- Peščanik - https://pescanik.net -

Mediji u Srbiji

Ovo je deo analize državnih medija u periodu mart-oktobar 1998. Tokom priprema za rat na Kosovu, RTS i Politika su dostigli jos jedan propagandni vrhunac. Mnogi od nas su se spasavali bekstvom u paralelni košmar TV serije Dosije X.

Volimo te, otadžbino naša

Ova publikacija zasnovana je na rezultatima istraživanja “Postizborna slika političkog života Srbije u državnim medijima”. Osnovni cilj istraživanja bio je da se ustanovi kako su u centralnim informativnim emisijama/rubrikama državnih medija predstavljani najznačajniji politički akteri i teme u periodu mart-oktobar 1998. Medijska prezentacija političkog života umnogome zavisi od tretmana političkih stranaka, pa su one i bile jedan od fokusa analize. U novu izbornu kampanju političke strane i kandidati ulaze sa opterećenjem medijske slike već formirane u normalnim – neizbornim periodima, a jedan takav predstavlja i vreme posle završetka izbornog ciklusa. Početak ovog perioda označen je formiranjem nove republičke vlade (24.03), kojim je praktično završen proces izbora nove vlasti, a kraj zaključenjem sporazuma između Miloševića i Holbruka (13.10), kojim je okončana jedna etapa u rešavanju kosovske krize, najznačajnijeg događaja tokom celog posmatranog perioda.

Istraživanjem je obuhvaćena informativna produkcija najznačajnijih državnih medija: Radio televizije Srbije, Radio Beograda, Borbe i Politike. Oba elektronska medija su javna preduzeća koja se finansiraju iz obavezne pretplate. Njihove upravne odbore bira Narodna skupština iz redova parlamentarne većine. Od dve izabrane novine samo je Borba javno preduzeće koje se finansira iz budžeta, dok je Politika akcionarsko društvo nastalo vlasničkom transformacijom državne izdavačke kuće. Glavni urednici i članovi upravnih odbora obeju novina su istaknuti funkcioneri vladajuće koalicije. Bez obzira na razlike u organizacionim, svojinskim i upravljačkim aranžmanima, ovi mediji se uređivačkom politikom jasno prepoznaju kao veoma bliski vlasti.

Istraživanje je obuhvatilo po osam glavnih informativnih emisija (RTS: Dnevnik 2 i Radio Beograd: Novosti dana), izabranih po mesečnom rotacionom uzorku, koji sukcesivno obuhvata sve dane u sedmici. Istraživane su sledeće emisije: 24. marta, 22. aprila, 21. maja, 19. juna, 18. jula, 16. avgusta, 14. septembra i 13. oktobra 1998. godine. Novinski uzorak činili su brojevi Politike i Borbe iz svakog sledećeg dana. Korišćen je metod kvantitativno-kvalitativne analize sadržaja.

Državni mediji izabrani su zbog izuzetnog značaja za javnu komunikaciju. Ovi mediji su značajno javno dobro – raspolažu društvenim resursima, finansiraju se uglavnom iz javnih prihoda ili pretplate, daju im se poreske i druge olakšice, nasledili su značajnu društvenu imovinu koja im i dalje obezbeđuje povlašćen položaj na tržištu. Imaju veliki uticaj zahvaljujući čitavom nizu prednosti koje nisu uvek zasnovane ni na kvalitetu ni na slobodnom izboru publike. Njihov mandat je drugačiji nego kod komercijalnih medija i zasnovan je na obavezi prema svim građanima i različitim političkim stanovištima u društvu. Ispunjavanjem ove obaveze stvaraju se uslovi za demokratsku javnu komunikaciju i mogućnost da mediji funkcionišu kao institucija javnosti, a ne instrument vlasti.

Uz klasičnu liberalnu obavezu nemešanja u uređivačku politiku medija, u savremenim društvima država ima i pozitivnu obavezu stvaranja uslova za medijski pluralizam. Ona bi trebalo da obezbedi ravnopravne uslove za sve medije, otvaranje medijske scene, subvencije i pomoć nekomercijalnim medijima manjina, zaštitu prava građana na slobodu izražavanja i slično. Merilo ispunjavanja ovih obaveza je spremnost države da visoke standarde autonimje uspostavlja i poštuje pre svega u državnim medijima.

RTS: Volimo te otadžbino naša

Večeranja informativna emisija državne televizije, Dnevnik 2, posvećena je uglavnom aktivnostima vlasti. Oko polovine sadržaja (48,4%) čine prilozi u kojima se formulišu stanovišta vlasti i njeni nosioci se samo interpretiraju. Još jednu petinu vremena (21%) na isti način dobijaju aktivnosti partija vladajuće koalicije. Preostala trećina priloga indirektno je opet posvećena vlasti: ili se ona pozitivno vrednuje i podržava ili se afirmišu aktivnosti koje koincidiraju sa oficijelnim političkim projektom. Televizijski govor je govor vlasti, a TV kao institucija je njen značajan instrument.

TV slika partijske scene sve je manje izgrađena na osporavanju i suprotstavljanju, a sve više na isključivanju. Različitost se niti pominje niti toleriše, a zajedničko stanovište koje se predstavlja kao jedino tako se promoviše u “opšte”. Ova strategija je relativna novina na državnoj televiziji i odgovara političkoj realnosti uspostavljenoj izborom “vlade nacionalnog jedinstva”. Državni organi su oduvek bili glavni subjekat TV priloga, ali su koalicionim dogovorom tri partije, SPS-JUL-SRS, kao celina postale drugi po značaju politički akter. Raspodela TV vremena među njima obavlja se prema internom dogovoru u okviru koalicije. To je arbitrarna pogodba i ne odgovara ni političkoj realnosti ni medijskoj atraktivnosti aktera, ali 3:2:1 je proporcija koju RTS pažljivo poštuje.

Istovremeno, ostale političke stranke potpuno su marginalizovane, bez obzira na svoj značaj u parlamentu, biračkom telu ili javnom životu. Isključivanje iz javne debate ima dva nivoa: u prvoj grupi su pojedine parlamentarne stranke koje selektivno dobijaju priliku da javno podrže vlast, a u drugoj sve preostale stranke koje se u čitavom analiziranom periodu nikada ne pominju. Takva podela partija ima posledice i na tretman “opozicije” kao institucije. Ona “prihvatljiva”, parlamentarna, u stvari je integrisana u vladajući blok – ona je odlika poretka koji je “više stranački”, učesnik u vlasti sa manjim delom odgovornosti i privilegija, ali ne i alternativa vladajućoj stranci.1

Ona neprihvatljiva i uglavnom neparlamentarna opozicija potpuno se ignoriše i, sem izuzetno, ni ne osporava. Nipodaštavanje, napadi i optužbe, agresivna retorika prema opoziciji tipična za predizborne ili ranije krizne periode (veliki protest posle izborne krađe, na primer), zamenjena je ignorisanjem. To je isključivanje koje podrazumeva da nema ni osporavanja ni konflikata – vlada nacionalnog jedinstva obezbedila je opštu saglasnost o svim ključnim temama, pa se različita stanovišta ne osporavaju zato što ni ne postoje. Suprotstavljanje je rezervisano samo za sukobe izvan zajednice: sa okruženjem (“tzv.međunarodnom zajednicom”) i sa nelegitimnim akterima izvan nacionalnog konsenzusa (“šiptarski teroristi i separatisti”).2

Vlast bez alternative
Izbor vlade

Izborom vlade nacionalnog jedinstva počeo je period simboličke izgradnje nacionalnog konsenzusa, “svenarodnog dogovora o temeljima zajedince” kao prvorazredni medijski zadatak. Vlada je imenovana kao “vlada nacionalnog jedinstva” i predstavljena kao institucija u čijem su izboru učestvovale sve partije koje su na izborima dobile značajnu podšku.3 Izbor vlade bio je prvorazredni događaj kojim je istinski otpočeo postizborni perod: toga dana je izboru i prvoj sednici Vlade na kojoj je usvojena Deklaracija o narodnom jedinstvu posvećeno ukupno 26 minuta. Apsolutno najduži TV prilog u analiziranom periodu, izveštaj sa sednice Skupštine (11 minuta) sadržao je i najduže obraćanje jednog političara “uživo”. Ekstenzivni navod iz ekspozea Mirka Marjanovića (6:33 min) bio je prvi, ali i jedini put da se on direktno obratio javnosti sa ekrana RTS.4 U obimnom prilogu bilo je mesta i za neslaganje: izjava šefa poslaničkog kluba SPO, Milana Mikovića, u trajanju od 14 sekundi da se “ovoj vladi ništa ne može prigovoriti” umontirana je posle detaljno objašnjenog neuspeha koalicionih pregovora sa SPO.5 Kao razlog za nepostizanje sporazuma bili su navedeni “preterani i neopravdani zahtevi SPO za velikim brojem ministarskih mesta, koji se nisu mogli prihvatiti”. Izvan koalicione vlade ostali su, dakle, oni koji ne osporavaju uspostavljeni konsenzus, nego ne mogu da se uzdignu iznad “sebičnih”, uskostranačkih, pojedinačnih interesa. Pošto je svaki interes različit od interesa vladajuće koalicije takav, on nije samo suprotstavljen vladajućem partijskom, nego i opšte nacionalnom i državnom interesu. Upravo zbog tog višeg interesa partije koalicije i jesu uspele da prevaziđu do tada često isticane ideološke razlike. Istog dana postavljen je i obrazac izveštavanja o njima. Posle izbora Vlade emitovane su tri čestitke SPS, dve JUL i jedna SRS. Iz parlamentarnih stranaka prenete su samo dobre želje ND koja je nagovestila svoju ulogu “konstruktivne opozicije”.6

Uspešna vlast

Za RTS vlast je uvek uspešna i o svim njenim aktivnostima govori se afirmativno. Nikada se ne problematizuje, osporava ili kritikuje ni jedna aktivnost državnih organa. Izgradnja jedinstvenog partijsko-privredno-državnog bloka je stalna medijska okosnica predstavljanja političkog života. Pošto su ministri i direktori istovremeno partijski aktivisti i članovi upravnih odbora javnih preduzeća, često je u izveštajima zadržan i žargon iz jednopartijskih vremena (“partijsko-privredna delegacija”, “mnogobrojni građani i članovi SPS šalju predsedniku Miloševiću podršku”).7 Vladajuća partija je integrisana u državnu strukturu kao “prirodni”, a ne politički subjekat. Ona nije vladajuća zato što je izabrana sa vremenski ograničenim mandatom, već zato što su partija i država prirodna celina.8 Državni zvaničnici zato normalno nastupaju na partijskim skupovima gde državne aktivnosti vrednuju kao partijski zadatak, ili obavljaju državne poslove u saradnji sa partijskim aktivistima.

Istovremeno, vlast se i naglašeno “depolitizuje” insistiranjem na predstavljanju rutinskih aktivnosti. Većina državnih zvaničnika i organa uglavnom se pojavljuju u svojim svakodnevnim, rutinskim delatnostima. To su uglavnom posete, sednice sa ekonomskim temama ili izveštaji o radu državnih preduzeća. Čak 35% ukupnog vremena posvećenog radu državnih organa čine ovakvi prilozi. Parametri su pozitivni, privreda uspešna, planovi ohrabrujući. Koordinator za ekonomska pitanja i potpredsednik vlade Dragan Tomić je funkcioner koji se najčešće pojavljuje i najduže obraća uživo. Ovom depolitizacijom republički organi predstavljeni su kao institucije koje brinu o svakodnevnom životu, ekonomiji i socijalnim temama, mada se o njima vrlo malo izveštava. Poseban značaj pridaje se međunarodnim aktivnostima. Mnoge od njih se unapred najavljuju i po više dana (poseta nekog resornog ministra ili dolazak inostrane delegacije), a samo posebno značajne dobijaju i autorski tretman (izveštaji sa sednica grupe za sukcesiju SFRJ). To se uvek pažljivo komentariše i o njima redovno informiše dopisnik RTS, što je inače retkost, jer se uglavnom koriste agencijski izveštaji.9

Nasuprot republičkim organima koji se uglavnom bave ekonomskim temama, prilozi o saveznoj vlasti uvek se odnose na političko predstavljanje zemlje prema inostranstvu i afirmaciju nacionalnog / državnog / republičkog interesa u međunarodnoj zajednici. Njena glavna aktivnost i tema vezana je za Kosovo. Iako se ono smatra “unutrašnjim pitanjem Srbije”, ova tema je više predmet razmatranja sveznih nego republičkih organa. Najznačajnija savezna institucija u kojoj je problem Kosova stalno na dnevnom redu je predsednik savezne države.

Jedinstvena vlast

Vlast za RTS znači republička vlast, a u okviru nje pre svega izvršni organi. Iako o saveznim i republičkim organima postoji podjednaki broj priloga, ovi drugi dva puta duže traju. Takođe, lokalna vlast je integrisana u republičku i tematski i institucionalno: ona se pojavljuje samo u prilozima o Kosovu i sa Kosova. Nikada nema izveštaja o njenom funkcionisanju u opštinama i gradovima gde SPS-JUL-SRS koalicija nije na vlasti. Čak ni novinarski intrigantno pitanje kako funkcioniše lokalna vlast drugačija od republičke nikada nije postavljeno.

Iako se upadljivo izostavljaju teme iz druge federalne jedinice očigledno je da se tamošnji događaji stavljaju u negativan kontekst. Izbore u Crnoj Gori komentarišu političari (I. Dačić:… mi se ipak, nadamo da će nakon noćnih izbora svanuti i u Crnoj Gori…), ali povodom njih reaguju i savezni organi (Vukašin Jokanović obazlaže neustavnost odluka Ustavnog suda Crne Gore u sporu oko sastava parlamentarne delegacije). Pošto je sve informacije o Crnoj Gori potisnula iz sadržaja Dnevnika, RTS je ovu temu prenela u neke druge emisije (Aktuelnosti ili specijalne emisije). Nakon izbora saveznog premijera vesti iz Crne Gore zamenjuju izveštaji o aktivnosti “lojalnih” kadrova iz ove republike u saveznoj državi. Time je favorizovana strana “legitimisana” kao oficijelna, a izveštaji o događajima u Crnoj Gori se poptuno ignorišu.

Kosovo: nacionalni konsenzus

Kosovska kriza je centar političkog života i paradigma njegovog predstavljanja. Iako je krizni, ekscesan, izuzetan, kosovski problem je istovremeno i “normalan”, tekući, svakodnevni događaj za RTS. Svakodnevnim radom državna televizija domestifikuje konflikt i istovremeno uvodi krizni govor i logiku kao normalnu i svakodnevnu, pa je tako kriza istovremeno i izuzetno i trajno obeležje političkog života. Ovaj medijski postupak primenjen je na kosovsku krizu još u fazi definisanja. Ona je od početka prikazana kao posledica ”terorističke, kriminalne, zločinačke aktivnosti separatista, šiptarskih terorista koji ugrožavaju samu bit Srbije”. Zato ona i nije samo politička kriza nego atak na nacionalnu prošlost i na državnu budućnost.

