- Peščanik - https://pescanik.net -

Moje srce pripada Evropi. I zato je slomljeno.

1

Među povređenima nema Norvežana: ovako se završavaju sve vesti o saobraćajnim nesrećama, terorističkim napadima ili prirodnim katastrofama koje su se desile u svetu van Norveške. Ovo važi za bukvalno svaku ovakvu vest, sem u slučaju kada ima povređenih Norvežana. Onda se izveštaj o tome pretvara u višednevno izveštavanje u svim medijima.

25. juli 2005: Najmanje 88 ljudi je izgubilo život u terorističkom napadu u letovalištu Šarm el Šeik u Egiptu. Među nastradalima nema Norvežana.

14. avgust 2005: Poginuo je 121 putnik, kada se avion kiparske aviokompanije Helios srušio nadomak Atine. Među nastradalim putnicima nema Norvežana.

28. septembar 2005: 12 ljudi je poginulo u napadu bombaša samoubice na glavni štab kabulske Internacionalne brigade u Avganistanu. U ovoj eksploziji nije nastradao nijedan Norvežanin.

Naravno, svaka nacionalna televizija ima obavezu da izveštava o nastradalim sunarodnicima u nesrećama koje se dogode u inostranstvu. Ali kada je u oktobru 2005. zemljotres pogodio Pakistan, zašto se izveštavalo o tome da se „samo jedan Norvežanin vodi kao nestao“, kada je u ovoj nesreći nastradalo toliko Pakistanaca koji su bili i norveški državljani?

2

Svi imamo otpor prema ovako očiglednom izlivu egocentrizma. I neki od Norvežana koji su preživeli te katastrofe i bili predmet vesti u norveškim medijima izrazili su svoje gađenje prema tom stavu „ja, pa ja, pa dugo niko“. Ali on uporno opstaje u izveštajima o nesrećama iz celoga sveta, kao dosadni refren popularne pesme koji vam se uporno vrti u glavi.

To nas dovodi u zaista grotesknu situaciju: osakaćena deca plaču u samrtnoj agoniji, a nama treba da lakne zato što nijedno od njih nije naše nacionalnosti.

Koliko se poistovećujemo sa onima koji pate i koliko saosećamo sa njima? Ili drugim rečima: da li nam je zaista važno samo to da na spisku povređenih nema naših?

3

Možemo li da zamislimo da se neka takva vest završava izjavom da u datoj nesreći nema povređenih Evropljana? Mislim da ne možemo.

Zašto je to nemoguće?

Pre svega zato što bismo tada pod Evropljanima podrazumevali ljude koji žive na privilegovanom Zapadu, bogate koji imaju sve što im je potrebno, za razliku od pripadnika zemalja Trećeg sveta; zato što bi to impliciralo da naša osećanja srodstva i solidarnosti dosežu samo do njih i ni do koga drugog i da smo samo do te tačke spremni da osetimo saosećanje.

Onda, takva izjava bi prizvala uspomene na kolonijalno ugnjetavanje i imperijalizam iz prošlosti; podsetila bi nas na stvari kojih ne želimo da se sećamo: na fašizam, na ideju o jedinstvenom evropskom narodu koji je superioran u odnosu narode sa drugih kontinenata, na Tvrđavu Evropu koja je visokim zidom odvojena od ostatka sveta.

4

Možda treba da pokušamo da suzimo obim saosećanja. To bi možda naišlo na opšte odobravanje.

Neki čitaoci znaju da u Norveškoj postoje dva zvanična jezika. Prvi je bokmål, što u bukvalnom prevodu znači „knjiški jezik“, koji je modernizovani oblik nekada standardnog norveškog jezika koji je, opet, nastao od danskog. Drugi zvanični jezik je nynorsk, što bi bukvalno značilo „novonorveški jezik“, koji je u 19. veku stvorio lingvista Ivar Asen sintetezom svih norveških dijalekata.

Postojanje ova dva jezika je neprekidni izvor trzavica, jer se svaki od njih smatra glavnim jezikom u različitim delovima Norveške. Doneti su i kontroverzni zakoni kojima se reguliše upotreba nynorsk jezika na radiju i televiziji. Neke izdavačke kuće isključivo koriste nynorsk, postoje novine koje se izdaju samo na nynorsku itd. Postoje i obrnuti slučajevi, kada vlasnici nekih novina odbijaju da objavljuju tekstove na ovom jeziku.

Ova jezička rasprava aktuelna je već 150 godina i postala je deo naše političke svakodnevice do te mera da neki tvrde da je Norveška podeljena na pet, šest nezavisnih zona, i to na osnovu jezika kojim većina ljudi u njima govori. Između tih zona postoji minimalna komunikacija i one egzistiraju po sistemu „država unutar države“. Mislim da je ova slika preterana, ali sama činjenica da je moguće reći tako nešto sa potpunom ozbiljnošću ukazuje na to koliko je ova jezička rasprava prodrla u svakodnevni život Norvežana i koliko su nepomirljivi stavovi zagovornika ova dva jezika.

Zamislimo situaciju u kojoj neka lokalna televizija ili radio stanica u zapadnoj Norveškoj objavi vest o nekom saobraćajnom udesu, u kojoj se kaže da među nastradalima nema ljudi koji govore nynorsk? Ili zamislite da se na TV Øst Nytt, koja se gleda u mom okrugu Opland, kaže: U toj i toj nesreći nije nastradao nijedan pripadnik bokmål jezika.

Naravno da je to nemoguće, jer bi se takva izjava smatrala uvredljivom, nemoralnom i neljudskom.

Ispostavlja se da je apsurd sužavanja polja saosećanja na osnovu dijalekta kojim ljudi govore jednako apsurdan kao i izražavanja brige za Evropljane, pa tek onda za Azijate, Afrikance itd.

Ali negde između ova dva stepena diskriminacije, postoji ona koja se većini ljudi čini logičnom.

Imamo dve krajnosti: moralno neispravnu i politički nemoguću. Imamo izjavu da „među nastradalima nema pripadnika novonorveškog jezika“ i fašističku, rasističku i imperijalističku tvrdnju da „među nastradalima nema Evropljana“. Između ove dve izjave stoji ta treća: „Među nastradalima nema Norvežana“, koju iz ovog ili onog razloga smatramo prihvatljivom.

Kada bi neko pokušao da precizno izmeri intenzitet ovog stepena diskriminacije, uvideo bi da njena snaga slabi proporcionalno geografskoj udaljenosti. Kada se Dancima ili Šveđanima desi nešto loše u Norveškoj, taj događaj dobija priličnu medijsku pažnju i saosećanje, što proističe iz jakog osećanja obaveze prema tim nacijama. Sa nesrećama koje zadese Britance ili Nemce stvari stoje donekle drugačije, ali je i u tim slučajevima saosećanje iskreno i jako izraženo. Međutim, kada se pomera ka jugu, istoku ili zapadu, ono jenjava. Postoji i jedan veliki izuzetak od ovog pravila: Sjedinjene Američke Države. Amerika jeste geografski daleko, ali je po duhu i kulturi toliko bliska Norveškoj da se doživljava kao susedna zemlja.

Jutros je u Bagdadu ekspolodirao automobil-bomba. U eksploziji nije bilo nastradalih Norvežana i Amerikanaca.

5

Norveška ima kratku istoriju samostalne i nezavisne zemlje. Dva puta je bila u savezu sa drugim zemljama, najpre sa Danskom, a potom sa Švedskom (2005. proslavili smo stogodišnjicu raspada švedsko-norveškog saveza). I zanimljivo je da je Norveška dva puta odbila da pristupi Evropskoj Uniji. Važnu ulogu u našem snažnom otporu prema ulasku u EU igra to što je naša zemlja dva puta bila članica federacije, što je prevedeno na jezik nacionalne mitologije ravno okupaciji: oslobodili smo se vlastodržaca iz Kopenhagena i Stokholma, pa zašto bismo sada pristali na one iz Brisela.

Sa druge strane, Amerika je imala ogroman uticaj na našu spoljnu politiku posle Drugog svetskog rata, do te mere da se može reći da se našom zemljom upravlja iz Vašingtona. Za razliku od mogućeg članstva u EU, norveško članstvo u NATO-u ne izaziva kontroverze. Norveška se smatra najboljim đakom u NATO razredu. Mi smo takođe potpuno usvojili američki film, muziku i hranu. Dakle, uticaj Amerike je u Norveškoj prihvaćen bez ikakvog otpora, u političkom, kulturnom i poslovnom smislu, dok se evropski uticaji smatraju generalno lošima. Kako bi to objasnio američki teoretičar poezije Harold Blum – to je zato što Amerika ne pati od evropskog bezrazložnog straha od sopstvenog nasleđa. Tako su u Norveškoj vrata ka Evropi manje-više zatvorena, a prema Americi širom otvorena.

Jutros je u Bagdadu ekspolodirao automobil-bomba. Među nastradalima nije bilo Amerikanaca i Norvežana u čijim venama ima danske ili švedske krvi tri ili više generacija unazad.

6

Naš savez sa Danskom trajao je više od 400 godina. Danska vladavina se često naziva Noć duga četiri veka, što je izraz preuzet iz Ibzenovog Per Ginta (u drami to izgovara luda Huhu, koju Per Gint sreće u Kairu).

Nedavna istraživanja bacila su senku na uvreženu predstavu o prisilnom savezu sa Danskom, tokom kojega smo mi bili slabiji sijamski blizanac. Nova iskopavanja u Kaupangu, koji se smatra najstarijim norveškim gradskim naseljem, pokazala su da ga nisu izgradili Norvežani već Danci, koji su se tu već krajem osmog i početkom devetog veka bavili trgovinom. U knjizi Norveška – mali deo svetske istorije iz 2005, autori Bromark i Herbjornsurd pokazuju da je još jedan važan norveški nacionalni simbol, vikinški brod iz Oseberga, u stvari poklon danskih kraljeva Norvežanima. Ispostavlja se da smo veliki deo kulture koju smatramo norveškom i mnoge simbole norveške države dobili od stranaca, uglavnom Danaca. Izgleda da uticaji danske kulture na Norvešku, naročito preko trgovine, sežu u mnogo dalju prošlost od Noći duge četiri veka. Danska očigledno kroz čitavu istoriju ima ogroman uticaj na Norvešku, konstruktivan u periodima norveške nezavisnosti i destruktivan u periodima danske opresije i sprovođenja sile. Noć duga četiri veka se zapravo sastojala od dana i noći, dobrih i loših vremena koja su se smenjivala tokom celog jednog milenijuma.

Sve ovo bi trebalo da je očigledno. Ali nije. Naprotiv, ove činjenice su u velikoj koliziji sa našom osnovnom idejom o sebi. Mi smo vaspitavani tako da verujemo da je naš zadatak da se emancipujemo u odnosu na druge i da se tako borimo za slobodu. Uvereni smo da smo pronašli svoj identitet tek kada smo se zaštitili od uticaja drugih i prestali da im budemo izloženi. Naša originalnost, naše norveštvo bilo je potisnuto u toku saveza sa drugima i tek posle oslobođenja od njih i ponovnog zadobijanja nezavisnosti dobili smo priliku da nastavimo da ga razvijamo.

7

Norveška je mala, mlada zemlja, koja još uvek samozadovoljno uživa u svemu „norveškom“. Norvežani sami sebi aplaudiraju na tom izuzetnom kvalitetu „norveštva“. Ibzen nije veliki pisac. Ibzen je velikinorveški pisac. Ljude u Norveškoj ne zanima njegov izvanredni opus, već veličanstvena činjenica da je ovaj međunarodno priznati stvaralac – Norvežanin.

Naš način razmišljanja kao da potiče iz nedostatka nečega. Kao da nam je polazna tačka tvrdnja da je biti Norvežanin nedovoljno, beznačajno, nepriznato od strane drugih sa kojima se upoređujemo, koje smatramo velikim i moćnim nacijama sa starim, civilizovanim društvima. Kao da stalno moramo nešto da dokazujemo i da se zbog nečega pravdamo. Ispada da kada govorimo svetu o tome koliko su Norveška i Norvežani značajni, mi zapravo izražavamo duboku frustraciju, nekakav parališući kompleks inferiornosti. Sebe smatramo provincijalcima, pa smo zato oduševljeni kada nam neko kaže da to nismo i onda to prenaglašavamo, ne shvatajući da time potenciramo svoju potrebu da budemo prihvaćeni od drugih, svoju potrebu da nas drugi priznaju kao narod, kao naciju.

Dugo posle kršenja sporazuma iz Osla, čak i kada su ga Palestinci proglasili „novim aparthejdom“, mi smo ostali ponosni zato što prvi mirovni sporazum koji su podržali i Izraelci i Palestinci nosi naziv našeg glavnog grada. Kada su pripadnici Mosada, izraelske obaveštajne službe, 1972. greškom ubili čoveka za koga su mislili da je arapski agent (i to u mom rodnom gradu, Lilehameru), što je jedini slučaj političkog ubistva na tlu Norveške u njenoj istoriji, norveški mediji su bili ponosni zbog pažnje koju je privukao ovaj mali norveški grad. „Ceo svet se bavi Norveškom!“ Tako su glasili naslovi u našim novinama, koje su nam prenosile vest da se ovaj događaj našao na naslovnim stranama američkih, britanskih, francuskih i nemačkih novina. Očigledna tragedičnost samog događaja pala je u drugi plan zbog morbidnog oduševljenja time što je Norveška, najzad, postala mesto događaja od međunarodnog značaja.

