Nedžad Avdić je imao 17 godina kada je preživeo masovno streljanje preko 800 Bošnjaka koji su u julu 1995. iz Bratunaca odvedeni u školu u Petkovcima, a onda streljani kod obližnje brane. Nedžad Avdić je bio zaštićeni svedok u Hagu, ali je 20 godina odbijao da javno govori o svom iskustvu. Danas živi u Srebrenici.
Nedžad Avdić: Hvala vam što ste došli, vama hvala na interesu za ovu temu i nadam se da će biti od koristi nekome. Ali kažem da je meni teško govoriti, teško je zaista, pogotovo na ovaj dan.
Inače nisam iz Srebrenice, došao sam ovdje sa porodicom – majkom, ocem i tri sestre. Inače smo iz jednog vlaseničkog sela, dvadesetak kilometara iza nas u brdima. Ono je odmah spaljeno na početku rata. Komšinica jedna je udarala na vrata, „bježimo!“, mi smo pobjegli kasnije svi, a u narednim mjesecima ubijene su dvije žene, jedan komšija je nestao, ne znamo još ništa do danas za njega. Neki su ljudi ranjeni… Ali većina je stanovnika uspjela da izbjegne u susjedna sela, ali kasnije su izginuli, neki od granata… Recimo jedan moj rođak od sedam godina, komšinica jedna od rođaka je bez ruke ostala… Pošto su i avioni bombardovali nas – evo, vraćam se sad na priču koja nema veze sa Srebrenicom i sa julom ’95.
I onda dolazimo u proljeće ’93. u Srebrenicu, znači ja nisam iz Srebrenice, dolazimo ovdje… Imao sam 17 godina u julu ’95. Znači, bio je 6. juli rano ujutro kad je krenulo granatiranje, u stvari napad je krenuo s te južne strane gdje je naselje bilo blizu. Mi smo mislili u početku da je to još jedna od provokacija, neko puškaranje, malo granatiranja. Međutim, to je postalo ozbiljnije, već je bilo opasno i u naselju živjeti… meci, granate… i morali smo bježati. U stvari nismo znali kuda bježati. Mi smo… Srebrenica je bilo neko zadnje mjesto i nismo znali kuda i stvarno morali smo da donesemo teške odluke. Otac nije želio… nije imao dilemu, nije htio da ide u bazu UN-a, nije vjerovao UN vojnicima i, onako, nije imao simpatije nikakve prema njima. Smatrao je da su tu oni samo pro forme i da će nas izručiti srpskoj vojsci…
Znači, pobjegli smo u sela – regija Sućeska se zove – to je u brdima, otprilike dvadesetak kilometara odavde. Po šumi, po selima, tuda smo lutali, izbjeglica puno, ne znamo kuda da idemo. I onda… Svi zajedno, svi zajedno smo bili – amidža sa svojom suprugom, malom bebom, majka, sestre, svi zajedno, u to vrijeme smo bili svi zajedno. Danas to zovemo ’kolona muškaraca i dječaka’, tad su bili drugi termini… u stvari haos je vladao, nismo znali šta da radimo. Otac i amidža su odlučili da idu u Šušnjare i Jagliće, u stvari ti toponimi su u našoj memoriji, svako ko je preživio Srebrenicu zna da su to sela dva odakle je krenula ta kolona. Majka i sestre su odmah odlučile da idu u Potočare, bile su male sestre, pogotovo ove dvije mlađe nisu mogle da idu… Bila je dilema, za mene je bila dilema u stvari šta činiti. Otac nije htio ništa da kaže, morao sam ja odlučiti sam za sebe. I ja sam rekao da idem i ja s njim i nisam se pokajao, bez obzira na sve ovo što sam doživio, nisam… Svejedno, bio bih vjerovatno i ovdje odvojen, jer su svi oni moji rođaci koji su otišli, neki su od njih otišli – koji su živeli s nama u kampu – otišli s majkom i sa sestrama… čak jedan od njih je… on je odvojen isto, ubijen, završio je u Pilici. Ostali isto, drugi rođaci koji su odlučili da dođu ovdje…
Ali da se vratim na taj period, znači, priključujemo se tim ljudima, dolazimo tamo u ta sela, ali ja sam odmah izgubio oca tamo. Ne mislim da je ubijen, nego izgubio sam ga u toj masi uslijed granatiranja… Tamo je bilo i konja koji su ranjenike donijeli, i još nekih životinja, stampedo nastaje, ja krijući se, što da se sakrijem da ne budem pogođen od granata, od straha od životinja, da me ne pogaze… i gubim oca, ostajem sam odjednom, nema amidže, nema oca, nikoga… niko ne želi sa mnom, da me povede sa sobom, „ne možeš ti, ti si mali, ostani ti na kraju“. Tako da sam ja ostao pri kraju te kolone.