U predstavljanju kosovske krize partijska scena je redukovana na vladajuću koaliciju i izabrane parlamentarne partije. Ove druge dobijaju minimalno vreme, ali je njihova podrška zvaničnoj politici izuzetno značajna. Bazični konsenzus na etno- nacionalnoj osnovi najbolje se manifestuje upravo na slici ove ključne političke teme u analiziranom periodu. Sve dimenzije medijskog tretmana ukazuju da je to nepolitičko (“državno, a ne partijsko”) pitanje, a otvoreno nepolitički treman ukazuje na nacionalistički kod u formulisanju kosovske krize. Nijedan albanski politički akter nikada nije predstavljen, interpretiran niti citiran u prilozima o Kosovu. Jedno jedino pominjanje Ibrahima Rugove (49 sek) povodom objavljivanja sastava pregovaračkog tima stavljeno je u izuzetno negativan kontekst: “Posle uzastopnih poziva na dijalog konačno je objavljen sastav tima”. Pošto se istovremeno uvek objavi vest o inicijativi državnih organa “za nastavak dijaloga”, očigledno je da odgovornost za “prekid dijaloga snosi albanska strana”.

Najznačajnija pojedinačna tema u posmatranom periodu je kosovski problem, kome je posvećeno čak 52,6% ukupnog sadržaja. Ipak, stvarne dimenzije problema, razlozi konflikta kao i mogućnost rešenja nikada nisu povod za izveštavanje. Kosovski konflikt je dominantna tema svih subjekata i oni uglavnom povodom nje imaju mesta u Dnevniku. Neki se samo tim povodom i oglašavaju. Državni organi i institucije u oko polovini svojih nastupa razmatraju upravo situaciju na Kosovu, građani čak u 70% nastupa. (Jedina druga značajna tema povodom koje se građani, studenti i profesori oglašavaju je Zakon o univerzitetu). Među građanima često se pojavljuju i građani Albanci, koji na isti način pružaju punu podršku vlasti i zahvaljuju na pomoći koju im ona upućuje. U direktnim pitanjima novinara odgovaraju “da se ne boje vlasti nego onih iz šume”.

U nastupima opozicionih partija Kosovo je jedina tema, povodom koje ističu svoj patriotizam i ispravnost državne politike. Izveštaji sa međunarodne scene (88%) takođe se uglavnom tiču Kosova. Novinarskih priloga o Kosovu je veoma malo, kao i izveštaja o događajima. Izveštavanje je uglavnom zasnovano na interpretacijama i objašnjavanju  stavova, i to često domaćoj publici posredstvom objašnjenja upućenih “međunarodnoj zajednici”, pregovaračima, posrednicima itd. Publika RTS dvostruko je dekontekstualizovana u odnosu na stav međunarodne zajednice prema kosovskoj krizi: inostrani akteri uvek se posredno interpretiraju i prikazuju se samo da bi potvrdili ispravnost domaće politike. Međunarodna scena, iako od velikog značaja po obimu, predstavljena je visoko selektivno. Čak ni direktno angažovani političari nikada direktno ne saopštavaju svoja stanovišta. Izveštaj sa konferencije za štampu ambasadora Holbruka u danu potpisivanja sporazuma sa predsednikom Miloševićem trajao je 19 sek, posle specijalne izjave kojom se Milošević obratio javnosti. Ono što je apsolutno nedopustivo u izveštavanju sa domaće scene je pravilo u izveštajima iz sveta: sem zvaničnih izvora prenose se stavovi medija i naročito kritički nastrojenih pojedinaca prema sopstvenim vladama. Samo dva puta su uživo na RTS nastupili strani državljani i oba puta da bi se pobunili protiv politike svojih vlada prema Jugoslaviji – francuski prof. Matej i američki brigadni general Ričard Bigler.

Referendum

Poseban događaj u kosovskoj krizi bio je referendum – posle izbora Vlade pojedinačni najznačajniji događaj sa stanovišta TV. Samo u danu održavanja referenduma, RTS mu je posvetila više vremena nego ijednoj pojedinačnoj temi u čitavom uzorku. Izveštavanje se zasnivalo na dvostrukoj afirmaciji postupka vlasti i narodne aklamacije. Plebiscitarnu prirodu narodnog izveštavanja potencira sve: različiti “nepolitički pozivi” (književnici, akademici, ugledne javne ličnosti), politički pozivi vladajuće koalicije, sveštenika, pa čak i oponenata vlasti (SPO i ND). Referendum je događaj koji je RTS predstavila prema uobičajenom obrascu za velike, patriotske, istorijske događaje, koji se potom više ne pominju. U njegovoj pripremi učestvuju svi. Svi sa ekrana saopštavaju da će izaći i zaokružiti naravno NE. Dan uoči referenduma organizovano je i prethodno izjašnjavanje studenata koje ima više nego simboličan značaj: mladi prvi i najbolje znaju da prepoznaju šta je važan potez za budućnost.

Pozivi na referendum imaju snagu apela koji nagoveštava svečano-patriotsko-državni značaj izjašnjavanja. Svaka od ovih dimenzija zastupljena je i odgovarajućom retorikom: “Neće valjda stranci da nam govore kako da se ponašamo u vlastitoj zemlji”; državnički: “brani se samobitnost”; kvazidemokratski: referendum je najdemokratskiji vid izjašnjavanja; patriotski: ”danas se vidi ko je patriota a ko izdajnik”. Dan uoči referenduma u Dnevniku su emitovani i propagandni spotovi koalicionih partija od kojih svaki potencira jedan aspekt istog poziva – izađite i zaokružite NE.

Drugi događaj koji je od posebnog značaja u vreme dramatične faze kosovske krize je potpisivanje sporazuma Milošević-Holbruk. Tokom dramatičnih pregovora i ozbiljne pretnje vojnom intervencijom, publika RTS nije bila obaveštena, ni od stranih ni od domaćih zvaničnika, o suštini pregovora i uslovima zbog kojih se govori o mogućoj vojnoj intervenciji. Sporazum je obeležen i medijski ekskluzivnim događajem: predsednik savezne države Milošević se specijalnom izjavom za RTS lično obratio domaćoj javnosti i objavio da je opasnost od vojnih udara otklonjena. Sporazum je predstavljen kao naglašeno mudar i uspešan državnički potez Miloševića kome se dive i podržavaju ga svi: građani, strani mediji i diplomate, državnici, domaći zvaničnici. Iako se ovoga puta predsednik savezne države izuzetno i sam oglasio – uobičajeno je da se njegove aktivnosti pozitivno vrednuju čak i kada to nije slučaj. On je jedini akter koji se u odsustvu najčešće i najpozitivnije pominje u celom analiziranom periodu. Drugi politički lideri nikada nemaju ovakav tretman ili ga samo izuzetno zasluže.

Partijska scena

Predstavljanje političkih srtranaka u saglasnosti je sa načinom predstavljanja državnih organa. Partijske aktivnosti čine četvrtinu sadržaja Dnevnika i uglavnom je TV minutaža dodeljena partijama koalicije. Unutar nje učinjena je raspodela koja se u analiziranom periodu dosledno poštuje bez obzira na vrstu aktivnosti. Vladajuća koalicija, uključujući i priloge o SNP, ima 90% partijskog vremena. U preostalih 10% smešteni su svi izveštaji o partijama koje su zaslužile da budu pomenute – to su SPO i ND. Partijski, pa i politički život izvan parlamenta, za državnu televiziju ne postoji. Vanparlamentarna opozicija, čak i one partije koje su bojkotovale poslednje izbore, a pre toga jesu bile predstavljene u Narodnoj skupštini, više nisu medijski značajne. To je politički, a ne novinarski uređivački potez, jer se odnosi na sve aktivnosti a ne samo na njihovu parlamentarnu delatnost. Njihovo ignorisanje je naličnje i dopuna glavnog postupka u izgradnji konsenzusa – razlike se ne osporavaju, njih nema, jer su drugačije interpretacije potpuno isključene iz javne komunikacije.

Dve parlamentarne stranke koje ipak uspevaju da dobiju TV vreme to zaslužuju samo kada otvoreno i direktno podržavaju vlast ili njene aktivnosti vrednuju pozitivno. SPO je takvu priliku dobio dva, a ND tri puta. U svim slučajevima to je bila specijalna izjava inicirana od strane RTS uoči ili neposredno nakon značajnih poteza vlasti. Obe partije iskoristile su priliku da njihovi lideri pozovu građane Srbije na referendum. Značaj ovih apela je izuzetan: lider SPO se tada jedini put pojavio u Dnevniku, ali je minutaža koju je dobio ujedno i najduže direktno obraćanje jednog lidera partije gledaocima (2:34 minuta). ND je imala još dve misije podrške: novoj vladi pri izboru i Slobodanu Miloševiću posle potpisivanja sporazuma sa Ričardom Holbrukom. Taj sporazum SPO je takođe podržao, tako da su obe partije medijski predstavljene u skladu sa ulogom koju su najavile pri formiranju Vlade: ND da će biti “konstruktivna opozicija”, a SPO da “vladi želi sve najbolje iako u nju ne ulazi”.

Vladajuća koalicija

Partije vladajuće koalicije zajednički jesu dominantan politički akter, ali među njima ima značajnih razlika. SPS nesumnjivo ima najznačajniji treman i po obimu i po vrsti predstavljenih aktivnosti. Najveći broj partijskih priloga (20 priloga, trajanje 26:11 min) što je 55,5% ukupnog partijskog vremena. JUL i SRS dele drugu polovinu, ali JUL skoro jedan i po put više (11 priloga, 12:11 min) nego SRS (6 priloga, 8:54 min). Ova proporcija je očigledno unutarkoalicioni dogovor koji je za urednike Dnevnika obavezujući: on ne odgovara realnoj političkoj snazi partija niti medijskoj atraktivnosti predstavljenih aktivnosti. U okviru njega, međutim, selektivni urednički mehanizam je najisključiviji prema SRS, a najotvoreniji za JUL. Dok SRS ne zasluži ni jednom stranačkom akcijom ili inicijativom mimo redovnih konferencija za štampu da privuče pažnju RTS, to uspeva mnogim akcijama i istaknutim aktivistima JUL.

Celina SPS prezentacije uključena je u stvaranje imidža respektabilne, umerene partije koja predstavlja “narod”, a ne svoju političku poziciju. Partija je vladajuća i izrazito neideološka sa snažnim patriotsko-nacionalnim identifikacionim obrascem. Značajan oslonac partijske popularnosti je predsednik Milošević, čiji se medijski identitet gradi na “karizmi odsustva”.10 SPS je partija koja ima mnogo raznovrsnih aktivnosti, ali su one najvećim delom posvećene kosovskoj krizi: 60% se tiču kosovskog konflikta. Posebno značajne teme, kao usvajanje zakona o Univerzitetu ili izbori u Crnoj Gori, jesu tema SPS oglašavanja i ona su uvek formulisana kao podrška zvaničnim potezima koji se uvek podržavaju zato što su “racionalni” ili “na nivou svetskih rešenja”. Interne partijske teme su samo izuzetno povod izveštavanja, 10% ukupnog vremena, i to opet kao aktivnost velike i organizovane partije koja ima partijska savetovanja (“o nacionalnom pitanju”, na primer) i akcije (pomoć mladih socijalista Kosovu). Najčešće se ipak objavljuju saopštenja, izjave i izveštaji sa konferencija za štampu. Svega jedna petina priloga tiče se partijskih aktivnosti koje zaslužuju medijski treman, a nisu uobičajena forma partijski iniciranog obraćanja javnosti posredstvom medija. Veze SPS sa vlašću su mnogostruke i partijsko – privredno – državni pogon i dalje je integrisan prvenstveno na nivou ove partije: zajednička “partijsko-privredna delegacija” u poseti Valjevu, obilazak pojedinih mesta na Kosovu šefa okruga u pratnji predsednika SPS, međunarodni partijski kontakti kojima se pripisuje državni značaj – poseta Uroša Šuvakovića Kipru ili Gorice Gajević Kini itd.

JUL je najpovlašćenija stranka u medijskom tretmanu RTS. Pripada joj skoro četvrtina ukupnog koalicionog vremena, mnogo više nego SRS mada to nije u skladu sa izbornim rezultatima. Iako se u RTS parlamentarni rezultati smatraju indikatorom političkog značaja ovim obimom zastupljenosti on se značajno prevazilazi. Druga forma favorizovanja je tip aktivnosti koje zasluže medijsku pažnju. JUL je jedina partija čije se interne partijske teme i aktivnosti smatraju za značajan društveni događaj – prvi kongres partije, delovanje Univerzitetske levice, boravak predsednice direkcije u Kini i sl. Tematska struktura priloga o aktivnostima JUL pokazuje da je samo 24,5 % posvećeno kosovskom konfliktu, duplo manje (12%) aktivnostima vlasti, a čak 64,5% posvećeno je samoj JUL. To su uvek samoafirmativni iskazi o velikim uspesima i značajnom političkom anagažmanu kojima partija gradi pozitivnu sliku o sebi. JUL kao da nema obavezu niti da u svakoj prilici ističe podršku vlasti, niti da se posebno bavi za druge najznačajnijom temom – kosovskom, već dobija prostor da se samopromoviše.

Treći oblik favorizovanja je često pojavljivanje ministara i državnih funkcionera koji su članovi ove partije, posebno na nivou savezne države. Predsednik jednog veća Skupštine Jugoslavije, Ljubiša Ristić, je jedini zvaničnik koji je u analiziranom periodu uopšte istupao u ime ove institucije.11 Savezni ministar za informisanje, Goran Matić, je u okviru opširnog priloga o medijima na Kosovu (4:39 min) uživo obrazlagao demokratičnost medijske politike skoro tri minuta (2:52). Svi ostali savezni funkcioneri zajedno govorili su uživo duplo kraće – 1:27 min. Poseban način dodatnog favorizovanja je i predstavljanje istaknutih članova u nepartijskim istupanjima. Dr Mira Marković je dva puta bila u ovakvoj prilici. Jednom povodom promocije njene knjige u Makedoniji (to je ,inače, bio jedini prilog o ovoj susednoj državi, a ona je jedini partijski lider koji je pomenut u “međunarodnoj” rubrici), a drugi put povodom priznanja koje je dobila od Zavoda za udžbenike. Ona je ujedno partijski lider kome je posvećeno najviše vremena (7:63 min).

