Ovo je žena, za koju ja ni nitko drugi nikad nije čuo, koja je dobila Nobelovu nagradu za mir umjesto Velikih Sjedinjenih Država, čiji Predstavnik, JA, sam riješio 8 ratova i svi predsjednici i premijeri država kojima sam pomogao uputili su Norveškom Odboru za dodjelu Nobelove nagrade za mir podršku meni. (Kambodža, Tajland; Kosovo, Srbija; DR Kongo, Ruanda; Pakistan, Indija; Izrael, Iran; Egipat, Etiopija; Armenija, Azerbajdžan; Izrael, Hamas) Zapravo sam trebao dobiti 8 Nobelovih nagrada za mir. Ova Nobelova nagrada za „mir“ je neizbrisiva ljaga na ugled Norveške, koja nikad neće biti zaboravljena. Time je Nobelova nagrada za mir zauvijek diskreditirana od šačice Radikalnih Ideologa koji su Protivnici Demokracije i Neprijatelji Civilizacije.
Sažetak izjave Donalda J. Trumpa na njegovoj mreži TruthSocial
Ili će MKS stati sa svojim prijetnjama ili ćemo mi uništiti MKS, ‘ciglu po ciglu’.
Marco Rubio, Državni tajnik (ministar vanjskih poslova) SAD u Trumpovoj administraciji
(Ovaj) Napad na Međunarodni kazneni sud je napad na suverene zemlje koje su Sud stvarale, to je napad na Međunarodni pravni poredak i to je napad na žrtve masovnih zločina koje su godinama, decenijama čekale da se odgovornima za počinjene zločine sudi.
Tomoko Akane, sutkinja i predsjednica MKS-a
U petak, 9. listopada, Norveški odbor za dodjelu Nobelove nagrade za mir objavio je ime ovogodišnje dobitnice; to je Navi (Navanethem) Pillay, sutkinja iz Južne Afrike koja je doktorirala pravo na Harvardu, kao pravnica borila se protiv apartheida, četiri godine je bila predsjednica Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu (MKSR, pandan MKSJ, „Haškog“ suda za bivšu Jugoslaviju), poslije toga pet godina sutkinja Međunarodnog kaznenog suda (MKS), a od 2008. do 2014. bila je Visoki predstavnik UN-a za ljudska prava. U obrazloženju Nobelove nagrade, između ostalog, stoji: „U vremenu kad broj ratova i sukoba raste, kad su suci i institucije međunarodnog prava izložene političkim napadima, Nobelov Odbor želi podsjetiti da sposobnost rješavanja sukoba bez sile i nasilja ovisi o međunarodnoj vladavini prava. Međunarodni pravni poredak u kojem će ratni zločinci odgovarati, gdje će pravda biti zadovoljena za sve žrtve zločina, preduvjet je za mir u svijetu.“ Par sati poslije ove objave Američka administracija potrudila se brže-bolje potvrditi navode iz obrazloženja Norveškog odbora za Nobelovu nagradu tako što je Državni tajnik SAD Marco Rubio proglasio novi paket vrlo strogih sankcija s ciljem „paraliziranja sposobnosti ovog odmetnutog suda da djeluje protiv državljana SAD i njihovih saveznika“. Prve sankcije protiv MKS-a uveo je Trump izvršnom naredbom kojom je mahao pred tv kamerama, odmah na početku svog drugog mandata, u veljači 2025. Tom naredbom zamrznuta je imovina glavnom tužitelju MKS-a, britanskom pravniku Karimu Khanu, njegovoj obitelji i svima koji su sudjelovali u istrazi zločina počinjenih u Afganistanu. Paradoksalno je da su te istrage o zločinima protiv čovječnosti „svih snaga u sukobu“ urodile podizanjem optužnica za pet visoko rangiranih političara u talibanskoj vladi ali ne ni protiv jednog američkog državljanina. Pravi razlog Trumpove reakcije, osim načelne antipatije prema međunarodnim organizacijama koje nisu pod njegovom kontrolom, bio je nalog za uhićenje Benjamina Netanyahua i tadašnjeg ministra obrane u vladi Izraela Yoava Gallanta, izdan u studenom 2024., zbog zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina izgladnjivanja. Novi paket sankcija od 9. listopada ide na destrukciju suda, onemogućavanje financiranja, putovanja u SAD i elektronskih komunikacija. Njima se prisiljava američke tvrtke, banke, osiguravajuća društva da otkažu usluge ne samo svim sucima, njih 18, i svim zaposlenicima u uredu tužiteljstva, nego se to odnosi na sve zaposlenike i suradnike MKS-a, njih oko tisuću. Oni, na primjer, ne mogu više koristiti usluge Microsofta, Windowse i Office; MKS ih užurbano zamjenjuje njemačkim softverom openDesk, a da bi osigurao isplatu plaća i zaštitu svjedoka prebacuje se na banke i osiguravajuća društva koje nemaju podružnice u SAD.
