Ne daj se Dobrice

Ne daj se Dobrice
ne daj se kritikama naš Dobrice

talozima i nakazama Drugih
jer još ti je mozak topao
poguban raspored i rijetke misli
imao si dublje strijepnje od nada

tvoja strijepnja – divota
a nada ti je u ubožnici
uvjek si bio intelektualno drukčiji
po sviranju u diple,
po naklonima gomili

pratiš nas previše jutara
od Gazimestana do Srebrenice
i ruši se državni helikopter
tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu dedinjsku padinu
u maskirnom si odijelu
i opkoljen kusturicama.

Ne daj se starosti naša,
ne daj se Dobrice.

Dugo je pripremana tvoja odbrana
i onda slučajno uz vruću rakiju
iz tvojih preopširnih rečenica,
loše prikrivena mržnja

tvoj je način pjesnika na Galebu
a obrazi od đona
kalemaru i otporašu naš
pa tvoje uši, UDBA
i tvoja radna soba
plodna kao kašikara
kao ledeno-mračna svjetiljka
nad zelenom i modrom vodom Dunava
humanog preseljenja bez broja kod Tuđman

prokisla proza bez prizora
i dalje šum u smušenoj glavi
lijepi trenuci rata, genocida i rušenja
upotreba zajedničke pljačkaonice
i molim vas, ako netko mrzi…

Ne daj se Dobrice.

Evo te, ustaješ
tek da okreneš ćurak
da li je to nepristojno
u ovom istorijskom času

Milošević, Godine raspleta
tebi je ipak najdraži početak
raspolažeš s još milion važnih
obavještajnih podataka naše starosti
koja nas pred vlastitim očima vara,
a ti krivotvoriš i ne daš se.

Ne daj se Dobrice.

Poderi pozivnicu, otkaži promociju, prevari publiku
odlazeći da se počešeš
tamo gdje te najviše svrbi
guraj kosture u orman
gerontokrato naš iz vremena zmija.

Znam da će još biti mladosti,
ali ne više ovakve
u prosjeku 1389

ti nećeš imati s kim
ostati gedža ako se svi pograđane
i taj će ti gedžovanluk
teško pasti
a bit će ipak
da si ti u pravu
jer sami smo u ovoj krčmi
koju su napustili i ugasili svjetlo

a ponovo počinje ono,
što smo već kusali
devedesetih na balkanskim otocima
slova od olova
mržnja do bolova
udaljeni glasovi koji se miješaju
glas Radovana, Mladića, tvojih likova
i onih kojih stvarno više nema

na brzinu sklepane knjige pred sajam
i nestalo je svjetla
s tom tminom
još malo đubreta u ovom prostoru
i gotovo.

Ne daj se Dobrice.*

*Ako ikad ovo pročita, molim Radeta Šerbedžiju za oproštaj. Nisam mogla da odolim, kao što D.Ć. i njegovi nisu mogli da odole da ne pokvare sve, čak i uspomene.

Peščanik.net, 19.04.2009.