- Peščanik - https://pescanik.net -

Misterija Vučićeve nadmoći

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Srbiji Aleksandra Vučića se očigledno ne žuri. Od izbora na kojima je lista okupljena oko SNS osvojila 48,25 odsto, odnosno 131 mandat, prošlo je više od mesec i po dana. U međuvremenu bilo je vremena za sve ostalo, da se sruši deo Savamale, da se „privatno“ poseti Putin, da se proslavi Dan Rusije, dočeka kineski predsednik i obavi nekoliko krugova kriminalizacije opozicije, medija i građanskih inicijativa. Poslanici vladajuće koalicije su komfor u raspolaganju vremenom pokazali i u danima konstituisanja novog saziva parlamenta, kada je bilo mnogo važnije demonstrirati apsolutnu nadmoć nego izabrati predsednicu i potpredsednike Skupštine. U medijima su išle teme o povratku cirkusa dok je sam premijer objašnjavao kako opozicija ima tek toliko političke snage da će moći da se pita jedino oko cene ćevapa u skupštinskom restoranu. Doduše, bila je jedna stvar u kojoj se nije moglo čekati ni sekunde: reč je o političkoj smeni uredničkog tima RTV, što je obavljeno ubrzo nakon izbora. U svemu ostalom, Vučić se ponaša kao da ima vremena na pretek. Čudno, reklo bi se, s obzirom na to u kakvoj je situaciji država, njena ekonomija, uništena privreda, nereformisano obrazovanje na čemu je Verbić danonoćno radio.

Kada je u Grčkoj, na izborima u januaru 2015. godine, Siriza dobila 36,34 odsto glasova, budućem premijeru Aleksisu Ciprasu bilo je potrebno dva dana da formira vladu uz pomoć desničarske Nezavisne partije Grka (ANEL). Već u utorak, u prvoj sedmici nakon izbora, on je predstavio svoju Vladu, koja je imala samo deset ministarstava (upola manje od prethodne). Premijer Srbije se tada podrugljivo osmehivao, govoreći kako je Cipras populista, koji narodu nudi politiku „lako ćemo“, za razliku od njega koji zagovara politiku „teško ćemo“, ali uz pomoć „naših zapadnih prijatelja“, koji umeju da cene tu vrstu retorike. I dok je Cipras bio u teškom klinču sa kreditorima, Vučić je bio u prijateljskom zagrljaju sa njima. Ciprasovo suočavanje sa teškim preprekama vodilo ga je tokom vremena ka teškim kompromisima, dok je Vučuć u svoj svojoj težini završio zapravo sa politikom „lako ćemo“, koju on voli da predstavlja kao pregalačku, mukotrpnu, punu znoja i škrguta zuba. Međutim, od svega toga, jedino je najava ranog ustajanja i primanja građana u niškoj kasarni od šest sati ujutro zaličilo na vučićčevski oteščalu formu.

Kada je koalicija DOS na parlamentarnim izborima u decembru 2000. osvojila 176 poslaničkih mandata, budućem premijeru Zoranu Đinđiću trebalo je oko mesec dana da formira svoju Vladu, koja je konstituisana 25. januara naredne godine. Ako se odbije desetak prazničnih dana, ispostavlja se da je Đinđić to uradio za oko dvadesetak dana. On je tom prilikom rekao da Srbija to mora učiniti što pre, jer postoji mogućnost da je zauvek mimoiđe talas međunarodne podrške. Kada je položio zakletvu kao premijer, Đinđić je prognozirao da ukoliko Srbija bude radila tempom koji joj je on zadao, biće joj neophodno deset godina do priključenja EU. Budući da Aleksandar Vučić voli da se poredi sa premijerom Đinđićem, zbunjuje sporost u formiranju vlade nakon aprilskih izbora. Njegov intelektualni zastupnik u javnosti Nebojša Krstić, međutim, trudi se iz petnih žila da dokaže tu nepobitnu sličnost sa Đinđićem, kao i da pokaže širinu demokratičnosti koju je Vučić akumulirao u godinama transformacije.

