- Peščanik - https://pescanik.net -

Negiranje genocida u Makedonskoj 42

Kosovska Mitrovica, foto: Tijana Mirković

Wikipedia kaže da se na istočnom rubu Srebrenice nalazi jedna planinska kosa koja se stepenasto spušta prema gradu. Na najvišoj terasi nalaze se ruševine srednjevekovne tvrđave koja se u literaturi spominje kao Srebrenik u Srebrenici ili Stari grad. Stari grad Srebrenica (Gornji Srebrenik) je građevina nastala krajem 14. i početkom 15. veka iz vremena despota Stefana Lazarevića i podignut je radi odbrane od najezde turske vojske na ove prostore za potrebe vojske i uprave grada. Istorija tvrdi da su zidine tvrđave bile jake i da su uspevale da odole najezdama.

Wikipedia, takođe, kaže da je opština Stari grad beogradska opština i zauzima površinu od 698 ha, na kojoj živi oko 70.000 stanovnika. Ime Starog grada odražava istorijsko mesto i ulogu starog gradskog središta odakle se Beograd dalje razvijao. Sadašnja opština je nastala i ponela današnji naziv 1957. godine spajanjem opština Stari grad, Skadarlija i dela Terazija. Nažalost, Wikipedia ne beleži istorijske podatke o herojskom otporu koji je pružan na teritoriji ove opštine.

Iako na prvi pogled deluje da Stari grad Srebrenica i Stari grad Beograd osim imena nemaju previše dodirnih tačaka, sticaj nesrećnih okolnosti je 5. februara 2020. godine spojio ova dva imena.

Promocija trotomnog dela Vojislava Šešelja „U Srebrenici nije bilo genocida”

Srpska radikalna stranka (SRS) je 5. februara 2020. godine u svečanoj sali Opštine Stari grad organizovala tribinu na kojoj je trebalo da bude predstavljeno trotomno (naučno?) delo Vojislava Šešelja pod nazivom „U Srebrenici nije bilo genocida”. Kako je navedeno na promotivnom plakatu, u navedenom delu je Vojislav Šešelj dokazao da „u Srebrenici nije bilo genocida i da pokušaji višestrukog naduvavanja broja i lažiranja identiteta srebreničkih žrtava, kao i prećutkivanje načina na koji je većina njih stradala predstavljaju perfidnu i podmuklu političku konstrukciju bez uporišta u realnosti”.

Za ove potrebe SRS je uredno podnela zahtev za korišćenje prostorija GO Stari grad (obrazac dostupan ovde) u kojem je navela datum, termin i svrhu korišćenja. GO Stari grad je podnosiocu odobrio korišćenje sale. Nije zgoreg napomenuti da je SRS sastavni deo vladajuće koalicije u Opštini Stari grad.

Ispostavilo se da su se 5. februara, pored ljudi zainteresovanih da čuju istinu o genocidu u Srebrenici u verziji Vojislava Šešelja, pojavili još neki ljudi (FHP, ZFD…) zainteresovani da predoče nešto drugačiju verziju istine, koja je, istina, utemeljena na nekim pravnosnažnim sudskim presudama.

Značajno brojnija prvopomenuta grupa se najpre verbalno sukobila sa ovom drugom grupom ispred svečane sale GO Stari grad, a po dolasku Vojislava Šešelja i njegovoj jasnoj instrukciji da ih izbace napolje, postupilo se po naređenju i oni su uz guranje, udarce, obaranje na pod, pa i nanošenje telesnih povreda dosta brzo uklonjeni iz zgrade Opštine Stari grad. Nekoliko medija je naknadno izvestilo o ovom događaju ispred sale Opštine Stari grad, Vojislav Šešelj je u par rečenica relativizovao sve ono što se desilo u zgradi Opštine, a nevladine organizacije su izdale saopštenja. Pravna pitanja su i dalje ostala van svih domašaja iako bi trebalo da budu u prvom planu.

Zakon o javnom okupljanju

Zakon o javnom okupljanju je donet 2016. godine i njime se uređuju javna okupljanja u Republici Srbiji. Mesto okupljanja, u smislu ovog zakona, jeste svaki prostor koji je bez uslova ili pod istim uslovima, dostupan individualno neodređenom broju lica, a zatvoreni prostor jeste prostor, objekat ili prostorija ograđena ili označena, u kojoj se vrši okupljanje i u koju se može ući ili iz nje izaći samo na za to određenom mestu.

Saglasno članu 8 Zakona, okupljanje nije dozvoljeno: (1) kada postoji ugrožavanje bezbednosti ljudi i imovine, javnog zdravlja, morala, prava drugih ili bezbednosti Republike Srbije; (2) kada su ciljevi okupljanja usmereni na pozivanje i podsticanje na oružani sukob ili upotrebu nasilja, na kršenje ljudskih i manjinskih sloboda i prava drugih, odnosno na izazivanje ili podsticanje rasne, nacionalne, verske ili druge neravnopravnosti, mržnje i netrpeljivosti; (3) kada nastupi opasnost od nasilja, uništavanja imovine ili drugih oblika narušavanja javnog reda u većem obimu; (4) ako je održavanje okupljanja suprotno odredbama ovog zakona.

