- Peščanik - https://pescanik.net -

Militaristička farsa

Foto: Predrag Trokicić

Toplo je, uz nešto vetra, temperatura iznad proseka za ovo doba godine. Radost za sirotinju, kazuju iskusne starice, kad užeže zvezda, mesta pod nebom ima za sve. Baš za sve.

Javilo jutros da su Srbiju ove godine, više no ikada pre, zauzele smrdibube. Stručnjaci za ta stvorenja naširoko objašnjavaju značajne stavke iz njihove naravi.

I jutros rano, kao i svakog božijeg jutra, uzmileli se jedni te isti analitičari paraziti na telu i u telu vlastelina, pretrčavaju od Dušice do Marića, Sarape i natrag, pa ubogim jednoobraznim jezikom, uz muku sa najboljim rečima koje imaju, hvale svaku njegovu novu mahnitost kao neuporedivi istorijski podvig.

Protiv njih nema odbrane, ni prskanjem ni zaprašivanjem.

Omiljena tema tih neodoljivih stvorenja jeste rat. To ih uzbuđuje, plaši i hrabri, pa se njihov ekspertski strah i rodoljubiva nada prostiru čak do Moskve, a tamo je Kremlj. U dvorcu Putin, koji ne radi ništa drugo nego pravi planove kako da sačuva Srbe. Javno šalje tajna oružja, tajno šalje svoje agente ledene poput zime na Kolimi, čiji je zadatak da otkriju agente druge strane.

Jedino Rusi mogu da nas spasu, kaže mitomanski ekspert za izgubljene ratove, možda buduća ambasadorska ekselencija u carskoj Moskvi. On zaneseno govori o Putinovim oružjima protiv kojih nema odbrane, kao što je nema ni protiv ovdašnjih eksperata paničara, opisuje lasersku preciznost i efekte njihovog dejstva na cilju, uništene gradove i sve što se u njima micalo.

Druga velika sila nastoji da održava dramatičnu krizu na jugu Srbije, kaže isti taj, čak i da je razgoreva. Ali, nije ovo 1999. niti je u Beloj kući Klinton, koga su Hilari i Olbrajtova, posle nestašluka u Ovalnoj sobi naterale da ratuje. Niti je u Kremlju Jeljcin, koji je javno pokazao kako se od mnogo votke nikako ili teško hoda. Sa Putinom šale nema, nije on slučajno uzeo za svog psećeg ljubimca bliskog rođaka ljubimca našeg vođe. Paša i Raša, tako nekako.

Ali, nismo ni mi potpuno zagubljeni i nemoćni bez Rusa. Dok Rusi stignu da se pobiju za nas, nas nigde neće biti. Zbog toga smo ovih dana isukali najmoćnije oružje, koje nije ništa drugo nego čovek. Naš čovek, ministar odbrane posebne vrste, koji je otišao na vojnu obuku.

Red je da konačno ministar vojni sazna nešto o vojsci. Sam je sebi napisao poziv, poslao se na pregled. Nestala mu je mana zbog koje nije mogao da bude heroj prošlog rata, bio je tada kratkovid kao krtica, no nekim volšebnim čudom više nije. Postao je okat kao sova, bolje vidi u mraku.

U sledećem pohodu, ništa se neće odvijati mimo njegove komandne volje. Drug Vulin jaše na čelu kolone, odmah iza vrhovnog, to je prizor neophodan za laku pobedu. Kad ih vidi agresor, ili napadač na srpsku stvar, razbežaće se od smeha.

Znači li to da su ljudi zaduženi za odbranu ove zemlje u stvari komičari ili klovnovi, sve u nameri da budu shvaćeni kao ozbiljni borci? Izgleda upravo tako. Obojica su učinila sve što mogu da srpska vojska, pod nedoraslim, neuglednim i nedostojnim vođstvom izgubi dobar deo samopoštovanja. Njena vrhovna komanda, to je urnebesni eksperiment.

Šta da misle o sebi generali, koji teškom mukom objašnjavaju dvojici škartovana suštinu rata? Naročito onog koji se ne može dobiti, a obojica prete silom, imajući pritom dva ključna problema: oni ne znaju šta je to vojna sila, niti kako se koristi. Sile nema i ne može se upotrebiti ono čega nema.

Za danas je zakazan (ponovo hitan) sastanak Saveta za nacionalnu bezbednost. Od skupa koji saziva vrhovni paničar bar se očekuje da tu bezbednost dodatno ne ugrozi. Ministar odbrane će se svakako iz svog regrutnog legla dovući do zasedanja ratnog štaba.

U čemu je onda smisao Vulinovog eksperimenta sa sobom u ulozi ostarelog regruta na besmislenoj obuci? Gde je on to video medijski prostor za okasnelo polaganje svoje ličnosti na žrtvenik sumnjivog rodoljublja, ako Marko Đurić jutros, rano na sabajle, saopštava da su kosovski Albanci objavili rat Srbiji?

Odgovor na prethodna pitanja sadržan je u sistemu koji je temeljno razoren, i u modelu obuke koji ne postoji, ni za mir ni za rat. Da postoji, tamo ne bi bio Vulin, formalno prvi čovek odbrane, koji se iz komandne sobe patetično spustio u zemunicu, svakako očekujući aplauze: svaka mu čast, tako veliki, ponaša se kao običan vojnik. Iako to nikada nije bio, niti će postati posle dve nedelje uzaludnog regrutskog glupiranja. Ne postoji komandir koji takvog regruta može bilo čemu da nauči.

Tako Vulin, kao parodijska imitacija ministra, parodira samu ideju o tome kako se i sa kojim snagama mogu rešavati ozbiljne krize i ratovati u neuravnoteženim Đurićevim dramoserajima.

U svom zamahu ministar vojske nema granica. Nije to samo lična promocija, pošto je taj čovek odavno lišen svakog argumenta za iluziju o javnom ugledu.

Čak je i agresivno pozivanje na „vrhovnog“ izgubilo snagu prvobitnog besmisla i falsifikovanja zvanja i postalo nevažna, priglupa poštapalica. Sve se to izanđalo i rasparalo u komandnoj nemoći, nastaloj na debelim naslagama pretencioznog amaterizma.

E, u tome je Vulin majstor, da napravi diletantsku predstavu – a svaka je gora od prethodne – u ludoj nadi da neće biti uočena njena ništavnost. Još je gore da ministar vojske i ne pravi razliku između svog neznanja i ozbiljne vojničke rabote, i tu svoju pogubnu manu uspostavlja kao raboš za merenje dometa struke.

Pred sindromom teških felera, koji čine Vulina onim što jeste, nemoćan je i Putin, inače ravnodušan pred naporima ovdašnje male braće da mu se približe. U nečemu se bitno razlikuju: on bar ume da bude diktator.

Struka, oličena u srpskim generalima željnim da se još malo zadrže u trupi i štabovima, spremna je da trpi ministra koji se ozbiljno zaneo u igri drvenom puškom i sa svojim ludim šefom pravi pobedničke planove za novi Balkanski rat.

Svi oni koji su naterali sebe da sputaju mučninu, koji su pristali da mu se potčine, da slušaju njegove zaumne govore, da njega i onoga ispred njega slede ka ponoru, ne pitajući ni sebe ni druge zbog čega to čine – zaslužuju da budu dresirani i omamljeni deo konačne propasti.

Peščanik.net, 08.03.2019.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)