- Peščanik - https://pescanik.net -

Normalizacija Milana Nedića

Jevrejsko groblje u Beogradu, foto: Predrag Trokicić

U ponedeljak 28. novembra održano je još jedno ročište u procesu rehabilitacije Milana Nedića, koji se od decembra prošle godine odvija pred Višim sudom u Beogradu. U poslednje vreme prevladala je nezainteresovanost medija za ovaj slučaj, koja je doprinela njegovoj normalizaciji u javnosti.

Malobrojni akreditovani novinari koji prisustvuju tom procesu ne udubljuju se previše u ovu temu. Njihovi tekstovi uglavnom prate paradigmu jednakog legitimiteta obe interpretacije. Tako su se u izveštajima sa poslednjeg ročišta i protesta različite ispred suda prisutne grupe koje predstavljaju protivnike rehabilitacije svele na dve, Novu komunističku partiju i SKOJ, a stavljene su u istu rečenicu sa onima koji rehabilitaciju podržavaju kao „dve grupe građana“ među kojima nije bilo incidenata. Sve je manje kritičkih komentara koji bi ukazali na značaj i problematičnost ovog procesa.

Žrtva, spasilac, nemoćan

Na poslednjem ročištu svedočio je istoričar Dragan Aleksić tvrdeći da je najvažniji cilj Nedićeve vlade bila zaštita srpskog stanovništva od odmazdi, pri čemu nikome u Srbiji, uključujući i vlast, do 1943. nije bila poznata sudbina srpskih Jevreja. Aleksićevo izlaganje nadovezalo se na svedočenje istoričara Bojana Dimitrijevića kao i na tvrdnje ostalih svedoka, za koje je karakterističan selektivan pristup istorijskim zbivanjima i dokumentaciji. Jednostranost njihovog pristupa ih je odvela i u brojne kontradikcije, pa se tako govorilo o „očuvanju biološke supstance“ srpskog naroda, koji je istovremeno bio i žrtva represivnog aparata Nedićeve vlade.

Aleksić je progon pripadnika i simpatizera Narodnooslobodilačkog pokreta pravdao tvrdnjom da su pokreti otpora legitimna stvar u kontekstu okupacije, ali da je ustanak nešto drugo, ističući da je suština NOP-a bila revolucija. Nedić je po njemu bio „protiv svih izazivača nereda, odnosno ustanika“; on je težio suzbijanju ustanka koji je bio komunistička borba za vlast, iz čega sledi da je njeno sprečavanje bilo opravdano. Delegitimizacija Narodnooslobodilačke borbe kroz njeno svođenje na borbu za vlast već je stalno mesto u delu naše istoriografije, ali i na sudu (u slučaju žandara Bogdana Lončara i Milenka Brakovića to je bio jedan od osnova za njihovu rehabilitaciju 2009. u Šapcu).

Tako se nakon godinu dana trajanja procesa izdvojila dominantna interpetacija istorijske uloge Milana Nedića: on je nevina žrtva komunističkog režima. Njegova nevinost se dokazuje elaboracijom svedoka o spasavanju srpskih izbeglica iz Hrvatske, tvrdnjama o njegovoj neobaveštenosti i nemoći u sistemu nemačke okupacije – iz čega sledi da on ni za šta nije bio odgovoran (osim za progon komunista, ali to je bilo opravdano).

Nedoumica oko ishoda rehabilitacije

Trenutno je teško proceniti da li će Milan Nedić biti rehabilitovan na kraju ovog suštinski političkog procesa. U slučaju da dođe do njegove rehabilitacije, ona će imati mnogo veći značaj od sudske rehabilitacije jedne osobe kao navodne nevine žrtve komunizma. Dosadašnje teme rasprave i svedočenja odvijala su se isključivo u kontekstu Drugog svetskog rata i okupirane Srbije, gde se detaljno preispitivala uloga i (ne)odgovornost Milana Nedića i njegovih vlasti za uništenje jevrejskog i romskog stanovništva i celokupni represivni državni i policijski aparat koji je bio na snazi. U tom smislu bi odluka sudskog veća da se on rehabilituje predstavljala i zvaničnu pravnu potvrdu svih revizionističkih narativa iznesenih u sudnici. Istovremeno, to bi bila i potvrda pravovaljanosti ideologije Nedićeve vlade, uz poseban naglasak na njenom antikomunizmu. Takođe, kako je Agencija za restituciju u junu 2016. donela odluku da Nedićevi potomci nemaju pravo na restituciju bez obzira na ishod procesa rehabilitacije – trenutna svrha ovog procesa bi se bukvalno svela na političku rehabilitaciju Milana Nedića, slično kao u rehabilitaciji Dragoljuba Mihailovića.1

Paradoksalno, i negativna odluka suda bi imala određene negativne implikacije. Ako Milan Nedić ne bude rehabilitovan, to bi bila još jedna potvrda rehabilitacije Dragoljuba Mihailovića i četničkog pokreta jasnim iscrtavanjem linije razdvajanja između Milana Nedića kao kolaboracioniste, i četničkog pokreta kao pokreta otpora, oslobođenog od optužbi za zločine i kolaboraciju. Rehabilitacija četnika je već sasvim normalizovana i mnogi koji se nisu bunili zbog rehabilitacije Dragoljuba Mihailovića ili pravnog izjednačavanja Narodnooslobodilačkog i četničkog pokreta – sada se protive rehabilitaciji Milana Nedića.

Odličan primer za to je Demokratska stranka, za vreme čije vladavine se najviše i ulagalo u revizionističku politiku sećanja o Drugom svetskom ratu i posleratnom periodu. Istoričar Bojan Dimitrijević je isključen iz članstva DS-a zbog svog zagovaranja rehabilitacije Nedića. Nikome iz ove partije nije smetalo njegovo dugogodišnje zalaganje za rehabilitaciju Mihailovića i njegovog pokreta. Potencijalna negativna odluka suda bi dakle poslala poruku da iako svaki građanin ima pravo da podnese zahtev za rehabilitaciju bilo kojeg lica, pri čemu se zločinci, kolaboracionisti i fašisti ne mogu rehabilitovati – četnici se mogu rehabilitovati, jer oni nisu ni zločinci, ni kolaboracionisti, ni fašisti. Isto važi i za sve druge skandalozne rehabilitacije koje su već okončane. Time se i mutna formulacija i nedosledna primena Zakona o rehabilitaciji na njenom samom kraju još čvršće uspostavlja kao dobar mehanizam suočavanja sa autoritativnom prošlošću u demokratskoj državi vladavine prava, kojom se ispravlja nepravda počinjena nad nevinim žrtvama represije iz političkih i ideoloških razloga.

Autorka je doktorantkinja na Odseku za istočnoevropsku istoriju na Justus Liebig Univerzitetu u Giessenu, Nemačka.

Peščanik.net, 10.12.2016.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Građani prvog reda

Jovan Byford – intervju

Radomir Konstantinović – Divno je i tužno je i strašno je…


________________

  1. Ostaje da se vidi da li će odluka Agencije o nemogućnosti podnošenja zahteva za restituciju ostati validna. Restitucija i privatizacija nacionalizovane imovine su značajni pokretači politike sećanja u postsocijalizmu, što je podržano i od strane Evropske unije.