Bez (međunarodnog pravosuđa koje se drži) standarda čestitosti i morala, ovaj planet mogao bi brzo potonuti u anarhiju, beskrajne ratove i barbarstvo.
Bernie Sanders u podršci radu MKS-a
Krajem 1997. u Dakru je održana redovna konferencija svih članica FIDH-a (Federation internationale des ligues des droits de l’Homme, Međunarodna federacija liga za ljudska prava), jedne od najvećih međunarodnih asocijacija organizacija za zaštitu ljudskih prava, gdje je za novog predsjednika FIDH-a izabran ugledni senegalski pravnik Sidiki Kaba, a Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP) postao je, kao predstavnik Hrvatske, punopravni član FIDH-a. U veljači 1998. Senegal je bio domaćin „Afričke konferencije u Dakru“. Tema konferencije bila je osnivanje stalnog međunarodnog kaznenog suda, što su usvajanjem „Dakarske deklaracije o Međunarodnom kaznenom sudu“, predstavnici većine afričkih država podržali. Jedan od inicijatora konferencije, čiji je organizator bila Vlada Senegala, bio je Sidiki Kaba; on je na konferenciju pozvao i predstavnike članica FIDH-a iz Hrvatske i Srbije. Učesnike konferencije posebno su interesirale reakcije u zemljama na koje se odnosio rad MKSJ i MKSR (ad hoc sudovi za bivšu Jugoslaviju i Ruandu), tako da je na konferenciji lako moguće bila i Navi Pillay, tada sutkinja na MKSR-u, a danas, 28 godina poslije, dobitnica Nobelove nagrade za mir.
Međunarodni kazneni sud (MKS) osnovan je donošenjem Statuta Suda na konferenciji održanoj u Rimu od sredine lipnja do 17. srpnja 1998. O osnivanju MKS-a odlučivale su delegacije 160 država, a u radu konferencije sudjelovalo je i preko stotinu organizacija civilnog društva. Kao jedan od delegata Međunarodne federacije liga za ljudska prava (FIDH) učestvovao sam u diskusijama zadnji tjedan konferencije. Na terasi UN-ove zgrade u Rimu, u kojoj se odvijala konferencija, sreo sam Ivu Josipovića. Nisam znao da je on na konferenciji i da ju prati od početka. Delegaciju Hrvatske vodila je Ljerka Alajbeg iz MVP RH, a Ivo Josipović je djelovao kao neslužbeni pravni savjetnik. Posebno burne diskusije bile su s delegacijom SAD oko pitanja da li će glasati protiv Statuta ili će biti suzdržana. Sve članice EU, zapravo sve države s europskog kontinenta osim Turske, podržavale su Statut, jedino se Francuska dvoumila, zbog potencijalne mogućnosti da budući MKS sudi pripadnicima Legije stranaca. Diskusija je trajala cijelu zadnju noć konferencije i zahvaljujući dobrim dijelom argumentaciji mog kolege iz FIDH-a, izuzetnom francuskom odvjetniku Williamu Bourdonu, francuska delegacija je pred jutro 17. srpnja odlučila podržati Statut. To je učinila tek kad je u Statut ušlo moguće izuzeće na 7 godina suđenja za ratne zločine građanima države koja će biti članica MKS-a. Rezultati elektronskog glasanja objavljeni su 17. srpnja popodne; Statut MKS-a podržalo je 120 država, 21 je bila suzdržana, 7 država je glasalo protiv Statuta (SAD, Kina, Izrael, Irak, Libija, Katar, Jemen), a 12 država nije uopće glasalo. Glasanje je bilo tajno i formalno se znaju samo brojevi. Zaključci se mogu izvesti iz direktnih izjava nekih država (SAD, Izrael, Kina) i iz činjenice da je naknadno potpisivanje Rimskog statuta bilo javno.
Prema Rimskom statutu MKS ima mnogo manja ovlaštenja nego su to imali privremeni sudovi za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, ali već samo formiranje takvog suda, MKS službeno počinje radom u ožujku 2003., sa sjedištem u Haagu, bilo je postignuće na rubu mogućeg. MKS sudi pojedincima samo za najteža kaznena djela, genocid, zločin protiv čovječnosti, ratni zločin i zločin agresije (kako definirati agresiju raspravljati će se među članicama MKS-a godinama). Sud djeluje kad država nije u mogućnosti ili neće sama provoditi progon i to u tri slučaja: 1. Zločin je počinjen na teritoriju države članice MKS-a; 2. Zločin je počinio državljanin države članice MKS-a; 3. Vijeće sigurnosti UN zatražilo je od MKS-a da procesuira zločin u određenoj državi (koja nije nužno članica MKS-a).
Članicom MKS-a postajalo se u dva koraka. Prvi korak je potpisivanje Statuta kao izraz podrške ideji MKS-a, iskaz povjerenja i dobre volje da se podrži rad Suda, ali potpisnike ne obavezuje na suradnju sa Sudom. Time se daje vladi i parlamentu vremena da se o obavezama koje proizlaze iz prihvaćanja Statuta raspravlja i da se država pripremi za drugi korak, ratifikaciju Rimskog statuta. Ona se, u pravilu, sastoji u tome da parlament donese zakon kojim se domaće pravosuđe usklađuje sa Statutom i tu „ispravu o ratifikaciji“ dotična država preda Glavnom tajniku UN-a. Tek tada država postaje članicom MKS-a i obavezuje se djelovati u skladu s Rimskim statutom. Hrvatska je potpisala Statut u listopadu 1998., a ratificirala ga je, donošenjem Zakona o potvrđivanju Rimskog statuta, 2001.
Razgovori s kandidatima za prve suce MKS-a vodili su se u zgradi UN-a u New Yorku. Tu sam se ponovo slučajno sreo s Ivom Josipovićem koji je kao kandidat za suca MKS-a došao na te razgovore; ja sam bio pozvan u UN po sasvim drugoj osnovi, kao autor „izvještaja u sjeni“ (shadow report) o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj za period od 1994. do 1998. Poslije neočekivanog susreta na tom neobičnom mjestu otišli smo do male dvorane u kojoj su vođeni razgovori s kandidatima. Jedna od kandidatkinja bila je i Navi Pillay; ona će biti izabrana u toj prvoj postavi od 18 sudaca MKS-a, 7 sutkinja i 11 sudaca iz 18 različitih država. Ivo Josipović nije izabran, iako su ga na tom razgovoru ispratili riječima „very impresiv candidate“; da jeste, vjerojatno nikad ne bi postao Predsjednik Hrvatske.
I tako će Navi Pillay, za koju, po Trumpovoj objavi na TruthSocial „ni JA ni itko drugi nikad nije čuo“, poslije 8 godina suđenja na ad-hoc Međunarodnom sudu za Ruandu optuženima za masovne ratne zločine i genocid, suditi na MKS-u za istu vrstu zločina ali počinjenih ne samo u Ruandi. Njenom zaslugom će masovna silovanja ući u međunarodno pravo kao oblik genocida i zločina protiv čovječnosti. Za to je vrijeme današnji predsjednik SAD, „za koga je svatko čuo“, „popunjavao“ Epsteinove dosjee i FBI-ev izvještaj o seksualnom zlostavljanju.
Od prvog naloga za uhićenje, izdanog 2005. za vođom paravojne grupe „Božja vojska otpora“ iz Ugande, Josephom Konyem koji je još uvijek u bijegu, od prvog uhićenog i osuđenog „gospodara rata“ Thomasa Dyiloa iz DR Konga, koji je počeo kao ministrant, da bi postao vođa paramilitarnih trupa „Unija kongoanskih domoljuba“ koje su prisilno regrutirale dječake i otimali djevojčice u seksualno ropstvo, MKS je do danas izdao 76 naloga za uhićenje. Od toga je 36 osoba u bijegu, odnosno Sudu nedostupno, među kojima su i Putin i Netanyahu. Prvi aktuelni predsjednik za kojim je MKS „raspisao tjeralicu“ bio je Omar al-Bashir, tada, 2009. godine, predsjednik Sudana. Optužen je za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene u pokrajini Darfur, na zapadu Sudana. Vlada al-Bashira potpisala je Rimski statut početkom 2000. ali ga nikad nije ratificirala, tako da Sudan nije bio član MKS-a i nije bio dužan izručiti svog građanina. Inače, neke od afričkih država koje su bile na preliminarnoj konferenciji o osnivanju MKS-a u Dakru, među prvima su ratificirale Rimski statut, Senegal je prva država u svijetu koja je postala članicom MKS-a, a i danas su afričke države najveća regionalna skupina u Skupštini članica MKS-a. Međutim, u slučaju al-Bashira Sud je koristio mogućnost progona navedenu pod 3.; Vijeće sigurnosti UN-a ovlastilo je MKS 2005. da ispita navode o zločinima u Darfuru. Al-Bashir je svrgnut s vlasti vojnim pučem 2019., kasnije je osuđen u Sudanu na dvije godine zatvora zbog korupcije i primanja poklona. Korupcija i korištenje položaja za vlastito bogaćenje narod osuđuje. Zločini prema „onim drugima“, Dar-Fur znači „zemlja naroda Fur“, manjine u odnosu na većinsko arapsko stanovništvo Sudana, uvijek se mogu tumačiti kao malo radikalnije domoljublje. Al-Bashir nije izručen MKS-u koji ga formalno vodi kao bjegunca.
Novosti, 28.10.2026.
Peščanik.net, 29.10.2026.
Srodni link: Zoran Pusić – MKS i Trump
TRAMPOZOIK