- Peščanik - https://pescanik.net -

Marksistička vampirologija

Prisjetimo se sljedećeg opisa svijeta: “Sve postojano i stalno se rasplinjuje, sve sveto je oskvrnjeno i ljudi su naposljetku prisiljeni na svoj životni položaj, na svoje međusobne odnose trijeznim očima pogledati”.

Vjerojatno ne treba isticati da je riječ o citatu iz Marxova Komunističkog manifesta (1847-1848). Naglasak je na trijeznosti (Nüchternheit), na očima koje su progledale i osvijestile se. Nije riječ o nostalgiji ili žalovanju, nego o izrazu oduševljenja. Takav je i kontekst citata.

Nakon što Marx Komunistički manifest uvodno počinje sa znamenitom izrekom da sablast (Gespenst) kruži Evropom – sablast komunizma, i tu izreku potom proglasi bajkom (Märchen), u prvom poglavlju pod naslovom Buržuji i proleteri nekoliko prvih stranica posvećuje najprije apologiji buržoazije. Dakle, nije riječ o neutralnom, a kamoli kritičkom opisu. Sam pak sadržaj opisa nije ništa posebno, u publicistici, od romantike nadalje, prepuno je sličnih konstatacija. Utopijski socijalisti, kršćanski teolozi i ostali naprosto su se takmičili da iz različitih aspekata opišu rasplinjavanje svega svetog, odnosno tradicionalnog. Ono što Marxov i Engelsov opis razlikuje od ostalih takvih opisa nije sadržaj. Razlika ne proizlazi iz toga što, nego iz toga kako se opisuje. Opis zato nije neka gola deskripcija, nego je riječ ointerpretaciji, o veoma naglašenom i zato veoma razgovijetnom tumačenju i obrazloženju. Bjelodano je oduševljenje, bez žalovanja, nad onim što se danas zove desakralizacija i sekularizacija, oduševljenje prije svega snažnom ekspanzijom (razvoj proizvodnih snaga, materijalnih i intelektualnih) što je kapitalizam donio na svim područjima.

Marx i Engels sve sveto odnosno sve postojano i stalno ne smatraju nečim autentičnim, nečim što treba očuvati. Njihovo geslo od početka glasi: Sve što postoji vrijedno je da propadne. Svijet treba radikalno promijeniti i zato sve što postoji mora propasti. Na kraju Komunističkog manifesta možemo pročitati:

“Komunisti odbijaju skrivati svoje poglede (Ansichten) ili namjere (Absichten). Oni izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići nasilnim prevratom (gewaltsamen Umsturz) čitavog dosadašnjeg društvenog poretka. Neka vladajuće klase dršću pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju što da izgube osim svojih lanaca. A dobit će svijet”.

Bili smo ništa, bit ćemo sve. A da bismo postali sve, moramo postojeće uništiti, u cjelini, uništiti nasiljem komunističke revolucije, bezobzirnim nasiljem. Bez obzira na neprikosnovenost života. Ili kako Marx kaže u Osamnaestom brumairu: “Prijašnje revolucije su potrebovale, da bi se mogle zanositi vlastitim sadržajem, svjetsko-povijesna povratna sjećanja (weltgeschichtlichen Rückerinnerungen). Revolucija dvadesetoga stoljeća pak mora ostaviti mrtvima da pokopaju svoje mrtve da bi se dokopala svog vlastitog sadržaja”

Buržoaska revolucija je bila nužna i dobra, čak veoma dobra pri rasplinjavanju svega postojećeg, svega svetog i stalnog, no ona nije bila dovoljna. Stvar može do kraja provesti samo komunistička revolucija. Revolucija koju vodi bezobzirna kritika svega postojećeg ne boji se nasilja. Naprotiv, veseli mu se. Kapitalizam doista na mjesto stare lokalne nacionalne samodovoljnosti postavlja svestranu ovisnost jedne nacije o drugoj, no ne ukida ih. To će učiniti tek komunistička revolucija, u kojoj će se proleteri cijelog svijeta ujediniti.

Svjedoci smo danas sve više teorijama koje su sablasni duh koja kruži Evropom, sablast komunizma, preformulirale u – sablast kapitalizma. Kapital je Vampir, starozavjetni Moloh ili gnostička Satana, perverzni demijurg i eksploatator svijeta. Kapital kao Vampir? Gdje nam ga valja smjestiti?

Iza Marxove kritike političke ekonomije (podnaslov Kapitala) leži radna teorija vrijednosti, iza nje cjelokupna metafizika (onto-teologija) Rada (“Kapital nije ništa drugo nego obmanjivanje radnika. Rad je sve.”), naracija o rascjepu Rada na konkretan i apstraktan rad, na kreatora upotrebne vrijednosti (Gebrauchswert) i supstancu vrijednosti (Wertsubstanz), čiji je pojavni oblik vrijednost (Wertsein), a inkarnacija roba kao razmjenska vrijednost (Tauschwert), zatim naracija o višku vrijednosti, o profitu i samooplodnji kapitala, konačno naracija o imanentnoj težnji kapitala za samoprevladavanjem i mogućem, ali ne i nužnom, ubrzanju tog procesa pomoću komunističke revolucije. Marxov mit o fetišizmu, postvarenju i otuđenosti mogao je nastati samo kao uzvratna projekcija o posvemašnjoj transparentnosti odnosa u komunizmu, gdje će robni odnosi (zajedno s profitom i kapitalom) biti ukinuti i gdje će se zato svojim radom moći kako prirodu tako i društvo (društvene odnose) svjesno posredovati, regulirati i kontrolirati. Naime, u skladu s Marxovom definicijom radnog procesa kao svrsishodne (teleološke, odnosno eshatološke, to jest revolucionarne) djelatnosti u 5. glavi Kapitala: “Rad je najprije proces između čovjeka i prirode, proces u kome čovjek svoju razmjenu tvari s prirodom svojim vlastitim činom posreduje, regulira i kontrolira. Prema samoj prirodnoj tvari on istupa kao prirodna moć. On pokreće prirodne snage svoga tijela, ruke i noge, glavu i šaku da bi prirodnu tvar prilagodio obliku upotrebljivom za svoj vlastiti život. Time što ovim kretanjem djeluje na prirodu izvan sebe i mijenja je, on ujedno mijenja i svoju vlastitu prirodu. On razvija potencije koje u njoj drijemaju i potčinjava njihovu igru svojim snagama… Mi pretpostavljamo rad u obliku kakav je svojstven samo čovjeku. Pauk vrši operacije slične tkačevim, a gradnjom svojega saća pčela postiđuje ponekog ljudskog graditelja (Baumeister). Ali što unaprijed odvaja i najgoreg graditelja od najbolje pčele jeste to da je on svoje saće (Zelle) izgradio u glavi prije no što će ga izgraditi u vosku. Na završetku radnog procesa izlazi rezultat kakav je na početku procesa već postojao u radnikovoj predstavi (Vorstellung des Arbeiters), dakle ideelno (ideell). Ne postizava on samo promjenu oblika prirodnog; on u prirodnom ujedno ostvaruje i svoju svrhu koja mu je znana, koja poput zakona određuje put i način njegova činjenja i kojoj mora da podredi svoju volju.” I u skladu s fantazmagorijom o komunističkom društvu kao jednom jedinom (singularnom) Subjektu, bez ikakvih unutarnjih suprotnosti, koja proizlazi iz te definicije. Jer ako tu definiciju radnog procesa pogledamo pobliže, vidimo da se rad pojavljuje zapravo na dvije ravni (dvaput) i da je u radnom procesu posrijedi samoposredovanje, samoreguliranje i samokontrola rada samog. Priroda je samo tvar radnog oblikovanja: vosak. Čovjek kao radnik istupa naspram prirodne materije (i svog tijela) kao prirodna moć, apsolutni gospodar. U radnom procesu kojim vlada rad sam priroda i tijelo su bezuvjetne sluge: izvođači. Ako taj model prenesemo na društvo, odnosno međuljudske odnose, nužna je posljedica – s obzirom na radikalnost prijenosa surovija ili blaža – logorska organizacija društva, radni logor ili udruženje robova rada. Upravo je taj transfer pretpostavljen već u Marxovu razumijevanju društva kao individuuma, u njegovom poimanju svih ljudskih djelatnosti kao pojavnih oblika radnog procesa. Ukidanje posrednih robno-razmjenskih odnosa kod Marxa identično je s ukidanjem svake posrednosti uopće, dakle društvenosti kao takve, budući da bi takvi odnosi trebali biti neposredni, prozirni i jednostavni, pod neposrednom kontrolom (komunističkog) društva kao Subjekta. Marxov “supstancijalistički redukcionizam” vodi najprije u bezobzirnu kritiku svega postojećeg, zatim u totalnu represiju nad svim postojećim. Što god znali i mislili o Lenjinu i Staljinu, ako bi se Marxov projekt realizirao u Cjelini, stvarnost te realizacije bila bi užasnija nego što je bila stvarnost staljinizma ili “realnog socijalizma”, koji je morao, da bi preživio, koliko toliko poštovati realne okolnosti i/ili ograničenja. Na sreću, nigdje nije došlo niti do polovične realizacije Marxova projekta i dosad smo bili oslobođeni pogibelji svjetskog koncentracijskog logora, planetarnog gulaga.

No svaki kapital nije Kapital, naime u Marxovu smislu. Samo u uzvratnom ogledalu Marxove fantazmagorije o komunizmu jeste Marxov “kapitalizam” takav kakav jeste. O kapitalizmu dakle ne možemo govoriti tek tako, općenito, još manje o kapitalu. O tome da pri opisu kapitala i kapitalizma nije riječ o pukom opisu, svjedoči već to da suvremeni svijet možemo opisati i bez tih označitelja. Recimo, kao globalni komunikacijski sistem (Niklas Luhmann).

Drugim riječima, sama deskripcija, sami opisi postojećeg stanja ostaju bez verifikacijskog kriterija ako ne uvidimo u svjetlu čega nam se ono što nam se pokazuje pokazuje upravo takvim kakvim nam se pokazuje. Marxove opise kapitalizma i njegovu kritiku političke ekonomije na možemo dakle razumjeti dok ne poznajemo njegovu zamisao ili utopiju budućeg društva kao društva komunizma. Tek iz aspekta – prema njemu – zamišljenog idealnog društva, besklasnog društva bez kapitala, možemo razumjeti Marxovu kritiku kapitalističkih odnosa; i iz te kritike izviruću deskripciju klasne borbe, klasnog neprijateljstva, izopačene klasne svijesti itd. Cjelokupna Marxova analiza proistječe iz bezobzirne kritike svega postojećeg, a ta je kritika uzvratna projekcija, refleksijski konstrukt utopije o komunizmu, negativ navodnog Pozitiva. Ukratko – u teoriji kritika ne slijedi deskripciju, nego deskripcija proishodi iz kritike. Realno se u svojoj preglednoj realnosti pokazuje tek u uzvratnom ogledalu idealnosti.

Opis Kapitala kao Vampira nije dakle nikakva deskripcija, još manje znanstvena analiza, nego opis metafizičkog, onto-teološkog konstrukta. Samo što umjesto Platonovog umnog i dobrog Boga imamo “sablasni Duh”. Kapital kao Vampir je realno inkarnirani i ujedno krajnje djelatni sablasni Duh. Što nam te teorije nude kao dokaz? Naizgled se nudi iskustveno opažanje i opis. Sudbina čitavih slojeva stanovništva i čak čitavih država može biti odlučena vampirskim Kapitalom koji slijedi svoju Svrhu, blaženo ravnodušan prema pogođenim ljudima. U tome je navodno sistemsko nasilje kapitalizma. Budući da je ono objektivno i anonimno, za mnoge današnje teoretičare ono je užasnije od otvorenog društveno-ideološkog nasilja. Drugim riječima, kapitalizam je u izvjesnom smislu gori od komunizma.

Pri tome nije riječ toliko o opisima kao takvim, s kojima se manje-više svi slažemo, nego o intenciji tih opisa, a prije svega o navođenju uzroka za ono što vidimo. Viđeno i zatim opisano je ovisno o Pogledu: što vidimo kroz kako. Tek zatim dolazi uzročna analiza. Recimo, nalazimo se na brdu obasjanom suncem, u dolini je magla. To je činjenica, istina na činjeničnoj razini. To da li maglu u dolini smatram nečim lijepim ili ružnim (u usporedbi sa brdom okupanim suncem) već je nešto drugo, nešto emocijama prožeto. I to može postati predmet spora, spora koja je istina prava. A ako mi se moguće podizanje magle pokaže kao nešto prijeteće, to je onda nešto treće, nešto što zahtijeva – objašnjenje: činjenica postojanja magle počela se pretvarati u događaj. Ako pak naposljetku za navodnu ugroženost navedem unekoliko neuobičajen uzrok – magla koja se diže jeste dah nadolazećeg Vampira – onda ću morati upotrijebiti za razumijevanje i prihvaćanje te Istine vjerojatno nešto više od puke tvrdnje. Jer našli smo se pred Događajem, tako reći pred Paruzijom.

A to znači da niti pitanje krivice na kraju neće biti irelevantno.

 
Peščanik.net, 26.02.2011.