Iako se ne može reći da ova dva pojma koja stoje u naslovu u stvarnosti tvore svojevrstan paradoks, odnosno, da pravo na abortus podržavaju samo žene, a ne muškarci, ne može se reći niti da se pojedinci i grupe za pravo na pobačaj pretrgavaju da dovedu muškarce „na svoju stranu“. Na prosvjedima možemo vidjeti uglavnom žene, ali nađe se tu i pokoji muškarac, i oni više nisu tjerani s platformi ovakvih borbi kao uljezi. Ipak, možda je problem što izostaje eksplicitno pozivanje muškaraca da se pridruže ženama u ovoj borbi, a kad pogledamo određene društvene kontekste, onda to može predstavljati i ozbiljan problem.
Kronološki najbliži primjer i onaj koji nas se najviše tiče je ovaj koji još traje u Hrvatskoj. Nakon „prijetnji“ Domoljubne koalicije da će razmotriti promjenu zakona o legalnom abortusu donesenom 1978. godine, Ženska mreža se digla na noge tražeći od vlade da ne uskrati ovo žensko pravo. Iako je moje osobno mišljenje da će, ukoliko dođe do ozbiljnog javnog kontempliranja o zabrani pobačaja i rada na tome, ljuto protiv toga ustati prije svega žene koje inače nisu sklone nikakvom tipu aktivizma i da zato vladajućima takav zakon neće proći, ipak je važno na koji način formuliramo uopće definiciju ovog prava i kako oblikujemo i kome poziv na priključivanje u ovoj borbi.
Kad se pravo na abortus našao među zakonima mnogih zapadnih država, to je bilo vrijeme kad je maha uzela ideologija drugog vala feminizma, u sklopu koje se patrijarhalne prakse promatralo kao androcentrično uspostavljene centre moći i odnos muškaraca i žena kao odnos superiornih i inferiornih pozicija. Taj odnos nije, naravno, bio promatran kao inherentno takav, kako je to postulirala patrijarhalna ideologija, nego društveno-politički. Iz ovakvog razmišljanja proizlazi i poznata rečenica Glorie Steinem da bi pobačaj bio sakrament kad bi muškarci mogli zatrudnjeti. Feministkinje drugog vala najzaslužnije su za legalizaciju pobačaja diljem mnogih zapadnih država, i iako su nas makar posredno malo smekšala upiranja prstom trećeg vala u greške drugog, njegova ukazivanja na nedostatak tolerancije koje je drugi val ispoljio, mislim da smo još uvijek nastavili vući neke repove iz drugog vala koji se tiču artikuliranja prava na pobačaj. Feministički pokret tada muškarcima nije vjerovao – oni su bili ti koji su se protivili abortusu i donosili zakone protiv njih da bi kontrolirali žene, kao što su to činili i na drugim planovima, a ne oni koji bi podržali pokret u borbi za pravo na pobačaj.
Iako su mahom upravo muškarci, jer ih je bilo više na vladajućim pozicijama, legalizirali abortus, politika je svejedno bila viđena kao muška institucija koja treba konstantno budno žensko, feminističko oko, da se ona ne bi opet odjednom okrenula protiv žena. Sada je taj grč prema muškarcima olabavljen, što zbog trećeg vala feminizma, što zbog većeg ulaska žena u parlamentarnu politiku, što zbog drugih faktora, ali opet je, kao što rekoh, on prisutan barem utoliko što ih se eksplicitno ne uključuje u (neke) naše borbe.
Osim zbog gledanja na institucije moći kao na andocentrične, drugi je faktor bio, i još uvijek jest, biološki. Oplođivanje jajne stanice dešava se u ženi, ne u muškarcu, i zbog toga je jasno da odlučiti može samo žena, jer se sve događa u njenom tijelu. Ovo se ne može dovoljno naglasiti diljem svijeta, što je i razumljivo – u središtu borbe za pobačaj je da se zakonski uklone osobe koje će o tome odlučivati umjesto žene i da se cijela stvar svede samo na nju, njenu odluku i doktora/icu koji/a će joj omogućiti pravilnu i dostojanstvenu medicinsku skrb što god odlučila (ginekolog je, jasno, potreban i ako žena odluči ne pobaciti). Biološki faktor je tu najbitniji; on uvjetuje politički faktor. Ali u taj biološki faktor ide i još jedna stvar, a ta je da žena ne može zatrudnjeti sama od sebe. Da bi uopće došlo do situacije u kojoj žena zahtijeva pravo odlučivanja o svom tijelu u smislu hoće li pobaciti ili ne, prije toga se tu morao petljati i nekakav muškarac. To je jasno. Takvo razmišljanje obično vodi do toga da onda i on ima pravo na odluku, odnosno, da on ima pravo biti protiv pobačaja unatoč njenim željama, ali neću ići tim putem.
Iako i muškarac i žena ovdje, jasno, igraju ulogu, na ženi bi moralo biti da odluči zato jer se potencijalni razvoj fetusa ima događati u njenom, a ne u njegovom tijelu. Razlog zbog kojeg naglašavam ove stvari koje se itekako podrazumijevaju je taj da muškarci, upravo zbog biološkog faktora, također mogu željeti abortus i slagati se sa ženom koju su oplodili, odnosno da to ne bi trebalo biti, unatoč tome što žena ima biološki primat u odlučivanju, samo žensko pravo, nego i muško. Zbog ekonomskih, moralnih, individualnih i drugih faktora, muškarac može biti za abortus isto koliko i žena i važnije, neželjeno dijete u slučaju zabrane abortusa bi uvelike utjecalo i na njegov, a ne samo na njen život. Iako se sve ovo podrazumijeva, možda ne bi bilo loše barem nešto od toga uključiti u objašnjenja zašto tražimo pravo na abortus, odnosno naglasiti da je pravo na abortus ne samo žensko, nego ljudsko pravo. Time će se u borbu pozvati i oni ljudi koji se s njom slažu, ali joj se možda ne bi aktivno priključili jer se ne osjećaju pozvanima, a to bi potencijalno rezultiralo boljim i bržim uspjehom zadržavanja prava na legalan abortus, što bi nam svima trebalo biti u interesu.
Queer.hr, 19.01.2016.
Peščanik.net, 20.01.2016.
FEMINIZAMLGBTQIA+