- Peščanik - https://pescanik.net -

Nasilje nemoćnih

Spanish worker on his way to Germany, Marcelo del Pozo, Reuters

Die Gedanken Sind Frei[1]

Dajem reč da ni od jednog Stiftunga nisam primio pare da bih ovo napisao. Samo mi je dosta zavišću sinhronizovane mržnje prema najuspešnijem, ili najmanje neuspešnom, članu Evropske unije, a to je danas – Nemačka. Ne ubrajam tu one ogavne fotokarikature kancelarke Merkel u nacističkoj uniformi, ni podsećanja šta su dedovi današnjih Nemaca radili tokom Trećeg Rajha, jer to je isto toliko „bljak“ koliko i ono „Danke Deutschland“. Mislim na istaknute javne ličnosti i političare koji zloupotrebljavaju latentnu mržnju s kojom se svi mi stariji još hrvemo i dobrim delom je, svesno ili ne, prenosimo na mlađe generacije. Mislim na stereotip o debelom Švabi koji ždere kobasice, loče krigletine piva i kuje planove kako da porobi sve ostale. Na onaj traktat (genetsko gađenje) o nemačkoj klozetskoj šolji kod Erike Jong. Na neodmerenu nepravdu prema jednoj velikoj naciji, koja je uspela da dostigne vrhunce znanja, umetnosti i razuma, ali i dno mračnog nasilja inspirisanog manijom veličine. Mislim na to da je nezamenjiv noseći stub demokratske i slobodarske Evropske unije današnja Nemačka, zemlja koja je to zaslužila ne samo veličinom BDP (bruto domaći proizvod), nego denacifikacijom i preporodom zasnovanim na najboljim osobinama koje ta nacija ima. Nemačka je sa sobom uradila ono što Italija, Grčka, Srbija – svi koji je napadaju, nikada nisu imali snage da učine – da pogleda sebi u lice i podnese teret svojih gadosti.

Namera mi je da na primeru ekonomije, koja ne trpi strasti, pokažem ko je i šta je Nemačka danas. Dakle, istoriju, sociologiju, antropologiju itd. prepuštam drugima. Aktuelna natezanja kako spasiti zemlje koje su najdublje u krizi polaze, i gotovo da i završavaju, na tezi o nemačkoj sebičnosti. Hor političara i ekonomista izuzetno skladno sve ekonomske grehe pokušava da prekrije moralističkim napadom na onoga ko ima moć i pare, ali ih ne da drugima, što je u osnovi tačno. Nedostaje samo jedna reč: „olako“. Jer sve što Nemačka uslovljava je da se prvo uspostavi striktan mehanizam kontrole nad dužnicima. Poučena je primerom iz prošlosti da je Italija u ključnom trenutku pristupanja evru, a Grčka više godina uzastopno lagala EU, podnoseći, uz stručnu asistenciju američkih banaka, ružičaste bilanse daleko od stvarnog stanja nacionalne ekonomije. Gotovo da su svi znali istinu samo im je išlo u račun da je prećutkuju. Bilo je to doba „kreativnih“ finansija, kada je istina mogla samo da smeta poslovima. Romano Prodi, koji je u to vreme bio predsednik evropske „vlade“ (komisije) svedoči kako je 2003. godine predlagao da se uvede strožiji nadzor nad nacionalnim ekonomskim politikama i ovlasti Eurostat da kontroliše tačnost bilansnih podataka koje dostavljaju članice, i doživeo da bude odbijen čak i od Francuske i Nemačke, sa obrazloženjem da atakuje na suverenitet članica i želi koncentraciju moći u Briselu.

U vreme finansijske smutnje žreci te vere propovedali su da samo još retardirani Treći svet višak vrednosti stvara u proizvodnji. Finansije su oslonac koji omogućuje da se pomeri planeta. Mnogi su poverovali i uleteli u svoju varijantu piramidalnog naduvavanja i trošenja novca. I kao što još od genijalnog varalice Džona Loa (John Law) 1716. biva, na početku svi dobijaju  – organizatori prevare, dakako, najviše, sve dok prenaduvani balon ne eksplodira. Onda se ustanovljava bolna istina. U prevarantskoj igri okončanoj izbijanjem krize 2008. godine učestvovala je i Nemačka, ali dozirano u meri koja joj je omogućavala da se ne zaglibi, a da pritom iskoristi trend. Neoboriv dokaz je što Nemačka nije uništila svoju industriju te i danas (2011.) stvara 28,6 odsto svog BDP u industriji, a da najupropašćenija Grčka u industriji stvara svega 17,9 odsto svog BDP. Dakle Nemačku niko nije mogao da navede na tanak led olakih finansija. Grčka kao najkockarskiji primer danas više nema čak ni sopstveni jogurt ili Metaxu, na kojima je ostvarivala najveće izvozne prihode. Čitava industrija autobusa i trolejbusa sa kojom je zauzimala jedno od vodećih mesta u svetu raspala se u brojne radionice za opravku i tehničke preglede uvoznih, pretežno nemačkih, vozila.

