- Peščanik - https://pescanik.net -

Mit o kosovskom mitu

Flamingo, Kenya, Lake Bogoria

Kosovska epika kao preteča jugoslovenskog komunizma

Neposredan povod za razmatranje ove tematike predstavlja nedavni tekst Ivana Čolovića „Sarajevski atentat i kosovski mit“, objavljen na sajtu Peščanika, u kom autor dovodi u pitanje odomaćenu ideju u istoriografiji kako su Gavrilo Princip i mladobosanci inspiraciju za svoje delovanje umnogome crpli iz kosovskog mita. Kako pokazuje Čolović, ta se ideja najpre u našoj, a zatim i stranoj istoriografiji, ustalila nakon objavljivanja knjige Vladimira Dedijera Sarajevo 1914, iz 1966. godine, u kojoj autor insistira na tome da čin tiranoubistva potiče iz narodne tradicije koja je vekovima postojala u srpskom i jugoslovenskim narodima. Videćemo, međutim, da je teza o opštoj vekovnoj popularnosti kosovske epike među širokim narodnim masama u Bosni i Hercegovini umnogome neutemeljena i da njoj u prilog govori jako malo podataka.

Indikativno je, primećuje dalje Čolović, da je Dedijer ovome u prilog naveo samo uspomene slavnog britanskog arheologa Artura Evansa, koji je, putujući kroz Bosnu i Hercegovinu 1875. godine, ostavio svedočanstvo o tome „da se tu – kao i u nekim drugim delovima Balkana – uz gusle peva o Kosovskoj bici, da tu ‘odjekuje velika nacionalna tužbalica’, praćena ‘tužnim zvucima gusala’, to jest da se ‘pesme o sudbonosnim kosovskim danima pevaju svakodnevno’“. Iz ovoga Dedijer izvlači svoj dalekosežan zaključak da „jugoslovenski komunizam nije došao spolja, nego da je utemeljen u autentičnoj i autohtonoj žudnji za slobodom”.

Razlog za ovako istaknuto mesto koje u Dedijerovom razmatranju ima Evansovo svedočanstvo leži jednostavno u tome što on nije imao ništa drugo doli ove putopisne beleške britanskog arheologa kako bi potkrepio svoju tezu. Drugim rečima, u vekovima koji prethode Evansovom putovanju, mi nemamo slična svedočanstva domaćih autora, stranih putopisaca, zapise pesama i slične izvore koji bi nedvosmisleno potvrdili da se o Obiliću i Kosovu pevalo naširoko i nadugačno među običnim narodom u Bosni i Hercegovini.

Raspolažemo, istina, raznim svedočanstvima koja nam omogućavaju da u izvesnoj meri rekonstruišemo razvoj kosovske legende, ali to nije isto što i potvrditi njenu popularnost u epskoj formi među širokim narodnim masama. Tako nam, na primer, putopisci poput Benedikta Kuripešića iz XVI ili Evlije Čelebije iz XVII veka prenose lokalne pripovesti o Kosovskom boju koje su čuli tokom svojih putovanja. Ali iako ovi izveštaji u prozi, sa Kosova i iz urbanih sredina, svakako sadrže i elemente usmene tradicije, malo nam govore o tome šta su bosanski seljaci pevali u to doba.

Anonimnog junaka koji ubija sultana pominju u svojim narativnim opisima Kosovskog boja iz XV veka puškar Jerg, prenoseći po svemu sudeći priču koju je čuo na dvoru Stefana Vukčića Kosače, i Konstantin Mihajlović iz Ostrovice sa Kosova, stanovnik Novog Brda, tada jednog od najvećih gradova srednjovekovne Srbije. Ali, u prvom slučaju je, dakle, reč o proznom svedočanstvu dvorskog porekla, a u drugom možda i turskog (jer je Mihajlović bio janičar), i njihov značaj za rekonstruisanje junačkih pesama običnog naroda u BiH jednako je skroman kao i navedene putopisne beleške. Isto se može reći i za relativno opširne i narativno lepo uobličene pripovesti o Kosovskom boju i Milošu Obiliću koje prenose i dubrovački istoričari XVI i XVII veka Ludovik Crijević Tuberon i Mavro Orbin u svom Kraljevstvu Slovena, jer je i u ovim slučajevima reč o proznim izveštajima koji dolaze od učenih ljudi iz urbane sredine.