Organizator okupljanja je fizičko ili pravno lice koje, u skladu s odredbama ovoga zakona, poziva na okupljanje, priprema i organizuje okupljanje. Organizator okupljanja je dužan je: (1) angažuje redarsku službu i obezbedi održavanje mirnog okupljanja na način da se onemogući izbijanje nasilja i nedolično ponašanje učesnika tokom trajanja okupljanja, kao i prilikom dolaska i odlaska učesnika skupa sa mesta okupljanja; (2) vodi i nadzire okupljanje i organizuje i usmerava rad redara; (3) omogući nesmetan prolazak vozilima hitne pomoći, policije i vatrogasnim vozilima; (4) postupi po naređenjima nadležnog organa; (5) prekine okupljanje ako nastupi neposredna opasnost za bezbednost ljudi i imovine i o tome odmah obavesti policiju. Organizator, odnosno vođa okupljanja može nastaviti prekinuto okupljanje kada se otklone okolnosti iz tačke (5) u vremenskom periodu u kome je okupljanje prijavljeno.

Za okupljanje u zatvorenom prostoru ne postoji zakonska obaveza prijave Ministarstvu unutrašnjih poslova.

Policijski službenici su ovlašćeni da spreče ili prekinu okupljanje ukoliko uoči održavanja okupljanja ili u toku njegovog trajanja nastupe okolnosti iz člana 8 ovog zakona.

Između ostalog, zakonom je propisano i to da će se novčanom kaznom u iznosu od 70.000 do 120.000 dinara kazniti za prekršaj fizičko lice kao organizator, ako ne:

– angažuje redarsku službu ili ne obezbedi red tokom održavanja okupljanja, kao i prilikom dolaska i odlaska učesnika sa mesta okupljanja;

– vodi i ne nadzire okupljanje;

– prekine okupljanje kada nastupi neposredna opasnost za bezbednost ljudi i imovine i o tome ne obavesti policiju.

Za pomenute prekršaje, novčanom kaznom u iznosu od 1.000.000 do 1.500.000 dinara kazniće se organizator kao pravno lice, a novčanom kaznom u iznosu od 70.000 do 120.000 dinara kazniće se odgovorno lice u pravnom licu.

Novčanom kaznom u iznosu od 50.000 do 100.000 dinara kazniće se za prekršaj fizičko lice vođa okupljanja, ako ne:

– vodi i ne nadzire okupljanje;

– prekine okupljanje kada nastupi neposredna opasnost za bezbednost ljudi i imovine i o tome ne obavesti policiju.

SRS u prekršaju

Citirane odredbe Zakona o javnom okupljanju (ZJO) jasno ukazuju da je organizator tribine (SRS) bio u obavezi da angažuje redarsku službu i obezbedi održavanje mirnog okupljanja na način da se onemogući izbijanje nasilja i nedolično ponašanje učesnika tokom trajanja okupljanja, kao i prilikom dolaska i odlaska učesnika skupa sa mesta okupljanja. Organizator očigledno nije ispunio zakonsku obavezu zbog čega je izvršio prekršaj tako da su se stekli uslovi da, osim neposredno oštećenih, prekršajni postupak inicira policija ili tužilaštvo.

Osim toga, ZJO kaže da okupljanje nije dozvoljeno kada nastupi opasnost od nasilja, uništavanja imovine ili drugih oblika narušavanja javnog reda u većem obimu, kao i da je organizator dužan da prekine okupljanje ako nastupi neposredna opasnost za bezbednost ljudi i imovine i o tome odmah obavesti policiju. Organizator nije ispunio ni ovu obavezu. Štaviše, umesto da su prekinuli okupljanje i pozvali policiju u trenutku kada je postalo očigledno da postoji opasnost od nasilja, organizatori su odlučili da uzmu stvar u svoje ruke, preuzmu ovlašćenja koja ima isključivo policija i da fizički izbace nekolicinu ljudi koji su došli na tribinu. U tom smislu, SRS je i ovde u prekršaju.

Pravo na miran protest

S druge strane, aktivisti iz organizacija koji su se pojavili na ovoj tribini su imali apsolutno sva prava da joj prisustvuju, jave se za reč, debatuju, izraze miran protest, pa čak i da je prekinu kako bi skrenuli pažnju na činjenicu poricanja genocida, promocije ratnih zločina i davanja javnog prostora licima koja su za ratne zločine pravnosnažno osuđena.

Na ovu okolnost se izjašnjavao ne samo Evropski sud za ljudska prava, već i Ustavni sud u odluci Už- 5436/2010 od 11. decembra 2013. godine kada je naveo sledeće:

„…pojam ’miran protest’ mora se tumačiti tako da uključi i ponašanje koje može na određen način smetati osobama koje se protive idejama ili tvrdnjama koje se na mirnom okupljanju iznose, pa čak i ponašanje koje privremeno koči, usporava ili sprečava aktivnosti drugih, onih koji ne učestvuju u okupljanju.“

Ostatak odluke možete pogledati na sajtu Ustavnog suda i nije na odmet pročitati je u celini. Ustavni sud je potpuno prihvatio standarde koje je izgradila praksa ECtHR kada je reč o slobodi okupljanja. Ova presuda je već bila tema jednog od ranijih tekstova.