Ova retorika će 20 godina kasnije opet zadesiti Lilehamer, kada je ovaj grad 1994. izabran da bude domaćin zimskih Olimpijskih igara. Naslovi su bili isti: „Ceo svet se bavi Norveškom!“, „Svi govore samo o Lilehameru!“

Političko ubistvo ili Olimpijske igre, nema veze, samo da smo mi centar svetskih zbivanja i da je nekakav privid važnosti povezan sa našim skromnim mestom postojanja.

Sve dok budemo oduševljeni sopstvenom veličinom, to će biti znak da je verovatno još uvek nismo dostigli.

Ili kako je to Gombrovič zapisao u svojim dnevnicima: „Zrela nacija skromno ocenjuje svoje zasluge, a iskustveno još zrelija uči da ih zanemaruje.“

8

Želim da istaknem jednu prostu stvar. Nije Norveška stvorila Ibzena. Njegovo delo je plod mnogih uticaja i impulsa iz celokupne svetske književnosti (pri čemu je njihov sastavni deo i uticaj norveške književnosti). Isto tako su i norveške vrednosti, kako volimo da ih nazivamo, stvorene u periodima velikih uticaja spolja, nametnutih i dobrovoljno prihvaćenih, a ne u periodima izolacije i autonomije. Naše norveštvo, ako tako nešto uopšte postoji, oduvek se razvijalo pod spoljnim uticajima.

Ibzen je Per Ginta, dramu koja je brutalni obračun sa norveškom ohološću ili, neko bi rekao, ljudskom ohološću, napisao u Italiji. On je izvrnuo stanje stvari. Umesto da sedi u Norveškoj proučavajući svet, on se odmetnuo u svet kako bi proučavao Norvešku.

Austrijski filozof Oto Vajninger toliko se divio Ibzenu da je, kao što je to kasnije učinio i Džojs, naučio norveški jezik (što će reći danski), da bi mogao da čita Ibzenova dela u originalu. Vajninger je u avgustu 1902. otputovao u Kristijaniju da bi prisustvovao premijeri Per Ginta u Narodnom pozorištu. Vratio se u Beč van sebe od besa, jer je video svoj omiljeni komad koji je pisan kao bespoštedna kritika nacionalnog duha, pretvoren u idiličnu nacionalnu romantičnu melodramu (prema rečima Terje Holtet Larsena u kritici ove izvedbe, Per Gint – lažna verzija, 2003). I ovaj komad se na taj način izvodi do danas.

Uspeli smo i da smrtonosnu kritiku pretvorimo u gala predstavu koja slavi posebnost našeg „nacionalnog duha“.

9

Samo jedna opaska: ime jedne od naših nacionalnih ikona, Per Ginta, što je često norveško ime, mi i danas pišemo po starom pravopisu, sa dva „e“ – Peer. Postoji još jedna reč koju Norvežani pišu na taj starinski način, reč „evropski“ – europeer. Tako ispada da je Per Gint pravi Evropljanin.

Europeer Peer Gynt.

10

Da li ja osećam srodnost sa Evropom? Da, i to preko književnosti. Pre desetak godina sam držao predavanje povodom objavljivanja svoje prve zbirke eseja i voditelj me je predstavio kao norveškog autora koji čita dosta strane literature, kao nekoga ko ima „međunarodnu orijentaciju“. Bio sam iznenađen. Do tada mi nije palo na pamet da uglavnom čitam knjige stranih autora. Niti sam razmišljao o tome da u svojoj knjizi nisam spomenuo nijednog norveškog pisca. O tim, za mene važnim knjigama, do tada sam mislio kao o književnim delima, a ne kao o stranim književnim delima. Moji književni preci nisu Ibzen, Bjornson i Hamsun nego Kafka, Beket i Selin. Do te večeri pre desetak godina u toj činjenici za mene nije bilo ničega senzacionalnog.