Direktnije svedočanstvo o svetonazoru običnog sveta predstavljaju usmene pesme o Kosovskom boju. Međutim, njihov broj u zbirkama starijim od Karadžićevih izdanja izuzetno je skroman. Bugarštica ili pesama dugog stiha sa ovom tematikom imamo svega pet, zabeleženih krajem XVII i u prvoj polovini XVIII veka u Dubrovniku i Perastu. Ove bugarštice uglavnom je objavio u zbirci predvukovskih pesama Valtazar Bogišić, a upadljivo je da njegov zbornik sadrži čak sedam pesama o bici koju je protiv Turaka na Kosovu predvodio Janko Hunjadi 1448. godine, što pokazuje da Kosovski boj iz 1389. godine u predvukovskim pesmama nema sudbinski značaj i centralno mesto. Najstarije deseteračke pesme o Kosovskom boju nalazimo u zborniku Avrama Miletića iz 1799. godine, a iz nekadašnje Ugarske imamo sačuvane još neke rukopisne pesmarice u kojima se, neposredno pre prvih Vukovih štampanih zbirki, nađe i poneka pesma o Lazaru i njegovim junacima.

Na osnovu navedenog možemo formulisati prvi zaključak: sve do Vuka Karadžića niko se nije trudio da zaista beleži pesme koje je pevao običan svet po bosanskim i hercegovačkim selima. Pre Karadžića zabeležena je svega šačica kosovskih pesama, uglavnom u sredinama sa jakom pismenom tradicijom kakve su jadranska obala i južna Ugarska. Nemamo, prema tome, ni pesme ni druge podatke koji bi nam omogućili da kažemo šta su to bosanski seljaci pevali i u koga su se kleli u vekovima nakon Kosovske bitke.

Šta su i koliko o Kosovu pevali bosanski seljaci

Da vidimo sada šta su u devetnaestom i ranom dvadesetom veku, odnosno neposredno pre i za vreme pojave Principa i mladobosanaca na istorijskoj pozornici, zabeležili oni koju su se, napokon, zainteresovali za poetski svet BiH seljaka i stočara.

Od desetak kompletnih pesama kosovskog ciklusa u zbirkama Vuka Karadžića, dve su zabeležene od pevača iz BiH – „Car Lazar i carica Milica“ od Tešana Podrugovića, Hercegovca iz sela Kazanaca kod Gacka, i „Smrt majke Jugovića“ od Filipa Višnjića rodom iz okoline Bijeljine. Problem je, međutim, u tome što su obe pesme zabeležene ne u samoj BiH nego u Sremu 1813. godine, nakon propasti Prvog srpskog ustanka, i što su oba pevača već godinama pre toga živela u ustaničkoj Srbiji. Štaviše, autori poput Svetozara Matića ukazali su na neke sremske dijalektološke crte u ovim pesmama i zastupali gledište da ih ovi pevači nisu doneli iz zavičaja, već da su ih naučili u Sremu. U narednim decenijama Karadžić je planirao put u BiH radi sakupljanja pesama ali ga nikada nije lično preduzeo, a među stotinama pesama koje su mu narednih decenija stizale uglavnom sa hercegovačkog područja, nema autohtonih Kosovskih pesama koje bi odgovarale onima koje je zabeležio u Sremu. Sve u svemu, Vukove zbirke nam: a) pružaju samo posredan uvid u usmenu tradiciju BiH; i b) ne potkrepljuju tvrdnju o velikoj popularnosti Kosovskih pesama i Miloša Obilića u BiH.