Nakon dva dana i dvije noći kolona je presečena i čuli smo dozivanje srpskih vojnika, pošto oni u početku nisu pogađali tako precizno zato što vjerovatno nisu znali kuda se kolona kreće. Šuma je bila. Ali onda sve precizniji pogoci, ranjenika ima, nosimo mi ranjenike, nosimo ih i vidim, jauču ljudi tako… Samo sam sebi govorio da ne ostanem kao nešto maloprije što je jedan ostao, pa mu niko ne želi da pomogne. Međutim, sve će me to pogoditi u narednim danima, ta patnja i to, sve će me to pogoditi. Stići će me sve i… Čujem dozivanje vojnika sa brda, „balije, gdje bježite, gdje ćete, stići ćemo mi vas“, razne stvari govore…
[Insert] Ajte momci, iziđite, dignite ruke uvis samo, ajde! – Oooo, Nermine! Ajde dolamo slobodno ja sam kod Srba! – Tako kaži, kod Srba.Nedžad Avdić: Govore da ćemo biti tretirani u skladu sa svim ženevskim konvencijama, ja se sjećam tih riječi, da izađemo, da se predamo, da neće nas ubiti… I onda kolona kreće, išla je neko vrijeme, i dolazimo na asfaltni put… i oni su se u početku ponašali korektno, nisu zlostavljali nikog. Dok nisu izvukli sve one, ili skoro sve…
Ja sam imao fotografije svoje porodice i jedan komad hljeba u jednoj staroj torbi. Majka mi stavila komad, pa sam pojeo prije nego što sam i krenuo. I fotografije ostaju tamo, biće nam vraćene, odlažu ljudi torbe… onda oni traže marke njemačke, pitaju za ostale vrijednosti ako ima nešto… Onda nailazi kolona autobusa i kamiona iz Potočara – vidje se po odjeći, žene i djeca da su iz Potočara, i prepoznajem čak ja neke. I nisu mogli da prođu od nas i onda nam naređuju da idemo do livade u Sandićima – oni govore da trčimo, ne znamo gdje idemo u stvari, ja govorim sad do livade, da trčimo noseći ranjenike, neki da dižu tri prsta da pokazuju ženama i djeci. Vidim, prepoznaju jedni druge, plaču žene, djeca… prepoznali nekog svog. I na livadu smo smješteni, jedan od njih se obraća, ima maramu na glavi, prvo ono što je rekao, on je rekao ’mi smo iz Srbije’. Ja ne znam, mislim, što je trebao, on je rekao, ne znam da li su bili, možda jesu, možda nisu… I onda je počeo da govori, „vidite ove svoje ranjene drugove, vidite ove svoje, ima li ko da im pomogne… Da ste ranije izašli, oni ne bi bili ranjeni…“ Govorio je i puno drugih stvari, sad pričam skraćeno samo. I onda je rekao šta će se nama desiti u narednim danima, u stvari da se neće ništa desiti, da se ne bojimo, i onda je rekao, bićemo smješteni u hangaru u Bratuncu u narednim danima, bićemo s našim porodicama, nećemo imati večeru… Ko je mislio o večeri, ljudi mrtvi okolo na asfaltu, ranjeni tu ispred… I onda naređuju nam da uzvikujemo „živeo kralj, živjela Srbija, živeo kralj, živjela Srbija“, onako zajedno.
