- Peščanik - https://pescanik.net -

Maršal Tvito na repu kolone

Foto: Božidar Slapšak

Da odmah objasnim: neko izuzetno duhovit označio je Janeza Janšu, predsednika vlade Slovenije, kao „maršala Tvita“ posle skandalozne serije tvitova istoga. Njima Janša nije samo osramotio zemlju koju vodi u međunarodnoj diplomatiji, već je ozbiljno ugrozio odnose SAD i Slovenije, postavivši je među zemlje o kojima se ne zna ništa, sem ako dobiju klovna na visokom položaju. Snajku Melaniju nema smisla prizivati… Ukratko, Janša je pre objavljivanja rezultata čestitao Trampu na pobedi, dodajući da bi Bajden bio „među najslabijim predsednicima SAD“. Bajdenov čovek za međunarodne poslove odmah je reagovao. Onda je Janša protumačio svoj tvit tako da je zapravo izrekao podršku republikancima, kojima je politički blizak: tu vrstu objašnjenja može da prihvati samo njegova televizija. Konačno, izrazio je sigurnost u dalje razvijanje odnosa sa SAD, jer se iste ne mogu odreći slovenačkog savezništva… Za to vreme, Janšini mediji uporno prenose najluđe lažne vesti američkih desničara o fantastičnim krađama glasova Trampu i dokazuju kako su prethodne slovenačke vlade uporno kvarile odnose sa SAD. A svet se veseli zbog odlaska Trampa.

Sem užasne sramote, to je izvesno terminalni znak krize koja se, kao manje-više svako učestvovanje Janše u vlasti dosada, mora završiti skandalom, pobunom ili – nadajmo se – nečim još boljim. U prošli četvrtak, na dan Gaja Foksa, neuspelog spaljivanja britanskog parlamenta i dečije pesmice („Remember, remember, the 5th of November“), najavljen je protest grupe Anonymous (oni sa maskom Gaja Foksa). Reč je bila o nameštaljki, i pred parlamentom se pojavilo nekoliko stotina fudbalskih navijača-razbijača, izbacitelja i pripadnika privatnih obezbeđenja, koji su se sa velikim entuzijazmom počeli lemati među sobom, a zatim i sa robokapovima. Bilo je i nešto zalutalih demonstratora koji nisu na vreme videli objašnjenje organizacija koje su do sada vodile proteste. Nikakvih parola, nikakvog teksta, veselih mašina i lutaka, samo tuča. Na pravom bojištu pojavio se na vrhuncu ministar unutrašnjih poslova, zaštićen sa svih strana, uglavnom zato da medijima poruči kako su oni krivi, uz njih dakako opozicija i oni pravi pobunjeni, koji se pojavljuju petkom. I sa manje znakova bilo bi jasno da je sve bila organizovana predstava. Uopšte ne sumnjam u iskrenost samih učesnika u tuči, jedva su dočekali takvu mogućnost, možda čak i dobrovoljno i protiv bilo koga. Teretane su zatvorene… No vlast je morala dokazati kako je parola „Smrt janšizmu“ pretnja smrću samome Janši, a duhovita instalacija pred ministarstvom kulture (pisaći stolovi i stolice vodećih, zajedno sa imenima, poprskani crvenom bojom) direktna pretnja smrću označenima, na čelu sa ministrom: njegov sto dopunjen je flašom, omiljenim objektom ministrove svakodnevice.

U tuči su, sem ogromnog broja robokapova, učestvovali konji, jedan vodeni top i jedan helikopter, učesnici su odgovarali petardama, kamenim kockama i drugim tupim hladnim oružjem. Jedan fotograf je završio u urgentnom centru i još je na lečenju, bubotke su dobili neki novinari, policajci, povređen je i jedan konj. Pohapšenih je bilo dosta, upisanih za kazne još i više. Ministar je naročito insistirao na kamenim kockama, koje je teško naći u centru Ljubljane, a tamo gde ih ima, nije primećen nedostatak. Isto tako, nije bilo barikada. No potvrđujem da je helikopter izludeo stanovnike, i da su mnogi izašli na ulice i balkone da bi nesnosnom dizaču panike uputili svoje najsmrtonosnije psovke. Posle nekoliko sati vijanja po ulicama, centar je izgledao strašno – ne koliko posle dočeka Nove godine, ali većih posledica „uništavanja javne i privatne svojine“ nije bilo za videti. Nije bilo razbijenih izloga, niko nije krao.

Kome je koristilo pozorište nasilja? Nedvosmisleno, vladi, koja pošto-poto hoće da pobuna postane nasilna, onakva kakvu je od početka prikazuju u svome medijskom centru. Naročito je važno povezati „nasilnike“ sa inicijativom četiri leve i levo-centralne stranke, koje predvodi ekonomista Jože Damijan. Nekada ministar u Janšinoj vladi, on je sada najbliže opredeljenjima Janisa Varufakisa. Koalicija pod imenom KUL (koalicija ustavnog luka) otvoreno hoće da smeni sadašnju vladu, za šta joj treba nekoliko glasova iz Janšine koalicije. Tu je teren ne samo klizav, nego baš prljav. To su predstavnici manjih stranaka koji nemaju skoro nikakve šanse na narednim izborima, i stupili su u koaliciju zato da bi očuvali svoje pozicije bar još dve godine. Tako sudbina promene i povratka u realnost i uljuđenost u politici zavisi od najgorih i najkoristoljubivijih… Dobra tačka, od koje bi pobunjeni mogli okrenuti leđa, jer od njih više ne zavisi ništa. Javno mnjenje su uspešno promenili i omogućili smelije političke poteze. Nezgrapna vladina predstava „nasilja“ sada obavezuje pobunjene da održe svoj stil i svoje akcije. Janša je ponovo pomešao svoje konce, opet sebi na štetu… Uz epidemiju, ogroman broj obolelih i mrtvih, nagomilane greške vlade i gafove predsednika vlade, samo njegovi još mogu da zamisle kako će od jula Slovenija preuzeti kormilo EU na pola godine.

Maršal Tvito nikad neće jahati na čelu kolone.

Peščanik.net, 11.11.2020.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)