- Peščanik - https://pescanik.net -

Mi

Često se kaže da bi bilo potrebno da „promenimo ponašanje“ ili da „shvatimo težinu situacije“ ili čak da „promenimo mentalitet“. Koji smo to mi?

Ako je reč o političkom mi, politika ne funkcioniše kao kolektivni poduhvat. Jer ako bi to, recimo, društveno mi postojalo, ne bi trebalo da postoji vlast, dakle instanca koja, u boljim okolnostima, ima monopol nad legitimnom upotrebom sile. Ne bi, dakle, bilo potrebe za, u legitimnim političkim zajednicama, prisilom.

Recimo, porezi bi se plaćali dobrovoljno i redistribucija sredstava bila bi komunistička. Čak i ugovori ne bi bili potrebni, jer bi svima bilo jasno šta bi svako trebalo da radi, na šta smo dakle mi obavezni.

Tako ne funkcionišu demokratije, a pogotovo ne drugi politički režimi. Mi zaista biramo one koji će biti na vlasti, ali jednim delom zato što očekujemo da će nas prisiliti da se ponašamo tako kako se ne bismo ponašali da te prisile nema. Uzmimo za primer reforme sistema, bilo da je reč o ustavu ili o zakonima kojima se uređuje privredno ponašanje. Kako dolaze na vlast oni koji nude da će sprovesti te reforme?

U demokratijama im je potrebna podrška većine. Uzmimo da je dobiju i da zaista krenu da sprovode najavljene reforme. Obično će se suočiti sa otporima, često sa nezadovoljstvom većine. Tako da toga mi nema – tu smo mi i tu su oni.

Čemu ta podela služi? U osnovi, većina glasa za promene iako zna da će njima biti nezadovoljna. To, opet, stavlja one na vlasti pred dilemu: da li da se drže mandata koji su dobili na izborima ili da izlaze u susret zahtevima nezadovoljnih posle izbora? Drukčije rečeno, čemu je vlast posvećena ako glasači, društvo, mi nismo posvećeni odluci koju smo doneli na izborima?

To je politički problem koji bi, na primer, trebalo da reši demokratski način odlučivanja. Koji je tačno to problem? To što nema toga mi koje bi imalo čvrstu posvećenost određenim ciljevima i politici, već se ta posvećenost očekuje od vlasti – što opet znači da će postojati sukob interesa između nas koji smo tu vlast izabrali i nas koji smo njome nezadovoljni ukoliko je posvećena onom programu zbog kojeg smo za nju glasali.

Problem je, dakle, u tome što demosu nedostaje posvećenost koju bi, stoga, trebalo da ima vlast. Svake četiri godine demos može da promeni mišljenje i da promeni vlast, ali u međuvremenu bi vlast trebalo da sprovodi program kojim je dobila poverenje na izborima.

Uzmimo za primer da na izborima mandat dobiju oni koji zagovaraju sveobuhvatne i dalekosežne promene. Da li ćemo mi koji smo im mandat poverili delati u skladu sa tim reformama za koje smatramo da bi trebalo da se sprovedu? To u velikoj meri zavisi od posvećenosti vlasti da ih sprovodi. Ako postoji sumnja da je ta posvećenost čvrsta, mnogima od nas će se isplatiti da utrošimo vreme i sredstva da izbegnemo eventualne troškove koje te reforme donose.

Ako ionako nije izvesno da će se reforme sprovesti, nema smisla promeniti dotadašnje ponašanje i donositi privredne odluke kao da će do tih promena zapravo i doći. Tako da nedovoljna posvećenost vlasti da sprovodi mere za koje je dobila mandat podstiče ponašanje koje otežava sprovođenje reformi, što može da se završi odustajanjem od ih reformi jer postaju nesprovodive.

Uzmimo, recimo, da se glasa za smanjenje broja zaposlenih u administraciji i za ukidanje subvencija. Ukoliko je posvećenost vlasti da sprovede te mere čvrsta, zaposleni će se informisati o alternativi na tržištu rada, a korisnici subvencija će tražiti načine da poboljšaju svoje finansije. To su, naravno, troškovi koji padaju na one čiji se položaj menja.

Ukoliko, pak, postoji sumnja u posvećenost privrednih vlasti da te mere sprovedu, može se isplatiti da se lobira, na jedan ili drugi način, da do tih mera uopšte ne dođe, ili da se one odlože, ili da se unesu promene koje su u interesu onih koji bi njima bili pogođeni. Tako da nedovoljna posvećenost reformama za koje je dobijen mandat može da dovede do rastućeg otpora njihovom sprovođenju, usled čega bi one zaista mogle i da postanu nesprovodive, budući da bi otpor mogao da bude suviše veliki.

To je otprilike iskustvo ne samo Srbije, već i Hrvatske i mnogih drugih zemalja i ne samo u jednoj ili drugoj regiji. Demokratski sistem omogućava da donesemo odluku kojom ćemo biti nezadovoljni kada vlasti kojima smo promene poverili počnu i da ih sprovode.

Može se reći da te vlasti dobijaju mandat da rade za nas, za ono mi koje je većinski zbir glasova, a koje zapravo ni pre niti posle toga ne postoji. Postoji samo mogućnost da one koje smo ovlastili da sprovedu određeni program, glasanjem smenimo ako nismo zadovoljni njihovom posvećenošću i rezultatima.

Novi magazin, 25.11.2013.

Peščanik.net, 25.11.2013.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija