Seksualno nasilje u ratu se često i namjerno koristi protiv civila, posebno žena i djevojčica, ostavljajući dugotrajne posljedice u vidu traume, poniženja te narušavanja porodičnih i društvenih veza. Njegove posljedice su dalekosežne i uključuju fizičke i psihološke traume, stigmatizaciju i siromaštvo, koje pogađaju preživjele i njihove porodice generacijama. Žene se ne rijetko siluju i muče pred članovima porodice kako bi to ostavilo trajne generacijske traume. Preživjeli se suočavaju s odbacivanjem, strahom i društvenom stigmom, što im otežava pristup neophodnoj podršci i procesima oporavka.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 19. juna 2015. godine Rezolucijom A/RES/69/293 proglasila 19. jun Međunarodnim danom borbe protiv seksualnog nasilja u ratu, s ciljem podizanja svijesti o potrebi okončanja seksualnog nasilja u ratu te odavanja počasti njegovim preživjelima.
Datum je odabran u znak sjećanja na usvajanje Rezolucije 1820 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija iz 2008. godine, kojom je seksualno nasilje osuđeno kao taktika ratovanja i prepreka izgradnji mira. Zajedno s kasnijim rezolucijama 1888 (2009), 1960 (2010), 2106 (2013), 2331 (2016) i 2467 (2019), Vijeće sigurnosti utvrdilo je da seksualno nasilje, kada se koristi sistematski i kao metoda ratovanja, predstavlja ozbiljnu prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti te zahtijeva adekvatan odgovor od strane svih nas. Seksualno nasilje u ratu nije ograničeno na jednu državu, region ili spol; riječ je o globalnom problemu koji zahtijeva kontinuiranu pažnju i djelovanje.
Pravna odgovornost za ratno silovanje
Istorijski gledano, međunarodni sudovi poput Nirnberškog i Tokijskog tribunala uglavnom su zanemarivali seksualno nasilje počinjeno tokom ratova. Situacija na pravnom polju se mjenja sa osnivanjem tribunala za bivšu Jugoslaviju i Ruandu. Seksualno nasilje u ratu konačno biva prepoznato u međunarodnom pravu kao ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i, pod određenim okolnostima, čin genocida zahvaljujući pritisku feminističke javnosti i feminističkih pravnica širom svijeta. Ovaj zločin postaje globalno prepoznat i kao ozbiljna prijetnja kako individualnoj tako i kolektivnoj sigurnosti te da kao takav podriva mogućnosti za uspostavljanje održivog mira. Feministička javnost podstaknuta vestima o silovanju u ratu u Bosni i Hercegovini pokrenula je međunarodne pravne institucije i to je bio veliki istorijski pomak.
Međutim, njegovo krivično procesuiranje ostaje teško i sporo unatoč međunarodnim standardima i pravnoj regulativi zbog kombinacije pravnih, društvenih, psiholoških i praktičnih prepreka. Mnogi slučajevi ratnog silovanja procesuiraju se desetljećima nakon što su zločini počinjeni. U mnogim društvima žrtve seksualnog nasilja suočavaju se sa stigmom, osudom zajednice ili čak odbacivanjem od porodice. Zbog straha od posljedica mnoge nikada ne prijave zločin. Za razliku od nekih drugih ratnih zločina, seksualno nasilje se često dešava bez svjedoka i bez materijalnih tragova koji bi bili dostupni godinama kasnije. Mnogi počinioci i dalje žive u istim zajednicama kao i njihove žrtve. Svjedoci se mogu bojati prijetnji, osvete ili društvene izolacije. Ovo je slučaj u Bosni i Hercegovini gdje mnogi ratni zločinci ili nisu procesuirani ili su se vratili iz zatvora i ponovo žive među žrtvama.
Tokom svoje 24-godišnje istorije, Međunarodni krivični sud donio je relativno mali broj presuda koje uključuju seksualne i rodno zasnovane zločine. Samo dva slučaja, povezana sa zločinima počinjenim u Kongu i Ugandi, rezultirala su uspješnim osudama za seksualne i rodno zasnovane zločine.