SRS je deo koalicionog bloka čija je medijska prezentacija potpuno zasnovana na dve teme: afirmaciji vlasti (43%) i kosovskoj krizi (57%). Pojavljivanje njenih predstavnika je isključivo na konferencijama za štampu ili u zvaničnim saopštenjima, što znači da je njihov nastup potpuno “nesamostalan” i da su oni prikazani samo u pružanju podrške vlasti. Njihov predstavnik brani zakon o Univerzitetu, kritikuje nezavisne medije i opoziciju, odnosno obrazlaže politički najnepopularnije poteze vlasti. Sva medijska pažnja usmerena na SRS vezana je za partijskog lidera Vojislava Šešelja. On je jedini koji se pojavljuje i koji istupa kao SRS funkcioner u državnoj administraciji, ali i u partijskim dužnostima. Sužena pesronalna osnova je najveća razlika ove partije u odnosu i na JUL sa velikim brojem istaknutih članova, i u odnosu na SPS čiji kadrovi češće istupaju u okviru državnih nego partijskih funkcija.

Razlike u predstavljanju koalicionih partija, naročito JUL i SRS, imaju za posledicu i različiti simbolički transfer značenja. Predstavnici SRS, ili  tačnije, predstavnik, jer je to uglavnom samo Vojislav Šešelj, i kada nastupa kao potpredsednik Vlade u nju unosi ono što je odlika SRS imidža: odlučnost, isključivost i bahatost. Verbalna arogantnost doprinosi izgradnji ubojitosti administracije u koju se iz SRS “prenosi” energija i osobine za koje se veruje da ih građani Srbije odobravaju. Tako se u vlast integrišu pojedine odlike SRS, a ne ona kao politička partija. Obrnuto, učešće u vlasti predstavnicima JUL služi da prenesu pozitivne učinke učešća u vladi na imidž partije za koju se ne zna tačno koliku podršku uživa budući da nikada nije samostalno izlazila na izbore.

Ostale stranke

Druge političke partije nisu zanimljive za RTS kao akteri čak ni indirektno. Nije bilo ni priloga u kojima se osporavaju, kritikuju ili negativno prikazuju – znači da one jednostavno ne postoje. Dok se ranije agresivnim osporavanjem suprostavljalo razlikama i pojavi alternative, ona se danas isključuje. Rezultati izbora za državnu televiziju služe kao parametar ukidanja bilo kakvog mišljenja sem oficijelnog. Čak i kad u javnom govoru učestvuju oni koji ne čine vladajuću koaliciju, to je samo zato da je podrže, ohrabre, učvrste.

Umesto političkih partija koje su tako istisnute sa javne scene, u ovoj funkciji se najčešće pojavljuju građani. “Simulirana javnost” podržava i veliča vlast i njene nosioce u svakoj pogodnoj prilici i uvek kada je pitana. Mehanizam plebiscitarne aklamacije postupaka vlasti je još jedan snažan legitimacijski oslonac čiju izgradnju podupire RTS svojom simoličkom produkcijom. Građani podržavaju i brane vlast upravo onim argumentima koje su prethodno čuli na državnim medijima. U njihovim izjavama prevodi se na “svakodnevni govor” politička pozicija vlasti i popularizuje “zdravorazumskim” iskazima. Građani su subjekat čiji se govor “uživo” čuje koliko i govor partijskih aktivista. Pošto je to uvek govor podrške vlasti on ima veliki značaj – tako se direktno obezbeđuje veza narod – partija – država i ujedno se, izbegavajući razlike, čuva prividna raznovrsnost učesnika na javnoj sceni.

Informativni standardi RTS

Državna televizija čuva medijski format konzervativne televizije. Njena večernja informativna emisija je veoma dugačka – dnevno se emituje u proseku po 20 politički relevantnih priloga, što je već 28:11 minuta. Prilozi su takođe dugački i interpretativni (prosečno trajanje priloga iznosi 1:24 min), što emisiju čini sporom i pretencioznom. Vizuelna prezentacija je oskudna, svega četvrtina priloga uopšte sadrži snimljeni materijal. Uz puno arhivskih snimaka i studijske grafičke opreme vizuelnoj neinformativnosti doprinosi i često i dugotrajno obraćanje TV voditelja gledaocima. Medijski standardi odgovaraju ambiciji televizije da simboličko fiksiranje obavi verbalno – događaji se mnogo više objašnjavaju nego što se vide na ekranima RTS. Čak i kada su prilozi vizuelno opremljeni to je najčešće slika sastanaka, konferencija za štampu: aktuelni događaji su samo u minimalnom procentu pokriveni slikom.

Autorski prilozi, uopšte medijski inicirani sadržaji, su prava retkost: uglavnom se odnose na utvrđivanje oficijelnih stanovišta, njihovu popularizaciju i “utvrđivanje”. Pošto se učinci vlasti nikada ne kritikuju ili dovode u pitanje – i autorski prilozi se svode na davanje prilike onima koji ih već često i nelimitirano imaju. Novinari traže specijalne izjave pošto su već izvestili o događajima ili prenose saopštenja aktera kojima su već dali priliku da se obrate javnosti. Najčešći povod za objavljivanje nije događaj sam, već njegova interpretacija – uglavnom saopštenja, izjave i specijalne izjave.

Opšti ton TV govora je zato ton potvrđivanja, legitimisanja zvanične politike i potvrđivanja statusa vodećih političkih aktera. Ignorisanje ili izostavljanje iz TV govora ima snagu isključivanja iz javnog života. Ono je indikator beznačajnosti isključenih i potvrđivanje značaja predstavljenih. Potvrđivanjem statusa, afirmacijom ličnosti, RTS personalizuje politički projekat koji čini osnovu njene uređivačke selekcije.

Izvod iz studije Odsutne partije, CeSID, 1999.

Peščanik.net, 11.04.2009.

Medijska slika Srba, Albanaca i međunarodnih aktera za vreme NATO intervencije

U ovom izveštaju predstavljeni su naznačajniji nalazi istraživanja TV prezentacije aktera konflikta u vreme NATO vojne intervencije u Srbiji. Istraživana je informativna produkcija državne televizije, Radio televizije Srbije, koja je u vreme konflikta najznačajnije uticala na javnu percepciju događaja.

Predstavljeni su rezultati analize sadržaja i analize interpretativnih okvira formulisanih u večernjoj informativnoj emisiji Dnevnik 2. Istraživanjem je obuhvaćeno 75 emisija emitovanih od 25. marta do 10. juna 1999. u ukupnom trajanju od oko 80 sati.

Izveštaj sadrži dve celine – Slike rata i Izveštavanje o Kosovu. U prvom delu predstavljeni su podaci o celoj emisiji, dok se drugi deo zasniva na podacima koji se odnose samo na priloge o Kosovu.

Istraživanje načina na koji je državna televizija u Srbiji, Radio televizija Srbije, izveštavala o NATO vojnoj intervenciji obavljeno je u periodu februar – juli 2000. Analiza informativnog programa obuhvatila je sedamdeset i pet emisija Dnevnika 2 emitovanih od 25. marta do 10. juna 1999. u trajanju od oko 80 sati (78:18:53). Iz ukupnog materijala nedostaju tri emisije (8. maj, 28. maj i 2. juni), koje nisu snimljene zbog tehničkih problema, a nekoliko emisija nije kompletno – naročito one emitovane 1. maja (trajanje 18:03 minuta) i 5. juna (trajanje 26:48 minuta). Ove poslednje su ipak uključene u analizu, ali je njihova nekompletnost neznatno skratila prosečnu dužinu trajanja emisije. Uvažavajući okolnosti, raspoloživi materijal smatran je previše dragocenim da bi bio zanemaren zbog metodološke striktnosti.

Empirijska građa prikupljena je analizom sadržaja i analizom interpretativnih okvira TV programa. Obe analize su se zasnivale na utvrđivanju osnovnih medijskih i sadržinskih karakteristika emisije. Analizom sadržaja (Content Analysis) obuhvaćeni su samo prilozi o Kosovu, pri čemu su ovakvim prilozima smatrani svi koji govore o događajima na Kosovu, u kojima učestvuju akteri sa Kosova ili u kojima postoji direktna referenca na Kosovo. (Na primer, diplomatska aktivnost je uključena u ovu analizu samo kada joj je povod vojno-tehnički sporazum ili status Kosova, a ukoliko je u pitanju diplomatska aktivnost u kojoj se govori o “prestanku rata”, onda je obuhvaćena analizom okvira). Izveštavanje o Kosovu analizirano je posebno i detaljnijim analitičkim kodeksom, jer je u međunarodnoj i domaćoj javnosti najveća razlika u predstavljanju intervencije upravo zasnovana na prikazu događaja na Kosovu – humanitarna intervencija vs. NATO agresija.

Interpretativni okviri analizirani su na ukupnom sadržaju emisije radi ustanovljavanja opšte “slike rata”, globalne definicije i načina interpretacije događaja u vreme vojne intervencije. Analiza okvira (Frame Analysis) rađena je kao komplementaran analitički postupak analizi sadržaja i njeni rezultati omogućavaju da se ustanovi kako je glavna tema uokvirena u celinu programa. Ova vrsta analitičkog instrumentarija primenjena je da bi se ustanovile medijske odlike čitavog programa, posebno sadržinske karakteristike i simbolički instrumenti upotrebljeni u oblikovanju materijala, koji se neposredno tiče glavnog istraživačkog interesovanja.

U fokusu istraživanja su akteri konflikta. Jedan od ciljeva bio je da se ustanovi kako je stvorena atribucija krivice i koliko je ona sadržana već u samoj definiciji konflikta. Način medijske prezentacije učesnika presudno je uticao na javno definisanje uloga u konfliktu i formiranje ukupnog javnog govora o njima. Svaki od aktera već je u procesu imenovanja i vrednovan i pripisana mu je određena krivica ili zasluga na osnovu dominantnih atribucija (civilne žrtve, oslobodioci, branioci, teroristi, zlikovci, fašisti itd.). Celokupni medijski tretman obezbedio je potom pozitivno/negativno pozicioniranje aktera kao obrazac za razumevenje njihovih uloga u konfliktu i model interpretacije njihovog vanmedijskog ponašanja. Budući da je ustanovljena pravilnost u tretmanu učesnika koji imaju različite uloge, ali su iz iste etničke grupe (‘Srbi’, ‘Albanci’ i ‘strani subjekti’), analizom je ustanovljeno kako je ova vrsta pripadnosti funkcionisala kao presudna u medijskom definisanju.

Analiza narativnih i vizuelnih aspekata slike rata, pokazuje kojoj vrsti simboličke realnosti je publika u Srbiji bila izložena. Rezultati analize pružaju uvid u medijsku građu na osnovu koje je formirana javna predstava o ‘Albancima’, ‘Srbima’ i ‘stranim subjektima’ i kako su tada definisane odrednice kasnije pripisivane celim etničkim grupama. Istovremeno, ona pomaže u razumevanju razloga zbog kojih su odrednice kao ‘nevine civilne žrtve’ pomogle jačanju sindroma viktimizacije kod većine populacije u Srbiji, ili kako su odrednice ‘šiptarski teroristi’, ‘Nato krvnici’, ‘lokatori’ i slično simbolički opremljene da kasnije funkcionišu u unutrašnjepolitičkim sukobima sa neistomišljenicima. Budući da su program RTS reemitovale i ostale TV stanice, on je bio najuticajniji, a često i jedini u formiranju i vrednovanju predstava o stranama u konfliktu. Analiza simboličke produkcije je dragocena za razumevanje razlika u javnoj percepciji ‘Albanaca’ (teroristi vs. izbeglice) ‘Srba’ (napadnuti slobodoljubivi narod vs. zločinci) i ‘stranaca’, pre svega iz NATO zemalja (fašistički agresori vs. zaštitnici ljudskih prava) u domaćoj i međunarodnoj javnosti.

Istraživački nalazi

Početkom bombardovanja trajanje informativne emisije Dnevnik 2 značajno je produženo u odnosu na standardni polučasovni obim (dnevni prosek porastao je na 62:33 min), što je uobičajeni RTS postupak u kriznim periodima. Sadržina emisije u potpunosti je obeležena vojnom intervencijom, a ogromna većina priloga odnosi se na događaje iz jedne od ‘ratnih’ tematskih oblasti: otpor NATO intervenciji, reakcije iz sveta na bombardovanje, diplomatske aktivnosti ili vojne aktivnosti. Pilot studijom je utvrđeno da su ovo najzastupljenije teme, a istražvanje je pokazalo da je ovako definisanim kategorijama bilo moguće klasifikovati gotovo ukupni sadržaj emisije. Analizirana tematika zastupljena je u sledećem obimu: otpor (40,5% ukupnog sadržaja emisije), reakcije iz sveta (22,1%), vojna aktivnost (17,1%), diplomatska aktivnost (10,6%), svakodnevni život (6%) i ostalo (3,7%). Izuzetno mali broj priloga o temama iz svakodnevnog života, a posebno onih svrstanih u kategoriju ‘ostalo’, (12 priloga ukupnog trajanja 9:46 min za 75 dana) govori o tematskoj svedenosti emisije i potpunom fokusu na vojnu intervenciju.

Svaka od tematskih oblasti analizirana je uz uvažavanje sadržinskih specifičnosti i njenog značaja za identifikovanje interpretativnog konteksta u kome pojedinačni prilozi dobijaju puno značenje.

Slika rata
Otpor vojnoj intervenciji

Najznačajnija tema u ‘ratnom’ izveštavanju je otpor vojnoj intervenciji (u proseku 16,06 priloga – trajanje 25:19 min dnevno). Zajedno sa prilozima o mnogobrojnim negativnim reakcijama iz sveta (12,14 priloga – 13:49min) i diplomatskim aktivnostima usmerenim na okončanje intervencije (5,45 priloga – 6:38min) suprotstavljanje, osuda i nastojanja da se intervencija okonča čine prosečno oko dve trećine emisije (73,2%). Neposrednom izveštavanju o vojnim aktivnostima posvećena je jedna šestina sadržaja (9,61 prilog – 10:41min). Sve ostale teme iz svakodnevnog života, servisne informacije, sport i slično čine manje od 10% ukupnog trajanja emisije (prosečno dnevno trajanje ovog bloka je 6:3 min).

Tematska svedenost emisije je posledica medijskog fokusa na vojnu intervenciju, a tematska struktura pokazuje obrazac njene prezentacije. Intervencija je smeštena u značenjski kontekst proizveden prilozima koji najčešće nisu o događajima samima, već  su njihovo interpretiranje. Poređenje tematskih blokova ‘otpor’ i ‘vojna aktivnost’ pokazuje višestruke relacije kojima se ova interpretacija gradi – izveštavanje o otporu je tri i po puta obimnije nego izveštavanje o vojnoj aktivnosti, ali je zato priloga o vojnom otporu dva puta manje nego onih o NATO vojnoj akciji. Istovremeno, otpor o kome se izveštava uglavnom je lociran u Srbiji, dok su vojne aktivnosti većim delom na Kosovu. Čak je i veliki deo otpora koji se po tematici tiče ‘odbrane’ Kosova lociran u Srbiji (ankete sa građanima o Kosovu, razgovor sa Srbima izbeglicama, protesti iz sveta itd). Dok je u prilozima iz Srbije odnos vremena posvećenog otporu i NATO vojnoj akciji 90 – 10, na Kosovu je ovaj odnos 40 – 60.