Mnogo pouzdaniji izvor podataka o hercegovačkoj epici ovog doba predstavlja zbirka pesama Sime Milutinovića Sarajlije Pjevanija Crnogorska i Hercegovačka. Milutinović je oko 1827. i 1828. godine putovao od sela do sela, obilazio stanovnike crnogorskih i hercegovačkih planina, i sa svog putešestvija ostavio zbirku od nekih 170 usmenih junačkih pesama. Kao što je odavno primećeno, u ovim pesmama takoreći nema nijedne koja bi, stricto sensu, pripadala Kosovskom ciklusu, a reference na Kosovski boj su retke i samo uzgredne. Tražena su različita objašnjenja za ovu pojavu – od toga da Milutinović nije našao kosovske pesme onakvog kvaliteta kakve je zabeležio Vuk pa ih zato nije beležio (ali Milutinović je zapisivao i objavljivao praktično sve što bi našao, ne praveći selekciju, pa zašto bi bio izbirljiv samo u ovom slučaju?), da nije bio vešt kao Vuk da nađe prave pevače (ali je Milutinović išao redom od sela do sela pa je otuda njegova zbirka, iako umetnički slabija, naučno gledano reprezentativnija kao pregled onoga što je pevao običan narod na tom području), do toga da se čitava njegova zbirka odbaci pošto je on tokom priređivanja unosio izmene u zapise (ali su istraživanja rukopisa njegove Pjevanije pokazala da on nije vršio redaktorske i uredničke intervencije ništa više, ni manje, od Karadžića).

Razmatranje BiH junačke epike XIX veka bilo bi nepotpuno ako se ne osvrnemo i na glasovitu trotomnu zbirku Bogoljuba Petranovića Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine, nastalu krajem šezdesetih godina devetnaestog veka. Nakon sistematskog istraživanja Petranovićeve zbirke, Novak Kilibarda zaključuje da su u ovoj zbirci najvrednije lirske pesme, kojih je u to doba u BiH bilo na pretek, a da su epske pesme, naročito one o starijim junacima i Kosovu, sumnjivog porekla.

Tačnije, pošto Petranović izgleda nije mogao da u narodu nađe pesme do kojih mu je najviše stalo – a to su one o Kosovu, Obiliću, Nemanjićima i sl., on je angažovao pismenog i talentovanog guslara Iliju Divjakovića da mu ih ispeva. Urednik je, tako, produktivnom Divjakoviću često sâm prenosio istorijske detalje i motive koje je želeo da vidi u obliku epskih pesama, i zatim ih zapisivao na osnovu guslarevih improvizacija na zadatu temu. Ali, naravno, to što je Divjaković komponovao na zahtev urednika ne predstavlja odraz bosansko-hercegovačke usmene tradicije toga doba.

Sa Kilibardinim analizama komplementarni su i zaključci slovenačkog folkloriste Matije Murka, koji je neposredno posle Prvog svetskog rata sistematski istraživao epsku tradiciju u Bosni i Hercegovini. U jednom predavanju održanom na Sorboni 1928. godine, na primer, Murko saopštava kako ga je iznenadila činjenica da bosanski i hercegovački pravoslavci ne znaju veličanstvene pesme o drevnoj srpskoj istoriji. U Hercegovini, gde je epska tradicija najsnažnija, dodaje Murko, narod peva uglavnom o savremenim bojevima protiv Turaka, o Balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu, i veliki deo njihovog repertoara čine pesme knjiškog porekla koje su u narodnom duhu pisali učeni ljudi. U Sarajevu, nastavlja Murko, srpski intelektualci pitali su narodnog pevača iz tog kraja da li zna pesme o knezu Lazaru, Milošu Obiliću i Vuku Brankoviću. „Ne, ja sam nepismen“, odgovorio je guslar.

Povratak u carstvo zemaljsko

Da zaključimo: podaci o popularnosti Kosovskih pesama i junaka među običnim stanovništvom BiH od kraja XIV do početka XIX veka su oskudni i nepouzdani, i ne dopuštaju nam da zaključimo kako su pesme o Kosovu i Milošu Obiliću bile brojne i popularne među širokim narodnim masama. Kada je reč o narodnim pesmama i zbirkama iz XIX veka sakupljenjih na BiH području ili od tamošnjih pevača, ni one nam ne daju previše osnova za tvrdnju da je Kosovska epika tamo bila raširena i opštepoznata; naprotiv, broj i teritorijalna distribucija zabeleženih pesama ukazuju na to da je kosovska epska tradicija održavana ne među prostim narodom, nego upravo suprotno – u urbanim centrima sa jakom pismenom tradicijom. Murkova istraživanja nam, uz to, sugerišu da je pun vek nakon objavljivanja prvih zbirki, širenja pismenosti i popularizacije junačkih pesama, običan BiH guslar iz naroda i dalje znao uglavnom pesme o novijim događajima, a da su o Kosovu pevali profesionalni i pismeni pevači.