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) napravio je značajan iskorak u procesuiranju seksualnog nasilja u oružanim sukobima. Zajedno sa svojim sestrinskim sudom za Ruandu (ICTR), bio je među prvim međunarodnim tribunalima koji su podigli eksplicitne optužnice za seksualno nasilje i definisali rodno zasnovane zločine, poput silovanja i seksualnog ropstva, u okviru međunarodnog običajnog prava. MKSJ je bio prvi međunarodni tribunal koji je izrekao i presude za silovanje kao oblik torture. Također je bio prvi međunarodni tribunal u Evropi koji je donio presude za silovanje kao zločin protiv čovječnosti.
Procjenjuje se da je u Bosni i Hercegovini više desetina hiljada žrtava seksualnog nasilja i torture, a UN i EU procjenjuju da se ta brojka kreće u rasponu od 20.000 do 50.000. Tek je jedna trećina zločinaca procesuirana pred međunarodnim sudovima. Žrtve silovanja rijetko odlučuju da progovore o prošlosti što iz straha što zbog stigme, ali su mnoge žene ohrabrene podrškom feminističkih aktivistkinja progovorile o ovom teškom iskustvu. Zahvaljujući njima prve presude za ovaj zločin su donijete pred MKSJ gdje su osuđene 32 od ukupno 93 presuđene osobe za zločine seksualnog nasilja. Procjene pokazuju da je tokom genocida u Ruandi 1994. godine silovano između 100.000 i 500.000 žena i djevojčica. Od ukupno 61 osuđene osobe pred tribunalom za Ruandu, samo je 6 muškaraca osuđeno za silovanje: Jean-Paul Akayesu, Théoneste Bagosora, Sylvestre Gacumbitsi, Mikaeli Muhimana i Laurent Semanza. 2011. godine Pauline Nyiramasuhuko postala je prva žena osuđena za genocid pred ICTR-om, kao i prva žena ikada osuđena za genocidno silovanje. ICTR je ujedno bio i prvi tribunal koji je prepoznao silovanje kao sredstvo izvršenja genocida.
MKSJ je u predmetu „Kunarac i ostali“ prvi put u istoriji međunarodnog prava silovanje definisao kao zločin protiv čovječnosti. Dragoljub Kunarac je bio prva osoba osuđena 1998. godine za zločin ratnog silovanja žena Bošnjakinja iz Foče. Neke su bile i djevojčice od svega 12 godina. Takođe je osuđen za porobljavanje dvije žene koje je potpuno lišio kontrole nad njihovim životima i prema njima postupao kao prema svom vlasništvu. Kunarac je osuđen na 28 godina za zločine protiv čovječnosti usmjerene protiv civilnog Bošnjačkog stanovništva što uključuje sistematska silovanja žena i djevojčica. Značajan broj presuda donesen je i pred nižim domaćim sudovima širom BiH, poput predmeta za zločine počinjene u Foči, gdje je samo za sistemsko seksualno nasilje i druge zločine pravosnažno osuđeno 30 osoba na više od 360 godina zatvora.
Haški osuđenik Kunarac pušten je na slobodu 25. februara 2026. godine odlukom Suda Bosne i Hercegovine nakon što je izručen iz Njemačke, gdje je odslužio zatvorsku kaznu. Sud je odbio prijedlog Tužilaštva BiH za određivanje pritvora i umjesto toga mu izrekao mjere zabrane jer se, kako se navodi, optuženi nije protivio dolasku u Bosnu i Hercegovinu kako bi se suočio s optužbama. Ova odluka je propraćena nezadovoljstvom i strahom žrtvi od mogućeg susreta sa Kunarcem u samoposluzi, na autobuskoj stanici i drugim javim mjestima. Kunarac, naime, treba da se ponovo nađe pred sudom za nova krivična dijela koja mu se stavljaju na teret. Prema optužnici, on je u svojstvu zapovjednika specijalne jedinice Vojske Republike Srpske pod nazivom „Žaga“, zajedno s drugim uniformiranim i naoružanim pripadnicima te jedinice, 27. i 28. srpnja 1992. s područja sela i zaselaka Kobilja Ravan, Luke i Falovići – Potpeće, u okviru progona sudjelovao u ubojstvima najmanje šest osoba te u mučenju i nanošenju teške tjelesne i psihičke patnje zarobljenim civilima, kao i u deportaciji civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti. Prilikom napada na civile bošnjačke nacionalnosti, Kunarac se tereti i za sudjelovanje u paljenju kuća i imovine. Ipak, on se ne smatra opasnim po okolinu te se slobodno kreće Bosnom zajedno s drugim osuđenim i neprocesuiranim ratnim zločincima, na zaprepaštenje i uz dodatnu bol svojih žrtava.
Vrlo mali broj presuda donesen je i pred domaćim sudovima zemalja bivše Jugoslavije. U Crnoj Gori imamo tek jednu presudu donesenu 25. jula 2025. u kojoj je Viši sud u Podgorici poslije trogodišnjeg suđenja, osudio Slobodana Pekovića na kaznu zatvora od 20 godina za ratni zločin protiv civilnog stanovništva izvršen 1992. godine u Bosni i Hercegovini. Peković je osuđen za ubistvo dvoje civila i za silovanje ženske osobe zaštićenog identiteta u stanu u Foči, koju je izveo iz zloglasne sale „Partizan“ zajedno s njenim maloljetnim djetetom, i još nekoliko žena i djece i odveo u stan preko puta policijske stanice u kome su silovane više dana.
Prema izvještaju Inicijative mladih iz Hrvatske o seksualnom nasilju, objavljenom u februaru 2026. godine, a prema podacima koje im je dostavilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, u odnosu na 33 žrtve u krivičnim djelima zločina ratnog seksualnog nasilja donesena je osuđujuća presuda, a trenutno su u toku postupci za 46 žrtava.
Od svog osnivanja 2003. godine, Javno tužilaštvo za ratne zločine (JTRZ) Republike Srbije podiglo je 117 optužnica protiv pojedinaca za zločine počinjene tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Samo 13 podignutih optužnica uključuje krivična dijela seksualnog nasilja, što ukazuje na to da je u dosadašnjoj praksi domaćeg pravosuđa seksualno nasilje rijetko procesuirano, a i tada najčešće kao ratni zločin koji se pojavljuje uz ubistva i druge vrste fizičkog nasilja. S obzirom na rasprostranjenost silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja u oružanim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije, jasno je da domaće pravosuđe niti druge institucije ovim zločinima nisu posvetili dužnu pažnju. Jedina organizacija koja od prvog dana dosljedno prati sva suđenja za ratne zločine u Srbiji je Fond za humanitarno pravo.
U Bosni i Hercegovini su u posljednjih dvadeset godina donijete 103 presude pred Sudom Bosne i Hercegovine. Bosanskohercegovački sudovi su, primjenjujući „olakšavajuće okolnosti“, od 2012. godine u najmanje 14 slučajeva zamijenili zatvorske kazne kraće od jedne godine novčanim kaznama. Za razliku od susjednih Srbije i Hrvatske, gdje takve zamjene kazni nisu zabilježene, pravni sistem Bosne i Hercegovine omogućava osuđenim osobama da podnesu zahtjev i dobiju odobrenje da umjesto izdržavanja zatvorske kazne plate novčanu kaznu, ukoliko im je izrečena kazna zatvora u trajanju od 12 mjeseci ili manje.
Nažalost, globalna situacija ukazuje da zločin seksualnog nasilja u ratu ne jenjava, čak šta više, najnoviji izvještaj specijalne predstavnice generalnog sekretara UN-a za seksualno nasilje u oružanim sukobima, Pramile Patten, govorio brutalnosti i nesagledivim razmjerama ovog zločina u savremenim sukobima. U Ukrajini ruske snage kontinuirano čine silovanja, primjenjuju elektrošokove na genitalijama i vrše kastracije nad civilima i ratnim zarobljenicima, pri čemu muškarci čine značajan dio žrtava. U Demokratskoj Republici Kongo Ujedinjene nacije godinama dokumentuju široko rasprostranjeno seksualno nasilje, uključujući nagli porast zlostavljanja djece te grupnih silovanja. Samo tokom 2025. godine registrovano je više od 90.000 slučajeva seksualnog nasilja u ratu, često praćenih sakaćenjem žrtava i drugim oblicima torture.
Dana 9. juna 2026. u ime dvanaest sudanskih žrtava, organizacija Legal Action Worldwide (LAW) i African Centre for Justice and Peace Studies (ACJPS) podnijele su istorijsku krivičnu prijavu Uredu javnog tužioca u Najrobiju, Kenija. Ovo je prvi put u historiji Kenije da se prijava za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti podnosi na osnovu principa univerzalne jurisdikcije, koji omogućava nacionalnim sudovima da procesuiraju počinioce najtežih međunarodnih zločina bez obzira na mjesto izvršenja zločina, državljanstvo počinioca ili žrtava.