Interpretativna osnova u kojoj dominira suprotstavljanje NATO agresiji građena je prilozima o svenarodnom otporu koji obuhvata vojni ali, i u mnogo većoj meri, i državni i civilni otpor. Vojni otpor je po obimu najmanje zastupljen (16,1%), državni nešto više (20%), a oba zajedno mnogo manje nego civilni otpor (63,9%). Trajanje priloga o ‘vojnom otporu’ je 1,7 puta kraće nego izveštavanje o NATO akcijama, ali je broj priloga o vojnom otporu 2,7 puta manji nego broj izveštaja o NATO akcijama. O aktivnostima Vojske Jugoslavije izveštava se dužim i detaljnijim prilozima, pa zato manja aktivnost (broj priloga svedoči o učestalosti događaja) postaje zastupljenija u sadržaju (duže trajanje priloga). Vojni otpor u ukupnoj strukturi izveštavanja o otporu čini šestinu priloga. U Srbiji on čini procentualno još manji deo, svega 9%, dok je na Kosovu upravo vojni otpor najzastupljeniji vid otpora (81,4%). U apsolutnim iznosima ta razlika je vrlo mala (na Kosovu 84 priloga, trajanje 151:13min; u Srbiji 119 priloga, trajanje 155:48 min), ali je to u Srbiji samo deo sveukupnog narodnog suprotstavljanja, dok je na Kosovu to skoro i celokupni otpor NATO i terorističkim aktivnostima. Najveći pojedinačni segment vojnog otpora na Kosovu čini povlačenje VJ kao organizovana operacija primene uspešno potpisanog vojno-tehničkog sporazuma.

Obimno izveštavanje o ‘državnom otporu’ koji čini 20% ukupnog ‘otpora’ ukazuje na značaj koji je pridavan funkcionisanju institucija vlasti, sposobnosti države da i u vreme intervencije obezbedi svakodnevne aktivnosti, organizovanje i pružanje pomoći žrtvama. Državni otpor je posebno značajan u Srbiji; čak 95,8% ove vrste otpora organizovano je u Srbiji, a kada je i organizovan na Kosovu mnogo manje ima formu otpora, a više činjenice da se organi vlasti, uglavnom Privremeno izvršno veće Kosova, uopšte oglašavaju. U strukturi otpora na Kosovu ‘državni’ otpor čini samo 8,5%, dok je u Srbiji dva i po puta veći (21%).

‘Civilni’, i po obimu najbrojniji vid otpora (63,9%) obuhvata razne vrste građanskog iskazivanja protivljenja i suprotstavljanja agresiji – od organizovanih akcija “Odbrana mostova”, koncerata i protestnih okupljanja do pojedinačnih akcija organizovanih u skloništima. U Srbiji je ovo najobimniji vid otpora i najznačajniji za prikazivanje svenarodnog nepristajanja na agresiju (69,7%); na Kosovu je obrnuto, ovaj vid otpora najmanji (10%).

Tematska struktura izveštavanja o otporu NATO pokazuje kako je formulisana narativna matrica TV prikaza vojne intervencije. Dve trećine priloga odnose se na suprotstavljanje ili kritiku vojne intervencije. Otpor uglavnom pruža celokupno stanovništvo, vlast je sposobna da organizuje normalan život uprkos vojnoj intervenciji, a VJ se adekvatno suprotstavlja NATO i terorističkim aktivnostima.

Reakcije iz sveta

Snažna osuda vojne agresije i uopšte politike NATO država je značajna tema od samog početka bombardovanja i tokom čitavog perioda čini oko jedne četvrtine sadržaja emisije (22,1%). Reakcije iz sveta su mnogobrojne i veoma nepovolje, većinom potiču od javnih ličnosti, bivših i sadašnjih inostranih zvaničnika koji kritikuju agresorski i zločinački karakter NATO intervencije (48,4%). Reakcije iz sveta su jedna vrsta međunarodnog otpora intervenciji i čine značajan deo ne samo po obimu (dnevno je emitovano u proseku 12 ovakvih priloga u trajanju od skoro 14 minuta), već i po prestižu ličnosti koje ih saopštavaju: Remzi Klark, Patrik Beson, Peter Handke, Mikis Teodorakis, Sofija Loren i mnogi drugi.

Citirani inostrani mediji, takođe, uglavnom negativno pišu o intervenciji, o politici NATO i naročito političarima lično (21,3%). Podjednako često se citiraju ugledni zapadni mediji – Independent, Rojters, BBC koji kritikuju NATO ili vlade svojih zemalja, ali i mnogi manji i javnosti nepoznati mediji sa istom porukom. Građani širom sveta takođe organizuju mitinge podrške Srbiji, nevinim žrtvama i snažno protestuju protiv akcije NATO zlikovaca i agresije na jednu suverenu zemlju (30,3%). NATO rukovodstva su usamljena, bez podrške pravdoljubivog dela čovečanstva, svet nisu samo Zapad i njihovi saveznici, već i prijateljske države i progresivni deo čovečanstva uključujući i onaj u NATO državama.

Diplomatska aktivnost

Diplomatska aktivnost prikazana je kao intenzivno i kontinuirano nastojanje da se rat okonča i posvećeno joj je 10,6% sadržaja emisije. U toj aktivnosti veoma je značajna domaća diplomatska inicijativa (43,2 % ukupne diplomatske aktivnosti), uprkos tome što je zemlja izolovana i bombardovana, i što domaći diplomati uglavnom ne učestvuju na  sastancima o NATO intervenciji koji se organizuju u svetu. Ta nastojanja odnose se na okončanje rata i kompletno mirovno rešenje, a samo u malom delu na ‘kosovski problem’, koji se uglavnom ne izdvaja kao poseban deo ukupnog rešenja. Procentualno, diplomatska aktivnost koja se pre svega odnosi na budući status Kosova, rešavanje problema izbeglica, povlačenje VJ sa Kosova – čini oko 14% ukupnog sadržaja diplomatskih nastojanja, i stranih i domaćih. U stranoj diplomatskoj aktivnosti dominiraju prijateljske zemlje (Grčka, Rusija), a svakoj poseti stranih predstavnika pridaje se diplomatski značaj.

Vojna aktivnost

Izveštavanje o vojnoj aktivnosti obuhvata sve priloge koji se odnose neposredno na vojnu akciju – NATO ili teroristička aktivnost – kao i njene direktne posledice – izbeglice i civilne žrtve. U ukupnom sadržaju ovog bloka, gotovo podjednako, zastupljene su tri celine: vojne operacije na Kosovu (35,3%), vojne operacije u Srbiji (32,4%), a skoro jedna trećina su prilozi o neposrednim posledicama vojnih operacija (32,3%) – civilnim žrtvama (19%) i izbeglicama (13,3%).

U vojnim izveštajima iz Srbije samo mali deo se prvenstveno bavi sudbinom civilnih žrtava (7,8 %), a glavnina je posvećena NATO akcijama – čak 92,2%. Struktura ratnog izveštavanja sa Kosova je znatno drugačija i u njima izveštaji o civilnim žrtvama i izbeglicama čine skoro polovinu priloga (45,5%), a druga polovina se odnosi na vojne aktivnosti (54,5%). U ukupnom zbiru priloga o vojnim akcijama, dve trećine čine one o NATO snagama, a skoro jednu trećinu o terorističkim aktivnostima (64,7% – 35,3%). I u apsolutnim iznosima izveštavanje o NATO akciji u Srbiji je obimnije (317 priloga – 259:55 min) nego na Kosovu (152 priloga – 183:27 min). Budući da je teroristička aktivnost takođe značajan deo vojnih operacija, prema RTS prezentaciji, NATO je intenzivnije bombardovao Srbiju nego Kosovo, ali je intervencija ipak snažnija na Kosovu zbog delovanja šiptarskih terorista. Pošto je uz terorističku aktivnost vojnih akcija na Kosovu bilo više, tamo je bilo i više civilnih žrtava. Rat se intenzivnije vodio na Kosovu, ali mu je žešći otpor pružan u Srbiji.

Sudbina civilnih žrtava i izbeglica, kao najneposrednija posledica vojne aktivnosti, u ukupnom sadržaju emisije čini mali postotak – zajedno 5,51%, a samo izbeglice 2,27%. Najčešće i najviše se o njima izveštava sa Kosova – u ukupnom trajanju ovih priloga civilnim žrtvama i izbeglicama sa Kosova posvećeno je 91,5%, a iz Srbije 8,5%. U izveštavanju sa Kosova nesreća civila i izbeglica je mnogo značajnija tema – njima zajedno posvećeno je 28,45%, a izbeglicama 12,81% vremena. U ukupnom izveštavanju o ratu izbeglice nisu tema koja dominira i ni na koji način slike unesrećenih ljudi prisiljenih da napuste svoje domove ne dominiraju slikom rata. Izbeglice se vide samo u slučajevima kada njihovu nesreću izaziva NATO akcija (bombardovanje izbegličke kolone kod sela Koriša, na primer) ili kada im u Srbiji obezbede uspešan prihvat i smeštaj. Njihovo odsutno prisustvo je jedna od obeležavajućih odlika TV prezentacije rata, budući da je upravo izveštavanje o izbeglicama u inostranoj javnosti predstavljalo osnovu za identifikaciju publike sa unesrećenim žrtvama i podsticalo pritisak javnosti na vlade NATO zemalja da energično intervenišu u ime njihove zaštite.

Svakodnevni život

Prilozi koji se tiču onoga što je nekada bio ‘svakodnevni život’ čine samo šest procenata sadržaja emisije. To su izveštaji o urednom snadbevanju ili prolećnoj setvi, uskršnjim čestitkama, po nekoj kulturnoj manifestaciji. I mnogi od njih, naročito na Kosovu, su obeleženi ratom. Uglavnom samo mali postotak priloga koji su razvrstani u kategoriju ‘ostalo'(svega 5,6% ovog bloka) bavi se događajima koji ni na koji način nisu povezani sa zbivanjima u Srbiji. Bilo je svega dvanaest ovakvih priloga tokom 75 dana, u trajanju 9:46 minuta. U proseku je po jedan emitovan tek svakog šestog dana i to su uglavnom prilozi o ‘svetu’ (rudarska nesreća u Ukrajini, nesreća na koncertu u Minsku, ubistvo novinarke BBC itd. ). Ostatak vremena u ovom bloku čije je ukupno trajanje 173:13 min čine uglavnom servisne informacije i patriotski spotovi protiv agresije koji su redovno emitovani u Dnevniku.

Izveštavanje o Kosovu

Izveštavanje o Kosovu analizirano je detaljnijim kodeksom, a posmatrane su i žanrovske i sadržinske odlike medijske prezentacije. U ukupnom sadržaju emisije svi prilozi koji se odnose na događaje na Kosovu (događaj lociran na Kosovu, akteri su sa Kosova ili subjekti definišu stav sa direktnom referencom na Kosovo) čine oko jedne šestine emisije (17,1%).

Izvor

Medijske karakteristike izveštavanja o Kosovu ukazuju na pravilnosti u RTS načinu obrade događaja. Glavnina priloga zasnovana je na podacima iz domaćih izvora (72,1%), a u svim neidentifikovanim izvorima (9%) prepoznatljivi su takođe domaći izvori, mada nisu imenovani. Samo nešto manje od petine priloga (18,8%) pozivaju se na strane izvore. Među domaćim izvorima najbrojniji su ‘medijiski’ (67,8%), među kojima dominira uglavnom sam RTS. Sledećih 30% informacija potiču direktno od vlasti – iz državnih organa i institucija, vojnih ili političkih organizacija. Pošto se, sa povremenim i jedinim izuzetkom DSS, objavljuju samo informacije koje potiču iz četiri partije koje učestvuju u vlasti (SPS, JUL, SRS i SPO) i partijski izvori se uglavnom mogu smatrati takvima.

Među stranim izvorima 70% čine inostrani mediji. Veliki broj ‘medijskih’ izvora znači da se o događajima uglavnom prenose stanovišta i kvalifikacije drugih ‘tumača’, a ne učesnika. Pošto među njima nema razlika u viđenju, selekcijom izvora se učvršćuje dominantna interpretacija. Među stranim medijima dominiraju ‘zapadni’, a njihovo pisanje je uglavnom negativno o NATO i OVK, ali pozitivno o VJ, civilnim žrtvama i izbeglicama. U trećini preostalih slučajeva u skoro podjednakom procentu informacije potiču iz zvaničnih (15,6%) i raznih drugih izvora (16,7%). U domaćoj komunikaciji nikada nije slučaj da se u jednakoj meri, čak ovoga puta i u nešto većem obimu, koriste informacije iz oficijelnih i raznih nezvaničnih izvora.

Žanr

Najveći deo priloga o Kosovu pripada nekom od interpetativnih žanrova – čak 83% posto sadržaja. Pretežno faktografski prilozi su uglavnom kratki izveštaji i mada čine 26% ukupnog broja priloga, čine mnogo kraći deo sadržaja emisije – svega 16,3%. Pošto je ogromna većina sadržaja interpretativna, a odnosi se na događaje koji se upravo dešavaju, to izgleda kao da su čak i događaji u kojima učestvuju ili im se direkno prenose, gledaocima ‘prepričani’.

Samo oko polovina priloga odnosi se na aktuelne događaje (49,2%) uključujući i ‘izveštavanje u nizu’ o događajima koji su više dana bili predmet RTS pažnje (takvih je 10,6%). Skoro polovina ovih poslednjih odnosi se na samo dva događaja – NATO bombardovanje izbegličkih kolona kod Đakovice i kod sela Koriša. Drugoj polovini priloga povod su ili pseudodogađaji (saopštenja, interpretacije i reakcije na izjave ili događaje) ili medijski inicirani događaji (ankete i specijalno tražene izjave, intervjui i slično). To su prilozi čiji povod i tajming određuje medij, a ne prvenstveno priroda događaja o kome se izveštava.

Tip obraćanja

Tip obraćanja subjekta, onog aktera koji definiše glavni stav celog priloga, značajan je za utvrđivanje medijske dostupnosti različitim učesnicima događaja. U ogromnoj većini priloga subjekti se samointerpretiraju (84,2%), a mnogo ređe su delimično citirani (9,5%) ili parafrazirani (6,3%). U 39,4% slučajeva njihova aktivnost je neutralno kontekstuirana, u znatno većem broju medijskom intervencijom se izneti stav pojačava (56%), a samo u sasvim izuzetnim slučajevima se kritikuje (4,6%).