Ja sam bio utovaren na zadnji kamion. Tukli su nas, tjerali da se popnemo, ja nisam mogao da se popnem tamo, udarali… Ja bih taman se uhvatio tamo… bila je otvorena samo cerada, zadnji njen dio otvoren, i ja bih taman se uhvatio za stranicu, neko drugi se uhvati za mene, onda me pogaze i tako… I neko mi je pomogao, na kraju sam ušao, govore „da se ne bi usudio ko da iskoči… bićete praćeni, policija ide prati vas“… I stvarno jest. Vozi kamion i u Bratunac dolazimo, noćili smo na kamionu, ja nisam ništa osjećao u tijelu, u nogama, jer smo bili kao sardine natrpani, samo smo cijelu noć čuli udarce o stranice kamiona, psuju balijsku majku, ubiće nas… jer smo mi tražili vode. Prijetili su… i tako, znači, provodimo noć i kolona okreće se i kreće odakle smo došli, znači u pravcu Zvornika, Konjević polja i Zvornika, ali ide skroz sporo. Govore ljudi, „aaa, UN, UN“, vidjeli su vozilo UN-a, znači, kaže, sigurno su oni primjetili nas, sigurno će nam pomoći, spasit će nas… A znamo da je vojska srpska u stvari i uzela, iskoristila opremu, ukrala… nije ukrala, otjela u stvari, na prijevaru zarobljavajući ljude… I ljudi su se nadali. Ali kolona je išla tako sporo i ja sam gledao znači u te balkone, znači ljudi su po balkonima, neko bez majice, muški piju kafu, žene gledaju – znači baš ono, gledaju ljudi.
Kolona ide sporo, staje na izlazu iz Bratunca, i u jednom trenutku ja sam samo pokušao da vidim šta je iza i tamo je bio autobus pun ljudi, ono, prljavi, vidi se da su iz Srebrenice izbjeglice, da su ljudi… Vozač je samo uzeo pušku koju je imao pored sebe naslonjenu uz šoferšajbnu, uzeo i uperio mene da sjednem, i ja sam, ono, sjeo, ubrzo nakon toga zatvaraju ceradu, govore da je radi naše sigurnosti… mi ne možemo da dišemo, juli je, napolju je užasno, na kamionu ne možemo… ostajemo bez kiseonika… Jedna rupica na ceradi je bila i ja sam disao i provirujem… vidim, djeca se voze na biciklima… To je nešto što… čega ću se uvijek sjećati, što neću zaboraviti. Rat je bio svuda, naravno, ali… koliko-toliko su imali normalniji život, za razliku od nas koji smo bili ovdje baš u mraku cijelo vrijeme i bez ičega… Takve scene ne mogu da zaboravim. Mislim, ja sam bio sa svojim drugovima, voze nas negdje, kasnije ću vidjeti u stvari gdje…
Kolona nastavlja kroz Zvornik, ja provirim, poznajem, kroz Zvornik, niz Drinu, ljudi neki plivaju, kupaju se, neko ne reaguje, neko reaguje, neko psuje, neko baci kamen… i ljudi govore „gdje li nas voze“, pitaju se, „vjerovatno voze nas, kao što su obećali, s našim porodicama prema Tuzli“, drugi govore, „možda voze nas u Bijeljinu, u Batković, u Batkoviću je bio s početka rata uspostavljen… te dvije lokacije, niko nije razmišljao o ubistvima. Odjednom nisam mogao više da pratim, ne ide putem za Tuzlu, ne ide za Bijeljinu, nekim trećim putem… nisam više pratio, nisam mogao da dišem i samo jednom, kad sam provirio, vidim prazna dva autobusa. Vidim igralište betonsko, vidim neku zgradu… I oni dolaze, otvaraju, i onda kreću zlostavljanja, užasna zlostavljanja, prebijanja ljudi… Toliko su neki prebijani da nisu mogli da uđu u unutrašnjost zgrade – u stvari to ću, kasnije ću vidit da je škola – puzali su… Mene nisu tukli.
