- Peščanik - https://pescanik.net -

Ministarstvo nekulture

Foto: Predrag Trokicić

Ubrzo nakon formiranja poslednje Vučićeve Vlade, novopostavljeni ministar kulture Vladan Vukosavljević nadahnuto je govorio u emisiji „Pressing“ koju vodi novinar Jugoslav Ćosić na N1. Tom prilikom je opovrgao sve potencijalne kritike, koje je Ćosić prikupio iz novinskih napisa do tada, a koje su bile upućene narečenom ministarstvu i njegovim ministrima, pa samim tim i Vukosavljeviću, koji je preuzeo bagaž prethodnih postava. Hvalio se tada ministar Vukosavljević da će do Nove godine rešiti sva VD stanja, da će rekonstrukcije muzeja biti ubrzane i uskoro završene, da će Zakon o javnom informisanju uskoro biti gotov kao i Strategija razvoja kulture. Istovremeno, negirao je kritike da ministarstvo kulture investira samo u Kosovo, SPC, folklor i kulturno nasleđe a ne u savremenu kulturu. Takođe, eufemistično je najavio svoju borbu za povećanje procenta koji kultura dobija iz budžeta Republike Srbije. Osam meseci kasnije, gotovo ništa od silnih obećanja nije realizovano, samo je jaz između ministarstva i kulturne scene produbljen, dok je sajt Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije, sudeći po tonu sve češćih saopštenja, počeo da liči na naslovnu stranu nekadašnje Politike ekspres. Zašto je to tako?

Naslovi udarnih saopštenja ministarstva glase: „N1 objavio lažnu vest da postoji Nacrt Zakona o javnom informisanju“ (17.5.2017), „Revizionizam i laži Slaviše Lekića“ (22.5.2017), „Laži i obmane Vladimira Dekića“ (25.5.2017). Ne treba zaboraviti da je sredinom aprila objavljen odgovor ministarstva nakon „neumesne izjave Aje Jung“, koja je upozorila javnost na nekorektan odnos ministarstva prema savremenoj kulturnoj produkciji u Srbiji. Međutim, i pored enormne energije koju ministarstvo kulture ulaže kako bi u javnosti diskreditovalo svoje kritičare, inače ljude zaposlene u kulturi i medijima koji se zalažu za demokratičnost i transparentnost rada ovog resora, činjenice pokazuju da su rezultati Vukosavljevićevog rada upravo takvi kakvim ga vide njegovi kritičari. Budući da on, kao i premijer/predsednik Vučić, reaguje samo na pritisak javnosti, ministar se i pored intenzivne kritike rada njegovih komisija pojavio tek kada su se demonstranti iz „Kulturom protiv diktature“ zajedno sa članovima Ansambla „Kolo“, okupili ispred zgrade Ministarstva kulture i informisanja. Uložena kritika Vladimira Dekića, direktora „Kola“, očigledno nezadovoljnog načinom na koji je komisija ministarstva tretirala projekte njegovog ansambla, ticala se „partijske raspodele sredstava i nastupa“. Pošto je obezbeđenje sprečilo demonstrante da svoj dopis ostave na pisarnici ove institucije, nakon pretnje medijima, ministar Vukosavljević se napokon pojavio u javnosti i održao svoju demagošku tiradu o tome kako se komunicira sa resornim ministarstvom, ne propustivši priliku da prozove UO Ansambla „Kolo“, koji „ništa ne zna i ne radi ništa“ (možda baš zbog toga što je na njegovom čelu Aja Jung). Ukratko, ministar se ponašao poput šalterskog radnika pisarnice koji je građane vratio nazad, jer ovi nisu imali odgovarajući „dokument“. A taj famozni „dokument“ u srpskom birokratskom sistemu, ne predstavlja posedovanje jednog papira, već otvara čitavu administrativnu proceduru za koju nadležni organ unapred pretpostavlja da je stranka nikada neće sprovesti ili ne tako brzo. Bar ne za vreme određenog mandata. (Nešto slično se događalo sa NIP-om i rekonstrukcijom institucija kulture svojevremeno.) Ministar Vukosavljević je, naime, vratio članove Ansambla „Kolo“ da se obrate svom UO i direktoru, koji bi trebalo da napišu dokument o tome šta im treba, ne bi li se s tim obratili Skupštini grada, direkcijama, agencijama, pa tek naposletku ministarstvu, tj. njemu – Vukosavljeviću. Na kraju je ministar, zadovoljan očitanom lekcijom, protrljao ruke i vratio se u svoju fotelju. Samo dan pre tog susreta, ministarstvo je na svom sajtu objavilo tekst dostojan „Odjeka i reagovanja“, u kome je pripretilo direktoru Dekiću smenom, jer nije „dorastao imenu ‘Kola’“.

Ništa bolje nije prošao ni Slaviša Lekić, novi predsednik NUNS-a, kome je otpisao dojučerašnji predsednik UNS-a, danas državni sekretar u Ministarstvu kulture i informisanja – Nino Brajović. Lekićev nastup na Televiziji N1, Brajović je okarakterisao kao „udžbenički primer lažne vesti propraćene lažnom optužbom“. Ovakav ispad Brajovića bi se mogao protumačiti i kao učinak nečiste savesti zbog sopstvene ratno-huškačke prošlosti i ličnog doprinosa opštem srozavanju srpskog novinarstva, no kada se takav diskurs 2017. pojavi na sajtu Ministarstva kulture, onda je to jasan signal da sa tim resorom, kao i sa Vladom generalno, nešto ozbiljno nije u redu.

Ovakvo ponašanje visokih državnih funkcionera, zaposlenih u Ministarstvu kulture i informisanja, koje se finansira iz budžeta Republike Srbije, mora biti javno sankcionisano, a njihov način ophođenja sa javnošću, kao i zaposlenima u resoru kulture, upravnicima, direktorima i radnicima u kulturi i medijima, mora biti promenjen iz temelja. Iako premijer/predsednik Vučić kao i odlazeći predsednik Nikolić misle da je resor kulture u Srbiji samo suvenirnica ministarstava vera, turizma, dijaspore i sporta, kao i agitprop Kancelarije za KiM, to ne opravdava poteze ministra Vukosavljevića koji je na ovoj funkciji odgovoran pred institucijama kulture za koje je dužan da obezbedi uslove nesmetanog funkcionisanja, što znači da svoje račune mora da polaže pre svega zaposlenima u kulturi, koji su prvi pozvani da kritikuju njegov, sada sasvim očigledno, loš i neodgovoran rad. Ipak, Ministarstvo kulture nije Sekretarijat za kulturu Grada, u kome se sekretar „mogao“ igrati sa posrbljivanjem naziva beogradskih knjižara ili sa kulturnim programom Biblioteke grada Beograda. Njegovo prenošenje čitavog koncepta iz Sekretarijata u Ministarstvo do sada je dalo efekte samo u zoni koja se graniči sa čistim nacionalizmom: u jezičkoj politici, odbrani ćirilice, sprovođenju identitarne kulturne politike, odbrani KiM, kao i pokretanju incijative za uvođenje novog državnog praznika slovenske pismenosti – Sv. Ćirila i Metodija. To nije posao ministra kulture. Bar ne u XXI veku.

Peščanik.net, 30.05.2017.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)