moja izdaja već dugo očita i da se mogu prestati igrati nevinašca. Tada je napala moj dnevnik, za koji je bila uvjerena da sadrži dokaze mog zločina. Moja mi je majka rekla da sam „bolesna osoba“ koja izmišlja laži kako bi ponizila one koji su joj dali sve. Ona se ubijala zbog mene, rekla je, a ja sam smišljala plan kako da ju iznevjerim i napustim.
Reduktivno je usporediti majku s domovinom, ali ja sam se kasnije pitala ima li sličnosti između njenog bijesa tada i emocija mojih online napadača. Činjenica da su mnogi svoje optužbe upakirali u jezik obiteljskog otuđivanja – „tvoj američki tatica ne želi spašavati smeće poput tebe“ – dao je nepogrešivo intiman ton mojoj navodno političkoj izdaji. Činilo se kao da ljutnja izvire iz ojađene spoznaje vlastite jalovosti: iskonska rana u potrazi za majčinim dodirom. Naličje nabujalog trijumfalizma i rastuće ambicije jest trajna, neizbježna bol gubitka. To smo moja majka i ja znale bolje od ikoga.
Ne vjerujem da je nagrizajući danak ovih emocija bio očit mojoj majci, dok se s njima nosila tvrdoglavo i u samoći. Preživljavanje ju je prisililo da skriva sve više i više sebe, tako da je na kraju najvažnije istine i od same sebe sakrila. Sati zaprepaštene tišine, koji su slijedili njenoj konačnoj dijagnozi u bolnici u New Yorku, nisu se činili mnogo drugačijim od našeg dolaska u taj grad, dva desetljeća ranije, kad nismo mogle ništa drugo do u čuđenju pokušavati uhvatiti dijelove naše nove stvarnosti. Dok joj je njen doktor, ravnodušan muškarac s irskim naglaskom, iznosio dijagnozu, moja je majka fiksirala pogled na svoje nožne prste. Sve dok se nismo našle na vlaku broj 6 u smjeru juga nije progovorila. Planirale smo večerati u Chinatownu ali sad je pitala bismo li mogle posjetiti World Trade Center? Bio je to prvi put da je ijedna od nas aludirala na 9/11. Sada smo bile državljanke ali, kad su tornjevi pali, imale smo tek boravišnu dozvolu. „Jesu li srušene zgrade još tamo?“, pitala me. Rekla sam da mislim da nisu, iako nisam bila sigurna. Negdje za vrijeme te vožnje, u gužvi stranaca, rekla mi je da nikome ne govorim o njenoj bolesti. Zapamtila sam taj zahtjev kao eksplicitan, iako sad mislim da ga nije morala ni izgovoriti. Uvijek sam joj mogla čitati misli koje su, skrivenim pogledima, putovale među nama.
***
Kad je slika moje majke prohujala kineskim društvenim mrežama, reakcije koje je izazvala potvrdile su majčin cinizam: svijet je bio baš onako okrutan i ravnodušan kakvim ga je oduvijek smatrala. Ali ja sam se i dalje držala iracionalnog uvjerenja da, sve dok ih moja majka ne vidi, napadi nisu stvarni – da barem unutar bolničke sobe, gdje će vjerojatno provesti ostatak svog života, postoji svijet koji je bar donekle pod njezinom kontrolom.
Ali jedno kasno poslijepodne u travnju, Ying mi je na WeChatu poslala link na članak uz kratku audio poruku: „Tvoja mama želi znati jesi li to ti? Upravo joj čitam članak.“
Osjetila sam poznato bockanje na krajevima živaca, moju neprestanu potrebu da upravljam situacijom. Ali nisam nazvala Ying i zamolila je da ne čita članak. Umjesto toga, nakon dana provedenog ne radeći ništa, otišla sam u šetnju. Vani me dočekao blijed, pjegav mjesec i svježa bistrina noćnog zraka. Stajala sam na igralištu kraj napuštenih ljuljački i gledala gore prema četvrtom katu majčine bolnice, u tamnu kutiju njenog prozora. Nije mi drago zamisliti osjećaje koji su ju prožimali dok je, bespomoćno ležeći, slušala što je o nama napisano. Nije mi drago zamisliti je dok stvara novu sliku o kćeri koju je u isto vrijeme i poznavala i nije. Kad mi se ponovno javila Ying, znala sam da će to biti poruka od moje majke. Bojala sam se nerazumijevanja od one čiji je život bio isprepleten s mojim, čiji su me izbori ujedno vezali i oslobađali i čije bi me riječi, čak i istreptane zadnjim naporima njenog tijela, mogle potpuno uništiti.
Majčina je poruka je bila kratka i prodorna. Sadržavala je kineski idiom „Čistom tijelu ne treba pranje“ – to jest, ako nisi kriv ne trebaš se opravdavati. Na engleskom je zatim dodala: „I am survive“ (Preživjela sam).
Jiayang Fan, The New Yorker, 14.09.2020.
Prevela Barbara Šarić
Peščanik.net, 09.12.2020.
FEMINIZAMKORONA