- Peščanik - https://pescanik.net -

Noć aduta i tvorova

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

U ovom trenutku, ima sedamnaest republikanaca koji bi da se u novembru 2016. suoče sa (vjerovatno) Hillary Clinton, pa su u Clevelandu bili oni koji su u pet najvećih nedavnih anketa bili među prvih deset. (Onih ostalih sedam ne baš veličanstvenih imali su svoju debatu prije večere.) Uprkos protivljenju Gospođe, ali uz junačku podršku vrlo pitke madeire, gledao sam, dakle, tu debatu, sa zanimanjem koje je slično onome s kojim bih gledao kako tvorovi kopaju po smeću—fascinacija je direktno proporcionalna gađenju i strahu od smrdljivog podrepnog mlaza. Devet mužjaka, bijelih, ali s različitim nivoima preplanulosti, plus jedan zbunjeni Čiča Toma, po zanimanju neurohirurg, bili su na pozornici i odgovarali na pitanja voditelja koje zapošljava desničarski FOX News. Bila je to, kako današnja republikanska politika zahtijeva, kolekcija luđaka, pseudo-, kripto- i čistih fašista ujedinjenih u mržnji prema ženama, imigrantima, Obami, porezima, kao i u ljubavi prema Americi, Bogu, fetusima, vlastitim očevima, a naročito prema sebi samima.

Tim mučnim spektaklom dominirao je Donald Trump, milijarder i nosilac bizarne frizure, na koju bezbeli troši više para nego Be i Ha na svoj vaskoliki obrazovni sistem, a i zvijezda stvarnosne, što bi se reklo, televizije (reality TV—iliti rijaliti teve). On već neko vrijeme, sudeći prema nâkim anketama, predvodi to republikansko krdo na putu prema izbornom horizontu i provaliji iza njega, uglavnom zato što bez ikakvog skanjivanja i obzira prema gramatičkim pravilima govori ono što republikanska baza osjeća, a ponekad—skoro nikad—i misli. Već na konferenciji za medije na kojoj je objavio svoju kandidaturu optužio je, na primjer, meksičku vladu da u Ameriku šalje ubice, silovatelje i ostale najgore kriminalce. U sinoćnjoj debati grmio je kako je američka vlada glupa i kako je Meksiko konstantno nadmudruje i šalje im svoj šljam da se na američkoj grbači nehljebom naslađuju.

John Kasich, guverner Ohioa i jedan od kandidata, komentirao je da je Trump (što se može prevesti kao Adut) “dirnuo u živac” američke populacije. Ispod riđe strehe od prorijeđene riđe kose, Trump je prćio usne, mrštio se, kolutao očima, bez napora glumeći sam sebe, kao što je to radio u svom rijaliti šou Pripravnik (The Apprentice). Pri tom su njegovi suparnici svoje izvježbane izvedbe pokušali dignuti iz mrtvih praznim gestovima kojima su htjeli pokazati da su nepokolebljivi i spremni na sve, pa su tako odlučno mahali zamišljenom vaškom zgnječenom između palca i kažiprsta, dok su im se oči caklile kao da su se maloprije zaljubili u Ameriku ili barem pošteno naduvali hašišom koju su im iz Afganistana donijele pobjedonosne američke trupe.

Nema nikakve sumnje da je Trump beskrupulozna budala, i to od one bezočno-bezumne sorte koja cvjeta u američkom kapitalizmu,. Kao što nema ni sumnje da je njegova popularnost u anketama koje prate reakcije na republikanske kandidate direktno uvjetovana činjenicom da je on najveća, pošto je i jedina, zvijezda (celebrity) među svim tim prefarbanim. Upravo je njegova solistička arogancija—stav koji sugerira da njegova izvedba nije posljedica retoričkih vježbi niti bubanja činjenica i korisnih mišljenja o istima—njegova prednost nad drugim kandidatima. Očigledno nepripremljen i počesto neartikuliran, Trump je bio sam svoj, dok su ovi drugi pokazivali da je iza njih stoji nekakva organizacija, tj. sistem. Trumpovi protivnici, drugim riječima, izgledaju i ponašaju se kao političari, skrivajući tu svoju uštogljenost iza konfekcijskih strasti, iza ljubavi i mržnje, strogo raspodijeljenih po ideološkim linijama. Istovremeno, politika stvarnosne televizije—gdje gledaoci ocjenjuju ko je tu najspontaniji, ko ima najbolju priču i proizvodi najviše razonode, a ko je zaslužio javno poniženje—favorizira Trumpa. Svjestan da je bolje biti površna budala nego kompletan kreten, Trump se događa, dok ovi drugi sve nešto izvode.

Paradoks moderne demokratije, te tako i američke, u tome je da glasači mrze kompletnu kategoriju političara uključujući i one za koje će jednom glasati. Teško je poštovati nekoga ko se svjesno upusti u politiku, budući da su očigledni preduvjeti za takvu avanturu sujeta, pohlepa i sposobnost neprestanog i munjevitog mijenjanja mišljenja. H.L. Mencken, jedan od najvećih namćora u historiji novinarstva, davno je to spoznao: “Profesionalni političar je profesionalno nečastan čovjek. Da bi su uopće približio nekoj visokoj poziciji on mora da napravi toliko kompromisa i podnese toliko poniženja da postane isti kao i kurva.”

S druge strane, formalna sloboda mišljenja ne znači da se to mišljenje vješto i pametno prakticira. U Americi je raskol između očekivanja i ostvarivanja vezanih za obećanja političara spektakularan, dijelom zato što političari, kao i sav pošten svijet, neprestano lažu, ali dijelom i zato što, uprkos više od par stoljeća iskustva s demokratijom, građani još uvijek očekuju da se obećanja održe i da im se govori istina. Ta suštinska, takorekuć ustavna, naivnost, koja se začas pretvori u slijepi bijes, ključna je činjenica američke politike. Mencken je i to bio spazio: “Demokratija je patetična vjera u kolektivnu mudrost individualnog neznanja. Niko na ovom svijetu…nije izgubio pare potcjenjujući pamet velike mase običnih ljudi. Niti je iko ikad izgubio svoju funkciju.”

Ali u američkom političkom životarenju ima još jedna važna—zapravo najvažnija—kategorija. To su bogataši, vlasnici kapitala kojima je američka država, uz pomoć individualnog neznanja narodnih masa, vazda pomno služila. Njih je šaka, ali je ta šaka moćna, uglavnom zainteresirana ne samo da se zaštiti od poreza, imigranata, žena i samog pomena pravednije preraspodjele kapitala i imovine nego i da to svoje bogatstvo uveća. Ta je šaka pomno posmatrala republikanske nastupe u Dvorani Brzih kredita, procjenjivala u koga im se najviše isplati da ulože, spremna da štosom spuca one koji će završti na podu. Sva je prilika da im se nisu dopale trumpovske kerefeke, ali je jednako moguće da ih niko od onih drugih uhljupa nije nešto impresionirao.

Bilo kako bilo, uhljupi će se ganjati dok ne ostane samo jedan, najuhljupniji, koji će se onda, za nekih 15 mjeseci prejebavati s Hillary i demokratskim uhljupima. Taj sigurno neće biti Trump. Kao što je i sigurno da ću ja tu paradu beščašća gledati s istim entuzijazmom s kojim bih gledao kako neko čakijom dere tvora.

Radio Sarajevo, 09.08.2015.

Peščanik.net, 10.08.2015.