- Peščanik - https://pescanik.net -

Neuspešni modeli u tranziciji

Zašto neke srednjoevropske zemlje prolaze bolje nego zemlje na jugu Evrope, bilo da je reč o zemljama u tranziciji ili ne? Jedan razlog je zaduženost.

Trenutno je pažnja usmerena na javne dugove, dok se manje govori o privatnim dugovima. Uz to, značajno je i kretanje stranih dugova, bilo da su javni ili privatni. Jer svi oni govore o održivosti sektorskih i ukupnih, za privredu u celini, bilansa, a potom i o funkcionisanju sistema cena, bilo da je reč o tečaju, kamatama, nadnicama ili porezima. Međutim, zemlje u tranziciji, ali i one u Evropskoj monetarnoj uniji ili u Evropi uopšte, značajno se razliku po stepenu zaduženosti i po strukturi dugova.

Uzmimo najpre ono o čemu se najviše raspravlja – javni dugovi. Ukoliko se pogleda njihovo kretanje pre krize vidi se da se oni nisu povećavali, kao postotak od BDP, u velikoj većini zemalja, a u nekima su se i smanjivali. Izuzetak je bila Mađarska, koja je bila prinuđena da se posveti fiskalnoj konsolidaciji, čak i pre izbijanja krize. Sličan je i slučaj Grčke, koja je ispustila kontrolu nad javnim finansijama, pa se suočila sa neophodnošću da štedi na javnim rashodima u najgorem času, dakle usred recesije. Koja se, naravno, tom štednjom dodatno produbljuje i trenutno joj se ne vidi kraj. No, većina drugih zemalja se ne razlikuje prevashodno po kretanju javnog duga. Štaviše, neke od najteže pogođenih zemalja – Irska, baltičke države, Španija, Bugarska, Rumunija – su imale nizak nivo javnih dugova ili su se oni, kao postotak od BDP, smanjivali. Zašto?

Jedan razlog je, naravno, kontraciklični. Neke zemlje, Bugarska je jedan primer, su u dobra vremena, dakle u vreme ubrzanog privrednog rasta, imale budžetske suficite. No, čak i zemlje koje su trošile više nego što su im poreski prihodi, dakle imale budžetske deficite, koje su finansirale zaduživanjem, nisu povećavale nivo zaduženosti, dakle javni dug u postotku od BDP, jer su se suočavale sa veoma niskom kamatnom stopom. Ovo je veoma značajan efekat monetarne unije i objašnjava zainteresovanost zemalja, kao što su Grčka ili Italija, da joj pristupe: troškovi finansiranja javnih obaveza se značajno smanjuju. Uprošćen način da se ovo vidi je sledeći.

Uzmimo da zemlja ostvaruje privredni rast koji je viši od kamatne stope na javne dugove, onda se postotak tih javnih dugova u BDP neće povećavati čak ukoliko je budžet u deficitu otprilike za tu razliku. I zaista, kada se pogledaju stvarne obaveze po kamatama praktično svih zemalja u tranziciji, a i manje razvijenih zemalja na jugu Evrope, vidi se da su one posle prelaska na evro ili uz blisku finansijsku povezanost sa evro zonom, ubrzale privredni rast, dok su troškovi zaduživanja smanjeni. Tako da, teorijski posmatrano, ako bi se takav odnos privrednog rasta i kamatnih troškova mogao zadržati u nedogled, svaki nivo duga bi bio održiv, jer naprosto BDP raste brže od duga, čim se uravnoteži budžet. Tako da su zemlje koje su imale male fiskalne deficite ili čak suficite smanjivale zaduženost, posmatranu kao postotak javnog duga u BDP.

Ovaj odnos kamatne i stope rasta nije važio za većinu razvijenijih zemalja u evrozoni ili u Evropskoj uniji pre krize. Nemačka je, primera radi, imala veoma nisku stopu privrednog rasta i kamatne stopa na njene javne dugove je bila iznad te stope, te je zaustavljanje rasta javnog duga u postotku od BDP zahtevao fiskalne suficite. Slično je bilo i sa Austrijom i nizom razvijenijih zemalja. To bi se čak moglo nazvati razvojnom prednošću monetarne unije u kojoj su neke zemlje razvijene, a neke nisu. Ako zajednička centralna banka u svojoj monetarnoj politici daje veću težinu stanju u razvijenijim zemljama, tada će to biti veoma povoljno za manje razvijene zemlje, jer će troškovi finansiranja biti veoma povoljni. Kada se uzme u obzir činjenica da kapital uložen u manje razvijenu zemlju donosi veći prinos, jer ga je relativno manje, u takvoj bi monetarnoj uniji trebalo očekivati da će se kapital seliti iz razvijenijih u manje razvijene privrede. Što onda znači i bržu stopu privrednog rasta i manji teret stranih i svih drugih finansijskih obaveza.

