- Peščanik - https://pescanik.net -

Moja posljednja borba za antifašizam

Gospođe i gospodo,

antifašistički borci i antifašisti,

drugarice i drugovi,

 
Doći ovamo, odnosno obilježiti dan kada je prije punih 68 godina počeo otpor protiv nacifašizma i okupacije u Hrvatskoj, to je daleko više od prigodnog okupljanja. To je manifestacija jednog sasvim određenog, plemenitog i uzvišenog ljudskog opredjeljenja.

Pa čak još više od toga. U današnjim prilikama to je sveta dužnost svakoga kome je stalo do demokratske hrvatske države, utemeljene na antifašizmu. I mislim da je upravo to ono što nas dovodi u šumu Brezovica, na mjesto gdje je formirana prva naoružana skupina ljudi odlučnih i opredijeljenih da ne prihvate okupaciju, niti kvislinšku državu koju je okupacija donijela. I da ne prihvate neljudske ideje na kojima je ta država utemeljena – ne samo diktatom okupatora i onih koji su za volju vlasti pristali biti njihove sluge, pa su u tome svojemu sluganstvu nerijetko – u užasima, naravno – nadmašili i svoje gospodare.

Ljudima koji su iz ove šume u lipnju godine 1941. nagovijestili ustanak što će ubrzo planuti kako u Hrvatskoj, tako i u drugim dijelovima nekadašnje Jugoslavije, odajemo danas dužnu počast kao stjegonošama slobodarskih ideja i pretečama onoga što smo, dobrim dijelom na tragu njihove borbe, ostvarili u Domovinskom ratu. Odajemo im počast, na žalost, u atmosferi koja je prožeta agresivnim nastupima novovjekih pobornika davno poraženih i svuda u svijetu odbačenih ideologija, u atmosferi koju karakteriziraju sve grublji nasrtaji pristaša povijesne laži protiv nositelja povijesne istine. Ukratko: u atmosferi u kojoj poraženi iz Drugog svjetskog rata, odnosno oni koji su prihvatili njihove poglede na svijet, nastoje sebe dovesti u ulogu pobjednika, dok su nespornim pobjednicima namijenili ulogu trajno poraženih.

To ne smije proći, naprosto: ne smije! Ja ponekad zavidim predsjedniku Njemačke, države pod čijim imenom su u Drugom svjetskom ratu počinjeni neopisivi i nezamislivi zločini, jer on – a mislim kako na sadašnjeg, tako i na njegove prethodnike – nikada nije u poziciji da mora ustati protiv veličanja nacista, odgovornih za holokaust, genocid i zločine protiv čovječnosti, niti mora braniti one koji su zločincima sudili, a ponekad i presudili bez suda. Njemačka država je raščistila, jednom za svagda, sa svojim odnosom prema nacifašizmu i prema antifašizmu.

I na svaku pojavu povijesnoga revizionizma ili veličanja ratnih zločinaca, odnosno njihove ideologije, a takvih pojava u obliku incidentnih situacija ima i u Njemačkoj, država reagira – trenutno, dosljedno i odlučno.

Ja ponekad zavidim i premijeru Velike Britanije, ne samo sadašnjem, nego i svim njegovim prethodnicima, jer nikada nije bio doveden u situaciju da mora braniti ratnog predsjednika vlade, Winstona Churchilla, od optužbi da je zbog načina na koji je vodio rat protiv nacističke Njemačke i prijetio osvetom Hitleru i njegovoj vrhuški – ratni zločinac.

I u Velikoj Britaniji savršeno je jasno tko se i za što borio u vrijeme Drugog svjetskog rata. A britanskim pristašama nacista, jer i takvih je bilo, definitivno je u povijesti rezervirano ono mjesto koje im pripada, bez i najmanje šanse da ih ikada itko ozbiljan, pa još bez reakcije države, označi kao borce za pravednu stvar. Ponekad zavidim i predsjedniku Francuske, svakome od predsjednika te velike i značajne europske države. Jer, ni jedan francuski predsjednik nikada neće biti suočen s potrebom da legendarnog vođu Pokreta otpora i kasnijeg šefa države, generala De Gaullea, brani od optužbi da je bio među najvećim krvnicima francuskog naroda, mada je izvan svake sumnje da su borci Pokreta otpora nakon završetka rata u osvetničkim pohodima po kratkome postupku likvidirali tisuće kolaboracionista – suradnika okupatora.