Ovo, dakako, ne znači da nikakva kosovska tradicija među narodom nije postojala. Takvu tvrdnju, mutatis mutandis, izneo je svojevremeno Svetozar Matić; pošto je veliku većinu pesama Kosovskog ciklusa Karadžić zabeležio u Sremu, Matić pozitivistički zaključuje da su sve pesme o ovom događaju nastale i pevane isključivo u Sremu, i da drugih pesama osim ovih sremskih nije ni bilo. Međutim, beleženje usmenih pesama zavisilo je od mnogih faktora, često i od slučajnosti, i objavljene zbirke uvek predstavljaju samo jedan deo neke tradicije i nikada je ne mogu potpuno obuhvatiti. Izvesno je, dakle, da su svakom od ovih istraživača promakli neki biseri usmene tradicije. Ali, neće biti prosta slučajnost što baš nijedan od njih nije u BiH našao razvijenu i obimnu Kosovsku epiku kojom se ondašnji narod navodno vekovima napajao.

Po svemu sudeći, prost bosanski i hercegovački svet se, u vekovima nakon Kosovske bitke, pre svega starao o tome od čega će da prehrani sebe i bližnje, i nije brinuo su čim će izać pred Miloša i druge srpske poglavice, nego su čim će izać pred spahiju, popa, pandura i druge uterivače poreza na sve i svašta. Stari su ljudi, svakako, veoma držali i do porekla i prošlosti, ali vreme prolazi, davni se događaji zaboravljaju a pamte se noviji i svežiji. Najviše su znali o ocu i dedi, pamtili imena predaka još 4-5, a izuzetno i do 10 pasova ili kolena, ali više od toga od prostog sveta i njihove usmene tradicije ne treba očekivati.

Među tim običnim narodom našlo se, u jednom trenutku, nekoliko velikih usmenih pesnika kakvi su Tešan Podrugović, Starac Milija i Filip Višnjić, kao i jedan odličan sakupljač i priređivač, Vuk Karadžić, koji je imao znanja, upornosti i sreće da zabeleži njihove pesme i promoviše ih u inostranstvu upravo u trenutku kada je Zapadnu kulturu zahvatio romantičarski zanos prema narodnoj i „prirodnoj“ poeziji. Umesno poređenje sa kosovskim pesmama u našem vremenu moglo bi se napraviti sa Kustom i Bregom, čije su obrade narodnih pesama u proteklih par decenija najpre stekle planetarnu popularnost, da bi zatim postale i neizostavni deo srpskih slavlja. Ali, budimo realni, ko je pre njihovih hitova znao za Đurđevdan ili Mesečinu? Da, ove su pesme, u nekom obliku, postojale i pre njih, ali su postale opštepoznate i popularne tek nakon medijske pompe koju su one izazvale u Bregovićevim aranžmanima. Tako nekako ja vidim i sudbinu Kosovske epike. Narodna kultura vekovima je bila prepuštena sama sebi, prećutkivana i omalovažavana od učenih ljudi, da bi je u devetnaestom veku nacional-romantičari digli na pijedestal vrhunske umetnosti. Upravo kroz rad ovih nacionalno osvešćenih intelektualaca, potpomognutih štampom, školstvom, zvaničnim manifestacijama i svetkovinama, Kosovska epika sa svojom dilemom između carstva zemaljskog i carstva nebeskog, vjere i nevjere, sve se više prima u narodu. Ali, pozivanje na Kosovo koje tvrdi da baštini vekovne narodne težnje, bilo ono mladobosansko, Dedijerovo, Dodikovo ili Erdoganovo, jednostavno nema naučnu osnovu.

Beton, 20.08.2014.

Peščanik.net, 21.08.2014.

KOSOVO