Bilo je jednostavnije i lakše olako dobijenim kreditima kupovati robu u inostranstvu, a epicentar inostranstva, po kvalitetu i solidnosti bila je uvek Nemačka. Da svetsku trgovinu kojim slučajem drže Jehovini svedoci, a ne trgovci, oni o kojima se još od Biblije zna da neće lako u raj, imalo bi smisla prigovarati Nemačkoj što je tada napravila svoj ekonomski bum prodajući skupo rad svojih zaposlenih onima koji su do para dolazili raskalašno se bacajući u naručje banaka. Evo podataka o spoljnotrgovinskom suficitu koji je Nemačka ostvarila u deceniji od 2002. do 2011. godine: u trgovini sa Španijom njena čista zarada iznosi 178,2, sa Italijom 158,1 i sa Grčkom 45,8 milijardi evra. Svi oni poršei, mercedesi, jahte, oprema sa kojima su se razmetali skorojevići u zemljama sklonim propasti dolazili su iz Nemačke u kojoj su ih proizvodili pristojno plaćeni radnici. Nemačka je u pomenutom razdoblju ostvarila ukupan spoljnotrgovinski suficit od 1.302 milijarde evra samo u trgovini sa članicama evrozone. Budući da ne živimo ni u raju, ni u društvu koje je skrojio Robespjer (pa i on je obol poštenja stekao više u literaturi nego u istoriji) to je sasvim legitimno pitanje teoretičarima nemačkog izvornog greha – gde je u tome Nemačka krivica? Na sud bi trebalo izvesti Karamanlisa, Berluskonija, Gonsalesa… to što se o njima ćuti primer je omerte – mafijaške solidarnosti, ili onoga što je u Lenjinovo vreme označeno kao bolećivost prema „pokvarenjacima iz naših redova“. Oni i njihovi prethodnici su krivci, a prebacivanje odgovornosti na druge deo je tehnologije koju odlično znaju – manipulisanje narodom.

Zato kad neko tvrdi da Nemačka razbija Evropsku uniju i evro, ili je pokvaren ili sramotni neznalica. Nemci su racionalni, istina imaju i oni svoje nacionaliste i paranoike, međutim velika većina Nemaca sasvim dobro zna da bi ih gubitak evropskog tržišta vratio u okrilje Honekerove kolektivne sreće. Znaju takođe da bi povratak na marku, bez obzira na njenu slavnu prošlost, kada je cirkulisala u skoro većem broju zemalja nego danas evro, značio ogroman finansijski gubitak za građane, privredu i državnu kasu. Prvo, sve transakcije, uključiv i tako drag i masovan odlazak Nemaca na letovanje u sunčane krajeve, poskupele bi za 2 do 3 odsto koliko iznosi provizija banaka. Dodatni trošak bi bilo osiguranje inostranih poslova od naglog pogoršanja kursa. U vreme ECU taj trošak je iznosio 2,25 odsto od vrednosti izvoza, danas bi sigurno bio znatno veći; uvođenje evra omogućilo je uštedu od 5 odsto u međutrgovinskim operacijama, što bi na obim trgovine sa zemljama evro zone značilo narednih 182 milijarde gubitka, a ne treba zanemariti cenu operacije štampanja i zamene valute, koja takođe dostiže trošak meriv milijardama. Prilikom svih promena valuta dolazilo je do njihovog obezvređenja u startu, sve dok se na tržištima ne uspostavi prava protivvrednost. Teško je kvantifikovati ukupan iznos štete koja bi nastala odustajanjem od evra, međutim, Nemci se ne razbacuju i nemaju svoje iracionalne svetinje zbog kojih bi pristali da gube. Posebno je važno da imaju vrlo ozbiljnu nacionalnu elitu koja ne bi dozvolila da se još jednom nađu u rukama neodgovornih paranormalnih političara. Italijanski bivši premijer Berluskoni počeo je svoju izbornu kapanju za povratak na vlast dvema „kapitalnim idejama“: da Italija krene sa štampanjem evra bez obzira na reakcije drugih te da EU isključi Nemačku iz svojih redova ako ne da novac. Tako nešto u Nemačkoj ne može da pretenduje na političko razumevanje. Pored ostaloga se i zato Nemačka i Italija nalaze na različitim nivoima egzistencije.