Ulazimo, odmah čekaju drugi tamo, pitaju, „čija je ovo zemlja“, odgovara čovjek, „ma ovo je srpska zemlja, bila oduvijek i bit će, balije ajmo za mnom ponavljajte“, i onda mi „ovo je srpska zemlja, bila oduvijek i bit će“, onako horski. I za Srebrenicu isto, „Srebrenica je bila oduvijek srpska i bit će“, i onda mi moramo da ponavljamo…
Ja sam bio na spratu, zadnja ili predzadnja učionica. Nisu puno čekali da počnu izvoditi iz onih učionica. Odmah su se čula naređenja, pet, četiri, tri, tako… Jauci, krici, pucanje… Cijelo vrijeme sam to slušao, znači, cijelo vrijeme sam slušao dok nije došao red na mene. Nisu pitali za imena, nas nisu pitali za imena. Često govore, pa ovdje su odvajali u Potočarima želeći da… neko objašnjenje je bilo, da provjere potencijalne ratne zločince ili one koji su činili zločine nad Srbima… ali nas nisu nikoga ime upitali. I u jednom trenutku, neko je pokušao da otvori prozor, ne možemo da dišemo opet, ne možemo da dišemo, natrpali su punu učionicu, puno više nego na kamion. I počinju da pucaju kroz prozor, stakla porazbijana, popucala, sve pada po nama, i ja sam ovako se skupio i gledam samo kako one rupe po plafonu i po zidu, oni vjerovatno u stvari sa zemlje prema prvom spratu pucaju kroz… I vidim moj komšija ranjen, pogodio ga metak u vrat. On jauče, krvari… da mu pomognem, ali ne može, niko mu ne može pomoći… haos nastaje. Onda… i ljudi počinju da govore, pa, možda treba početi da iskačemo kroz prozor, da idemo svi na vrata, pa neko bi možda mogao preživjeti, inače neće niko preživjeti. Ubijaju. Sve će nas ubiti. Međutim, to je jedan fenomen… ima na nekim drugim mjestima gdje je nekoliko njih pružilo otpor ili… ali to niko, u stvari, niko nije bio spreman da umre, za koju minutu, za sat biće ubijen, ali niko nije mogao da se suoči s tim i govorili su, „ma ne ubijaju, ne ubijaju“…
I dolazi onda vojnik jedan, ulazi i govori, „Crveni krst dolazi da vas registruje za razmjenu, trebate, pripremite se ubrzo“. I ljudi onda govore, „pa vidite da ne ubijaju, vidite da dolazi Crveni krst da registruje“… Pa ja sam isto mislio, pošto je u mene bila majica prljava, ja sam bio samo u nekim poderanim čarapama, bio sam mokar od nečeg, ne znam od čega smo bili mokri, da li od urina, da li… neko mi daje čistu majicu, ja oblačim, izlazim ubrzo jer… sramota me da izađem onako, Crveni krst neki dolazi. I pitam svog amidžu da izađemo zajedno, on neće. On odbija, ostaje, i ja izlazim tamo na hodnik. Nema Crvenog krsta, vojnici samo, i kaže jedan da skinemo odjeću do pojasa i da izujemo obuću. Ja pitam za čarape, kaže i čarape. I tako, skidamo se, i drugi ima povjeze već pripremljene, ima ograda jedna duž hodnika, vidi se dolje hodnik prizemlje, već je spremno i on uzima i veže nam ruke na leđima i ja sam u tom trenutku shvatio da je to kraj. Nisam želio ništa više da gledam, samo sam išao ovako oborene glave, ali tamo po hodniku silazeći, krv, fleke, dijelovi… ostaci tijela…
Izlazimo u mrak, mrak je napolju sad, izlazimo i, ono, oborene glave ali vidim mrtve, gomilu mrtvih ispred. I ja čekam, ne gledam puno, znači, čekam samo da pucaju. Jer su pucali do tad. I ja čekam, međutim, oni ne ubijaju tu, idemo uza stepenice svezani i kamion je postavljen na igralištu odmah kod stepenica… i postavljena je jedna daska, u mraku daska, i penjemo se uz tu dasku, i govore da sjednemo. Ne možemo da sjednemo, jedan smo do drugog svezani, i onda oni… počinje pucnjava… i ljudi su jaukali na kamionu i nekako sam ostao na koljenima, prislonjen, pritješnjen uz stranicu… Kamion kreće, znači, brzo, prvo asfalt, kasnije makadam, rupe, trese se i dolazi na tu lokaciju, ne znamo gdje… puca napolju, puca, mi kako dolazimo čuje se. Mi smo svezani, a moj nastavnik iz Srebrenice je bio iza mene.
