Postoji značajna sličnost između izraelskog pokušaja atentata na visokog zvaničnika Hamasa u Amanu 1997. i pokušaja likvidacije rukovodstva Hamasa u Kataru početkom prošle nedelje. Osim činjenice da su oba neuspela, prvi zasigurno a drugi verovatno, sličnost se zasniva pre svega na akterima ove predstave. Meta atentata 1997. bio je Haled Mašal, tadašnji šef političkog biroa Hamasa. On je i ovog puta bio na nišanu, mada nije bio glavna meta, jer više nije na tom položaju. Izrael je u odnosu na Hamas stabilniji, pa je premijer koji se odlučio na atentat pre skoro 30 godina, Binjamin Netanjahu, isti premijer koji je i sada doneo odluku da se izvrši atentat na Hamasov vrh.
Sličnosti se mogu pronaći i u okolnostima napada. Te 1997. godine, mirovni sporazum sa Jordanom bio je star tek tri godine, ali su bliski odnosi između Izraela i Hašemitskog kraljevstva već postojali, što je izraelski bezbednosni establišment smatrao strateškim resursom. Ipak, odlučeno je da se dejstvuje baš u jordanskoj prestonici Amanu i da se naruši suverenitet zemlje uprkos riziku od remećenja osetljivih odnosa.
Katar nema mirovni sporazum sa Izraelom, ali ga politički i bezbednosni vrh Izraela ne svrstava u kategoriju „neprijateljskih država“. Bio je prva zalivska država koja je otvorila kancelariju za poslove sa Izraelom već 1996. Mosadovi ljudi neskriveno i slobodno dolaze u Katar, hiljade Izraelaca su ga posetili tokom Mundijala 2022. Na zahtev Izraela, Katar je prebacivao novčanu pomoć Hamasu u Gazi, a sam Netanjahu je, koliko se sećamo, nedavno izjavio da ne postoji ništa loše što njegovi bliski saradnici rade za Katar jer ta država nije neprijatelj.
Pod pretpostavkom da je vraćanje otetih i izraelski, a ne samo katarski interes, Katar je i tu imao ulogu. Na konferenciji za medije u Dohi u januaru ove godine, katarski predsednik vlade je objavio poslednji sporazum o prekidu vatre, što je dovelo do oslobađanja 33 živih talaca. Drugim rečima i te 1997. i sada, Netanjahu je odlučio da dejstvuje protiv države sa kojom, barem naizgled, Izrael ima jak interes da očuva dobre veze.
Još jedna dodirna tačka se tiče upravo pregovora sa Izraelom. Bivši šef Mosada Efraim Halevi je ispričao da je nekoliko dana pre pokušaja atentata, Mašal preko jordanskog kralja izneo Hamasov predlog o prekidu vatre na 30 godina. Prema Haleviju, predlog nije stigao do Netanjahua zbog odluke da se izvrši atentat na Mašala ali je Mosad, koji je bio odgovoran za neuspeli atentat, bio upoznat s njim. Bes kralja Huseina, kako je rekao, proizlazio je ne samo iz povrede suvereniteta njegove zemlje, već i iz ubeđenja da je atentat izveden kako bi se osujetio Hamasov predlog.
U ovom drugom slučaju nije reč o tajnim porukama. Vrh Hamasa se sastao u Dohi upravo kako bi razgovarao o poslednjem predlogu predsednika Donalda Trampa koji je obuhvatao momentalno oslobađanje otetih u zamenu za trenutno zaustavljanje izraelskih operacija u Gazi i početak pregovora između Izraela i Hamasa, pod američkim pokroviteljstvom, o završetku rata. Tačno mesto sastanka je možda bilo tajna, ali samo njegovo postojanje nije. Sve je bilo javno, u koordinaciji i sa Izraelom. Izraelski predstavnici su odlazili u Dohu na desetine puta od 7. oktobra baš u tu svrhu: da pregovaraju sa Hamasom o vraćanju otetih.
Ako je postojala sumnja da je pokušaj likvidacije Mašala 1997. izvršen kako bi se sprečio prekid vatre, ovog puta je moralo biti apsolutno jasno onom ko je doneo odluku o napadu na Katar da će to dovesti do momentalnog prekida pregovora o oslobađanju otetih, ne samo jer je pregovarački tim Hamasa trebalo da bude ubijen. Stoga možemo pretpostaviti da je to upravo bio cilj: da se konačno pokopaju pregovori kako bi se uklonila svaka prepreka za Netanjahuov i Kacov plan okupacije grada Gaze, proterivanje stanovništva i uništenje kao priprema za veliko etničko čišćenje Pojasa. Ako je to bio pristup, a ima dovoljno indicija da jeste (na primer, to što su se Mosad, načelnik generalštaba i komesar za ratne zarobljenike i nestale osobe Nican Alon usprotivili napadu), čelnici Hamasa i oteti su viđeni kao kolateralna šteta bombardovanja u Dohi.
Ali postoji i jedna velika razlika između pokušaja atentata na Mašala 1997. i ovog prošle nedelje, koji govori o promeni kroz koju su prošli Netanjahu i Izrael tokom ovih 30 godina. Atentat iz 1997. je pripremljen tako da Izrael ne samo da nije morao da preuzme odgovornost za njega već da i ne liči na atentat: trebalo je da mu agenti Mosada sipaju otrov u uho koji bi ga ubio, a da se ne otkrije da je uopšte otrovan. Niko nije morao da zna da postoji veza između Mašalove smrti i Izraela.
Bombardovanje u Kataru je poslalo suprotnu poruku. Napad je izveden popodne, u srcu katarske prestonice, a samo nekoliko minuta posle akcije vojska je izdala zvanično saopštenje u kojem je navela da je „ciljano“ napala najviše rukovodstvo Hamasa. Netanjahu je saopštio da „Izrael preuzima punu odgovornost za napad“. Može se reći da je publicitet bio jedan od glavnih ciljeva napada. Bombardovanje Katara, jednog od glavnih saveznika Sjedinjenih Država na Bliskom istoku i onog koji je barem delimično služio interesima Izraela, imalo je za cilj da pokaže da na „novom Bliskom istoku“ koji Netanjahu pokušava da uspostavi posle 7. oktobra, niko nije pošteđen. Samo Izrael odlučuje o tome kome će i kada nauditi.
Može se s pravom reći da je „novi Bliski istok“ bivšeg premijera Šimona Peresa imao za cilj da održi izraelsku supremaciju na Bliskom istoku. S tim što se, prema Peresovom mišljenju, na novom Bliskom istoku „resursi neće koristiti za trku u naoružanju, već za razvoj zasnovan na ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj saradnji“, kako je navedeno u osnovnim smernicama njegove vlade iz 1995. godine. Kod Netanjahua nigde nema fusnote o saradnji, nema zajedničkog razvoja, a novi poredak je potpuno zasnovan na izraelskom naoružavanju. To je logika koja povezuje nastavak izraelskog bombardovanja Libana i posle sporazuma o prekidu vatre sa Hezbolahom, okupaciju teritorija i bombardovanje Sirije nakon pada Asadovog režima, rat protiv Irana i napad na Jemen. Za razliku od Irana, Sirije, Libana ili Jemena, američka administracija nikad nije smatrala da je Katar deo „osovine zla“. Napad na Dohu trebalo je da pokaže zemljama Bliskog istoka da ih ni američko pokroviteljstvo ne može sačuvati od Izraela.
Ova poruka nije namenjena samo bliskoistočnim režimima ili Hamasu (kojem nisu bili potrebni novi dokazi da Izrael nema nikakvih granica u ratovanju). Ona je možda namenjena najviše izraelskoj javnosti. Netanjahu zaostaje u anketama već tri godine, dok praktično sva istraživanja javnog mnenja pokazuju da većina podržava sporazum o oslobađanju otetih i okončanju rata jer smatra da Netanjahu produžava rat zbog svojih političkih potreba.
Ali Netanjahu poznaje izraelsku javnost. Kada je reč o napadu na Hamas ili bilo kakvom napadu na palestinski grad, selo ili organizaciju, on zna da će javnost biti uz njega. I u pravu je. Od Jaira Lapida preko Benija Ganca, opozicija je učinila sve što je mogla da izrazi podršku napadu (pre nego što je obelodanjeno da nije uspeo). Prema anketama lista Maariv, 75 posto Izraelaca je podržalo napad na Katar iako u istoj anketi 38 posto veruje da bi napad sabotirao oslobađanje otetih, u poređenju sa 37 posto koji su mislili da bi to pomoglo postizanju dogovora. Drugim rečima, Izraelci podržavaju bombardovanje Katara čak i ako misle da će to naneti štetu otetima. Udri po Hamasu i spasi Izrael.
Uprkos nedostatku poverenja u Netanjahua, jevrejska javnost u Izraelu, ne samo desničarska strana na političkoj mapi, prihvata narativ o „novom Bliskom istoku“ u kom je Izrael jedini arbitar, policajac i izvršitelj. Nakon osećaja bespomoćnosti i nezaštićenosti 7. oktobra, većina Izraelaca prihvata narativ sile. To je ono što i vojska i mediji govore: Izrael se podigao iz ruševina 7. oktobra i danas je jači nego ikad. S obzirom da „nema nevinih u Gazi“ a u stvari ni u Libanu, Siriji, Iranu ili Kataru, svaki napad je opravdan.
Napad na Katar trebalo je da poruči izraelskoj javnosti da je upotreba sile jedini način na Bliskom istoku. Pošto je upotreba gole sile, sa prezirom prema političkom rešenju, postala Netanjahuovo drugo ime, takva poruka bi trebalo da ojača Netanjahua neposredno pre okupacije grada Gaze, što i dalje izaziva protivljenje među porodicama otetih i među stotinama hiljada demonstranata na telavivskom Trgu otetih i drugim mestima okupljanja u Izraelu.
Izrael nikada nije patio od preterane skromnosti ali, u poređenju sa neuspelim atentatom na Mašala 1997. godine, napad na Katar pokazuje koliko je Netanjahu uveren da za njega ne postoje granice. Dok se 1997. još uvek savetovao sa bezbednosnim establišmentom – vojskom, Mosadom – danas Netanjahu odaje utisak da je iznad svih tih sitnica. O Becalelu Smotriču se s pravom govori da se upravlja prema mesijanskom planu, ali ni Netanjahu nije manje mesijanac. Čini se da veruje da otelotvoruje jevrejsku istoriju i da ga nikakav oprez načelnika generalštaba Ejala Zamira ili šefa Mosada Dadija Barnee neće zaustaviti na putu da promeni Bliski istok.
Kralj Husein je 1997. vrlo brzo spustio Netanjahua na zemlju pretnjom da će pogubiti dvojicu Mosadovih agenata koji su uhvaćeni u pokušaju atentata na Mašala i da će provaliti u izraelsku ambasadu u Amanu kako bi uhapsio ostale agente Mosada koji su se tamo sklonili. Pristao je da se povuče tek nakon što je Izrael obezbedio protivotrov koji je spasao Mašalov život i oslobodio vođu Hamasa šeika Ahmeda Jasina i druge zatvorenike.
Ovog puta je oholost veća, a takav će biti i povratak u stvarnost. Napad na Katar je ostalim državama Bliskog istoka razjasnio da Izrael hoće da bude jedini vladar u regionu, ali je zaključak koji su one izvukle drugačiji od onog kojem se Netanjahu nadao. Umesto da se pomire sa izraelskim diktatom, čini se da većina država na Bliskom istoku shvata da je Izrael egzistencijalna pretnja za njih i da će ih, ako se ne organizuju i ne pokušaju da deluju zajedno, pre ili kasnije napasti. Takođe im je jasno da ih u ključnom trenutku američko pokroviteljstvo neće zaštititi. Time je moguće objasniti zbližavanje zakletih suparnika kao što su Katar i Ujedinjeni Emirati, ili između Egipta i Irana, kao i razgovore koje Egipat vodi o „arapskom odbrambenom savezu“ ili spuštanju nivoa odnosa sa Izraelom u zemljama regiona koje su sa Izraelom već potpisale mirovne sporazume.
Implikacije će biti dugotrajne. Napad na Katar je napad na svaku zemlju u Zalivu, čiji su režimi uglavnom izgrađeni na ulaganju stotina milijardi dolara na Zapadu u zamenu za neku vrstu imuniteta, bezbedan prostor koji ih čini Švajcarskom Bliskog istoka. Snagu ovih zemalja smo mogli videti već na izrečenoj osudi napada u Savetu bezbednosti UN, koja je usvojena uz američku saglasnost. Ako Tramp bude ubeđen da se ove zemlje mogu povući iz američke sfere uticaja u korist Kine, na primer, mogao bi da izabere njih pre nego Netanjahua koji „nešto sabotira svaki put kada dođe do napretka u pregovorima“, kako su ga citirali na portalu Politico.
Cena koju je Netanjahu platio 1997. bila mu je podnošljiva: oslobađanje šeika Jasina iz zatvora. Ovog puta, cena bi mogla biti znatno veća. Mogla bi doći u pitanje čitava logika rata uništenja i proterivanja iz Gaze, baš kao i logika novog Bliskog istoka pod izraelskom kontrolom. Netanjahu neće lako odustati, ali neće ni Katar, a izgleda ni mnoge države Bliskog istoka. A nije jasno ko je jači i ko ima više resursa u svetu i regionu.
Mekomit, 14.09.2025.
Prevela sa hebrejskog Alma Ferhat
Peščanik.net, 17.09.2025.
IZRAEL / PALESTINA