Toleriranje ustaškog znakovlja

Francuska je te bolne stranice svoje povijesti svjesna, ali živi pomirena s time da se osveta dogodila, znajući pri tome i nikada ne zaboravljajući što je osveti prethodilo. Eto, svima njima zavidim iz vrlo jednostavnog razloga što moram sve češće i energičnije ustrajati u obrani antifašističke borbe i onih koji su je vodili, uključujući i maršala Josipa Broza Tita.

Vojskovođu, političara i državnika, rodom Hrvata, cijenjenog i danas širom svijeta, kod nas se želi provući kroz blato i – ako već ne uspije pokušaj da ga se obilježi kao zločinca – zatrti svaki spomen na njega, a time i obezvrijediti cijelu antifašističku borbu.

Zavidim, dakle, i predsjedniku Njemačke, i premijeru Velike Britanije, i predsjedniku Francuske – svakome, jer oni nemaju potrebu voditi borbu protiv krivotvoritelja povijesti. Tu borbu vodi kod njih država i država će na njih svim razinama reagirati onako, kako i priliči zemljama Savezničke koalicije, ali i zemlji iz koje je nacizam raširio svoja mračna krila nad Evropom, a koja je nakon poraza, mada ne bezbolno, znala prepoznati pravi put i zauzeti svoje mjesto među državama koje cijene antifašizam i grade demokraciju. Usput rečeno: demokracije u Evropi, bez obzira na to je li ona uspostavljena odmah po završetku Drugog svjetskog rata ili tek prije dvadesetak godina, te demokracije bez antifašističke borbe ne bi bilo.

Zavidim im, dakle, jer na razini države u čuvanju tekovina antifašizma nisu usamljeni. A meni se ponekada čini kao da ja u Hrvatskoj – jesam. Nemojte me pogrešno shvatiti: dobro znam da veliki broj građana, da takozvana šutljiva većina, dijeli moje poglede i podupire ono što govorim i radim. Da nije tako, ne bih dva puta pobijedio na predsjedničkim izborima. Ono, međutim, što mi nedostaje – to je pogreška države u najširem smislu. Kod nas još uvijek postoji spremnost da se visoko pozicioniranim dužnosnicima progleda kroz prste kada ne reagiraju na ustaško znakovlje ili uniforme, pa ih tako zapravo prihvaćaju i odobravaju.

Ali, mi njih znamo, oni su dobri ljudi! A jesu li doista? Nisam baš siguran. Kod nas nema volje da se sankcioniraju državni službenici koji diskvalificiraju ovu ili onu organizaciju riječima da su tamo “djeca partizana i Židova“. Je, i njih dobro znamo, i oni su inače dobri ljudi. A jesu li doista? Ne bih se zakleo u to.

Kod nas u ime istraživanja povijesti i ispravljanja zala počinjenih u vrijeme komunizma, kako se obično govori, i dalje postoji posve neutemeljena i nerazumna tolerantnost prema onima koji, čak i kroz školske udžbenike, revidiraju povijest – da upotrijebim najblaži izraz. Rezultat su neinformirani i idejno posve dezorijentirani mladi ljudi, podložni manipuliranju najgore vrste. A manipulatori, od onih u medijima, preko onih u politici, pa do onih u tzv. znanstvenim krugovima, kite se zvučnim titulama i uživaju u privilegiji tumačenja i širenja svoje istine o onome što je bilo. A je li to što oni šire i što su širili ovih proteklih gotovo dva desetljeća doista istina? Odlučno tvrdim da nije!

Ne želim biti konkurentniji. Navodim ove primjere, služeći se pomalo uopćenim frazama, kako bih došao do toga da se upitam, da zapravo upitam sve vas: a zašto se tako radi? Što se time želi postići?

Ponudit ću i odgovor na to pitanje. Evo, kako ja vidim stvari. Nas se zapravo želi natjerati da platimo zbog toga što smo prije tranzicije imali sustav koji se nazivao socijalističkim, mada je u mnogim elementima – kako je vrijeme prolazilo – bio sve liberalniji i sve bliži zapadnim sustavima. Želi nas se natjerati da platimo zbog toga što smo imali autohtoni pokret otpora kojime nije dirigirao ni London, ali ni Moskva, i što je na uspjehu toga antifašističkog otpora niknuo samosvjesni režim, jednopartijski doduše, koji je nakon početnih nekoliko godina kopiranja boljševičkoga modela krenuo svojim originalnim putem.


Zajedno smo jači

Želi nas se natjerati da platimo zbog toga što smo država sljednica višenacionalne zemlje koja je desetljećima igrala na svjetskoj sceni ulogu nesrazmjernu njezinoj veličini i stvarnoj moći, i koja je mnogim zemljama što su tek kretale na put do slobode i samostalnosti bila dragocjeni uzor i saveznik.

I želi nas se, napokon, natjerati da platimo zbog toga što je u Drugom svjetskom ratu na čelu antifašističkog otpora, kasnije i na čelu jugoslavenske federacije, a u svjetskim razmjerima – pokreta nesvrstanih – stajao Hrvat, Josip broz Tito. A ta cijena koju nas tjeraju da platimo, na žalost nerijetko uz prešutno sekundiranje institucija i pojedinaca iz tih institucija, to je pristajanje na povijesnu laž. To je pristajanje na laž o tome kako su kolaboracionisti zapravo bili domoljubi koji su, doduše, tu i tamo pod pritiskom okupatora počinili i neki zločin; i to je pristajanje na laž kako su pobjednički antifašisti, ili barem njihovo vodstvo, bili rulja krvožednih zločinaca kojima je najpreči, zapravo jedini zadatak bio da ubijaju Hrvate zato što su Hrvati i katolici. Ja na tu laž ne pristajem!

Demokratska, građanska Hrvatska na tu laž ne smije pristati! Evropska Hrvatska na tu laž ne može pristati, mada nam je neki Evropljani serviraju i zamotanu u šareni celofan demokracije. No, to je ipak vrlo proziran celofan.

Da se do kraja razumijemo. Sve ovo, što sam rekao nije apologija Jugoslavije. Jugoslavija je postojala, više je nema i neće je biti. Ali ovo jest apologija antifašizmu kao temelja demokracije, a to znači i demokratske Hrvatske! Naša je država mlada. Izrasla je u Domovinskom ratu, u borbi za slobodu i samostalnost. Ova, današnja Hrvatska, nema ama baš nikakve veze s tvorevinom koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata okaljala hrvatsko im i koja je odgovorna za besprimjerne zločine protiv Srba, Židova, Roma, Hrvata-antifašista i uopće svakoga za kojega je i posumnjala da bi mogao misliti drugačije. Niti je tzv. NDH bila izraz povijesne težnji hrvatskog naroda, niti je današnja Republika Hrvatska na bilo koji način njezin nastavak, ili njezino uskrsnuće. To je istina, to treba reći i to mora postati jasno svakome našemu građaninu!

Niti može biti povratka u vrijeme NDH, niti u vrijeme hrvatske politike do godine 2000.! Braneći antifašizam, mi branimo demokraciju, a braneći demokraciju stvaramo jamstvo za našu budućnost. Stoga moramo biti spremni oduprijeti se sve žešćim nasrtajima povijesnih revizionista i antikomunista koji su pomiješali komunizam kao ideju, boljševizam kao praksu i antifašizam na tlu Jugoslavije kao borbu kojom su rukovodili komunisti.

Moramo obraniti povijesnu istinu. Ako to ne činimo danas, sutra bi moglo biti kasno. Sada još kao predsjednik Republike, a uskoro kao građanin te republike ja vodim i vodit ću svoju posljednju bitku, svoj posljednji rat. Ako netko misli da ću možda dobiti bitku, a izgubiti rat, mogao bi se grdno prevariti.

Naravno, potrebna mi je vaša pomoć, pomoć i podrška svih demokraciji privrženih građana Republike Hrvatske. Upravo s tim pozivom, s pozivom na zajedničku borbu za očuvanje onoga što je u Hrvatskoj vrijedno i plemenito – što je bilo vrijedno i plemenito jučer, a bit će i sutra – s tim pozivom i s porukom: zajedno smo jači, zajedno možemo sve – završavam ovo obraćanje i zahvaljujem na pozornosti.

Vidjet ćemo se opet ovdje za godinu dana, a u međuvremenu – borba se nastavlja!

 
Objavljeno u časopisu Novi plamen, juli 2009.

Peščanik.net, 29.08.2009.