- Peščanik - https://pescanik.net -

Možda predsednik nije lud

Foto: Predrag Trokicić

Nisam ni blizu struke pod čijom je rukom zdravlje nacije. Je li narod zdrav ili nije, ne znam, niti je moje da znam. Mada mi se čini da nije, bar ono što od naroda srećem. Viđam lica koja je viber izobličio do izgleda opskurnih kreatura, koje su postale parodija na ljude obasjane prolećnim suncem. Da nije vibera, ne bih video nikoga. Ne znam šta misle oni koji vide mene, bolje mi je da ne čujem.

Televizije su sebi pribavile manekene kućnih pritvora. Oni su poznate ličnosti, skakuću po stanovima, pokazuju šta imaju i čime se bave, pokušavajući da nam objasne sve prednosti urbanog tamnovanja. Ostanite kod kuće! Pogrešno. Valjalo bi reći ostanite u kući, no ovo je već moje cepidlačenje o slobodi lošeg jezika, i o apsanama uopšte.

Oni pokušavaju da nas uvere kako je gubitak slobode kretanja jedino stanje u kome je čovek to što jeste, da se srećno zatočen ostvaruje među zidinama, mada atrofira i zakržljava, a da izlazak vodi pravo na respiratore, koje predsednik opsesivno nabavlja iz tajnih skladišta, na crno. Možda i na gubilište, niko još nije saznao gde sve sloboda vodi.

Manekene zatvora ne mogu da vidim očima. Malo ko je smislio nešto tako odvratno. Ali, to je sitnica prema izlivima emocija mog poznanika Stanoja, zvanog Krilo, koji je pre više od pola veka igrao fudbal za Brodarac u beogradskoj podsaveznoj ligi, iz koje se ne ispada. Mada je on ispao.

Budući da je već u fazi 78+, nema kera a živi na 16. spratu, kad god čuje agresivnog, glagoljivog manekena kućne apsane, čuje se njegov urlik: ostani ti, babi ti ga steram, ili mi nabavi padobran da skočim iz ove ćelije.

Taj deda ne štedi nikoga, sebe pre svega, onoga psuje u glavu ludu, a i sebe jer ga je zaokružio za predsednika. Jebem ti mene slepca, šta ću ja u budućnosti!

Do predsednika ne dopiru vapaji da kretanje nigde u svetu nije ukinuto. Njegova rezistencija na stvarnost je apsolutna. Ima glasova da je nivo sadizma za dane u kojima bi stekao apsolutnu vlast, uvežbavao godinama. „Ne samo da je sadista, mater mu jebem“, kaže komšija Mitić preko plota, „nego obožava da muči ljude!“

Rekao bih da je to istinska definicija stanja stvari, koja bez spasonosne psovke nema mnogo smisla.

Mogao bih ovde da navedem bogati inventar psovki upućenih vrhu, ali odustajem, pre svega zbog maštovite glagolske retorike, koja se u ovome opasno raspalila. Slušam psihologa koja kaže: slobodno psujte, to je u ovoj situaciji lekovito, skoro jedini oblik katarze. Dobro, uzimam lek i idem u katarzu kad pošaljem ovaj tekst.

Ima nešto mnogo čudno u javnim nastupima predsednika. Teško mu dolaze misli. Ako mu dođu, izgovara neopisive gluposti koje se ne mogu objasniti, a onda ih podupre novim. Pogled mu luta, vrluda i odlazi pod plafon, logika usamljenika odvojenog od sveta usporena, skoro mrtva. Ljutnja patetična, infantilna, suzna, optužbe sumanute, javni san o mesijanstvu čudovišan: ako mene sklone, korona će pobediti.

U folklornom razumevanju neobičnih vrludanja svaka bi bistra starica, koja je u svom dugom životu videla raznolika čudna, izobličena lica, rekla da je čovek prilično čuknut i da mu valja da pazi druge od sebe. Ali, on to ne može da učini sam. Taj čovek, kome nekakav vodenični kamen ometa misli i radnje koje odnekud dolaze, donosi najteže i najgore odluke. A one se tiču i masovnog otimanja slobode u čemu uživa, tragajući za novim oblicima mučenja.

Đilas kaže da je čovek lud i da bi neko morao da ga odvede na lečenje. Ne znam, morao bi Đilas da ima neke parametre na osnovu kojih postavlja građansku dijagnozu. U stvari, takva dijagnoza najčešće na pravo mesto dovodi pacijente koji su raskrstili sa sobom i realnim svetom.

Naravno da su brojna laička mišljenja, pred čudnim ispadima predsednika SNS-a neizbežna, u pokušajima da se objasni o čemu se tu radi. Građani koji su predmet njegovih surovih opita, još nisu ni naslutili izlaz.

Dogodilo se nešto što upadljivo nadilazi svakodnevna predsednikova iskakanja i dovodi u sumnju njegovu osnovnu orijentaciju. U jednom javnom nastupu, obrazložio je svoju potenciranu fantazmagoriju o podvigu koji namerava da učini. Otprilike, ako zatreba još respiratora, njemu nije problem da uzme avion, sam sedne u njega, odleti, uđe u tajni magacin, pokupi respiratore i vrati se.

Svoju opasnu mitomaniju je shvatio ozbiljno, možda verujući u nju i svemoć neostvarive, mahnite zamisli. Uz sve to, uveren je da mu ljudi u Srbiji veruju. Njegovo mesijanstvo više nije razmetljiva obest, nego bolest koja sigurno vodi do opasnog raspleta. Baron Minhauzen je lagao iz zabave, znajući da oni koje laže znaju da laže. Ovde više nije u pitanju obična laž, da je samo ona ni po jada. Ovaj čovek zaista uzleće, lebdi i leti sam gde poželi i prestao je da sumnja u svoja natprirodna svojstva.

I sada se još ponegde zucka da on možda nije lud, nego da je to samo jedna od njegovih varijanti, koje ga tako dugo drže na zagađenom srpskom prestolu.

Izvesno je da će sloboda koju čekamo zavisiti od njega takvog, pošto smo odbili da zavisi od nas. Ali i ako izađemo iz kuća i krenemo po Srbiji, biće to samo hodanje po većem zatvorskom dvorištu.

Peščanik.net, 14.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)