Samo mali broj priloga u kojima se medijski personal kritički odnosi prema stavu subjekta proizlazi iz prethodne selekcije, prema kojoj stanovišta različita od oficijelnih nemaju mogućnost da se saopšte. RTS uglavnom ‘prenosi’ i pojačava odabrana stanovišta, pa se tako potvrđuje oficijelna interpretacija, čak i prilozima koji su vrednosno ‘neutralni’. Pošto subjekti koji iznose suprotstavljena viđenja samo izuzetno prolaze selekciju (izvori, povodi, izbor sagovornika), onda je takav i broj priloga u kojima ih medijski personal direktno negativno vrednuje. Otvorena kritička intervencija nije nužna, pa je često opšti medijski ton ‘afirmativan’ i potvrđujući, čak i kada je sadržina priloga izuzetno agresivna i diskvalifikatorska.

Osnovne odlike izveštavanja (izvor, žanr, povod i vrsta medijske intervencije) ukazuju da RTS slika rata potiče uglavnom iz domaćih (oficijelnih) izvora, da je većinom zasnovana na interpretacijama, a ne na faktografiji i da je određena veoma preciznim uređivačkim obrascem više nego samim događajima.

Tematska struktura

Tematska struktura izveštavanja o Kosovu se razlikuje od celine emisije utoliko što je još određenija vojnom intervencijom. Prilozi posvećeni vojnoj akciji NATO i terorističkim aktivnostima čine procentualno najveći deo sadržaja (34%). Žrtve vojne intervencije -stradanje civila i izbeglica – su glavna tema druge trećine priloga (28,4%), dok je otporu posvećeno upola manje vremena nego u ukupnom sadržaju Dnevnika (22,3%). U strukturi vojnog otpora najveću pojedinačnu temu predstavlja povlačenje sa Kosova (10% ukupnog ‘otpora’, isto koliko i sav ‘civilni’ otpor tokom ukupnog trajanja intervencije). Ono je prikazano kao uspešno finale akcije odbrane Kosova i ispunjavanje obaveza iz vojno-tehničkog sporazuma, kao tehnička operacija premeštanja vojske u skladu sa uspešno okončanim sporazumom i završetkom vojne operacije NATO.

Pripisivanje krivice

Medijski odnos prema subjektima i akterima događaja određuje njihovu mogućnost da se samodefinišu i intepretiraju ili da uglavnom budu ‘objekat’ interpretacija drugih. Dobijanje prostora da definišu događaje i da samostalno imenuju svoje uloge u njima obezbeđuje i aktivno učešće u javnoj komunikaciji. Takođe presudno utiče na sposobnost da se svoja pozicija vrednuje i da se utiče na kvalifikovanje svojih i postupaka drugih u događajima koji zaslužuju medijsku pažnju.

Veliki deo priloga u Dnevniku formulisan je kao ‘medijski iskaz’. To su svi oni prilozi u kojima nije moguće utvrditi pojedinačnog nosioca stava – u kojima se stav definiše kao ‘neutralna’, ‘faktografska’ poruka, ali i oni u kojima u formi autorskog priloga to čini medijski personal – izveštaji, komentari, reportaže. Takvih priloga je među onima sa Kosova bilo 43%, što RTS čini najvećim pojedinačnim subjektom emitovanih poruka.

Među preostalima najviše je subjekata ‘Srba’ (33%), upola manje ‘stranih’ (17,4%), a najmanje ‘Albanaca’ (6,6%). Najbrojniji među subjektima Srbima su razni predstavnici vlasti, vojni i partijski (86,5%). Zajedno sa RTS oni čine dve trećine svih subjekata (76,1%). Među stranim, najbrojniji su medijski (50,4%), a među Albancima ‘građani’ (54,5%). Istovremeno, u gotovo svim izveštajima pojavljuju se strani akteri, i to uvek samo dva – NATO (70%) i drugi zvaničnici (30%), uvek negativno i kao krivci.

‘Srbi’ su akteri u 48% priloga i raspodela uloga u kojima se pojavljuju se ne razlikuje mnogo od onih u kojima se oglašavaju kao subjekti – 28,7% su zvaničnici, 34,17% vojni i 37,8 % civili. U prilozima o civilima oko četvrtina je onih u kojima su žrtve samo ‘Srbi’ ili oni zajedno sa ‘Albancima’, ali je više onih u kojima se suprotstavljaju agresiji ili uspevaju da organizuju svakodnevni život.

‘Albanci’ su subjekti u svega 6,6%, ali su akteri u 85,9% priloga. U većini njih su prikazani  kao žrtve NATO akcije, u 46,7 % pominjanja su ili izbeglice ili civilne žrtve. Pošto su u više od trećine pominjanja ‘teroristi’ (39%), Albanci su uglavnom prikazani veoma svedeno – ili su žrtve ili teroristi. Ta populacija je prikazana kao nosilac krivice ili nemoći i vrlo malo na bilo koji način doprinosi ili učestvuje u rešavanju konflikta. Kada se uporede subjekti koji govore povodom vojnih akacija, u kojima su civilne žrtve Albanci, to su samo u malom procentu Albanci – (5,9%), a mnogo češće stranci (26,5%) ili Srbi (29,6%). Kada su žrtve vojnih akcija Srbi, struktura subjekata koji se o njima oglašavaju je opet slična – Srbi (35,7%), stranci (10%) i Albanci (3,7%). I kada su prikazani kao žrtve, Srbi nisu samo viktimizirana populacija, naročito ne u Srbiji gde su i glavni nosilac otpora i gde civilni otpor predstavlja najznačajniji vid suprotstavljanja NATO intervenciji.

Vrednovanje (kontekst i atribucije) različitih aktera u konfliktu koji je finaliziran vojnom intervencijom određeno je i višegodišnjim prethodnim izveštavanjem kojim su formulisani mnogi obrasci i stereotipi upotrebljavani i tokom analiziranog peroda.

Dalja istraživanja

Rezultati istraživanja su građa za izradu sintetičke studije koja bi ponudila sveobuhvatnu interpretaciju analiziranih fenomena.

Prikupljeni podaci mogu da posluže za izradu baze podataka dostupne za buduću javnu upotrebu i za različita medijska i akademska istraživanja.

Na analitičkim nalazima mogla bi se zasnovati studija publike ili odabranih fokus grupa o dugoročnom uticaju RTS prezentacije. Istraživanjem bi se utvrđivalo koliko se sadašnja stanovšta publike podudaraju sa slikom formiranom tokom intervencije i naročito, kako pojedini elementi prezentacije opstaju u predstavama o istim akterima u izmenjenim okolnostima.

Istraživački tim:
dr Snježana Milivojević, autorka
Ana Šolović, analitičarka
Veliborka Staletović, analitičarka
Siniša Atlagić, analitičar
Istraživanje je urađeno u saradnji sa Radio B92 i Westminster Foundation for Democracy, Beograd, juli 2000.

Peščanik.net, 11.04.2009.

Tabloidizacija dnevne štampe u Srbiji
Snježana Milivojević

O istraživanju

Tokom protekle dve godine dnevnu štampu u Srbiji zahvatio je snažan proces tabloidizacije. Novine koje se bave ‘ozbiljnim’ sadržajima ali imaju i ‘moderniju’, donekle tabloidnu formu, pojavile su se već u drugoj polovini 90-ih godina. Ali tek sa pojavom najnovije generacije listova poput Nacionala, Kurira, Internacionala ili Centra, na tržištu dnevnih novina pojavili su se pravi tabloidi. U odnosu na slične novine u razvijenim medijskim sredinama oni su specifični po skoro isključivom interesovanju za politički život i odsustvu tradicionalno tabloidnih interesovanja za svet zabave i šou biznisa.

Tiraž i uticaj tabloida nagoveštava promene u čitalačkim navikama publike ali i u novinarskim pa i etičkim standardima profesionalne zajednice. U mnogim zemljama Istočne i Jugoistočne Evrope tabloidizacija je u različitim stepenima potresala štampu, od Mađarske i Hrvatske do Albanije i Bugarske. Ovaj proces je relativno kasno zapljusnuo štampu u Srbiji, a u ovdašnjim uslovima ispoljio se i kroz izuzetnu dinamiku na medijskoj sceni. Uzburkano tržište dnevnih novina karakteriše i njihovo često pokretanje i nestajanje bez jasnih indikatora o uzrocima jednog ili drugog. Centar, jedne od novina iz ovog istraživanja, prestale su da postoje u aprilu 2004. neposredno posle analiziranog perioda i posle samo stotinak izašlih brojeva.

Cilj istraživanja

Cilj ovog istraživanja bio je da se identifikuju razlike u načinu izveštavanja u klasičnoj jutarnjoj štampi, koje u ovom istraživanju predstavljaju Politika i Danas, i novoj generaciji tabloida iz koje su izabrani Kurir i Centar. Odabrane novine razlikuju se u mnogim aspektima značajnim za njihovu tržišnu poziciju i uređivačku politiku – po tradiciji, vlasničkoj strukturi, tiražu, medijskom formatu, profesionalnim i etičkim standardima, pa i razumevanju vlastite društvene uloge. Kao skorije pokrenuti i u različitom stepenu tržišno uspešni, Kurir i Centar ukazuju na promene u domaćoj medijskoj ponudi i važeće profesionalne standarde u njima.

Istraživački postupak

Istraživanje je obavljeno kao serija od tri studije slučaja o načinu izveštavanja četiri dnevne novine u periodu januar – mart 2004. Za analizu su odabrna dva događaja kroz čiji tretman su se ispoljile karakteristike izabranih novina.

Prvi je proces formiranja Vlade Srbije posle parlamentarnih izbora od 28.decembra 2003. godine. Veoma neizvesni međustranački pregovori oko formiranja skupštinske većine trajali su puna dva meseca, a Vlada je formirana tek početkom marta 2004.

Drugi događaj je nasilje na Kosovu od 17. marta 2004. i njegove neposredne implikacije tokom prve naredne sedmice.

Kao treća studija posebno su analizirane naslovne strane tokom iste sedmice.

U istraživanju je korišćen metod kvanitativno-kvalitativne analize sadržaja, koja je u svakoj studiji sprovedena po posebnom instrumentariju. Uzorak za prvu studiju obuhvatio je po dvadeset i jedan broj novina u periodu od dva post-izborna meseca, odnosno svaki treći dan od 03.decembra 2003. do 03. marta 2004. godine. U uzorak za drugu i treću studiju uključene su novine iz prvih sedam dana nakon prvog dana izveštavanja o nasilja na Kosovu (18-24 mart 2004).

Odabrane novine analizirane su u celini, a jedinica analize bio je pojedinačni tekst. U skladu sa specifičnostima tri studije, kao dodatni izvor podataka korišćeni su, prema potrebi, metodi tekstualne ili vizuelne analize.

Istraživanje je obavio tim u sastavu dr Snježana Milivojević, autorka, i analitičarke Ana Šolović i Veliborka Staletović.

Glavni nalazi

U slučajevima iznenadnih događaja koji veoma potresu zajednicu, obim izveštavanja značajno poraste u svim vrstama novina, ali se razlikuje dinamika porasta. U toku dvomesečnog perioda formiranja vlade dnevno je objavljivano u proseku 32 teksta, a tokom sedmodnevnog pisanja o nasilju na Kosovu u proseku 125 tekstova. Najviše se razlikovao broj tekstova u Politici (skoro sedam puta više o Kosovu nego o formiranju vlade u prosečnom danu), potom u Danasu (tri i po puta više), Kuriru (oko tri puta više) i Centru (oko dva i po puta više).

Broj tekstova nije jedini indikator obima izveštavanja, jer više tekstova ne znači i više objavljenog sadržaja. Odnos dugačkih i kratkih tekstova bio je mnogo ujednačeniji u pisanju o formiranju vlade (skoro pola-pola u Politici i Danasu, trećina dugačkih prema dve trećine kratkih u Kuriru i po trećina dugačkih, srednjih i kratkih u Centru), nego u pisanju o nasilju na Kosovu (malih tekstova bilo je oko 70 procenata u svim novinama, ali je broj veoma velikih tekstova bio proporcionalno veći u Kuriru (4,7%) i Centru (8,1%), nego u Danasu (2,2%) i Politici, u kojoj ih nije bilo uopšte).

Dominantni žanrovi u svim novinama su informativni (news stories) – o formiranju Vlade oko 70% (samo u Centru oko 60%), a u izveštavanju sa Kosova oko 90% (samo u Centru nešto više od 80%). Interpetativnih tekstova i komentara ima više u tabloidima, u Kuriru (18,5%), a u Centru (24,5%), dok je analiza i intervjua više u Politici i Danasu (oko 15%).

U izveštavanju o Kosovu bilo je upadljivo manje interpretativnih tekstova, ali je broj komentara u Centru ostao izuzetno visok (8.15). Skolnost ka zajedničkoj interpretaciji i komentarisanju u tabloidima povremeno se ispoljavala i u redakcijskoj obradi informacija iz različitih izvora i autora u okviru istog teksta. Politika, i znatno manje Danas, koristili su prednost vlastitih dopisnika i plasirali njihove odvojene tekstove ne povezujući ih zajedničkom intepretacijom.

Konferencije za štampu, izjave i saopštenja su za sve novine bile dominantan povod za izveštavanje (50-60 %). Politika i Danas imale su više medijski iniciranih tekstova (intervjui, specijalne izjave, vlastiti analitički tekstovi – oko petina), a Kurir i Centar mnogo više onih koji su ‘medijsko otkriće’ – specijalne izjave, dokumenti ili nalazi zasnovani na samo njima dostupnim podacima (između 15 i 20 procenata).

Politika i Danas bili su veoma oprezni u izboru naslova, najveći broj je informativnih, čak i do 90%, a sve druge vrste su pre izuzetak nego redovna praksa. Nasuprot tome, skoro polovina naslova u Kuriru bili su senzacionalistički, fokusirani na aferu ili konflikt, dok je u Centru takvih bilo oko jedna trećina. U obe novine visok je procenat i otvoreno diskriminativnih ili naslova sa isključivom i netrpeljivom sadržinom.

Sve novine oslanjale su se u velikom procentu na zvanične izvore i često do podataka dolazile na događajima u organizaciji državnih ili zvaničnih institucija. Tekstovi u Danasu i Politici su se samo izuzetno pozivali na anonimne izvore, a u Kuriru i Centru je to veoma čest slučaj – skoro u četvrtini svih tekstova.

Kada su identifikovani, izvori se uglavnom direktno citiraju, u Kuriru i Centru nešto češće parafraziraju, a česti su i tekstovi u kojima nema ni obraćanja ni pozivanja na izvor (skoro šestina tekstova). U Danasu je istovremeno visok procenat tekstova u kojima nema pozivanja na izvor, što je uglavnom slučaj u analitičkim i interpretativnim tekstovima u kojima dominira novinarski stav.

