- Peščanik - https://pescanik.net -

Niko kao ja

ili poslednji dani leta

Emisija Niko kao ja pripada poslednjim danima socijalizma. Bez obzira što se Osma sednica već bila dogodila, kao da niko nije shvatao da dolazi strašna zima. Ljudi su žmirkali na suncu i uživali u poslednjim danima leta.

Niko kao ja je bila omladinska emisija Drugog programa Radio Beograda. Osim špice, koja je bila zasnovana na pesmi Šarlo akrobate, njen sadržaj je bio prilično monoton. Sećam se hroničnih tema kao što su hronična nezaposlenost mladih i hronična neefikasnost omladinskih organizacija. U emisiji je postojala neka vrsta prigodne kritičnosti, kakva i priliči, ne više omladincima već mladima, ali ograničena samo na njihove probleme koji nemaju veze sa politikom, kojom se još uvek bave samo odrasli. Govor i muzika u Niko kao ja bili su delimično oslobođeni ideologije, a kroz sve to je provejavala nikad izgovorena ideja da će u socijalizmu nešto morati da se promeni, ali postepeno.

Atmosfera u društvu je bila opuštena, kao da je na Osmoj sednici pobedio Ivan Stambolić, iza kojeg nadiru Dragoljub Mićunović, Vladimir Gligorov, Ivan Đurić, Slobodan Inić, Vesna Pešić, Zoran Đinđić i ostali, koji će nam sačuvati Jugoslaviju i od nje napraviti prvu demokratsku zemlju Istočne Evrope. Jedna slušateljka nam je nedavno poslala fotografije sa jednog od opozicionih skupova iz tog vremena, održanog u tada slavnom Klubu studenata tehnike, KST-u.

Emisija je emitovana uživo, radnim danom od deset do dvanaest pre podne i čula se, osim u Srbiji, na današnjem Kosovu i u velikim delovima Hrvatske, Bosne i Makedonije.

Početkom 1988-e, kada sam počela da uređujem i vodim Niko kao ja, emisija je postala eksplicitno politička. Moja prva tema je bila kult ličnosti i Slobodan Milošević. Ja se bar ne sećam nečeg drugog pre toga. U emisiji su gostovali pre svega ljudi iz opozicije, koja se stvarala posle Miloševićevog dolaska na vlast. Pratili smo i događaje koji su nagoveštavali otcepljenje ostalih republika bivše Jugoslavije. Sećam se da sam plakala u vozu iz Ljubljane, gde sam pratila neuspeli Miting istine, naravno ne zato što je srpski miting propao, nego zato što mi je na avetinjski pustim ulicama Ljubljane postalo jasno da će se zemlja raspasti, i to krvavo.

Na osnivačkoj skupštini Stranke demokratske akcije (SDA) Alije Izetbegovića u Sarajevu prvi put sam videla svoje vršnjakinje sa feredžama. Kao gost iz Hrvatske pojavio se i član JAZU (Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti), koji je govorio o povijesnoj povezanosti Hrvatske i Hercegovine i nazivao BIH samo Bosnom. Svaki put kada bi on rekao Bosna, ja sam mu dobacivala – i Hercegovina! U Beograd sam se vratila sa narodnjačkom verzijom himne SDA.

U redakciji Niko kao ja u moje vreme radili su Danica Vučinić, koja danas vodi emisiju Kažiprst na Radiju B92, Sanda Savić, direktorka vesti RTV B92, Nebojša Bugarinović, doskorašnji predsednik NUNS-a, Jasna Šarčević, koja je vodila Katarzu na Radiju B92, Jugoslav Ćosić, koji vodi Poligraf na TV B92 i Svetlana Vuković. Kroz emisiju je prošla i Snežana Dakić, a jednom je navratio i tada nepoznati mladić, Ivica Dačić.

U emisiji smo ustanovili nekoliko pravila. Prvo, ja sam odbila da bilo koga oslovljavam sa – druže i drugarice, što je još uvek bilo uobičajeno. Tada je postojalo i pravilo da se svaki slušalac koji se javi u emisiju, prvo predstavi imenom i prezimenom i ostavi broj telefona, pa naknadno bude ili ne bude pozvan da se uključi u program. Mi smo ustanovili novo pravilo anonimnosti slušalaca i direktnog uključivanja u program. Slušaoci su postali naši prećutni saveznici. Ohrabrivali smo ih da sa bezbedne udaljenosti izgovore stvari zbog kojih bi nama bila oduzeta emisija. I oni su divno obavili taj posao. Za vreme jednih od demonstracija albanskih studenata u Prištini, o kojima je Radio Beograd selektivno izveštavao, iz telefonske govornice nam se sa lica mesta javila mlada Albanka i, sve dok joj veza nije bila prekinuta, objašnjavala nam razloge njihove pobune.

Tokom 1990-e, sve češće su nam se u program javljali slušaoci koji su se bunili zato što se u emisiji čuje samo jedna, a nikada druga strana. U jednoj od najava zvanično sam proklamovala najvažnije pravilo naše uređivačke politike, kojega se pridržavamo do danas – u našim emisijama postoji pozitivna diskriminacija manjinskog mišljenja. Neopravdano marginalizovani ljudi i ideje biće glavni junaci našeg programa.

Prva zabrana koje se sećam odnosi se na izveštavanje sa osnivanja Demokratske stranke. Onda sam u najavi rekla da su se juče u Beogradu na istom mestu okupili – i onda sam čitala desetine imena osnivača i gostiju Demokratske stranke. Onda sam rekla – nažalost, rukovodstvo kuće nam je naredilo da ne govorimo o tome, pa ćemo celu emisiju da posvetimo horoskopu. Već tokom emisije bilo je mnogo protestnih poziva Radio Beogradu. Naši urednici, nenaviknuti na neposlušne novinare i besne slušaoce, prestali su da vrše tu vrstu pritiska na mene. Umesto toga, počeli su da me suspenduju sa programa, tako da sam ili radila emisije onako kako sam ja htela ili me nije bilo. Sa približavanjem rata, sve češće me nije bilo, i u decembru 1990. uradila sam poslednju emisiju Niko kao ja.

Emisija nije bila snimana, osim na registrofonu, zlokobnoj spravi koja je bila smeštena u podrumu radija i snimala ceo program za isledničke svrhe. Nemamo sačuvanu čak ni njenu špicu. Iz tog perioda ostao je moj intervju iz 1989. sa Marijom Zelić – Popović, glavnom islednicom ženskog logora na Svetom Grguru i emisija Samo komunisti imaju televizor u boji Svetlane Vuković, čiji su delovi prvi put emitovani u Niko kao ja u leto 1990.

Peščanik.net, 04.10.2011.

Srodni linkovi:

Fantom slobode

Zeleni megaherc

DEVEDESETE