- Peščanik - https://pescanik.net -

Nosorozi i govedari

Foto: Kyle Grobler

Predizborne kampanje su periodični ciklusi iskakanja iz šina, kada su razne stvari moguće, diskurs razobručen, fokus je na nerealnim obećanjima kao što su visoke plate, izgradnja kula i gradova ili bolji život kao takav. U kampanjama sve je dozvoljeno, vređanja i podmetanja, zloupotreba dece, pa čak i to da se čitava kampanja zasnuje na deci i njihovoj budućnosti, koja je u Srbiji tesno skopčana sa najvažnijim opredeljenjem u životu. Ne, nije u pitanju odabir škole nakon polaganja traumatične male mature, već pristanak da se budućnost veže za partiju na vlasti. Ko napravi takav odabir, njemu škola nije ni potrebna, njemu ni zakon ne može ništa, onda se i sa „malom školom za velike ljude“, kao što je keramičarska, može napraviti ozbiljna karijera u Srbiji. SNS je partija koja je, nastajući iz radikalskog jezgra, preuzela šešeljevske DNK lance i sve to unapredila novom tehnologijom, masom botova, lajkovima na društvenim mrežama i veštom manipulacijom medijima. Nekada je Šešelj morao da vadi pištolj u studiju, danas se Aleksandar samo zlurado nasmeje iza cvikera u studiju, i mašina već radi svoje sa nepodobnim građanima. Takvim stožernim strankama, koje se sa vlasti ne pomeraju po 10, 20 ili čak 30 godina (kao što je to slučaj sa SPS-om), priklanjaju se manje stranke koje nikada, ni u snovima, ne bi mogle da imaju mogućnost za osvajanje vlasti. Njihova simbioza podseća na onu koju ostvaruju crvenokljuni govedari (Buphagus erythrorhynchus) sa nosorozima i nilskim konjima u Africi. Naime, ove ptice se ceo život hrane kožnim parazitima što nosorozima dođe kao neka vrsta redovnog čišćenja, te otuda vrlo često u dokumentarnim filmovima o tropskim krajevima možemo videti kadrove u kojima izviruju golema crna leđa načičkana pticama koje obavljaju dvostruki posao. I male partije u koalicijama sa strankama na vlasti rade isto. Možda je najparadigmatičniji primer Vučića i Vulina. („Nismo mi SPS, mi imamo naše ideale koje nikada nismo menjali i imamo naše saveznike koje nikada nismo menjali. Kako god bude bilo na izborima, gde god budemo bili, bićemo uz Aleksandra Vučića“, bio je iskren Vulin na završnoj konvenciji svoje partije u Bačkoj Palanci.) Ali Vulin nije sam, čitavo jato crvenokljunih govedara je našlo svoje hranilište na gospodarevim leđima.

Slika ove simbioze je paradigmatična za ono što se zove demokratijom u Srbiji. Ono što uznemirava u ovom kadru je samodovoljnost ovakve biocenoze, što dodatno uliva skepsu da se takva vrsta saveza na hranilištu/čistilištu može razvrgnuti, jer je zasnovana na ličnim, gotovo fiziološkim potrebama, dakle biološkim a ne političkim, gde bi trebalo da se vodi računa o javnom dobru i potrebama celokupnog društva u procesima demokratske transformacije. Pitanje o tome kada je došlo do takvog uspostavljanja interesne simbioze vodi nas u devedesete godine, do nekih simboličkih slika koje bi nam mogle posvedočiti proto-oblike ovakve bio-političke zajednice. Jedna od možda najupečatljivijih slika zabeležena je u Centru JSO u Kuli, i to na tajnom snimku koji će kasnije biti iskorišćen za film „Jedinica“. U tom kadru, zumirani su Slobodan Milošević i Milorad Vučelić, jedan je zagledan u izloženo oružje kojim raspolaže Jedinica za specijalne operacije, dok je pažnja onog drugog usmerena ka naboru na kravati vođe, koji on, Vučelić, u jednom sasvim intimnom trenutku, naposletku i poravna. Milošević se pritom i ne osvrne na ovaj gest, već nastavi mirno svoj obilazak.

Crvenokljuni govedari nemaju samo funkciju čišćenja orožnale kože svog domaćina, već služe i kao alarmi, jer kada se crni nosorozi zamisle nad velikim strateškim planovima, govedari prvi alarmiraju prilaženje nekog stranog lica, poletanjem ili dizanjem galame. Tako ustrojena demokratija pretpostavlja da se govedarima neograničeno obezbedi hrana kao i imunitet, zaštita svake vrste kao i vertikalna prohodnost u društvenoj hijerarhiji, pri čemu je moguće napraviti karijeru od levičarskog intelektualca, preko novinara, do kontroverznog biznismena i jednog od najbogatijih ljudi u političkoj eliti. Izbori koji se s vremena na vreme organizuju u ovakvom poretku predstavljaju reorganizaciju govedara na leđima domaćina. Naime, ne može svako da dobije najhranljivije delove oko vrata i podbratka, već se rotacije govedara vrše upravo u tim zonama, što se biračkom telu predstavlja kao najviši oblik demokratije, u kome građani koriste svoje pravo da upravljaju svojim životima preko institucija društva. No ono što dobijaju nakon izbora zapravo je samo razočaranje, dok se u nekim slučajevima, kada gospodar hranitelj toliko naraste, broj govedara enormno poveća, pri čemu im se priključi i neka perad koja ne pripadaju rodu Buphagus erythrorhynchus, već nekim vrstama koje do predizborne kampanje nisu parazitirale. Srbija je sada u toj fazi kada se stožerna stranka ponaša kao nosorog koji je dosegao tolike dimenzije da može da prihvati, odnosno nahrani veliki broj satelitskih stranaka, pokreta, inicijativa, a naročito pojedinaca, intelektualaca i analitičara, koji su tokom 8 godina suverene vlasti neoradikala evoluirali ka fenotipu govedara. Po svemu sudeći, nakon ovih izbora, na Vučićevim leđima će pored neizbežnog Krstića, doktora-političara i ex-građanskih intelektualaca, plandovati i Levijatan i Miša Vacić, ali i čitav niz tobožnjih stranaka koje su nakon 2012. ostale bez svojih svojstava, koja su naprečac potražile gostujući u raznim HIT-tvitovima i ćirilicama.

Ovakvo govedarstvo nije laka rabota, niti se u njemu lako dospeva do najboljih zona za prehranu. Danas mnogi političari u Srbiji, koji su se opredelili za ovaj put, čeznutljivo gledaju u neke partijske lidere koji su decenije već preživeli na leđima raznih gospodara i u međuvremenu toliko ojačali da mogu samostalno da formiraju nove, manje političke biocenoze. Jedan od takvih bardova je svakako Rasim Ljajić koji je proveo na leđima nilskih konja, bizona i nosoroga skoro 20 godina. On je tokom vremena dospeo do onog stupnja u razvoju kada ga više apsolutno nije briga ni za koronu, ni za gospodara, niti za rezultate izbora, ali ne na vulinovski način. O tome svedoči i njegov skok u masu na predizbornoj konvenciji, čiji snimak je postao viralan u čitavom regionu. Ljajić je ovim skokom poručio svojim pristalicama da mogu računati na apsolutne i dugoročne obroke na njegovim leđima, dok je Vučiću poslao poruku da je prošlo vreme kada se brinuo za svoj rejting, budući da je u međuvremenu postao neprikosnoveni rock star srbijanske političke arene poput Kita Ričardsa ili bar Mika Džegera.

Peščanik.net, 20.06.2020.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)