Nemačka je ozbiljna, a to znači i socijalno stabilna zemlja sa vrlo malo smisla za šarlatanstvo, improvizacije i lov u mutnom. Nisam uspeo da tačno ustanovim, ali biće da je ona jedna od retkih, ako ne i jedina, evropska zemlja koja u svom federalnom parlamentu nema ni jednu antievropsku ili profašističku partiju. Njeni kritičari imaju toga na pretek. Potrebu Nemačke za Evropom nadam se da sam uspeo da argumentujem, dok je fašizam Nemačka prebolela zahvaljujući podjednakoj zrelosti i levice i desnice koje u fašizmu nisu videle političkog partnera. Ni Konrad Adenauer i Helmut Kol, koliko ni Vili Brant i Helmut Šmit nikada nisu imali ni jednu mrlju koketiranja sa ultradesnicom i antievropejstvom. U tome su imali bezrezervnu podršku intelektualaca od Markuzea do Gintera Grasa. U Austriji, koja je iznedrila Hitlera, i danas u parlamentu 34 od 183 poslanička mesta drže njegovi naslednici. U dužničkim zemljama koje pritiskaju na nemačke pare stanje je slično – od Portugala, Španije, Italije do Grčke u kojoj su antievropejstvo i fašizam u procvatu – ultradesna partija Krisi Avgi (Zlatna zora) osvojila je 21 mesto u Parlamentu – nacionalistički ekstremizam buja.

Neki dan je naš najuticaniji dnevni list vest počeo rečenicom: „Sudbina Evrope zavisi od raspoloženja gospode u crvenim togama u nemačkom Ustavnom sudu…“ To je dakako, intonirano sa podsmehom, gotovo žaljenjem nemačkog političkog vrha koji nema prava da bez kontrole rasipa novac i zadužuje olako svoju zemlju. U pitanju je zemlja u kojoj se zna red. Demokratija je oličena i u kontroli finansijskog ponašanja političkog vrha. Da je toga više ne bi se Evropa našla tu gde je. Pritom gubimo iz vida da je Nemačka najveći participant u svim vrstama fondova za pomoć i kreditiranje dužničkih i nerazvijenih zemalja. U fondu za spas prezaduženih zemalja (EFSF), Nemačka učestvuje sa 190 milijardi evra ili 27,2 odsto. Nominalno najviše. Druga je Francuska sa 142,7 milijardi ili 20,4 odsto. Pritom Francuska poseduje trostruko više grčkih dugova nego Nemačka. Međutim, pušta da odijumom prema Nemcima prebaci obaveze na njena pleća i tako smanji francusko učešće u teretu koji će morati da plate sve članice evrozone. Dakako postoji i druga strana te računice koja govori da će teret spasavanja najzaglibljenijih procentualno više platiti Malta, Slovenija i Estonija nego Nemačka, jer istina je da Malta treba da participira sa samo pola milijarde evra, što je tek 0,1 odsto u ukupnom iznosu, ali je 6,59 odsto njenog BDP dok je nemačkih 190 milijardi samo 4,46 odsto njenog BDP. Da budem ciničan citiraću Dušana Puđu, nekadašnjeg predsednika beogradske Privredne komore: „Kad se močvare isušuju niko žabe ne pita za mišljenje“. Javljajući se kao garant za kredite za spasavanje dužnika Nemačka, kao i ostali garanti preuzima na sebe rizik njihovog budućeg ponašanja i logično je da traži uvid u to kako će se krediti trošiti, odnosno idu li u definitivnu potrošnju da bi se održale klike na vlasti, ili u proizvodnju kako bi se zemlja izvlačila iz krize. Istina je takođe da se veliki deo odobrenih pomoći i kredita prinudno koristi za vraćanje ranijih dugova prezaduženih zemalja, a to znači da se dobrim delom tako pare vraćaju u one zemlje koje su ih dale u vidu kredita ili pomoći. To su pravila finansijske igre koja Nemačka nije krojila i od kojih do sada najviše profitira Britanija.

Kisindžerova dosetka „da je problem u tome što devedeset procenata političara ruši ugled onih ostalih – deset odsto“, mislim da bi na nemačkom primeru morala pretrpeti bar izmene u procentima. Naime, Gerhard Šreder je, možemo mi o njemu misliti šta hoćemo, redak političar našeg vremena koji je ušao u reforme radnih odnosa u Nemačkoj sa punom svešću da je to nešto što se mora uraditi, ali će istovremeno značiti kraj njegove političke karijere. Drugi deo te priče je da su nemački sindikati metalaca (IG Metal) u tom veoma mučnom poslu pokazali visok stepen kooperativnosti, odnosno istu svest da je reformisanje sfere rada neminovno pa su prvi predložili da umesto otpuštanja radnika bude skraćeno radno vreme, a srazmerno tome i plate svima, kako niko ne bi ostao na ulici. Prolazeći kroz iste reforme General Motors je otpustio 40.000 radnika! Tako je Nemačka savladala najtežu prepreku pre svih ostalih. Socijalna prava u Nemačkoj danas veća su nego što Obama i Oland „hrabro“ obećavaju svojim sunarodnicima. Tu je i suština onoga što je italijanski premijer Mario Monti naveo kao ključno objašnjnje predsedniku Obami, kada je upitan šta misli o Nemačkoj. Kako tvrdi, odgovorio je: „Oni još uvek smatraju da je ekonomija i moralno pitanje, a ne samo odnos ponude i tražnje“.

Od Obame do Pola Krugmana mnoštvo uticajnih ličnosti u svetu napada Nemačku zbog njenog nepopustljivog insistiranja na štednji. Teza da stezanje kajša nikada nije pogodovalo ekonomskom bumu, jeste neosporna, međutim, nasuprot tome neodmereno popuštanje kajša, svedoci smo tome, dovodi do padanja pantalona i to ne samo sadašnjoj nego i budućim generacijama. Malo gde sam našao toliko argumentisanja da je amoralno torošiti na teret budućih generacija, kao kod nemačkih političara i ozbiljnih novinara. Kako kaže Tomas Šmit, direktor Die Welt-a: „Živeli smo lepo na plećima budućih generacija, dozvolili smo da sadašnjost potroši budućnost“. Ipak, položaj mlade generacije nigde u Evropi nije tako dobar i stabilan kao u Nemačkoj. Sećam se, kad se kriza već uveliko zahuktala, kako je kancelarka Merkel u jednom intervjuu rekla da ne postoji kriza zbog koje će dozvoliti kresanje sredstava za obrazovanje, nauku i kulturu, jer to bi bio atak na budućnost. Rekla je to u okviru obrazloženja zašto se moraju drastično smanjiti troškovi za vojsku. Pacifisti, intelektualci, liberalne osobe valjalo bi da imaju sluha za takvo opredeljenje.

Postoji nesumnjivo nezadovoljstvo u Nemačkoj odlukama koje se donose u EU i koje joj namiču na vrat sve nove i nove obaveze, ali za razliku od ostalih evropskih zemalja ne bi se moglo reći da u Nemačkoj populistička i antievropska opredeljenja imaju izgleda na uspeh, ne samo zbog nedostatka harizmatičnih lidera, nego zato što je demokratija u Nemačkoj danas realnost, prihvaćena i podržana od strane velike većine građana. Demokratija podrazumeva slobodu mišljenja, dakle i onih koja se nama ne dopadaju. Bojim se da se upravo tim krajnjim mišljenjima odveć manipuliše kako bi se pažnja i odgovornost krivaca za katastrofalno stanje u pojedinim zemljama skrenula na omrazu prema Nemcima. A oni bar isto toliko koliko i mi znaju teškoće i strahote kroz koje prolaze građani zemalja kojima treba pomoći; zato odgovorni političari, a nemački to zaista jesu, ne odbijaju pružanje pomoći već je uslovljavaju čvršćim ekonomskim i političkim povezivanjem u okviru EU i garancijama da se neće ponoviti rasipništvo. Ministar finasija Volfgang Šojble, za kojega Džordž Soros kaže da je poslednji pravi Evropejac, u jednom nedavnom intervjuu kaže: „Finasirajući druge preuzimamo rizik, koji mi izgleda da se može kontrolisati, ali zbog kojega doživljavamo žestoke kritike u Nemačkoj“. Ne zaboravimo da su prvo Irska, zatim Španija i Grčka, odbijale da podnesu zvaničan zahtev za dobijanje pomoći, jer je to značilo da prihvatajući pomoć gube deo svog „nacionalnog suvereniteta“. Prihvatili su kad nije više bilo drugog izlaza. Ne zaboravimo takođe da Ustav EU, onakav kakvoga je napravila komisija Žiskar D’Estena nije prošao iz istih razloga. Danas, kad španski ministar finansija obaveštava parlament da nema ni centa u državnoj kasi, pokušava se novcem ono što nije uspelo dobrom voljom.

Nemačka nije obećana zemlja, dalo bi se i o njoj napisati dosta kritičkog, ali kako novinarska dosetka glasi „teško argumentu ako se ne uklapa u tezu“ – dakle, to nije ugao ovog posmatranja. Recimo, činjenica da je i ona probila mastrihtski nivo zaduženosti od 60 odsto BDP i dogurala do 80 odsto nije za hvalu, no ipak je u poređenju sa drugima ona solidna, stabilna i demokratska zemlja. Atak na nju mora inicirati podozrenje prema onima koji atakuju.

Peščanik.net, 20.07.2012.

———–    

  1. Misli su slobodne je naslov protestne nemačke pesme koja vuče korene još iz 12. veka, a postala je pesma-simbol antifašističkog otpora u Trećem Rajhu.

The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)