Dana 16. juna 2026. holandski sud je po prvi put prepoznao seksualno nasilje povezano s konfliktom u Siriji kao zločin protiv čovječnosti, potvrđujući da seksualno nasilje počinjeno u sirijskim pritvorskim centrima nije predstavljalo niz izolovanih incidenata, već dio šireg i sistematskog napada na civilno stanovništvo. Ova presuda pokazuje važnu ulogu univerzalne jurisdikcije u situacijama kada je pravda nedostižna u državi u kojoj su zločini počinjeni.
Djeca rođena kao posljedica seksualnog nasilja u ratu
Iako su međunarodni pravni i politički okviri tokom posljednje decenije značajno napredovali zahvaljujući konstantnom radu i pritisku udruženja civilnog sektora u prepoznavanju djece rođene kao posljedica seksualnog nasilja u ratu, ova populacija i dalje ostaje marginalizirana i uglavnom isključena iz javnih politika i institucionalnih odgovora.
Zahvaljujući Ajni Jusić, aktivistkinji i predsjednici udruženja „Zaboravljena djeca rata“ sa sjedištem u Sarajevu, kao i članovima i članicama tog udruženja u Bosni i Hercegovini, Brčko distrikt je usvajanjem Zakona o civilnim žrtvama rata u julu 2022. godine prvi put eksplicitno priznao ovu posebno ranjivu kategoriju civilnih žrtava rata. Prije Bosne i Hercegovine, samo su Norveška i Kolumbija zakonski prepoznale i omogućile reparacije djeci rođenoj kao posljedica rata. Alen Muhić je rođen 1993. godine tokom rata u Bosni i Hercegovini i u svojoj knjizi „Ja sam Alen“ piše o svom postanku. Majka, koja je preživela silovanje u ratu, po rođenju ga je ostavila u bolnici u Goraždu, gdje ga je domar pronašao i usvojio. Istinu o svom porijeklu saznao je sa devet godina. U svojoj knjizi on piše o ljubavi koja ga je odgajala, o otpornosti, iscjeljenju i progovaranju nevidljivih, djece nastale iz ratnog silovanja. Prema procjenama udruženja, između 2.000 i 4.000 djece različitih etničkih pripadnosti rođeno je kao posljedica ratnog silovanja u Bosni i Hercegovini.
Međutim, iako zakonska rješenja postoje u Federaciji Bosne i Hercegovine i Brčko distriktu, njihova implementacija ostaje ograničena. Mnogi pojedinci i dalje nemaju stvaran pristup pravima i podršci koju im zakon formalno garantuje. Svega petoro djece iz ove kategorije civilnih žrtava rata u Bosni i Hercegovini je ostvarilo prava koja im se garantuju Zakonom.
Simbolička pravda
Jasno je da nije moguće privesti pravdi sve počinioce ratnog seksualnog nasilja. To nije moguće ni sa silovateljima koji počine ovaj zločin u miru. Sistematska priroda ovih zločina, masovno neprijavljivanje, nedostatak dokaza, nedovoljna zaštita svjedoka i ograničena nadležnost međunarodnih sudova čine gotovo nemogućim procesuiranje svih počinilaca.
Zbog toga je važno razvijati različite nepravosudne mehanizme koji preživjelima mogu pružiti osjećaj pravde i društvenog priznanja. Globalni fond za preživjele (Global Survivors Fund), osnovan 2019. godine, nastoji unaprijediti pristup reparacijama za preživjele širom svijeta. Godine 2024. Ukrajina je postala prva država koja je počela isplaćivati reparacije žrtvama tokom trajanja oružanog sukoba.
Brojne organizacije civilnog društva širom svijeta pokrenule su inicijative za komemoraciju preživjelih. Ovi napori imaju važnu simboličku vrijednost jer pružaju javno priznanje i potvrdu iskustava koja su decenijama bila prešućivana, negirana ili marginalizirana. Izgradnja memorijala žrtvama ovog zločina jedna je od inicijativa koja se vodi paralelno na nacionalnom i međunarodnom nivou.
Alen Muhić izjavio je na promociji svoje knjige u Beogradu da bi podizanje spomenika svim žrtvama seksualnog nasilja u ratu predstavljalo jednu od najsnažnijih osuda počinilaca.
2025. godine u Hagu je postavljen prvi svjetski memorijal posvećen svim žrtvama seksualnog nasilja povezanog s konfliktom pod nazivom Petrified Survivors (Skamenjeni preživjeli). Skulptura je nastajala tokom tri godine, a u njenom stvaranju korištene su priče i svjedočenja preživjelih te organizacija za ljudska prava iz više od trideset zemalja svijeta.
Civilno društvo širom svijeta predvodi brojne kampanje podizanja svijesti i zagovaranja usmjerene na preživjele. Jedna od takvih inicijativa usmjerena je na izgradnju memorijala posvećenih ženama, muškarcima i djeci koji su preživjeli ratni zločin seksualnog nasilja. Do sada su takve inicijative pokrenute u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u San Franciscu. Koreja je 2011. podigla spomenik ženama koje su bile u ropstvu japanske imperijalističke armije za vrijeme drugog svijetskog rata. Na Kosovu je 2024. godine otvoren Memorijal žrtvama ratnog silovanja, koji ima za cilj borbu protiv stigme, podizanje svijesti i promociju pravde za preživjele. Spomenik Heroinat u Prištini je otkriven 2015. godine i posvećen je ženama koje su silovane tokom rata u Kosovu. Ove aktivnosti nastoje osigurati odgovornost počinilaca, dati prostor glasovima preživjelih i obezbijediti resurse za njihov dugoročni oporavak. Povodom obilježavanja 19. juna, ženske nevladine organizacije u Srbiji, Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Hrvatskoj organizirat će niz aktivnosti. U Beogradu feminističke organizacije obilježavaju 19. jun svake godine otkako je ovaj datum proglašen Međunarodnim danom borbe protiv seksualnog nasilja u sukobima. Ove aktivnosti usmjerene su na podizanje svijesti o seksualnom nasilju u sukobima, odavanje priznanja preživjelima i zagovaranje pravde za žrtve.
Prepreke pravdi
Smanjenje ratnog seksualnog nasilja zahtijeva kombinaciju pravne odgovornosti, podrške usmjerene na preživjele, inicijative za rodnu ravnopravnost, obrazovanje, kulturne promjene i efikasnost institucija. Nijedna pojedinačna intervencija nije dovoljna jer su uzroci ovog problema ukorijenjeni na više nivoa društva, a posebno u mizoginiji i promatranju žene kao manje vrijednog ljudskog bića.
Iz perspektive tranzicijske pravde i postkonfliktnih društava, seksualno nasilje u ratu često opstaje ne samo zbog postojećih nejednakosti, već i zato što ratne traume ostaju nedovoljno priznate i nedovoljno prepoznate. Feminističke autorke, poput Liz Kelly govore o „kontinuumu seksualnog nasilja“, odnosno o nastavku obrazaca nasilja i nakon formalnog završetka sukoba. Nasilje nad ženama predstavlja kontinuiran proces, jer su žene izložene seksualnom nasilju muškaraca kako u miru, tako i u ratu.
Nekažnjivost ratnih zločina doprinosi održavanju kulture nasilja koja se prenosi i u mirnodopska vremena. Iako nijedan mehanizam pravde ne može u potpunosti otkloniti bol koju su pretrpjele žrtve, odgovornost ima važnu simboličku i preventivnu funkciju. Ona šalje poruku da je takvo ponašanje neprihvatljivo i potvrđuje opredijeljenost društava da spriječe njegovo ponavljanje.
Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u oružanim sukobima podsjeća nas da su za suzbijanje ovih zločina potrebni trajna politička volja, odgovornost, podrška preživjelima i angažman svih nas. Samo koordinisanim djelovanjem moguće je osporiti kulturu nekažnjivosti, pružiti podršku preživjelima i graditi društva u kojima seksualno nasilje više neće biti korišteno kao oružje rata, a isto tako ni mira.
Autorka je profesorka na Griffith Law School u Australiji. Stručnjakinja je za međunarodno pravo i tranzicionu pravdu.
Peščanik.net, 19.06.2026.
FEMINIZAM