- Peščanik - https://pescanik.net -

Mogu li opozicija i demonstranti zajedno?

Protesti u Beogradu, foto: #1od5miliona

Na protestima u subotu 19. januara Branislav Trifunović je u ime demonstranata od političkih stranaka u opoziciji zahtevao da izlože jasan plan rada u doglednoj budućnosti. Ispalo je tako da protesti imaju svoje demonstrantsko i svoje političko krilo. Te da ta dva krila tek treba da uspostave dogovor i koordinaciju. Da tog dogovora do sad nije bilo može se zaključiti i iz izjave Trifunovića da nijedan opozicioni političar ne bi mogao da se obrati demonstrantima jer bi bio izviždan pre nego što završi, a verovatno i pre nego što uopšte počne da govori. Tako se širi krug osoba koje demonstranti izgleda ne žele da čuju. Počelo se od Mirjane Karanović i Duška Vujoševića, a sad su tu i čelnici opozicionih stranaka, i to svih – i onih iz SzS-a i onih izvan tog saveza. Praktično se preko proverbijalne noći potvrdilo staro pravilo da onaj ko ne štiti osnovna prava drugih na kraju ih i sam bude lišen. Ako Karanović i Vujošević nisu govorili jer to što bi oni rekli nisu želele da čuju neke stranke u protestu, sada kako vidimo demonstranti ni same čelnike tih stranaka neće da slušaju.

Sve se u subotu završilo apsurdnim, ali na izvitoperen način simboličnim (za manjak dogovora i koordinacije) verbalnim sukobom između jednog čelnika SzS-a i par demonstranata. Ispad demonstranata bio je politički glup i nepotreban, a pored toga i promašen, ako mimo konteksta u fokusu ostavimo samo njihove tvrdnje. Ne samo zato što nije tačno da je Dragan Đilas opljačkao nečije roditelje. Tvrditi to, pored ostalog, podrazumeva i aboliciju starog i od 2012. sasvim obnovljenog kriminalnog režima iz devedesetih. Pored toga, ne može se povući ni nikakva paralela između Đilasa i Vučića danas. Oni ne mogu biti isti, naprosto zato što je razlika između njih tako ogromna da ju je u stvari lako prevideti, pod uslovom da vas politika uopšte ne zanima. Moć i resursi kojima raspolaže Đilas praktično ne postoje kada se on uporedi sa Vučićem. Stoga Đilas, šta god da bilo ko misli o njemu, ne bi smeo biti meta bilo kakvog napada (kritika je nešto drugo) koji dolazi iz takozvanih redova opozicije. Meta, iz ugla bilo koje opozicije u Srbiji, može i mora biti jedino tekući režim.

Što naravno nije dovoljno, pa se Trifunović, da se vratimo na to, s dobrim razlozima obratio i političkoj opoziciji. I opozicija mu je odgovorila, što u autorskim tekstovima, što u izjavama nekih svojih čelnika. Ako sam ih dobro razumeo, na Trifunovićevo pitanje njihov odgovor sastoji se u već izloženih 30 tačaka SzS-a, u sporazumu svih opozicionih stranaka oko uslova za izlazak na izbore, te u obećanju ekspertske vlade, u kojoj niko od njih neće učestvovati. Pretpostavljam da je Trifunović solidno obaveštena osoba, te da je za sve to već znao, jer se radi o već ranije predstavljenim tačkama, sporazumu i obećanju. I pošto je sve to znao, on je u subotu ipak postavio svoje pitanje. Kada se podvuče crta, u prvom krugu izjašnjavanja opozicionih čelnika, njegovo pitanje ostalo je dakle bez odgovora. To nije neočekivano. Trifunovićevo pitanje, iako kratko – šta ćete uraditi? – vrlo je složeno. U prvom koraku, ono se deli na dve vremenske ravni – šta ćete raditi pre izbora i šta ćete uraditi kada pobedite na izborima? Pobedu na izborima, pak, iz tačke na kojoj smo danas, nije lako zamisliti.

Zato razgovori o 30 tačaka i ekspertskoj vladi izgledaju bespredmetno. Oni su tu samo kao obrisi jedne daleke političke vizije. I to ne previše privlačne – jer je krajnje apolitična. Za ekspertsku vladu je to očigledno, ali isto važi i za 30 tačaka – taj program nam se nudi kao jedini moguć, što on svakako nije, kao što uostalom nije ni dobar. Ali, kako rekosmo, sada je nebitan. Ostaje tako samo sporazum opozicije o uslovima za izlazak na izbore. Taj sporazum pored ostalog podrazumeva i bojkot izbora, ako se uslovi ne ispune. Tako se Trifunovićevo pitanje praktično svodi na jedan jednostavniji ali i dalje teško rešivi problem – kako će se doći do uslova za fer i poštene izbore, te ako se do toga ne dođe, kako će biti organizovan bojkot i kontrola izbora u bojkotu? Jedini efikasan pritisak na režim koji je sada na raspolaganju opoziciji jesu protesti za koje se pokazuje da sa opozicijom trenutno i nemaju baš mnogo veze. Recimo to ovako – demonstranti bi praktično morali da prisile režim da pristane na fer i poštene izbore na koje će kao predstavnici tih istih demonstranata izaći osobe i stranke kojima oni ne veruju i neće da ih slušaju.

To je loša polazna tačka, i za izbore i za bojkot izbora. Ovaj jaz između demonstranata i opozicije mora što pre da se premosti. Ali, taj most neće biti izgrađen tako što će opozicija ponavljati ono što već znamo i što je izgleda samo produbilo jaz. Drugim rečima, moraju pokušati ponovo. Pravi odgovor/dogovor još se čeka.

Peščanik.net, 22.01.2019.

PROTESTI 2018/19.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)