Vučićeva težina i škrgut zuba, ipak, namenjeni su pre svega neposlušnima, odnosno onima koji ukazuju na manjak demokratije u njegovom poretku. Pre svega, tu je inicijativa Ne da(vi)mo Beograd, a potom i novinari. Njegova retorika pritom ukazuje i na to – paradigmatično je njegovo stalno pozivanje na enormnu podršku koju je dobio na izborima – da mu je 48,25 odsto zapravo malo za ono što treba da sprovede u delo. Iako je dobio dovoljan broj mandata da vladu formira preko noći, tehnički premijer ipak odugovlači, tobože pokazujući – Krstićevim rečima kazano – kako se politika u Srbiji konačno upristojila. Kao krunski dokaz tog dramatičnog poboljšanja demokratskog ambijenta u Srbiji, Krstić navodi činjenicu „da mandatar ovih dana razgovara o sastavu Vlade sa strankama koje mu matematički za njeno formiranje uopšte nisu potrebne“. Zaista, zašto to Vučić čini, otežući formiranje vlade u nedogled, u čemu najviše podseća na Vojislava Koštunicu, koji je svojevremeno formirao vladu na nekoliko sati pre isteka roka. Da li je u međuvremenu došlo do nekih dramatičnih promena u odnosu Vučića sa „njegovim zapadnim prijateljima“? Vučićeva otvorena prozivka EU i SAD da podržavaju inicijative i pokrete koji kritikuju njegovu vlast, proizvela je „čudnu“ atmosferu u javnosti. S jedne strane, tehnički premijer je otkazao put u Brisel i Vašington, a onda je usledio susret sa ambasadorima Majklom Davneportom i Kajlom Skotom iza zatvorenih vrata. Iz svega toga, javnost je saznala samo par rečenica iz zajedničkog saopštenja u kome se kaže da je potvrđena „snažna podrška ekonomskim i političkim reformama Vlade Srbije, kao i premijerovom cilju da pripremi Srbiju za pridruživanje Evropskoj uniji 2020. godine“. Vučić je naposletku izjavio da se „sa ambasadorima slaže u 90 posto stvari, ali da neke stvari ne vide isto, što je u duhu evropskih vrednosti“.

Da li se u tih deset odsto krije razlog zbog čega tehnički premijer oteže pregovore i sa onim strankama, koje mu „matematički nisu potrebne da bi formirao vladu“? I šta se uopšte nalazi u tom paketu od deset posto nepomirljivih stavova? Poslednjih dana je u javnosti bilo postavljano pitanje da li iz Brisela stižu neki novi zahtevi za buduću Vladu. Vulin i odlazeći ministri vrteli su glavom. Ni sam Vučić ne govori o tome. Međutim, pozdrav iz Bundestaga, koji je stigao na Vučićevu adresu, glasi da „nema ništa od evropskih integracija Srbije ukoliko Kosovo ne dobije mesto u UN-u“. Ne pomažu tu ni oduševljeni izveštaji MMF-a, ni dubinske reforme javnog sektora. Vučić, iako moćniji nego ikada, ne želi da sam ponese teret takve odluke. Zato mu je potrebno nešto što je Koštunica svojevremeno zvao koncentracionom vladom, tj. da svi budu uključeni u vlast, kako bi se izbegla lična odgovornost najmoćnijeg političara u Srbiji. Za njega bi idealna bila neka kombinacija kakva je napravljena na somborskom lokalu (SNS-SRS-SPO-SVM) i još mnogo šira, sa Čedom, Čankom, Borisom, Boškom Obradovićem i svima koje zanima deo kolača sa Vučićevog stola. Đinđić tako nikada nije radio. Njegov kredo bio je gutanje najkrupnije žabe na početku. Koštuničin, pak, na kraju. Vučić bi najradije da svi drugi progutaju žabe, pa kada se problem otkloni, da se sa svima njima obračuna po kratkom postupku, kao spasilac Srbije. To je, izgleda, jedini oblik ekonomije političke nadmoći koju Vučić poznaje. Njen rezultet je neizbežno – nasilje.

Peščanik.net, 15.06.2016.

Srodni link: Saša Ilić – Misterija Vučićeve nadmoći


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)