Otvaraju kamion, naređuju da izađe po pet ljudi, ljudi izlaze i čuju se rafali. Blizu je sve, osjeti se kao da pada kiša po kamionu… Kriju se ljudi, ne žele više da izlaze, zavlače se jedan iza drugog… U jednom trenutku jedan čovjek se odvezao – i njega sam poznavao iz Srebrenice, kažem, ne znam kako sam ga vidio u mraku, zaista ne mogu da se sjetim – odvezao se i pita, „hoćeš li i tebe da odvežem?“ I on drži ruke, simulira da je i dalje svezan. Ja kažem „ne želim, neću, svakako ću biti ubijen“. I on skače, tri vojnika stoje, vidi se silueta tri vojnika, i on gura njih ali oni ga ubijaju odmah tu, pucaju… nije ni mogao pobjeći u stvari, to je jedan veliki plato, nije mogao pobjeći. I nije preživeo, tu je ubijen. I onda neće ljudi više da silaze. U jednom trenutku, u stvari cijelo vrijeme govorili su, „dajte nam vode, pa nas onda ubijte, dajte nam vode“. Vojnici nisu puno govorili ništa, i u jednom trenutku jedan čovek s kamiona počinje da viče: „Kako te nije sramota? Kako te nije sramota, ja sam tebe i tvoju majku Stanu čuvao, a ti ubijaš ovako nevine ljude.“ On ne viče normalno, on histeriše. Vojnici ništa ne odgovaraju, oni samo govore, „izlazite, nemoj da mi biramo“, jedan govori. Nije više bilo prostora, ja iskačem i ne želim ništa i dalje da gledam. Osjetim kamenje kako sam skočio da me bode po nogama. Govore da nađemo mjesto… sve se brzo dešava, tako, ja samo pratim one ljude iza sebe.
Samo da mi je bilo da dobijem kap vode, bilo mi je žao da umrem žedan, jer sam danima bio bez vode. I u tim trenucima pomišljam da moja majka neće nikad saznati gdje sam završio. Mislim, to se tako brzo dešavalo… i, kako sam prilazio tamo, vidim mrtve ljude. Mrak je, tako da… Ne sjećam se kad su me meci pogodili, u stomak i ruku, samo znam da sam ležao i drhtao. Ono, drhtim, smrdi mi barut, oni pucaju, jer pucaju iz blizine, i meci čuju se, udaraju u kamenje, zvižde puno, ja samo, ono, trzam se. I ne pogađa me više nijedan, ali tamo ljudi i dalje padaju, oni ubijaju druge ljude. I kasnije, kad su postavljali sledeći red, pogođen sam u stopalo. Toga se sjećam i u tim trenucima samo sam želio da umrem. Nisam mogao više da izdržim. Oni završavaju s tim, ali… puno ranjenih ljudi ima…. i u jednom trenutku jedan od njih govori, spominje „Jovo“, ja sam zapamtio to „Jovo“ – da pregleda ko ima živ, u stvari ko ima toplo tijelo da mu još po jedan metak u glavu. I on kaže „ma jebeš im mater, mrtvi su, već su mrtvi“. I kasnije čizma staje ispred mojih očiju, ja mislio on došao mene da ubije, jer ja sam se tresao. Nisam bio glasan, ne sjećam se da sam bio glasan. Ali onaj pored mene je bio toliko glasan i on je ubio onog pored mene. I tad su dijelovi kamenja, municije, rasprskavajuće nešto, pogodili me u rame i u potiljak ovdje.
I manje i manje glasova, sve manje i manje, i najednom ne čuje se više niko. Samo vojnici se čuju, komentarišu, „mijenjaće vaša vlada vas i mrtve, mijenjaće vas Silajdžić i mrtve, pogledaj ovog zeca kupusara koliki je…“ Ja razmišljam da zovem da me ubije, ali ne smijem, ne usuđujem se. I govorim sebi, pa brzo ću umrijeti, jer krvarim, brzo ću umrijeti, i onako ležim. I pale kamion, odlaze, nikada nisam pomislio da se mogu pomjeriti. Pokušavam da se okrenem, žulja me kamenje, u stvari da umrem možda je lakše. Okrećem se i u stvari vidim neko se pomjera. U stvari to je bio taj drugi preživjeli. Počinjem njega dozivati, on mene, nekako sam se uspio dovaljati do njegovih usta i on je meni svukao – jer mi vojnik onaj nije dobro stegao povez – i on je svukao meni zubima, i onda ja počinjem njemu. Ja sam nekako pao tamo ovako i počinjem njemu zubima. I on ustaje, ide onako preko onih mrtvih, ko hoće da padne, ono, nekako prelazi jer je svezan, ne može preko tijela… ali ja ne mogu, ja onda pužem, i užasne su to scene, još topla tijela i…
Uspijemo se obaliti niz kamenje i u žbunje. Bio je jedan betonski kanal koji u stvari, sutradan ćemo vidjeti, vodi u stvari tu vodu, crveni mulj – kad se boksit u glinici prepira tad nije bilo, bila je voda zelena, nije crvena – ali krijemo se tu i onda… Tu po šumi krijemo se, u stvari ja pužem, on ide, pravi mi nekako kroz onu ostrugu put… A prije toga vidimo, stražar s puškom hoda po tom platou, mi ne vidimo još tu vodu. Kasnije vidimo tovari, skuplja utovarivač tijela…
U početku sam i često mislio da je neko preživio, kasnije dolazeći, pa na spisku vidim u stvari da nije. Moj otac nije preživio. On je ubijen, pronađen u masovnoj grobnici. Moj amidža, koji je bio sa mnom u školi, on je ubijen, pronađen u više sekundarnih masovnih grobnica, dvadesetak kilometara od mjesta zločina. Jer znamo kako se zločin skrivao. Moja dvojica daidža, to su od majke braća, oni su isto ubijeni na različitim lokacijama pronađeni u drugim masovnim grobnicama. Od tetke muž, njeni sinovi, od daidže sin, rođaci koji su otišli ovdje, kao što sam rekao iz kampa, oni su odvojeni i ubijeni. I reći ću vam, to ću kasnije naći u izvještajima, spominjao sam i u svojoj knjizi – znači, 29. jula, u stvari gledajući, dvojica mojih profesora u jednoj grupi, ona koja je vraćena iz Srbije, su tu uhapšeni, u Ljuboviji. Dvojica mojih profesora, znači 29. juli, to je puno dana poslije masovnih egzekucija, znači oni su se skrivali negdje, pokušali naći spas tamo i kako, gdje su završili…
Tako da je bilo potpuno nevažno da li pokušati priključiti se koloni, da li pokušati naći spas u bazi, da li pokušati naći spas u Srbiji, bilo je potpuno svejedno. Svi oni koji su im pali u ruke ubijeni su. I kao što sam rekao na početku, ni za imena nas čak nisu pitali. Ali, evo, reći ću za moju tetku, znači, ona je umrla a nije pronašla muža još. U stvari jedina želja joj je bila to. Ali mi često govorimo o muškarcima i dječacima, i u stvari oni i jesu u najvećem broju ubijeni, ali isto moram da vam kažem da su ubijeni i oni koji su ostali u svojim kućama. U mom naselju izbjegličkom, znači, u susjednoj kući – ili kućici, mi smo ih zvali kućice, jer su bile kućice – jedna žena sa sinom ostala je tamo, bio joj je sin bolestan, nije željela da ode, ona je ubijena i ona je ukopana sa sinom, žena i sin. A ovaj broj 8.372 piše tamo da nije konačan. Poznajem jednu… poznavao sam jednu ženu koja je ostala u školi i ubijena je. Bila je izbjeglica. Nje nema uopšte na spisku ovamo. Nije je niko ni prijavio, nije imala srodnika, u stvari sin joj je ubijen na početku rata u Vlasenici. Tako da…
Nisam bio planirao da govorim danas o ovome, ali i sve više izbjegavam da govorim o ovome, jer smatram da ima dovoljno intervjua datih o mom iskustvu. Nadam se da će oni biti iskorišteni s vaše strane na najbolji način, da oni koji žele da saznaju, da mogu saznati iz prve ruke. I ja se nadam i samo je zbog toga ovo moje… Hvala vam.
[Čitanje imena ubijenih]Peščanik.net, 11.07.2026.
SREBRENICA