Trumpove riječi da su članovi Norveškog odbora za Nobelovu nagradu za mir „Protivnici Demokracije i Neprijatelji Civilizacije“ jer nagradu nisu dodijelili njemu nego tamo nekoj sutkinji MKS-a, podsjetile su me na rečenicu Ivice Šole u njegovoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji: „Okrutnost partizana prema kozaračkoj djeci bila je više nego zvjerska, a oni to pripisali ustašama“. I na odgovor Damira Pilića također u Slobodnoj Dalmaciji: „Šolina rečenica je gotovo potpuno točna, samo treba učiniti dvije male ispravke: riječi ‘partizana’ i ‘ustašama’ moraju zamijeniti mjesta, a mjesto riječi ‘oni’ treba pisati ‘Šola’.“
Osnivanje Međunarodnog kaznenog suda spada u rijetka ostvarenja velikih plemenitih ideja, koja grade civilizaciju i udaljuju je od barbarstva gdje „pravda u topuzu leži“ ili, na jeziku sadašnje američke administracije, „might is right“. Osnovna premisa civiliziranog društva jest da pojedinci rješavaju konflikte dogovorom ili na sudu, a ne nasiljem. Ideja da bi trebalo postići da se tako ponašaju i države, a ne kao sebični huligani skloni nasilju nad slabijima, nije nova ali ozbiljniji pokušaji realizacije te ideje padaju u 20. stoljeće. Prvi takav međunarodni sud koji je u 10 godina postojanja, od 1907. do 1917., donio 10 odluka, bio je Centralnoamerički sud za države Srednje Amerike. Poslije Prvog svjetskog rata osnovan je 1920., na inicijativu Lige naroda, Stalni sud međunarodne pravde. SAD nije bila članica Lige naroda pa tako ni Stalnog suda, Njemačka je u doba Weimarske republike bila članica Lige naroda i potpisnica Statuta Suda. Dolaskom Hitlera na vlast Njemački Reich istupa iz Lige naroda i potpuno ignorira Sud. Početkom Drugog svjetskog rata Sud prestaje s radom. Formalno je rasformiran 1946. ali na njegovim osnovama novoformirane Ujedinjene Nacije osnivaju Međunarodni sud pravde (MSP) koji do danas sudi, sa sjedištem u Haagu, u sporovima među državama.
Masovni zločini koji su se događali u ratovima na području bivše Jugoslavije i u Ruandi početkom 1990-tih zatekli su Svijet. Kao jedan od pokušaja da se ti sukobi, a posebno zločini, zaustave, Vijeće sigurnosti UN-a osniva 1993. u Haagu, odnosno 1994. u Arushi u Tanzaniji, dva ad hoc suda s velikim ovlastima, za suđenje pojedincima, direktnim i posrednim počiniteljima najtežih zločina u tim ratovima. Uspostavljanje ta dva privremena suda sa strogo definiranim područjima djelovanja, potakla je osnivanje stalnog međunarodnog suda koji bi sudio pojedincima odgovornim za izazivanje rata i za počinjenje ratnih zločina. Bio je to povijesni korak prema ostvarenju Svijeta u kojem će se na ratove gledati kao što mi danas gledamo na robovlasništvo.
(Nastavlja se)
Novosti, 14.10.2026.
Peščanik.net, 26.10.2026.
TRAMPOZOIK