Značajno je pomenuti i to da je Evropski sud za ljudska prava razvio standard „pozitivne obaveze države” koji je primenljiv i u ovoj situaciji. Pozitivna obaveza države, po standardu Evropskog suda, podrazumeva obavezu činjenja gde se od države očekuje da preduzima određene mere kako bi osigurala poštovanje prava garantovanih Konvencijom. Jedna od presuda koja bi mogla poslužiti kao primer jeste presuda od 21. juna 1988. godine protiv Austrije (Platforma doktori za život protiv Austrije, predstavka br. 10126/82) gde je u §32 Sud naveo da se:

„obaveza države (se) ne zaustavlja na odobravanju i neugrožavanju prava na mirno okupljanje već je neophodno da demonstrantima pruži neophodna zaštita od kontra-demonstranata kako bi smisleno iskoristili pravo na mirno okupljanje garantovano Konvencijom.“

Praksa Evropskog suda je daleko brojnija po pitanju prava na mirno okupljanje, a citirana presuda služi samo kao primer standarda koji je uspostavljen.

Modus operandi

Podsećanja radi, pre oko tri godine slično se desilo aktivistima Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) u Beški kada je Srpska napredna stranka organizovala tribinu na kojoj je, između ostalih, gostovao i Veselin Šljivančanin, još jedan od pravnosnažno osuđenih za ratne zločine učinjene tokom ratova devedesetih.

Aktivisti YIHR-a su tog 17. januara 2017. godine došli u Bešku kako bi izrazili miran protest i „zaustavili veličanje ratnih zločinaca i negiranje zločina u javnom prostoru, posebno u organizaciji vladajuće stranke”.

Scenario je bio identičan – umesto da organizatori omoguće aktivistima YIHR-a da izraze svoj protest, prekinu okupljanje i pozovu policiju kada je već postalo očigledno da će doći do eskalacije nasilja nad njima, odlučili su se da sami reše stvar. Aktivisti YIHR-a su završili u urgentnom centru sa vidljivim povredama, auto im je oštećen, a na kraju su dobili prekršajne prijave i izrečene su im novčane kazne. Iako je trebalo da organizatori odgovaraju za sve što se desilo tog 17. januara, kako za učinjeni prekršaj, tako i za naknadu štete koju su naneli aktivistima, kažnjeni su aktivisti koji su postupili u svemu u skladu sa zakonom.

U oba ova slučaja postoji nekoliko vezivnih tačaka – promocija osuđenih ratnih zločinaca, negiranje zločina u javnom prostoru, izostanak sankcija za organizatore javnog okupljanja zbog niza prekršaja koje su učinili i fizički napad na aktiviste organizacija koji žele da izraze miran protest. Na kraju, prekršajno odgovaraju aktivisti uprkos tome što za njihovu odgovornost ne postoji nikakav osnov.

Ova dva slučaja su značajna i još po nečemu. Očigledno je da postoji sistemsko nefunkcionisanje državnog aparata kada se otvori pitanje suočavanja sa prošlošću, odgovornosti za ratne zločine i njihovog negiranja. Teško je ne zaključiti da je reč o nameri države da ne dopusti da se ova pitanja konačno isteraju na čistac. Da nije tako, ne bismo bili u situaciji da se drakonski sankcionišu oni koji govore o sudski utvrđenim činjenicama, umesto onih koji negiraju pravnosnažne presude za ratne zločine koje je državni vrh nekadašnje SRJ izvršio.

Gornji Srebrenik

Za razliku od srebreničkog Starog grada i herojskog otpora koji je pružao, beogradski Stari grad se odlučio za nešto drugačiju taktiku. Umesto da pruži otpor negiranju genocida i stane u zaštitu pravnosnažnih sudskih presuda, odabrana je politika negiranja i relativizacije ratnih zločina, podrška onima koji su za njih osuđeni, uz istovremeno jasno stavljanje do znanja kako će proći svi koji odluče da se takvoj promociji suprotstave.

Do 5. februara 2020. godine, beogradski i srebrenički Stari grad, osim imena, nisu imali ništa zajedničko. Tog dana se beogradskom Starom gradu pružila prilika da u Wikipediji popuni deo o herojskom pružanju otpora koji je Gornji Srebrenik zabeležio pre 5-6 vekova. Ispostavilo se da ova beogradska opština još uvek nije zainteresovana za tako nešto, tako da preostaje da čekamo sledeću priliku. U međuvremenu, Srebrenica ostaje mesto u kojem je ne samo zabeležen herojski otpor koji je pružan tokom srednjeg veka, već i mesto u kojem je prvi put nakon Drugog svetskog rata, u julu 1995. godine, izvršen genocid.

Mihailo Law Blog, 10.02.2020.

Peščanik.net, 14.02.2020.

SREBRENICA