U tom smislu, mogu reći da moje srce pripada Evropi više nego što pripada Norveškoj. Bolje poznajem Evropljane nego Norvežane. Verovatno i bolje poznajem evropsku književnost od norveške, o čemu može da posvedoči i voditelj sa promocije moje prve zbirke eseja.

I to moje evropsko srce je slomljeno, u tom smislu da je to čemu ono pripada tako složeno i protivrečno da nikada ne može postati jedinstveno. Moje evropsko srce, uvek kada sam ga postajao svestan, lomilo bi se u paramparčad pre nego što bi zakucalo.

Zato pojam „evropski“ doživljavam pre svega kao negativan. To što sam definisan kao Evropljanin otežava mi da sebe definišem kao Norvežanina. U predstavi o evropskom leži pretnja mom nacionalnom. Evropljanin je nefunkcionalni nacionalista.

Dopada mi se moj evropski identitet, zato što me oslobađa dela tereta mog norveškog identiteta, a umesto toga mome identitetu ne nameće baš ništa.

I Evropa je, strogo uzev, jedno ništa. Evropa je plod mašte. Evropa je književni konstrukt koga u životu održavaju romani i poezija, a ne nacije i vlade.

11

Reći za sebe da si Evropljanin je kao kada Odisej na pitanje kiklopa Polifema kako se zove kaže: „Ja sam Niko“. Kiklop je tražio konkretan odgovor, a Odisej ga je nadmudrio dajući mu apsurdan odgovor. Odisej je pomoću svoje mudrosti spasao život. Odgovor „Ja sam Niko“ povratio mu je slobodu, koja mu je bila potrebna da spasi sebe i svoju posadu (one koje kiklop nije pojeo). Tako je stekao slobodu da nastavi putovanje i ispuni veliki cilj: da se vrati svojoj kući.

12

Odisejev odgovor pripada svetu književnosti. To je ponuda književnog jezika svom junaku koji želi da izbegne ralje sudbine. Zar to nije posao književnosti? Ona nas uzdiže iz svakodnevice, udaljava nas od nas samih, od naše predodređenosti. Čitajući mi postajemo niko ili bilo ko. Roman koji čitamo nas snagom svog poetskog izraza vodi u nove univerzume, omogućava nam da kročimo u bilo koji novi svet time što nam taj svet postaje čitljiv, ne i prihvatljiv po svaku cenu, ali razumljiv. Pomoću dobrog romana misli, moralna načela i emocionalni univerzum, recimo, pedofila ili naciste, postaju nam razumljivi. Kada se poistovetimo sa takvim likovima, mi shvatamo da i sami nosimo klicu pedofilije ili nacizma. I da je to zato što smo i mi ljudska bića. A biti ljudsko biće znači biti sazdan od dobrog i zlog u isto vreme. Pitanje Ko smo uzmiče pred pitanjem Šta možemo da postanemo.

Kao što Evropu shvatam negativno, i književnost vidim kao razgradnju, jer nam otežava da u potpunosti budemo ono što jesmo, jer nam ukida mogućnost da jednom za svagda kažemo ovo smo mi. Kako je to Rembo formulisao, biti pisac i čitalac znači postati neka druga osoba. Ili sukcesivno, neke druge osobe. Biti pisac i čitalac znači neprestano menjati sopstveni identitet, stalno podsećati sebe da je postojala mogućnost da se rodimo kao neko drugi ili da još uvek postoji mogućnost da to i postanemo. Prilikom pisanja i čitanja stičemo promenljivi identitet. Postajemo bilo ko. Postajemo niko.

13

Dosetljiva tvrdnja da smo Niko je paradoks zasnovan na pretpostavci da je osoba koja je izgovara Neko. Odbacivanjem sopstvene egzistencije ona se, konačno, potvrđuje. Ta potvrda onda vodi u dalje poricanje te egzistencije. I tako u nedogled. Tako ja sebe doživljavam kao Evropljanina. Svoj identitet Evropljanina poistovećujem sa identitetom nekog nepostojećeg.

Ovo kažem ozbiljno. Dobro mi je kada sam niko.

Predavanje održano na simpozijumu na Malti novembra 2005.

Stig Saeterbakken, Eurozine, 02.02.2006.

Original in English
First published in Magyar Lettre Internationale 59/2005 (Hungarian version)
Contributed by Magyar Lettre Internationale
© Stig Sæterbakken
© Eurozine

Prevela sa engleskog Ivana Nikolić

Peščanik.net, 14.04.2009.