- Peščanik - https://pescanik.net -

Niko Vučića nije zvao ni 1992.

Corax, 22.06.15, Danas

Nekoliko dana prije negoli će Naser Orić pasti u Švicarskoj, Aleksandar Vučić je u već prepoznatljivom, gotovo kronično patetičnom maniru podijelio svoju tešku sudbinu s cijelom Srbijom. I ako odem u Srebrenicu, bit ću kriv, a i ako ne odem u Srebrenicu, bit ću kriv. Dakle, slučaj Orić je, zapravo, dobro došao srbijanskom premijeru u ovoj po njega, zapravo, nemogućoj situaciji. I umjesto da sačeka rasplet švicarskog čvora, Vučić je, baš kao da je riječ o kakvom (teniskom) turniru, tražio pozivnicu. A da je, po osobnom mu skromnom mišljenju, pravi gost na pravom mjestu, dokazao je spremnošću da se pogne i sagne glavu, e kako bi poslije toga mogao hodati uzdignute glave. I čela.

Pravo je čudo kako taj sad već dokazani patnik, nije obznanio da je spreman i da klekne. Možda zbog toga što bi asocijacija na gestu Williya Brandta bila preočita. Naime, koliko god Vučić bio uvjeren u vlastiti značaj za Srbiju – pa i šire – naprosto ne može u istu rečenicu s ovim dobitnikom Nobelove nagrade za mir i iskrenim pokajnikom.

Ipak, treba podsjetiti na taj povijesni prosinac 1970. godine. Njemački je kancelar trebao samo protokolarno položiti vijenac žrtvama ustanka u Varšavskom getu, ali je došao pred spomenik i pao ničice, na koljena. Ali, Brandt je imao kredibilitet – i senzibilitet – čovjeka kojega su još prije Drugog svjetskog rata proganjali nacistički agenti.

Velika je to razlika u odnosu na Vučića, čija je poruka: “Ako me Bošnjaci žele u Srebrenici…”, u biti, cinična. I naprosto izaziva da (mu) se odgovori: Nitko ga nije zvao ni 1992., pa je ipak došao. Prvo u četnički odred vojvode Slavka Aleksića na Židovskom groblju, pa otud u Srnu kod vojvode Riste Đoge. O čemu je, inače, svjedočio vojvoda Šešelj, politički otac i aktualnog srbijanskog premijera i predsjednika Tomislava Nikolića. Pa, tko ga onda ne bi poželio u Bošnjaka? Mada, treba kazati kako, zapravo, Bošnjacima malo za oprost – ili zaborav – treba.

Naime, Bakir je Izetbegović, vjerojatno impresioniran briselskim impresijama o novom Vučićevu ruhu, poodavno toga ex-Srnina ratnog izvjestitelja označio kao “sugovornika koji pruža ruku”, a nakon nedavne pobjede toga lidera naprednjaka na izborima, sad već egzaltirani bošnjački lider ga je unaprijedio u “simbol jedne pozitivne promjene politike, zbog koje je u Srbiji došlo do sazrijevanja”. Međutim, nakon što je Orić u Ženevi prošao isto kao nekada Divjak u Beču, a Ganić u Londonu, Izetbegović je shvatio kako Vučić i nije baš tako zreo. (Dakako, nikako ne može biti zelen…) Slijedom čega je kazao kako je klopka za Nasera prst u oko Bosni i Hercegovini. A što se, jasno, nije moglo nikako odigrati bez prstiju tandema s (i) bh. bojišnice Vučić&Nikolić.

Ne treba usto (nikako) zaboraviti da je srbijanski parlament 2010. usvojio rezoluciju o Srebrenici, uz, doduše, tešku borbu u kojoj se kao prvoborac istakao tadašnji predsjednik Boris Tadić, koji se, bez ikakve prethodne predstave, poklonio srebreničkim mučenicima. A najžešći protivnici toj rezoluciji su aktualni srbijanski europejci – čelni državni dvojac.

Jedan od njih, Nikolić, svojevremeno je kazao kako (baš) ne voli čitati bajke. Čitao sam, priznao je pošteno, Ivicu i Maricu, Palčića i nikako da dočekam sretan kraj. Previše je prepreka u tim bajkama. Uvijek se nekome zabije led u srce, ogolio je pred srbijanskom sedmom silom svoje osjetljivo biće jedan od trenutačno najpoznatijih srbijanskih proizvođača rakije. Glasovite tomovače.

A kad su već spomenute bajke, s čijim, vidjeli smo, svršetkom Nikolić nikada nije bio zadovoljan, sretan kraj aktualnog slučaja Vučić ili Srebrenica bio bi kada bi srbijanski premijer s razumijevanjem pročitao pismo što su mu ga prije petnaestak dana uputile Žene u crnom, a u kojem se podsjeća kako je prošlo 20 godina od kada je vojska RS-a, predvođena generalom i haškim optuženikom Ratkom Mladićem, uz svaku vrstu pomoći režima Slobodana Miloševića, počinila jedini genocid u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Pismo je pročitano i javno, uz scenski nastup “Pogledaj se Srbijo! 20 godina – 20 ogledala”.

Kad bi Vučić stao pred ta ogledala, Srebrenica bi mu bila vrlo, vrlo blizu. To bi mu bila pozivnica. Ali, nije vrijeme da vjerujemo u bajke. Dok se led ne otopi.

BH Dani, 25.06.2015.

Peščanik.net, 25.06.2015.

SREBRENICA