Tokom pregovora o formiranju Vlade u svim novinama bila je velika tematska raznovrsnost ali je sličnost u dominantnim temama veća od ove raznovrsnosti. Najzastupljenije teme (po broju pojavljivanja a ne po veličini tekstova) u Danasu bile su moguća podrška SPS-a Vladi, afere bivše vlasti, programska obećanja i sukobi između stranaka, u Politici formiranje Skupštine, vera u uspešno formiranje Vlade i moguća podrška SPS-a, u Kuriru vera u uspešno formiranje vlade, afere bivše vlasti i podrška SPS-a, a u Cnetru podrška SPS-a, vera u uspešno formiranjre vlade, konflikti u DOS-u i afere bivše vlasti.

Najzastupljeniji akteri tokom oba postizborna meseca bile su političke partije o kojima je u Danasu bilo 70% tekstova, u Politici i Kuriru 80%, a u Centru 85% tekstova. Opšti kontekst pisanja o partijama je najuravnoteženiji u Danasu (oko polovina tekstova), nešto manje u Politici (oko 40%), a mnogo manje u Kuriru (21%) i Centru (14%). Kurir i Centar imali su proporcionalno i više podržavajućih i više kritičkih tekstova o pojedinačnim partijama nego Politika i Danas. Demokratska stranka i Demokratska stranka Srbije su partije o kojima je bilo najviše tekstova.

Činjenice, opisi i objašnjenja nasilja na Kosovu 17.marta činile su tematsku okosnicu izveštavanja u većini tekstova – u Danasu (oko 40%), u Politici i Centru oko 50% i u Kuriru oko 60%. Međunarodne reakcije privukle su znatnu pažnju u Politici i Danasu (oko 13%), a znatno manju u Kuriru (4,2%) i Centru (2,7%). U ove dve novine podjednako značajna tema bila je i osuda ponašanja međunarodnih snaga na Kosovu (3,4%, odnosno 5,4%).

Moguće rešenje konflikta (mirno, vojno ili političko) bilo je najčešće tema u Danasu (skoro četvrtina tekstova), mnogo više nego u Politici, Kuriru i Centru (oko 14%). Protestne reakcije u gradovima Srbije bili su tema oko trećine tekstova u Danasu , s tim što je dva puta više bilo tekstova o nasilnim nego mirnim protestima i organizovanju humanirtarne pomoći. Sličnu tematsku strukturu imali su tekstovi u Centru, dok je u Politici i Kuriru ovo bila tema manje od 20% tekstova sa skoro podjednakim brojem onih o nasilnim i mirnim protestima, kao i o humanitarnim akcijama.

Tokom izveštavanja o nasilju na Kosovu Srbi su bili akteri dva puta češće nego Albanci (u Kuriru i Centru 50% prema 25%, u Danasu 38% prema 20%, a u Politici 38% prema 26%), a razni međunarodni zvaničnici češće u Danasu i Politici (oko 25%) nego u Kuriru i Centru (oko 19%). Kontekst aktera upućivao je i na razlike u pristupu. U Danasu, Politici i Centru dominirao je podrazumevajuće negativan odnos prema nasilju Albanaca ( 50% – 60%), s tim što je u Centru još petina tekstova bila izrazito negativna i optužujuća, što je izveštavanjnu davalo oštriji ton. U Kuriru je dominantni ton bio kritički (oko 50%) i optužujući, a otvoreno diskriminativnog pisanja bilo je uglavnom na nivou imenovanja.

Prema akterima iz srpske zajednice odnos je uglavnom bio podržavajući i saosećajući, ali je bilo i jasne kritike (pre svega u Danasu) nasilnog ponašanja u Beogradu, Nišu i Novom Sadu. U Kuriru i Centru nasilne demonstracije u gradovima u Srbiji kritikovane su uglavnom kao ispadi ‘huligana’ i sa priličnim ‘razumevanjem za reakciju mladih ljudi ogorčenih nasiljem na Kosovu’. Izuzetno kritički i optužujući tekstovi uglavnom su iskazivali nezadovoljstvo zbog nedovoljno energične akcije vlasti (na primer, komentar u Centru Kosovo ili: Srbi imamo li muda?).

Noviraska obrada upućuje na veću faktografsku vrednost tekstova u Danasu i Politici, retko pozivanje na anonimne i neidentifikovane izvore, manje novinarskih ‘otkrića’ i neutralniji i izbalansiraniji odnos prema akterima o kojima pišu. Kurir i Centar se mnogo više oslanjaju na anonimne izvore, spekulacije ili interpretacije nego faktografiju, imaju više interpretativnih nego analitičkih priloga i afektivnije i pojednostavljenije prikazivanje događaja, što u konfliktnim situacijma lakše rezultira netolerantnim, isključivim i diskriminativnim pisanjem.

Naslovne strane su legitimacija svake novine i uglavnom potenciraju njihove glavne odlike. Danas i Politika imaju mirne, trezvene strane, sa puno naslova u skladu sa brojem i obimom tekstova, dok su u Kuriru i Centru svi naslovi i fotografije nedvosmisleno jasni, direktni i čak i u uzavreloj situaciji veoma  afektivni, mobilišući i često otvoreno diskriminativni.

Tokom svih sedam dana izveštavanja o nasilju na Kosovu, noseći, često ogromni, jedini, i preko cele strane naslovi i fotografije imali su bez izuzetka zastrašujuću i preteći prizvuk . Obe novine prvoga dana imale su naslov  RAT, Kurir drugoga dana otvoreni poziv USTANI SRBIJO, a Centar preteći 6000 TERORISTA PRETI SRBIMA. Prvog dana izveštavanja Danas je jedini na naslovnoj strani imao fotografiju džamije u Beogradu koja gori, ostale tri istu fotografiju uličnog nasilja, ali veoma različito uokvirenu i plasiranu.

Sve novine imale su malo aktuelnih fotografija. U Politici i Danasu to je bilo i vidljivo, Kurir i Centar su ipak ogromnim, arhivskim, nejasnim ili fotografijama koje samo asocijativno mogu da se dovedu u vezu sa događajem, prikrivale odsustvo autentičnog vizuelnog materijala.

U Centru je objavljena fotografija čoveka sa zastavom u četničkoj uniformi i tenkom u pozadini, jedna mutna fotografija možda iz uličnih nemira, i forografija objekata u plamenu. U Kuriru je sukob najsnažnije ‘ilustrovala’ strana bez ikakve ilustracije (crna stranica sa ogromnim belim slovima), a patnju žrtava ogromna fotografija žene koja pali sveću.

Obe novine su imale i male fotografije političara za koje su smatrale da su značajni sagovornici u definisanju događaja. U Centru je to dva puta bio Aleksandar Vučić (jednom sa naslovom Vučić: Nema panike, ljudi su staloženi, noću stražare i čekaju pomoć), u Kuriru dva puta Čović (jednom ispod naslova Hari Holkeri uzeo pare od Albanaca da zataška zločin).

Ukupna poruka naslovnih strana Politike i Danasa je smirujuća, trezvena, racionalna; ukupna poruka naslovnih strana Kurira i Centra uznemiravajuća, isključiva, zastrašujuća i preteća. U uslovima uzavrelog događaja sklonost tabloida ka afektivnom, pojednostavljenom i senzacionalističkom tretiranju događaja ne doprinosi racionalnom uvidu u krizu, sagledavanju njenih dimenzija i mogućih rešenja. Naprotiv, ona je uvek osnova za zagovaranje brzih, direktnih i isključivih poteza.

Nasilje na Kosovu 17. marta 2004.

Nasilje na Kosovu 17.marta 2004. godine je ona vrsta neočekivanih događaja u kojima se manifestuje pripremljenost štampe da adekvatno reaguje na iznenadne a društveno veoma važne događaje. Neočekivani događaji su za štampu i posebna vrsta testa, jer bez obzira na njihovu neponovljivost i posebnost, mora postojati standardizovana procedura za njihovu obradu i prikazivanje. U takvim prilikama analiza sadržaja može da otkrije odlike i kvalitet novinskog izveštavanja koji često ostaje neprimećen u vreme dok traju dramatični događaji, a čiji se efekti osećaju kasnije.

Štampa je značajan činilac u formiranju javnog mnjenja, a ta uloga je naročito važna u događajima koji potresu čitavu zajednicu. Selekcijom činjenica, izborom sagovornika, proverom izvora i mnogim drugim postupcima štampa može da doprinese racionalnom i kvalitetnom informisanju članova društva, ali i da mobiliše emocije, indukuje netrpeljivost, pa i da podstakne na nasilje.

Analiza sedmodnevnog izveštavanja imala je za cilj da utvrdi kako se u trenutku izbijanja nasilja i prvim danima posle (18-24 mart) formirala slika o tome šta se događa na Kosovu. Veoma veliki broj priloga, 876 (Politika 326, Danas 226, Kurir 213 i Centar 111), svedoči o opštoj proceni da je reč o izuzetnom događaju čije  su odlike različito prikazane. U fokusu analize bile su sledeće odlike tekstova:

Vrsta prezentacije: veličina i žanr teksta

Sadržina: tematski okvir/vrsta definicije događaja, akteri o kojima je tekst, posebno tretman aktera iz etničkih grupa važnih za razumevanje suštine događaja – Srbi, Albanci, muslimani i međunarodni politički i vojni akteri.

Izvori informacija

Na sledećim stranicama prikazani su glavni rezultati za svaku od analiziranih novina prema navedenim kategorijama.

Broj tekstova. Dnevno je u proseku objavljivano po 152 teksta, najviše u Politici (46,5), Danasu (32,2), Kuriru (30,4) i Centru (15,8).

Veličina tekstova. U svim novinama najzastupljeniji su bili veoma kratki tekstovi, u Danasu i Politici oko 40%, u Centru oko 50%, a u Kuriru više od 60 %. U Politici nije uopšte bilo veoma velikih tekstova, u Danasu veoma malo (2,2%), u Kuriru nešto više (4,6%), a u Centru najviše (8,1%). Proporcionalno, najviše velikih tekstova bilo je u Centru, potom Kuriru, znatno manje u Danasu i najmanje u Politici. Upadljivo najmanje tekstova srednje veličine ima u Kuriru (4,2%).

Žanrovi. U svim novinama bilo je najviše informativnih žanrova (vesti, izveštaji, saopštenja, izjave), ali je njihova proporcija različita. Dok je u Politici bilo skoro podjednako vesti i saopštenja/izjava, u Danasu su saopštenja/izjave bili najčešći pojedinačni žanr (oko 40%). U Kuriru i Centru bilo je najviše vesti (50% odnosno 40%), a znatno manje saopštenja/izjava (18,3% odnosno 13,5%). Najmanje komentara bilo je u Kuriru, oko 1,4%, nešto više u  Politici (1,8%) i Danasu (2,6%), a znatno više u Centru (8,1%).

Izvori informacija. Sve novine veoma su koristile oficijelne izvore informacija, pre svega državne institucije. Oni su činili oko trećinu izvora u Politici i Danasu, oko četvrtinu u Centru i oko petinu u Kuriru. Novine su se takođe oslanjale i na veoma različite izvore: Politika podjednako na razne organizacije (partije, NVO, udruženja) i crkvene izvore (oko 8%) i mnoge međunarodne (oko 20%); Danas dva puta više na partijske nego crkvene i, takođe, u petini tekstova na međunarodne izvore; Kurir dva i po puta više na partijske nego na crkvene, a u oko 15% na međunarodne izvore, a Centar, takođe, dva puta više na partijske nego na crkvene i znatno ređe na međunarodne (oko 10%). Najveća razlika je u korišćenju neidentifikovanih i albanskih izvora – prvih je skoro dva puta više u Kuriru (oko 14%) nego u Danasu (8,5%) i drugih, skoro obrnuto, najviše u Danasu (7,2%), potom u Centru (oko 4%), a najmanje u Politici i Kuriru (po 1,8%).

Teme. Činjenice, opisi i objašnjenja nasilnih događaja iz 17. marta činile su tematsku okosnicu izveštavanja u većini tekstova – u Danasu oko 40%, u Politici i Centru oko 50% i u Kuriru oko 60%. Međunarodne reakcije privukle su znatnu pažnju u Politici i Danasu ( oko 13%), a znatno manje u Kuriru (4,2%) i Centru (2,7%). U ove dve novine podjednako značajna tema bila je i osuda ponašanja međunarodnih snaga na Kosovu (3,4% odnosno 5,4%).

Moguće rešenje konflikta (mirno, vojno ili političko) bilo je najčešće tema u Danasu (skoro četvrtina tekstova), mnogo više nego u Politici, Kuriru i Centru (oko 14%). Protestne reakcije u gradovima Srbije bile su tema oko trećine tekstova u Danasu , s tim što je bilo dva puta više tekstova o nasilnim nego mirnim protestima i organizovanju humanirtarne pomoći. Sličnu tematsku strukturu imali su tekstovi u Centru, dok je u Politici i Kuriru ovo bila tema manje od 20% tekstova sa skoro podjednakim brojem onih o nasilnim i mirnim protestima i humanitarnim akcijama.

Akteri. U svim novinama dominantni akteri bili su Srbi – u Kuriru i Centru oko 50%, u Danasu i Politici oko 40%, uglavnom dva puta manje Albanci – u Kuriru i Centru oko 25%, u Politici 26%, a u Danasu 20%. Međunarodni zvaničnici, političari ili predstavnici na Kosovu bili su akteri u Danasu i Politici u 25% tekstova, a u Kuriru i Centru u 19%, dok su muslimani u Srbiji u svim novinama bili akteri u otprilike istom procentu – ispod 2 posto.

Akteri u kontekstu. Akteri i njihovo delovanje stavljeni su u različit kontekst.

U Politici je dominantni ton u pisanju o Albancima bio podrazumevajuće negativan (60%) i u skoro četvrtini pominjanja kritički; prema Srbima podržavajući i saosećajan (oko 45%) i umereno kritički (oko 7%); prema međunarodnim akterima veoma raznovrstan, ali je dominirao umereno kritički (46%) i prema muslimanima u Srbiji podržavajući (oko 60%) ili neutralan (oko 40%).

U Danasu je dominantni odnos prema Srbima bio podržavajući i saosećajan (43%) ali i u većem procentu kritički (oko 20%); prema Albancima podrazumevajuće negativan (oko 50%) i kritički (oko 40%); prema međunarodnim akterima veoma raznovrstan, ali uz dominanciju umereno kritičkog (oko 50%) i prema muslimanima u Srbiji podržavajući (u 80%) i ohrabrujući (20%).

U Kuriru je dominantan odnos prema Srbima bio podržavajući i saosećajan (54%), mnogo ređe kritički ili izrazito kritički; prema Albancima izrazito negativan i optužujući (oko 50%), podrazumevajuće negativan i kritički u još 30%; prema međunarodnim akterima najčešće umereno i vrlo kritički (oko 60%) i prema muslimanima u Srbiji neutralan u dve trećine i podržavajući u trećini pominjanja.

U Centru je odnos prema Srbima bio podržavajući i saosećajan (54%), ali i izrazitije kritički (oko 20%); prema Albancima podrazumevajuće negativan (oko 60%) i u još oko 20% izrazito negativan; prema međunarodnim akterima umereno kritičan i neutralan u podjednakom obimu, ali povremeno i izrazito kritičan (oko 10%); a prema muslimanima u Srbiji podržavajuće saosećajan u sva tri pominjanja.

Naslovne strane 18-24 mart 2004.

Naslovne strane su posebno važne za novine. Njihov izgled i sadržina zavise od događaja dana ali i od uredničke koncepcije (šta zaslužuje najavu i ilustraciju na naslovnoj strani, vrsta naslova, forografija i slično). Tokom sedmodnevnog izveštavanja o nasilju na Kosovu različiti urednički rukopisi jasno su se ispoljili već u izboru glavnih naslova dana.

U sukobima sedmoro poginulih (18.mart),
Srbi u zebnji i strahu
(19.mart),
Gore kuće i crkve (20. mart),
Napeto smirivanje
(21.mart),
Stiže pomoć Srbije
(22.mart),
glavni naslov o drugom događaju, o Kosovu, više manjih naslova: Spaljeno 286 kuća i 30 crkava i manastira (23.mart),
Pozivi za mir
(24.mart).

Krvavi sukobi na Kosovu i nasilje u gradovima Srbije(18.mart),
Koštunica zatražio uvođenje vanrednog stanja na Kosovu
i Admiral Džekson: Nasilje na Kosovu organizovano i orkestrirano (19.mart),
Vartolomejska noć na Kosovu
(20-21.mart),
Juče u Čabru sahranjeni dečaci Solana sutra u Prištini (23.mart),
Ni kantonizacija ni nezavisnost
(24.mart).

KURIR: Rat (18.mart),Ustani Srbijo (19.mart), Dokle? (20-21.mart), Tragedija (22.mart), Strava i užas (23.mart), Nebojša Čović: Hari Holkeri uzeo pare od Albanaca da zataška zločin (24.mart).


CENTAR:
Rat na Kosovu (18.mart),6000 terorista preti Srbima (19.mart), Ostajemo do smrti (20-21.mart), Sprema se krvavo proleće (22.mart), bez pominjanja događaja na Kosovu, glavni naslovi: Ratko je za Srbe dao sve što ima, Mila Arsić… Joj ostavio me dečko (23.mart), Aleksandar Vučić: Kosmet gori a vlada se češlja (24.mart).

Istraživački tim:
Dr Snježana Milivojević
Ana Šolović
Veliborka Staletović
juni 2004.
Ovo istraživanje realizovano je u okviru IREX programa podrške nezavisnim medijima.

Peščanik.net, 11.04.2009.

Reakcija kolegijuma Politike na autorkinu analizu medija iz 1998. Izlaganje u Sarajevu o srpskim medijima 2007.

U odbranu Srbije
Kolegijum lista Politika

Organizacija koja sebe naziva Centrom za slobodne izbore i demokratiju (CESID) izašla je u javnost sa analizom pisanja i izveštavanja pojedinih medija u Srbiji. Prema izveštaju agencije Beta, tim na čelu sa Snježanom Milivojević je analizirao medije u periodu od formiranja nove vlade Republike Srbije, 24. marta 1998. godine, do zaključenja sporazuma između jugoslovenskog predsednika Slobodana Miloševića i američkog izaslanika Ričarda Holbruka o Kosovu 13. oktobra prošle godine.

Cilj istraživanja je bila medijska slika političkog života Srbije koju državni mediji formiraju u „normalnom“, neizbornom periodu. Rezultati su pokazali da je nastavljen izrazito neravnopravan tretman učesnika političke scene, saopštili su autori istraživanja na konferenciji za novinare.

Milivojevićeva je rekla da su posmatrani samo državni mediji zbog njihovog izuzetnog značaja za javnu komunikaciju, jer su značajno javno dobro, finansiraju se uglavnom iz javnih prihoda ili pretplate, daju im se poreske i druge olakšice, nasledili su znatnu društvenu imovinu koja im i dalje obezbeđuje povlašćen položaj na tržištu, a imaju veliki uticaj zahvaljujući prednostima koje nisu uvek zasnovane ni na kvalitetu, ni na slobodnom izboru publike.

RTS i Radio Beograd su javna preduzeća koja se finansiraju iz obavezne pretplate i njihove upravne odbore bira Narodna skupština. Dnevnik „Borba“ se finansira iz saveznog budžeta, dok je „Politika“ akcionarsko društvo nastalo vlasničkom transformacijom državne izdavačke kuće.

Istine radi moramo ukazati na grube neistine koje je izrekla Milivojevićeva, predavač na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

„Politika“ nije državno preduzeće, niti je to bila.

„Politika“ nema nikakve poreske niti druge olakšice. Upravo je suprotno. Na svaki dinar koji odvaja na plate zaposlenih „Politika“ u državnu kasu daje 1.07 dinara na ime poreza i doprinosa. To je u prošloj godini iznosilo gotovo 120 miliona dinara. Takođe, u poslednjih šest godina „Politika“ od države nije dobila, niti je mogla da kupi, ni jedan jedini pfening po zvaničnom kursu. Sve je to Snježana Milivojević, ako je stvarno istraživač kao što se predstavlja, mogla da utvrdi.

Teza da „Politika“ ima povlašćen položaj na tržištu takođe nije tačna. „Politika“ svakog jutra izlazi na kioske u konkurenciji sa drugim novinama. Niko, ma kako moćan i uticajan bio, ne može da natera građane Srbije, Crne Gore, Republike Srpske kao i Makedonije i Slovenije gde se prodaje, da baš nju kupuju. A kupuju je, i to više nego druge, sviđalo se to nekome ili ne. Objašnjenje da ovdašnji narod nije dovoljno bistar i ne zna da izabere najkvalitetnije novine više govori o gospođi Milivojević i njenom doživljaju srpskog naroda.

Tvrdnja o „Politici“ kao javnom dobru kao i da je ona nasledila znatnu društvenu imovinu ukazuje na nešto drugo. Snježana Milivojević je ipak dete komunizma. Ona ne zna da nije sve u ovoj zemlji nastalo 1945. godine. „Politika“ je postojala više od pola stoleća pre nego što su profesori i mentori autora „istraživanja“ smislili kategorije samoupravljanja i društvene imovine. Od 1904. do 1946. godine „Politika“ je bila akcionarsko društvo, što je i sada. Rečnik koji koristi autor je onaj koji se koristio u udžbenicima o osnovama samoupravljanja. Tu ne postoji tržište, konkurencija, profit, akcije. Ona je još u svetu javnih dobara, državnih firmi, olakšica…

Ili je nju vreme pregazilo ili, što smo skloniji da verujemo, Snježana Milivojević pokušava da manipuliše. U prošlim vremenima traži uporište udvarajući se onima koji ne žele ništa da menjaju. Uz malo flerta sa samoupravnim strastima i jednakim stomacima.

Tačno je da se „Politika“ transformisala. Doduše, ne iz državne izdavačke kuće, već društvenog preduzeća. Ali šta tu smeta „istraživačima“. Da li to znači da je ona protiv vlasničke transformacije? Da li su stotine firmi koje su ušle u transformaciju takođe sumnjive. Da li je možda zbog toga „Politika“ koja je u nju prva ušla možda najsumnjivija. Da li vi to, predlažete da zaustavimo reforme.

Posebno je zanimljiv osvrt drugog istraživača, Jovanke Matić, na uređivačku politiku našeg lista. Primedba o ovakvoj ili onakvoj zastupljenosti tema u novinama je besmislena. Pogotovu u vremenu kada građani sami biraju koje će novine da čitaju. Ako im se jedne zbog uređivačke politike ne dopadaju, oni će kupovati druge. Možda „istraživači“ misle da sve novine moraju da pišu isto. Slično se od novinara zahtevalo u vreme Politbiroa, Agitpropa i ideoloških komisija. Nešto se, ipak izmenilo. Priđite svakom kiosku i uverite se. Ili smatrate da Srbi moraju da čitaju samo one novine koje se vama dopadaju i čije stavove delite. U ovoj zemlji novine više nikada neće pisati isto. Kome će biti naklonjene, koga će više, a koga manje afirmisati valjda je to stvar novina i njihovih čitalaca, a ne neke komisije. Ili ste vi pre za ovo drugo rešenje.

I treći istraživač, Mirijana Todorović, ako je verovati agenciji Beta, ima zanimljivo stanovište. Prigovarajući „Politici“ i još nekim listovima, ona kaže: Oko 90 odsto informacija posvećeno je SPS-u i JUL-u, dok se SRS i SPO pominju samo u pozitivnom svetlu, kada je reč o stavu o kosovskom pitanju, da bi se postigla homogenizacija državnih interesa, rekla ja Mirijana Todorović, a prenela Beta.

Tu se nameću bar dva pitanja. Ako „Politika“ insistira na stavovima četiri najveće parlamentarne stranke koje su dobile glasove više od 90 odsto birača u ovoj zemlji i ako to radi da si se oko Kosmeta postigla homogenizacija državnih interesa, u čemu je problem. Možda Mirijana Todorović misli da nije dobro ni moderno braniti interes ove države? U tom slučaju, trebalo bi da navede naziv države čiji bi interes trebalo da brani „Politika“ ako to nije Srbija? Mi tu drugu državu nemamo.

Kolegijum lista Politika

Politika, 18.02.1999.

Srpski tabloidi
Snježana Milivojević

Kurir, najuticajniji među dnevnim tabloidima u Srbiji, počeo je sredinom septembra 2007. da objavljuje intervju sa prvoosuđenim za ubistvo premijera Zorana Đinđića. Intervju je višestruko uzburkao javnost jer je osuđenom postavljeno 400 pitanja na koje će odgovori biti objavljeni u 40 nastavaka.

Suđenje za ubistvo premijera bilo je veoma komplikovano. Uz velike opstrukcije trajalo je tri godine. Optuženi je prvo bio u bekstvu, onda odlučio da se preda kada se vlast promenila i kada je ocenio da u tu novu ima poverenja, a poverenje mu je uzvraćeno neistraživanjem gde se i uz čiju pomoć tako dugo krio. Na suđenju je detaljno govorio, njegovi aktivni advokati neumorno su zasipali medije konfuzijom i konspiracijama, u zatvoru je napisao i dve knjige.

Ipak,Kurir je objavljivanje ovog mega intervjua najavio kao priliku da osuđenik konačno kaže pravu istinu i otkrije spektakularne a nepoznate detalje o atentatu. Iako nije imao nameravani efekat, intervju je pokazao u kolikoj meri tabloidi u Srbiji danas definišu i medijsku i društvenu agendu. Pokušajem da pred ‘sud javnosti’ tobože iznesu nove detalje, novine su pokušale da ospore sudsku istinu, da osuđene zločince legitimišu kao sagovornike koji jedini znaju i govore istinu. I u ovom slučaju one su u stvari nastavile simbolički rat za odbranu nedavne prošlosti, odbranu lažne slike o „pravednom ratu“ za srpsku stvar, negiranje sramne uloge raznih bezbednosnih i državnih službi u ratnim i političkim zločinima koji su razorili čitav region.

Kriza i konkurencija

Kroz istoriju, talasi tabloidizacije koincidirali su sa vremenima velikih društvenih promena i naraslih tržišnih pritisaka. I jedno i drugo stavljalo je štampu pred velike izazove i teralo je u potragu za senzacijama, lakom zabavom i bizarnim pričama za masovnu publiku.

Žuta štampa je i nastala u jednom takvom talasu surove konkurencije krajem XIX veka u Americi. Najavila je eru komercijalne, masovne štampe, koja stiže do ogromnog broja čitalaca i podstiče promene koje će revolucionisati budućnost novina.

Jedan vek kasnije, u senci pada Berlinskog zida, velike društvene promene i narasla konkurencija stvorile su uslove za pojavu tabloida u sredinama u kojima ih do tada nije bilo. Ali, ovoga puta komercijalna trka dešavala se u uslovima informativnog obilja i mnoštva medija koji cepaju nekada masovnu publiku, pa će i njene posledice verovatno biti drugačije.

Tabloidi danas postoje u svim zemljama sa proklamovanom slobodom štampe i po pravilu su najtiražnije novine širom Evrope. Od kada je 1952. pokrenut Bild Cajtung, a posebno od kada je Rupert Mardok kupio birtanski San 1969, oni vidno utiču na izgled medija na kontinentu. Medijski istraživači njihov uticaj ocenjuju uglavnom negativno i obično ga aforistično definišu kao proces zaglupljivanja (dumbing down) i publike i štampe.

Sloboda medija – sloboda za tabloide

I u nekadašnjoj Istočnoj Evropi oni su bili prva medijska reakcija na ‘osvajanje slobode’ posle pada komunizma. Ulazak stranog kapitala pokazao je da tradicionalno pretrpani prostor ozbiljne štampe nije bio naročito atraktivan za nove vlasnike. Uz to, publika je veoma rado prihvatala tabloidno šarenilo i otvorenost za teme kojih ranije nije bilo u javnom govoru. Čak i kada je pisanje bilo trivijalno ili vulgarno, publici je bilo važno to što se iz mraka anonimnosti u javnost iznosi svakodnevni život, svet sa kojim se ona lako identifikuje.

Ispostavilo se da odgovorna i ozbiljna štampa nije jedini pa ni najčešći ishod slobode medija. Sloboda donosi podjednake šanse i nekvalitetnim novinama da traže svoju publiku, što su krajem 20. veka pokazali mediji od Češke i Mađarske do Hrvatske i Albanije.

Sa decenijom zakašnjenja slično se dešavalo i u Srbiji. Već i tokom respresivnih 90-tih tržišno najuspešniji novi listovi bili su polu-tabloidi Blic i Glas Javnosti, a prve domaće privatne dnevne novine Dnevni telegraf bile su preteča ovdašnjih tabloida.

Demokratske promene stvorile su im još povoljniji ambijent, pa su posle 2000. godine među dnevnim novinama pokretani samo tabloidi. Kretanja na tržištu štampe u Srbiji ukazivala su na to da je demokratija mnogo podsticajnija za bulevarsku nego za odgovornu štampu. Tiraži uspešnih tabloida stabilno su rasli, dok je prodaja i najtiražnije večernje štampe i polu-tabloida stagnirala ili opadala. Ozbiljna štampa je već odavno jedva pratila korak.

Prema grubim procenama, od oko 800.000 primeraka ukupnog tiraža dnevnih novina u Srbiji, oko dve trećine čini kombinovani tiraž tabloida. Čitanost dnevnih novina i dalje je na evropskom začelju, a redovno ih čita oko 30 posto odrasle populacije. Ukupni tiraži štampe skoro su neizmenjeni u poslednje dve decenije. Kako nema vidljivog porasta publike, prelivanja se dešavaju uglavnom kao posledica promena čitalačkih navika, pa bi se moglo reći da među malobrojnim čitaocima jedino tablodi uspevaju da privuku novu publiku.

Tabloidi se među novinama prepoznaju podjednako i po onome ‘šta’ i po onome ‘kako’ pišu. Od ozbiljne štampe razlikuju se već izborom tema koje su obično iz sveta zabave, šou biznisa, estrade, bizarnih životnih priča ili crne hronike. Način na koji pišu ih takođe izdvaja – to je senzacionalno i pojednostavljeno kombinovanje spekulacija i nagađanja više nego činjenica, i dominacija vizuelnih nad verbalnim sadržajima.

Traganje za pozadinom događaja tabloidi obično razumeju kao virenje kroz ključaonicu ili ispod suknje, gde se nalaze ‘skrivene a važne’ pojedinosti koje ozbiljna štampa obično previđa. Bez ovih detalja događaji nemaju ličnu dimenziju pa su neinteresantni ili daleki i nerazumljivi običnim čitaocima. A upravo je ‘odbrana običnih čitalaca’ opšte mesto populističkih optužbi za elitizam koje tabloidi izriču na adresu ozbiljne štampe.

Prema njihovim braniocima, tabloidi tako obavljaju važnu ulogu u rušenju tabua. Mogućnost da o kraljevskoj porodici pišu kao o svim drugim ljudima, da zaviruju u njihove spavaće sobe i promašene brakove, navode kao ubedljiv dokaz ideje jednakosti. Otuda i stalna potraga za poznatim ličnostima, koje su po životnom stilu daleke i nedostupne, a koje tabloidi otkrivaju u situacijama u kojima su ‘isti kao svi mi’.

Baš zbog ovih osobina njihovi kritičari tvrde suprotno – da tabloidi degradiraju javni govor, svode svako razumevanje društvenog na lično, javnog na privatno. Za tabloide tema može da postane javna samo ako je prethodno obesmisle, prevedu u trivijalnu aferu i objasne kao efemernu intrigu. Njihov glavni učinak zato i jeste pasivizovanje čitalaca koje sprečavaju da razumeju i smisleno deluju u svetu u kome žive.

Pa ako tabloidi to rade po definiciji, jesu li, i po čemu, tabloidi u Srbiji specifični? Ispod površine šarenila i prividno haotičnog kretanja na tržištu štampe, moglo bi se reći da ih odlikuju tri zajedničke osobine koje ih istovremeno razlikuju u odnosu na tabloide u drugim zemljama.

Politički ili komercijalni motivi?

Prva velika razlika je u odsustvu vidljivih komercijalnih motiva za njihovo pokretanje. Kao najkomercijalniji oblik štampanih medija, tabloidi se odlikuju velikim tiražima, a uglavnom su spremni da žrtvuju kvalitet u zamenu za finansijsku dobit. U svet štampanih medija unose konzumerizam, tretiraju publiku kao kupce i ugađaju njihovoj želji za senzacijom ili lakom razbibrigom. Visok tiraž nije izraz novinarske izuzetnosti već podilaženja najnižem ukusu jer se novine posmatraju prvenstveno kao unosan posao.

Utoliko tržište u Srbiji nije specifično zato što se tabloidi pojavljuju kasnije, već zato što je izuzetno haotično i neprozirno. Od momenta pojavljivanja, tabloidi i ulaze i izlaze sa tržišta bez vidljivih komercijalnih motiva. Uprkos veoma niskim tiražima, uz već postojećih petnaestak dnevnih novina, krajem 2007. pojavila su se još tri nova dnevna tabloida (Alo, Gazeta, Sutra). U sred te dinamike, o njihovom poslovanju se vrlo malo zna.

Tamo gde su podaci o tiražima nepouzdani, podaci o poslovanju i vlasništvu su obično potpuno nedostupni. Uglavnom se ne zna ko novine pokreće niti su njihovi razlozi očigledni, budući da nije reč o medijskim kućama. Ko se odlučuje za ulazak u izdavački posao bez prethodnog iskustva i bez ozbiljne analize medijskog tržišta – nije uvek lako dokučiti. Zbog vidljive političke orijentacije novina reklo bi se da to rade iz političkih a ne komercijalnih motiva, ali i ti motivi mogu biti različiti. To može biti izlazak u javnost ideja koje su preživele režim u kojem su nastale, ili pranje prljavog novca, pa i prljavijih operacija kojima je zarađen, ili promocija i zaštita nezakonito stečenog statusa, ili sve to zajedno. Sve dok osnovni podaci o medijima ne budu dostupni, dok se tiraž smatra poslovnom tajnom, a vlasnička struktura štiti kao privatna stvar – to se neće ni saznati.

Trivijalizovanje politike

Druga značajna razlika je u izboru tema. Ovdašnji tabloidi, bez izuzetka, za prvi fokus imaju politički život, ali tradicionalno ‘ozbiljne’ teme tretiraju na tabloidni način.

Paradoksalno, uprkos skoro isključivom pisanju o politici, izazivaju isti efekat za koji ih optužuju i tamo gde o njoj skoro uopšte ne pišu. Ono što u sređenijim zemljama postižu odvlačenjem interesovanja publike od sveta politike, u našim uslovima ostvaruju trivijalizovanjem politike, privatnom uzurpacijom javnog domena.

Zato i postižu ono što radi ‘negativna’ a ne ‘kritička’ štampa. Umesto da jačaju kritički kapacitet publike i olakšavaju razumevanje stvarnosti, tabloidi šire cinizam i apatiju. Čitaoci mogu samo da zaključe da je svaki njihov angažman besmislen jer žive u svetu u kome je sve oduvek i zauvek isto. Politika je svet ličnih sujeta i individualnih koristi, beskrajnog spletkarenja i afera. Otuda toliki značaj za tabloide ima ‘lično iskustvo’.Ono je mera svih stvari i jedini kjuč za razumevanje politike, ekonomije ili istorije. Nažalost, kako to tumačenje nije dovoljno, novine ostavljaju svoje čitaoce bez pomoći pri snalaženju u javnom životu.

Tabloidi uvek podstiču emocinalni, senzacionalni odnos prema stvarnosti, atakuju na osećanja, a zanemaruju racionalni uvid u događaje. Zato imaju tolike naslove i mnogo fotografija, a malo teksta. Oni podstiču identifikaciju i mobilišu na delovanje ljude čak i pre nego što o događajima imaju dovoljno informacija. U potrazi za lakim i brzim objašnjenjem često se oslanjaju na stereotipe i prečice u zaključivanju. Uprošćenim prikazivanjem obično nude jedno prihvatljivo tumačenje. A pošto tako zanemaruju  druga viđenja, umnogome otežavaju razgovor i obično su isključivi, pa i diskriminativni  prema razlikama. Tako prikazani svet zato izgleda kao haotični mozaik nepovezanih događaja u kojem je jedino razumno gajiti sve moguće fobije od drugih, od svega različitog ili novog.

Politička doslednost u tumačenju događaja

Ovdašnji tabloidi to ipak ne prepuštaju čitaocima na samostalno odlučivanje, već vidljivim nitima povezuju taj naizgled komplikovani svet. Njihova treća specifičnost u Srbiji upravo i jeste kompaktnost i politička doslednost tih tumačenja.

Kurir, kao najtiražniji među njima, to pokazuje svakodnevno. Bez obzira na raznovrsnost događaja, sa njegovih stranica pojavljuje se veoma prepoznatljiv i predvidiv svet. Kada Elfride Jelinek dobije Nobelovu nagradu, čuje se populistički vapaj zato što su mentalne lezbejke ušle u mainstream i dobijaju priznanja umesto one divne trivijalne književnosti koju tako rado čita većina. Kada RTS izgubi prava na prenos sportskog prvenstva ili Lotar Mateus ode iz Partizana, to je zato što su njihove zle supruge spletkarile protiv opšte stvari. Evrovizija, koja izgleda mnogo drugačije i podseća nas koliko se svet promenio za vreme našeg neučestvovanja, proglašena je za smešni Pederbal. Ne propušta se ni jedna prilika da se atakuje na dostojanstvo nemoćnih. Kada se na naslovnoj strani objavi slika jedne gole devojčice samo sa zatamnjenjem preko očiju, ona je upotrebljena kao ilustracija za vest o silovanju u porodici, ali i grafički stavljena u isti blok sa reklamom za VEP, aparat za potenciju, ne bi li se valjda ohrabrili i impotentni silovatelji.

A sav taj agresivni, mizogini, netolerantni svet je sasvim u skladu sa onim što mu je u političkom srcu – vidljiva odbrana ‘slavne tradicije’ koju danas personifikuju haški begunci i optuženici, preživeli branitelji propale stvari i njihovi razni zaštitnici i interpretatori. Senzacionalna otkrića ovih novina uglavnom cure u javnost iz istih anonimnih ili neimenovanih izvora koji se u njima gotovo jedini i čuju. Većina tih izvora potiče iz raznih delova tajnih službi koje manipulišu informacijama i obezbeđuju vlastiti opstanak stalnom proizvodnjom afera. Utoliko javnim govorom i dominira prepoznatljiva retorika desnog populizma, nacionalizma i ksenofobije čiji je veliki izvor tabloidna dnevna štampa.

Za razliku od drugih zemalja u kojima je tabloidizacija uglavnom sinonim za zaglupljivanje ili trivijalizaciju javnog života, u Srbiji ona ima i izrazito politički doprinos u saplitanju društva na demokratskom putu.

Ovaj tekst je nastao na osnovu izlaganja prof. dr Snježane Milivojević na regionalnoj konferenciji “Sloboda i nezavisnost medija: između klijentelizma, vlasništva i komercijalizacije”, koja je 2. i 3. novembra 2007. održana u Mediacentru Sarajevo.

Peščanik.net, 11.04.2009.

SLOBODA MEDIJA

________________

  1. Ovom vrstom “uključivanja” u međunarodnim aktivnostima najšešće su obuhvaćeni poslanici SPO, koji u delegacijama Jugoslavije uglavnom brane politiku vlasti u rešavanju kosovskog konflikta, ali su i poslanici ND  u “diplomatskoj” aktivnosti pred raspisivanje referenduma“ po svetskim prestonicama objašnjavali suštinu događaja na Kosovu”. (Čedomir Mirković, RTS: D2, 22. april 1998.)
  2. Ova dva aktera bila su i predmet opširne analize u ekspozeu Mirka Marjanovica prilikom izbora nove vlade kada je inaugurisan koncept “vlade nacionalnog jedinstva” i kada je afirmisana ideja o nacionalnom konsenzusu povodom ‘državnih pitanja’ koja nisu predmet partijskih razlikovanja. (RTS:D2, 24. mart 1998)
  3. U izjavi posle izbora Vlade Gorica Gajević (SPS): Srbiji je potrebno jedinstvo. Za ovu vladu i Deklaraciju glasalo je 4/5 poslanika… Milovan Bojić (JUL): Deklaracija “sadrži jedan konsenzus svih pitanja i stvari države Srbije…”. (RTS:D2, 24. mart 1998)
  4. Premijer Marjanović je bio subjekt u još samo četiri izveštaja (ukupno trajanje 3,12 sek) koji su se odnosili uglavnom na rutinske (dve sednice Vlade-oba puta ekonomske teme) i protokolarne aktivnosti (primio delagacije ekonomista i sportskog kluba Partizan). On naglašeno izostaje iz prikaza političkih aktivnosti Vlade Srbije. Od usvajanja Zakona o univerzitetu vladu uglavnom    predstavljaju tri njena potpredsednika: Dragan Tomić u ekonomskim, a Milutin  Bojić i Vojislav Šešelj u političkim aktivnostima.
  5. Vlada nacionalnog jedinstva, koja je “uprkos političkim i ideološkim neslaganjima” okupila različite partije rukovodila se nacionalnim i državnim interesima. Zato oni koji u nju nisu stupili – jer njihovi ministarski apetiti nisu zadovoljeni – ne uvažavaju značaj i dramatičnost trenutka i prioritet nacionalnog i državnog iznad stranačkog interesa. Konsenzus je uspostavljen osudom onih koji ne učestvuju, a osudu je pored Mirka Marjanovića izrekao i Vojislav Šešelj (RTS:D2, 24. mart 1998).
  6. RTS se uvek pridržava državnog, a ne medijskog protokola: u izveštavanju se poštuju funkcije i redosled koji nisu opravdani medijskim kriterijumima. Prvo se pročitaju čestitke partijskih lidera (G.Gajević, M.Bojić, V.Šešelj), pa državnih činovnika, saveznog premijera, predsednika Skupštine, pa onda partijskih tela u skladu sa njihovim značajem u hijerarhiji. Pročitano je ukupno dvanaest izjava i čestitki u toku istoga dana.
  7. Generalna najava za višeminutni pregled telegrama podrške povodom potpisivanja sporazuma Milošević-Holbruk. (RTS:D2, 14. oktobar 1998).
  8. Ovaj mehanizam još ne funkcioniše za SRS. U čitavom analiziranom periodu, samo tri državna funkcionera koji su i članovi ove partije pomenuti su u “nepartijskom” svojstvu – Dragan Todorović (prilog u trajanju od 78 sek, govori uživo 13 sek), Milorad Mirčić (36 sek) i ministarka Rada Trajković (31 sek).
  9. Od osam novinarskih priloga dva su bila o radu grupe za sukcesiju i uvek detaljnim izveštajem stanovišta jugoslovenske delegacije, a retko osporavanjima ili zahtevima drugih. RTS obično informiše publiku o domaćim akterima, čak i kada je u pitanju međunarodna scena. Uobičajeno je takođe da se o susretima sa stranim predstavnicima uvek prenosi saopštenje iz kabineta domaćeg učesnika u razgovoru ili domaće rekacije, a nikada neposredno izjava inostranog gosta.
  10. Slobodan Milošević se retko pojavljuje, a samo izuzetno direktno obraća javnosti. On je, međutim, najprisutniji politički akter u programu RTS: u gotovo svim politički relevantnim prilozima njegov politički angažman  i kvaliteti izuzetno se pozitivno ocenjuju i to čine i domaći i strani političari, građani, članovi drugih partija, javne ličnosti itd.
  11. Ljubiša Ristić je predvodio delegaciju Skupštine Jugoslavije na zasedanju Parlamentarne skupštine Saveta Evrope i učestvovao u diskusiji o Kosovu, iako Skupština prethodno nije nikada raspravljala o ovoj temi. Događaj je dobio veliki publicitet, a u prilogu o zasedanju (4:47 min) uglavnom su predstavljena izlaganja članova jugoslovenske delegacije ( Lj.Ristić, M. Bozić).