I zaista, kada se pogleda kretanje stranih dugova i stranih finansijskih obaveza uopšte, jasno je da je ovaj model privrednog razvoja funkcionisao ne samo u Evropskoj uniji nego i između nje i zemalja, kao što su one na Balkanu, koje su značajno integrisane sa Unijom. No, kod toga, kod zaduživanja i kod alokacije stranih ulaganja, uočavaju se dve značajne razlike između različitih grupa zemalja.

Jedna je u kretanju u razmeni sa inostranstvom i tako u stranom dugu i finansijskim obavezama prema inostranstvu uopšte. Srednjoevropske zemlje, sa izuzetkom Slovenije, su primile značajna strana ulaganja, ali su uspele da održe spoljnotrgovinske deficite na relativno niskom nivou, a postepeno i da tu razmenu uravnoteže. Naravno, usled značajnih stranih ulaganja, one imaju obaveze po dugovima i kapitalu, što se iskazuje u deficitima na tekućem računu bilansa plaćanja, ali oni uglavnom nemaju tendenciju da se povećavaju. Tako da i pre i posle krize, održivost platnog bilansa ne predstavlja ozbiljan problem.

Drukčije stoji stvar sa praktično svim balkanskim zemljama i sa onima na Baltiku. Priliv stranih sredstava je išao zajedno sa rastućim deficitom u spoljnoj trgovini i na tekućem računu. U slučaju Hrvatske, Bugarske, Crne Gore i, naravno, Grčke, to je delimično kompenzovao suficit u razmeni usluga, ali to nije bilo dovoljno da bi se zadržao rast stranih dugova. Tako da su te zemlje sebe izložile riziku da se nađu u nezavidnom položaju ako priliv stranog novca presuši i one moraju da se razdužuju prema inostranstvu. Kako su njihove izvozne mogućnosti ograničene, jer je izvozni sektor mali, neophodno je smanjenje potrošnje, javne i privatne, kako bi se povećao izvoz, a pomogao bi i porast ulaganja u izvozni sektor. No, to zavisi od konkurentnosti i od finansijskog stanja u korporativnom sektoru.

I tu je sada ta druga razlika. Kada se pogledaju kretanja zaduženosti korporacija u zemljama Evropske unije, evrozone i zemljama u tranziciji, vidi se da su neke srednjoevropske zemlje – Češka, Slovačka, Poljska – a i neke na Balkanu – Rumunija, Makedonija – uglavnom nisko zadužene. Takođe, u tim zemljama, a i u nekim drugim, kao što je recimo Srbija, zaduženost domaćinstava nije velika, mada je u srednjoevropskim zemljama obično veća nego zaduženost korporacija. Nasuprot njima, zemlje članice evrozone koje se suočavaju sa ozbiljnim problemima doživele su pravi bum privatnih dugova, negde domaćinstava, a drugde korporacija, a često i jednih i drugih. U grupu zemalja sa značajnim privatnim dugovima spadaju i Hrvatska i Slovenija, ali i Mađarska i Bugarska, ova poslednja pogotovo kada je reč o dugovima korporacija (a isto važi i za baltičke zemlje). Nasuprot njima, razvoj privatnih dugova u zemljama kao što su Nemačka ili Austrija je bio sasvim umeren i zapravo se nivo, u odnosu na BDP, nije značajno menjao.

Tako da je u praktično svim zemljama na jugu Evrope, ali i na Baltiku, došlo do gubitka konkurentnosti, što se ogleda u visokim i postojanim deficitima u razmeni sa inostranstvom i stranim dugovima, ali, uz pomenute izuzetke, i u značajnom porastu privatnih dugova, najčešće korporacija, ali u nekim zemljama i domaćinstava. To ima za posledicu da usporavanje privrednog rasta, a pogotovo produžena recesija, dovode do povećavanja problema likvidnosti, a i do nesolventnosti, recimo u građevinarstvu ili u sektoru usluga. Usled toga, problem nije samo što nedostaju domaća i strana tražnja, usled potrebe da se privatni sektor razdužuje, već je struktura proizvodnje neadekvatna i zahteva značajne reforme da bi se izmenila.

Tom zadatku strukturnih promena ne pomaže činjenica da se na problem privatnih dugova nadovezuje i onaj javnih, jer rastu obaveze prema nezaposlenima i socijalno ugroženima, ali i prema finansijski opterećenom privatnom sektoru. Tako da ukoliko se kriza produži, javna potrošnja mora da se smanjuje, što naravno deluje dodatno recesiono, ali i otežava sprovođenje neophodnih strukturnih reformi. Zemlje koje nisu izgubile konkurentnost u dobra vremena, recimo kao što je slučaj sa Bugarskom, mogu da se oslanjaju na povećanje izvoza, a i na povećana ulaganja u izvozni sektor, ako on nije prezadužen (što je možda slučaj u Bugarskoj). Takođe, zemlje koje mogu da devalviraju, kao većina onih sa fleksibilnim kursem, mogu da sačuvaju konkurentnost. No, zemlje koje ne mogu da koriguju kurs i nisu konkurentne i imaju značajne privatne, strane, a konačno i javne dugove, suočavaju se sa problemima finansijskog i strukturnog prilagođavanja koje može da potraje nekoliko godina. Naravno, uz uslov političke i socijalne održivosti tog produženog procesa nove tranzicije, da ga tako nazovem.

U tome, dodatni problem može da bude stanje u bankama. Tu je dobar primer Slovenija. Budući da je njena politika bila da značajan deo bankarskog sektora zadrži ne samo u domaćem već i u državnom vlasništvu, bilansni problemi korporacija, domaćinstava, pa i države se naravno preslikavaju u bilansima banaka. U ovoj se krizi ispostavilo da je očigledno stanje u bankarskom sistemu bilo gore nego što se pretpostavljalo, a obaveze, na kraju krajeva, moraju da padnu na slovenačku državu, budući da je dominanti vlasnik. U većini drugih zemalja, Crna Gora je izuzetak, nije došlo do značajnije bankarske krize, a i tamo gde su banke zapadale u teškoće, u velikom broju slučajeva je reč upravo o domaćim i bankama u državnom vlasništvu ili o bankama sa bliskim vezama sa politikom. Najnoviji primer je bankarski sektor u Srbiji, gde državne banke iskazuju značajne slabosti i mogu da dovedu do značajnog povećanja ukupnog finansijskog rizika u zemlji. Naravno, slabosti u bankarskim sistemima zemalja kao što su Grčka ili Španija su dobro poznati. Troškovi bankarske krize, ako i gde do nje dođe, znaju da budu veliki i da na duži rok uspore privredni oporavak. Slovenija ima tu prednost, kao i Mađarska, da ima dosta snažan izvozni sektor, ali je njegova konkurentnost verovatno slabija nego mađarska ili, recimo, bugarska. Ovo se vidi i po sporom oporavka izvoza, što je takođe karakteristično i za Hrvatsku.

Šta se dakle iz svega ovoga može zaključiti? Eksterna ravnoteža, dakle održiv rast stranih dugova, je važna, pogotovo ukoliko se zemlja na jedan ili drugi način veže za monetarnu uniju. Uz to, rast zaduženosti privatnog sektora je od ključnog značaja, jer može lako da ide uz pogrešnu alokaciju ulaganja, recimo pre svega u usluge, što produbljuje krizu kako god da ona nastane. Nju, krizu, je lakše prevazići ukoliko su javne obaveze manje i javni dug takođe mali, tako da postoji fiskalni prostor da se finansiraju potrebne strukturne reforme kako kada je reč o korporacijama, tako još više kada je reč o tržištu rada. Jer se inače politički i socijalni problemi mogu značajno pogoršati. I, konačno, bankarska kriza ne pomaže, tako da politizacija banaka i centralne banke znaju skupo da koštaju. Nekonkurentna privreda, sa fiksnim kursem, rigidnim nadnicama, visokim privatnim dugovima, neefikasnom državom i nesolidnim bankama – to nije dobar model čak i ako jedno duže vreme novaca ima koliko je potrebno.

 
Jutarnji list, 18.08.2012.

Peščanik.net, 19.08.2012.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija