- Peščanik - https://pescanik.net -

Nostalgija ili bilo, pa došlo

Povratak otpisanih
Emancipatorski potencijali jugonostalgije

Nostalgičar je zaljubljen u distancu, ne u predmet nostalgije.
Sjuzn Stjuart (1993: 145)

“Ma šta imate vi Slovenci da kukate za Jugoslavijom, kad ste je prvi napustili?” Ovo i slična pitanja morao sam često da slušam kada sam tokom prethodnih godina, baveći se istraživanjem jugonostalgije1, u raznim delovima nekadašnje zajedničke zemlje i u inostranstvu, razgovarao s ljudima, sakupljao materijale, tražio kontakte, fotografisao i kupovao antikvitete i suvenire te pratio skupove jugonostalgičara. To su mi govorili sa onom poznatom mešavinom zezanja i ozbiljnosti, sarkazma i ponosa, zajedljivosti i blagonaklonosti, koja je našim ljudima omogućila da prežive sve političke (ne)zgode prošlih decenija.

To kratko, jasno i provokativno pitanje2 pratilo me je i inspirisalo sve vreme, i služilo mi kao podsticaj u istraživanjima sličnih pojava u drugim tranzicijskim društvima od Baltika do Balkana, od istočne Nemačke do Rusije. Razne oblike crvene nostalgije, fenomena, koji pre dvadeset godina sigurno nije niko očekivao, susrećemo na raznim nivoima, u raznim sredinama, generacijama, konstelacijama i pod raznim imenima.

Da odmah objasnim: nostalgija nam uvek govori više o tome čega danas nema, šta nedostaje ovde i sada, nego o tome kako je to lepo bilo nekada. Zato svaka refleksija o toj pojavi mora da se usredsredi na sadašnje stanje i osećanje ljudi u vezi s njom. Postjugoslovenske državice — na nekom drugom mestu ih zlobno nazivam, po analogiji sa banana republikama, burek republike — danas u mnogo čemu zaostaju za sličnim zemljama iz socijalističkog doba. Sa bezbrojnim ljudskim tragedijama, koje neće zaceliti generacijama, međusobno posvađane, sa jednom decenijom rata sa oružjem i još jednom rata bez njega, ali isto toliko razornog, u skladu sa Lenjinovom maksimom Što gore, to bolje, opljačkane divljim privatizacijama, denacionalizacijama, turbo-kapitalizmom, rasprodajama i drugim legalnim krađama, sa šengenskim i novim državnim zidovima iznutra i izvana, na baš istim mestima, gde su decenijama postojale otvorene granice, ove državice sada tavore na periferiji još jedne nove Evrope, koja je za njih smislila još jedno novo ime: Zapadni Balkan.

Te su se zemlje opet, već po treći ili četvrti put u samo jednom stoleću, oslobodile, u njima je bratstvo i jedinstvo jugoslovenskih naroda zamenjeno bratstvom i jedinstvom našeg naroda protiv svih ostalih, prvoborce su zamenili osamostaljitelji, moralni autoritet i nepogrešivost partije zamenila je nedodirljivost crkava, uništene spomenike starih heroja na istim postoljima zamenili su novi, namesto komunističkog jednoumlja došlo je nacionalističko u perverznoj sprezi sa neoliberalnim konsenzusom, umesto partitokratije jedne partije došla je partitokratija više njih, a opsednutost ostvarivanjem ne znam kojih partijskih direktiva ustupila je mesto opsednutošću direktivama koje treba slediti na putu prema novoj rešenoj zagonetki istorije, EU i NATO.

Erozija starog sistema i konstruisanje novih imali su doslovno čudesne efekte na mnoge nekadašnje fanove Jugoslavije i njenog socijalizma, potpuno promenivši njihove ranije stavove. U demoniziranju svega i svakoga pre 1991. godine, na putu u Damask, stare disidente potisnuli su novi konvertiti, bivši vernici tog istog komunizma, koji sa istom čudnom smešom oportunizma i fanatizma dokazuju svoju novu poziciju. Simbolički rečeno, ubijanje Jugoslavije i komunizma zapravo za mnoge ljude je značilo ubijanje Jugoslovena i komunista u sebi. To se po pravilu dešavalo celom novom ešalonu rukovodećih političara3, a i estradnih umetnika4, pa je zanimljivo usporediti njihova stajališta before and after.

U takvim okolnostima pojavila se, prvo šapatom, onda sve glasnije, nostalgija za onim vremenima. Celi fenomen je fantastično komplikovan i teže ga je objasniti nego što se najpre čini, nego što se čini i samim nostalgičarima. Treba ga gledati kompleksno, a razumeti i individualno: on je pokazatelj i identiteta i različitosti. Prvo o čemu moramo u analizi jugonostalgije voditi računa jeste to da ju je — kao svako emocionalno stanje i ideološki narativ — vrlo teško izmeriti. Nostalgija je po definiciji nelogična i nekoherentna5, i o njenom stvarnom obimu i razmerama može se zaključiti tek iz posljedica i efekata.

Konkretno, ako je Jugoslavija stvarno bila samo zločinačka strahovlada, odakle onda hiljade ljudi na raznim godišnjicama vezanim na nju i stotine hiljada poseta jugonostalgičnim veb stranicama, ako je to stvarno bio samo komunistički Rajh, odakle onda toliko grafita koji ga veličaju; ako je tada stvarno sve bilo tako loše, odakle onda sva ta nova jugonostalgična popularno-kulturna produkcija; ako su je ljudi doista mrzeli, onda danas niko ne bi kupovao kratke majice, raznorazne memorabilije i drugi politički kič s njenim imenom, a znamo da se sve to dobro prodaje; ako se pod Jugoslavijom stvarno tako teško živelo, odakle onda relativno visoko vrednovanje tih vremena u raznim anketama javnog mnjenja. Da bismo to razumeli, da bismo došli do uravnotežene slike o Jugoslaviji, treba je proučavati s obe strane: shematski rečeno, od “gore prema dole”, kao diskurs i produkciju, i “od dole prema gore”, kao društveni fakat i mentalitet, a zatim pratiti međusobne interakcije tog diskursa i tog mentaliteta.

Drugo, nostalgija se uvek pojavi kada istorija “ubrza ritam” i “pokaže zube”, zato je ona integralni, iako često namerno prećutani suputnik modernizacije i progresističkih ideologija, ali takođe i pratilac dinamičnih i dramatičnih vremena, kad se stari svet srušio, a novog još nema. Znači, nostalgija se nalazi negde između “više ne” i “ne još”, a u našem slučaju ona je simptom perioda koji nema ni svoje ime, nego se označava kao post-nešto: postsocijalistička tranzicija. Jugonostalgija u tom smislu nije ništa posebno — sličnih nostalgija za nedavnom prošlošću ima svuda u suvremenom svetu “tekuće moderne”, i tamo se prošlost nostalgizira, te uspešno fabrikuje i instrumentalizuje.6

Ona bi se pojavila i da nije bilo sloma socijalizma i implozije Jugoslavije. Jedina bitna razlika, recimo u odnosu na nostalgije u zapadnim zemljama, jeste u tome što tamošnji aktuelni politički sistemi i nove ideologije nisu tako antagonistički prema prethodnima, kao što su to u postsocijalističkim zemljama, koje, u opsesivnom i zasad uzaludnom traganju za novim identitetom, negiraju sve prošlo. Tome treba dodati da je nostalgija srazmerna neostvarenim očekivanjima ljudi: što su nade i obećanja bili veći to su bili veći i njihovo nezadovoljstvo i očaj. Hujsen (Huyssen 1995: 47) to zove “nostalgija očaja”. Posljedice razočaranja su dvostruke: nostalgija sa jedne strane, i politička apatija i cinična rezignacija s druge.7

Treće, u postjugoslovenskim republikama ima mnoštvo različitih nostalgičnih diskursa i produkcija. Pored jugonostalgije8, nailazimo i na razne arkadijske nostalgije kod tradicionalista (san o mirnom, sređenom ruralnom životu)9, na nostalgiju nacionalista za nacionalnim jedinstvom iz prvih godina nezavisnosti (verovanje da tada nisu bile važne političke razlike, nego su svi radili za narod)10, na nostalgiju verskih integrista za predmodernim duhovnim i moralnim jedinstvom, pa i nostalgiju nekadašnjih aktivista civilnog društva, društvenih kritičara i alternativaca iz 1980-ih, koji se teško mire sa kasnijim događajima (jesmo li se zato borili?)11.

Ali bez brige — ovo neće biti još jedan od mnogih sentimentalnih, srceparajućih tekstova o jugonostalgiji koji danas pune novinske kolumne, literarne revije, blogove, pa i sociološke publikacije, tekstovi u kojima morbidno uživaju domaći nostalgičari, dok strani posmatrači tu vide još jedno balkansko čudo i dokaz da smo potpuno različiti od njih. A neće ovo biti ni frontalna i tendenciozna kritika jugonostalgije, koja je poslednje dve decenije deo hegemonijskih diskursa nacionalizma, neoliberalizma i sveopštog patrijarhalizma, koji su svi obavezno začinjeni jugofobijom i balkanofobijom. Ta se antinostalgija s nostalgijom takmiči u potpunoj nereflektiranosti, samo na suprotnoj strani.12

U ovim redovima neće biti ni uzvišene i često arogantne intelektualne kritike, koja svaki (jugo)nostalgični fenomen apriori diskredituje kao impotentni eskapizam tranzicijskih luzera, kao jauk brodolomaca starih 40 i više godina, koji danas ne vide drugog spasa nego da sanjaju o prošlosti.13 Mene mnogo više od svega toga zanimaju aktivni, emancipatorski, kontrahegemonijski potencijali jugonostalgije, njena kreativna inspirativnost. Namera ovog teksta jeste kritika uobičajenih gledanja na nju, koja idu od patetičko-romantičnih do turobnih. Posmatranje nostalgije kao nekakvog mentalnog retrovizora ili anestetika i kompenzacije za tešku sadašnjost je po mom mišljenju nepotpuno, jer širina nostalgičnih pojava izražava mnogo više od toga.

Dakle, želim da teorijski oslobodim pojam nostalgije kao isključivo defanzivnog, zatvorenog, paralizirajućeg, u prošlost zaljubljenog diskursa, kao pomalo mazohističko podgrevanje nečeg nepovratno izgubljenog, kao besperspektivno priželjkivanje izgubljene nevinosti, i pokazati da je ona i kritički angažovan napad na postojeće, na nove hegemonijske diskurse i prakse, čiju najezdu trpimo poslednje dve decenije, da je ona i podsticaj za građenje društvenih alternativa. Uveren sam da je nostalgija daleko više od samo neke intimne, pasivne gorko-slatke pričice o boljoj prošlosti Post-jugoslovena, da može biti i novi oslobađajući diskurs i ideološka platforma sa uticajem na aktuelna politička zbivanja.

Nostalgija za drugom Jugoslavijom je — pored anti-nostalgije, amnezije i istorijskog revizionizma — jedna od četiri strategije bavljenja prošlošću koje su se pojavile kod njenih naslednika. A čini se da je ta recentna prošlost još uvek tu: nove zemlje su napustile socijalizam i Jugoslaviju, ali socijalizam i Jugoslavija nisu potpuno napustili njih. Usputni dokaz: skoro ne prođe dan a da jedna od glavnih vesti u novinama u postjugoslovenskim zemljama nije vezana za prošla vremena.14 Posle antijugoslovenske histerije u svim njenim republikama krajem 1980-ih i na početku 1990-ih, trend se polako okrenuo ka tolerantnijem, čak pozitivnijem i konstruktivnijem odnosu prema Jugoslaviji.

Tako danas u novinama svakog dana čitamo da su se neke od zvezda jugoslovenskog popa i roka opet okupile i krenule na još jednu poslednju turneju;15 da je Maršal opet pobedio u anketama s pitanjem da li je on pozitivna ili negativna istorijska ličnost; da je osnovana još jedna virtuelna Jugoslavija u kiber prostoru i još jedno društvo s Titovim imenom; da se na mestu ove ili one slavne partizanske bitke opet okupilo više hiljada antifašista, od starih drugova do mladih sila; da se ne znam gde opet slavi Dan mladosti i inscenira štafeta; ili da je otvoren još jedan novi bar ili restoran, koji se imenom, izgledom, sloganima i ponudom referira na ona vremena16 Nostalgija za pokojnom državom postala je — hoćemo to priznati ili ne — jedan od kodova kulturne i političke komunikacije na ovim prostorima.

Lonely planet: ex-Yugoslavia – pasivna jugonostalgija

Sada sam niko. Ili svatko.
Dubravka Ugrešić (2006: 349)

Zaista, ovaj esej bi mogao da napišem kao turistički vodič i ponudim ga za objavljivanje u Lonely Planet, kao prvi vodič kroz jednu nepostojeću zemlju, kao itinerer za putovanje po njenim mentalnim, geografskim i virtualnim predelima. Vodič bi uključivao već poznata mesta okupljanja jugonostalgičara (Kumrovec, Dedinje, Jajce, Brione, Drvar…), razne jugonostalgične barove i restorane širom Lijepe Nekadašnje, razgledanje izložbi o tim vremenima17, obilazak preživelih ulica sa imenom Tita i drugih socijalističkih heroja i partizanskih jedinica, a i onih novih, koje od skora nose Titovo ime (u Ljubljani i u Fažani u Istri). A na kraju vodiča, kao dodatak za sajber-frikove, našao bi se spisak veb stranica posvećenih Jugoslaviji.

Ali ne, neću ovde katalogizirati razne elegijske elemente pastoralne jugonostalgije, jer se sve to može u izobilju naći, videti, pročitati, čuti, a i doživeti na raznim jugonostalgičnim priredbama, u člancima, esejima, zbornicima i knjigama, na mnoštvu veb stranica i blogova, na susretima nostalgičnih grupa, u urbanoj kulturi (na grafitima i street-artu), u masovnoj kulturi i popularnoj muzici, a i na raznim apologetskim izložbama.

Repertoar ove nostalgije unapred je zadat, fiksiran, praktično nepromenljiv, u potpunosti na liniji nekad dominantnog diskursa, o čemu govori jedan članak o proslavi 25. maja s indikativnim naslovom Drobne radosti naše mladosti, a u te radosti spadaju one stvari koje su markirale naše odrastanje, kao što su Čunga Lunga i Bazooka žvake, Životinjsko carstvo čokoladice i PEZ bomboni, Lučka sladoledi, sok Pingo, tipične dečje igre, crtani filmovi, uspomene na prvi školski dan sa belom kredom i zelenom tablom itd.18 Naravno, ovaj stari kulturni univerzum u sasvim novim ideološkim i istorijskim okolnostima ima sasvim drukčije značenje.

U potpunosti i iskreno poštujući poglede, osećaje i senzibilnosti ove jugonostalgije, moram da kažem da je to samo jedna, najjednostavnija dimenzija celog fenomena. Ona je rezervisana za fanove nekadašnjih vremena, koji iz njih skoro potpuno nereflektirano odabiraju samo lepe momente, dostignuća, epizode i ličnosti. Pozitivan pogled na “Yu-wonderland” kod njih je višestruk. Njihovu poziciju nostalgika karakterišu tmurnost, meditativnost, defanzivnost, morbidnost, vegetiranje na nečem mrtvom, što se nikad neće vratiti.

To koriste razni antikvarijati, ulični prodavci ili oni sa buvljih pijaca, koji širom nekadašnje Eseferjot prodaju njene fosilne ostatke (od starih odlikovanja i poštanskih maraka do novčanica i zastava). Jedan jugo-entuzijasta na svom posedu u Vojvodini 2003. godine je čak stvorio mini Jugoslaviju ili Yugoland, gde za vreme raznih godišnjica organizira proslave i nostalgične skupove. A isti osećaj javlja se i u sajber svetu. Na jednom od mnogobrojnih jugonostalgičnih veb sajtova piše: Na ovoj stranici, ako ste jugonostalgični, naći ćete dosta toga u vezi sa SFRJ. Vratite se u prošlost (uhvatite se u kolo).

Drugi pogled na izgubljeni “Yu-niverzum” je melanholičan i sentimentalan: nostalgija je u stvari slatka žalost. Voleli smo je, piše na bedžu koji se može kupiti na uličnim štandovima, a ispod teksta je silueta SFRJ u boji njene zastave. Na internetu kružipower point prezentacija namenjena Extra generacijama 1950…1960…1970, koja slavi vremena — idemo opet redom —crvendaća (starih novčanica od 100 dinara), Vegete, očevih uspomena iz JNA, Cockte, pionirske uniforme, Zagora, fiće, Dugmića, omladinskih brigada, partizanskih filmova, štafete…, a muzički sottofondo je iz nekad popularnog crtaća Pink Panter.19 Crnogorski jugonostalgičar, osnivač takozvanog Generalnog konzulata SFRJ u Tivtu — koji je na proslavu 65. godišnjice Drugog zasedanja AVNOJ-a u Jajcu došao u uglačanoj crnoj mečki iz 1970-ih, ukrašenoj jugoslovenskim zastavicama sa crvenom petokrakom i registarskim brojem TV — SFRJ1 — dao mi je svoj telefonski broj, koji nije bilo teško zapamtiti: 29-11-1943. A beogradski jugonostalgičari su na grafitu Svaka je ulica Zorana Đinđića! precrtali ime ubijenog srpskog premijera i umesto toga napisali AVNOJ-a i, normalno, dodali crvenu zvezdu: Svaka je ulica AVNOJ-a!

Treći pogled na dobra stara vremena Jugoslavije je zabavan, parodijski: o prošlosti se govori opušteno, ležerno, ali još uvek samo pozitivno. Odličan primer takve nostalgije je “Leksikon Yu mitologije” (Adrić, Arsenijević, Matić, 2004)20, a o njoj svedoče i bezbrojna nostalgična slavlja i karnevali, gde se pojavljaju imitatori Tita i Jovanke i maske pionira, brigadira, partizana, milicionera ili oficira JNA. Između raznih kvazi humorističnih crazy sounds, ludih zvukova za mobilne telefone slovenačke kompanije Pimp, mogu se odabrati i Druže Tito, mi ti se kunemo sa maršalovom sličicom, ili himna Hej Sloveni sa jugoslovenskim grbom.

Ono što povezuje ova tri nostalgična pogleda — morbidan, melanholičan i zabavan — jeste besperspektivnost, pasivnost, dizanje ruku od sadašnjosti i apologija prošlosti. U toj tački susrećemo dvostruki paradoks svake nostalgije. Ona je tako privlačna samo zato što je potpuno jasno da se istorija kao takva ne može vratiti. Kako kaže Sjuzn Stjuart (1993: 145), “nostalgija se ne može održati bez gubitka”. A, s druge strane, nostalgičari priželjkuju tačno ono što kao takvo nikad nije ni postojalo.

Ona je lepa uspomena na nešto čega nikad nije bilo. Jer nostalgija je ideološki narativ kao svaki drugi i podleže svim temeljnim ideološkim metodama konstrukcije narativa, kao što su selekcionisanje, binarizovanje, polarizovanje i antagonizovanje. Zato je jasno da iz nostalgičnih bajki nećemo praktično ništa saznati o prošlosti. One u stvari više govore o tome šta sada ne valja nego o tome kako je nekad sve bilo lepo; više o izgubljenim nadama i iznevjerenim tranzicijskim obećanjima nego o nekadašnjoj stvarnosti. Baš zato svet prošlosti nikad nije toliko savršen kao što je u nostalgiji.

Materijalizovane rekonstrukcije prošlosti — na spomen-mestima, u sajber prostoru, na skupovima, na proslavama godišnjica, u apologetskim govorima, u dizajnu nostalgičnih barova ili u malim privatnim oltarima prošlog vremena u kućama nostalgičara — uvek su hiperrealističke, nimalo uverljive ni za koga van tih nostalgičnih krugova21. One pokazuju da nostalgija manje govori o tome kako je nekad bilo, a više o tome kako nikad nije bilo; manje o tome kakvi smo nekad bili, a više o tome kakvi nikad nismo bili; ne toliko o prošloj stvarnosti koliko o prošloj budućnosti; malo o tome kako se nekad živjelo, više o tome šta se tada snilo.

Kada je neka stvar mrtva, onda se ona stavlja u muzej, na sigurno, da se ne zaboravi, bilo kao uspomena, bilo kao upozorenje. Očekivalo se da će se to desiti i s Jugoslavijom i njenim socijalizmom. To je s jedne strane i intencija anti-nostalgije, koja osuđuje i odbacuje prošlost te zemlje, a, s druge strane, tome teži i pasivna nostalgija, koja, da ponovim, plače, kontemplira ili se zabavlja sa lijepom prošlošću bez želje da se ta prošlost vrati. Ali jugonostalgija, celi kaleidoskop njenih manifestacija, postoji i izvan četiri muzejska zida, a takođe ona se ne svodi na vapaje za izgubljenim rajem. U uslovima postsocijalističke i postjugoslovenske stvarnosti njena poruka može biti sasvim drugačija, mnogo prisutnija u pamćenju i aktivnostima ljudi. Uopšte govoreći, što se prošlost manje muzealizira, institucionalno štiti i konzervira, ona je življa i ljudi je više pamte.

Stvorimo je opet 1945-199022 – aktivna nostalgija

Sledeća stanica: nada (Próxima Estación: Esperanza)
Naslov albuma Manu Čao (Manu Chao), 2001

Emancipatorski potencijali nostalgije su namerno ili nenamerno prećutani: bilo zbog političke korektnosti, jer je nedavna prošlost još uvek delikatna tema, bilo zbog toga što se ona koncipira i prihvata kao bezopasna igra ili travestija, koja samo prijatno uznemirava, greje srce, bilo radi zarade od nostalgičnog turizma, bilo zato što ona konkuriše danas vladajućim ideološkim diskursima.

Njena pasivna, meditativna strana ponekad se namerno preuveličava da bi mogla bili lakše prihvaćena u dominantnim medijima. Uveren sam da nove nacionalističke ideologije, kao i druge koje danas prevladavaju u eks-jugoslovenskim državicama (neoliberalizam, novi evrocentrizam, patrijarhalizam, verski integrizam) nisu toliko okrenute jedna protiv druge (recimo jedan nacionalizam protiv drugog, jedan verski fanatizam protiv drugog itd.), koliko su sve zajedno neprijateljski raspoložene prema jugoslovenskoj prošlosti, odbacujući dokaze koji potvrđuju da se moglo živeti i prosperirati zajedno, da je — uz sve napetosti i konflikte — convivencia ovog ljudskog šarenila na raskršću Balkana, Mediterana i Srednje Evrope bila mogućna.

Zato je i jugonostalgija za njih uvek opasna, pa i kad se radi o nekim njenim sasvim nevinim, intimnim, letargičnim ispoljavanjima. Termini jugonostalgija i jugonostalgičar postali su dežurne psovke u novim političkim vokabularima za sve one koji sada slede nove ideološke diskurse. Međutim, u novije vreme ovi termini se postepeno oslobađaju negativnog predznaka, i to ne zbog veće tolerancije u društvu, nego zato što se oni javljaju na toliko različitih mesta, u toliko različitih oblika i aktivnosti, kod toliko različitih grupa i generacija, da su postali elementi jedne amorfne, ali ipak važne kontrahegemonijske platforme mnogih ljudi koji su se našli — po svom izboru ili ne — s one strane divljanja novih ideologija.

Za mene pravi simptom jugonostalgije nije recimo stari goblen s jugoslavenskim grbom, koji je izvezla neka bakica još pre 50 godina i koji i dan-danas krasi nečiju dnevnu sobu, ili poletno pevanje partizanskih pesama na susretima starih drugara iz vojske ili sa omladinskih radnih akcija, nego su to kratke majice sa jugonostalgičnim motivima i tekstovima, koje možemo nabaviti praktično svuda, ili su to jugonostalgične veb stranice23. Polazeći od ovih poslednjih, mogao bih da kažem da je (jugo)nostalgija i emancipacijski diskurs, implicitan ili eksplicitan. Ima nekoliko stvari koje su zajedničke svim ili većini tih stranica. U njima preovlađuje tužan i melanholičan ton, ponegde s primesom radosti što smo živeli u to vreme.

Zatim, tu ima i komercijalnih ponuda (prodaja nostalgičnih artikala i turističkih aranžmana za rastući broj jugonostalgičnih destinacija i zbivanja). Takođe, na ovim veb stranicama mogu se naći i osude sadašnje situacije, novih vlastodržaca i ideologija, i pozivi na angažovanje protiv njih. Sentimentalna nostalgija se povezuje sa nesentimentalnom, aktivnom, angažovanom nostalgijom. Nižu se kritički članci, pozivi na demonstracije, na borbu za socijalnu pravdu, ravnopravnost, bratstvo među narodima, pozivi na obeležavanja proleterskih i jugoslavenskih praznika, peticije. Bez skrivenih suza u očima, već sa dignutom pesnicom.

Šire kritičko razmatranje emancipatorskih potencijala jugonostalgije pokazuje da je prvi među njima kritika postojećeg. Nostalgija, kao što je već rečeno, više govori o sadašnjosti nego o prošlosti; više je to polemička priča o onome što nedostaje sada, nego o onome čega je bilo u ona vremena. Podsećanje na tu precenjenu prošlost služi pre svega tome da se što oštrije kritikuje potcenjena sadašnjost. To se može čuti i videti na raznim jugonostalgičnim skupovima, gde se prošla vremena veličaju samo da bi se što žešće kritikovali sadašnji politički lideri.

U iskasapljenoj BiH česta mesta za pro-jugoslovenske grafite su saobraćajni panoi, koji — kakva perverzija! — žele dobrodošlicu na ulasku u ovaj ili onaj entitet. Kao i u drugim tranzicijskim zemljama, i u nekadašnjim jugoslovenskim republikama ljudi su nezadovoljni promenama. Očekivali su više.24 O tome govore i sarkastične reči mladog kosovskog Albanaca navedene u jednom videu slovenačkog jugonostalgičnog benda Zaklonišče prepeva (Sklonište pjeva): Ej, samo da prođe ova demokratija, pa da opet živimo k’o ljudi!25

Drugo, jugonostalgija je po definiciji odbrana prošlosti od novih hegemonijskih diskursa i njihovih benignih i malignih posljedica. Ona štiti lični i istorijski kontinuitet (post)jugoslovenskih generacija; i to je njen emancipatorski potencijal. Oholi prezentizam novih ideologija potpuno ignoriše, demonizira ili istorijski revidira to vreme i drži se toga da je sve počelo stvaranjem novih država početkom 1990-ih. Na drugoj strani tog doslovno vratolomnog preokreta stoji odbrana memorije.

Većina nekadašnjih Jugoslovena nema druge prošlosti od one koja je vezana za decenije socijalizma, ma kakve da su one bile i zato smatraju, da im tu prošlost niko ne sme uzeti.. Ruše i ruše, a ne mogu da sruše lozinka je koju sam često viđao na panoima ili slušao u govorima na jugonostalgičnim proslavama. Za nas 1991. nije nulta godina, sećam se izjave jednog slovenačkog jugonostalgičara. Ovakva mišljenja nisu usamljena: velika većina ispitanika u istraživanjima javnog mnjenja u Sloveniji smatra da je njihov život u Jugoslaviji bio dobar ili vrlo dobar, i uopšte ima pozitivno mišljenje o jugoslovenskim decenijama i prošlom sistemu (vidi Toš dr. 1999: 565, 872; Toš i dr. 2004: 474).26

Dalje, jugonostalgija sadrži i mnoge kreativne potencijale u raznim područjima kulture, od one popularne do suvremenog dizajna i umjetnosti — to je po mom mišljenju njen treći emancipatorski potencijal. Pozitivni likovi, epizode i vrednosti iz prošlosti postaju inspiracija umjetnicima raznih generacija, od filmskih režisera do performera.27 Jugonostalgija je prisutna i u raznim omladinskim subkulturama koje se referiraju na buntovničku i levičarsku tradiciju prošlog režima. Tako u “bitkama grafitima” na ulicama u Beogradu mladi levičari grafitima SKOJ i simbolom srpa i čekića uzvraćaju na grafite raznih nacionalističkih i klerofašističkih grupa, a pre nekoliko godina u Ljubljani su se pojavili grafiti-šabloni Born in SFRJ.28

Jugonostalgiju nalazim kao kreativni potencijal u dizajnu i advertajzingu, gde često susrećem tipično socijalističke motive i estetske preferencije iz tog doba (recimo socrealizam, progresistički modernizam i funkcionalizam, do neke mere i sovjetski avangardizam). Kao primere navešću Snedvičprogres retro-prodavnicu sendviča u Ljubljani, reklamnu tablu jednog frizerskog salona u starom delu Beograda29 ili Broz Kafe u Skoplju. Više pop grupa i pevača redovno ili povremeno snima nostalgične pesme ili takve motive uključuju u svoj imidž, na koncertima i u video-klipovima, i to od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana i svugdje između (vidi Tijana Todeska-Dapčević30, Zaklonišče prepeva31, Rock Partyzani32, The Beat Fleet33 ili Zabranjeno pušenje34).

Nostalgija u svim ovim novim produkcijama nije mimetička, ne svodi se na imitaciju uzora iz prošlosti, nego je uvek i eklektična, satirična, namerno profanizirajuća, duhovita. Tako Tito na majicama umesto kubanske cigare puši marihuanu, na naslovnici disk ex-Yu hitovi on vozi teški motor, pionirke u video klipovima su razgolićene silikonske plavuše, partizanski otpor se povezuje sa subverzivnošću rokenrola, jugoslovensko bratstvo i jedinstvo sa novim multi-kulti trendovima. Često je ona samo podsticaj za nešto novo, koje se povezuje starim dobrim vremenom. Taj fenomen nazivam neostalgija, što znači nova nostalgija, ona koja se razvija među mlađim, postjugoslovenskim generacijama.

Recimo, kritika nove dominantne ideologije ujedinjene Evrope jasno se vidi na majicama sa tekstom Yuropa, koje su se pojavile pre nekoliko godina. NATO-fanatizam u slovenačkom vladajućem diskursu pre referenduma za ulazak u tu militarističku organizaciju ironizirao je ljubljanski grafit Druže Ramsfeld mi ti se kunemo, dok je dominaciju narodnjaštva na nacionalnoj televiziji pratilo geslo Bolje Tito nego Trefalt Mito35. Znači, tipične postmodernističke tehnike pastiša, kiča, ironije, provokacije, teatralnosti, intertekstualnosti i repeticije, u stilu Ekoove semiološke gerile, preokreću stare nostalgične likove, simbole i priče i daju im potpuno nova značenja.

Snažan potencijal uspomena i nostalgije čini njihova moć stvaranja grupa. Tu je reč o takozvanim memory-groups ili nostalgia-groups. Tako jugonostalgija donosi nove mogućnosti kolektivne identifikacije, čak i mogućnosti organizovanja, mimo danas dominirajućeg nacionalizma, neoliberalizma i patrijarhalizma.36 Zbog ove njene socijalne — a ne samo ideološke — dimenzije ona je opasna kao i sve drugo što osporava hegemoniju postojećeg sistema, pa je stalno predmet napada i isključivanja, iako iza nje najčešće ne stoje političke strategije i programi. A u našem slučaju ona je dodatno neugodna za većinu novih moćnika, jer indiskretno budi njihovu lošu, to jest jugokomunističku — da upotrebim i ja ovu u dve decenije bezbroj puta korišćenu kovanicu — savest.

Emancipatorski aspekt jugonostalgije javlja se i kao neposredan politički angažman, što je slučaj i sa silnim primerima nostalgije u drugim zemljama, kad se ona instrumentalizuje za različite političke svrhe. Idealizirane slike slavne prošlosti bile su konstitutivni deo neokonzervativne ideološke agende Margarete Tačer37 i Ronalda Regana38, i raznih drugih verskih tradicionalista i fundamentalista. Zjuganovljevi ruski neokomunisti, koji su značajna politička stranka, takođe koriste ikonografiju i gesla iz dobrih starih vremena i na taj način kapitaliziraju jaka nostalgična osećanja tranzicijom ogorčenih ruskih birača. Isto je i sa jugonostalgijom, koja ulazi u nove političke sukobe u postjugoslovenskim državama na dva načina.

Prvo, kao deo novih političkih i socijalnih protesta na simboličan način, nošenjem jugoslovenskih i socijalističkih simbola i skandiranjem slogana iz tog vremena. Na zaprepašćenje lokalnih desničara, na studentskim (2001), radničkim (2007) i antifašističkim (2009) demonstracijama u Ljubljani vili su se i crveni barjaci SKJ i socijalističke Jugoslavije i Slovenije, sa crvenom petokrakom. Jugonostalgija može da se organizuje i na klasičan politički način, kao ideološka platforma političke partije. U Makedoniji postoji vanparlamentarna stranka koja se zove Savez Titovih levih snaga i ima oko 3.500 članova, koji se bore za povratak i razvitak svega onog pozitivnog, što je postojalo u socijalističkoj Jugoslaviji pre raspada. To naravno podrazumeva i vodeću ulogu radničke klase, samoupravljanje, besplatno školstvo i zdravstvo, te vraćanje privatizirane i pokradene državne imovine za vreme tranzicije.39 Manje je poznat nedavno osnovan Komunistički pokret Jugoslavije, koji osuđuje liberalni kapitalizam kao sistem za vladajuće garniture, za vlasnike krupnog kapitala, i naziva ga piramidom apokaliptičkog zla, koje u Jugoslaviji gledamo već dvadeset godina.40

Postoje i mnogi drugi pravni i politički subjekti jugonostalgije. Recimo ima više desetina društava Josip Broz Tito, najviše u Hrvatskoj (dvadeset, od toga najviše u Istri) i u Bosni i Hercegovini (više od četrdeset). Ova društva se ne bave samo aktivnostima uobičajenim u sličnim društvima, kao što su komemoracije, obeležavanja značajnih godišnjica iz crvenih decenija, organizovanje skupova, ekskurzija i sl., nego se i aktivno upliću u dnevnu politiku. Recimo ona bosanska društva koja nose Titovo ime bila su aktivna u organizovanju protivizraelskih demonstracija za vreme poslednjeg napada Izraela na Gazu, ona su se javno protivila slanju bosanskih minera u okupirani Irak, a njihovi članovi protestovali su i protiv najavljenog koncerta hrvatskog neoustaškog rokera Tompsona. Ona pozivaju građane na izbore i podupiru razne inicijative, recimo o donošenju zakona o zabrani organizovanja i djelovanja neofašističkih organizacija u BiH.

Politika nade ili budućnost nostalgije

Nada nije plan.
Grafit u Nju Orleansu posle orkana Katrina

Preselimo se načas u novi centar sveta, SAD, i setimo se lozinke, sa kojom je na nedavnim izborima pobedio aktuelni predsednik Barak Obama i koja se bezbroj puta ponavljala u njegovoj propagandi, u njegovim izjavama, a i u političkom kiču na štandovima: Nada. U uslovima ekonomske krize, socijalnih perturbacija, ekoloških pretnji i spoljnopolitičkih fijaska SAD, u centru politike opet se našla ova emocija, koja je u grčkoj mitologiji ostala na dnu Pandorine kutije, posle svih nevolja izašlih iz nje.

Po mom mišljenju, politika nade ima mnogo više potencijala nego što to izgleda na prvi pogled, u današnjim vremenima, koja su opsednuta neposrednom efikasnošću i imperativima imanentnosti. Potrošačko društvo počiva baš na tome da nema ni budućnosti ni prošlosti, da je sve ovde i sada, u večnoj sadašnjosti, pretvoreno u pogodnosti dostupne svakome — normalno, ako imaš para! Zato je ono po definiciji antiutopijsko, bez ikakve potrebe za transcendencijom.

A nada se kroz celu istoriju, a i danas, ispoljava na raznim nivoima i u različitim oblicima te govori raznim jezicima, kako nas uverava Ernst Bloh (Bloch, 1981). Uvek ima nade, da ponovim najjednostavniju lozinku optimizma: utopijske želje i snovi o boljem sutra su integralni deo čovekove lične i kolektivne egzistencije i njegovog pogleda upravljenog napred. Ovi impulsi konstantno se pojavljuju na najneočekivanijim mestima, u naizgled nevinim idejama i aktivnostima, i oni se bilo eksplicitno, svesno, bilo implicitno, spontano, protive svemoći prezentizma i principa realnosti.

Uostalom, i u celoj istoriji hrišćanstva se opsesivno tražio Novi Jerusalem iako niko od njegovih pristalica nije iz prve ruke znao onaj stari. Na isti se način i u politici i u kulturi stalno traže savršeni svetovi i pravedna društva. Baš zato je svaka utopija, kao transcendiranje postojećeg i anticipiranje novog, po definiciji subverzivna, ona smelo ulazi u aktuelna društvena zbivanja i političke borbe. Nije ni čudno što, kako nas uverava Džejmson Jameson, 2005, 193), “želja zvana Utopija postaje najopasniji politički protivnik, onaj koga najviše treba — bez obzira na njegovu prividnu nestvarnost — uporno i budno kritikovati”

Iu nostalgičnim vinjetama mogu se zapaziti utopijski elementi. Ponekad mi se čini da se tu radi o naučnoj ili, tačnije rečeno, političkoj fantastici, a ne o nedavnoj istoriji. Nigde nikada neće biti boljeg sistema od jugoslovenskog, rekao mi je jedan od mojih bosanskih sagovornika; ta se država brinula za malog čoveka, a nije štitila bogate, tvrdio je drugi, iz Hrvatske.41

Omladina je navodno mogla da uči, da planira i da sama stvara vlastitu budućnost, dok su radni ljudi i građani mogli da neposredno odlučuju o svim pitanjima od vlastitog interesa, bila je prihvaćena narodna volja i postojala je socijalna država, svi su imali pravo na besplatno školovanje, lečenje i sigurnu penziju, a delile su se redovne i pristojne plate.42 Jedan posetilac je u spomen-knjizi u Kumrovcu izneo mišljenje da je život u Jugoslaviji bio život u miru, sreći i zadovoljstvu.43 Ali i njenim najvećim fanovima je jasno da sasvim Jugoslavija takva nikad nije bila, da je to više san o zemlji u kojoj bi voleli da žive i o tome kako bi trebalo da se živi bilo gde. Kao što stoji u motu na početku ovog eseja, nostalgiju određuje i rađa baš to distanciranje od objekta obožavanja.

Zato sam više nego siguran da je potrebno shvatanju nostalgije kao prijatne uspomene na prošlost dodati shvatanje nostalgije kao utopije, kao društvene kritike postojećeg i projekcije boljeg sutra. Tek u polju političke imaginacije nostalgija pokazuje sve svoje kapacitete. Baš zato nostalgičari — da odbacim najčešću kritiku na njen račun —ne lažu i ne preteruju kad govore o prošlosti, oni je ne izmišljaju ili nanovo konstruišu, nego u skiciranju društva kakvo bi moralo da bude uzimaju idealizovane primere izprošlosti. Oni insistiraju na tome da ovaj sadašnji svet nije najbolji mogući, kako pokušavaju da ih ubede dominantni diskursi: oni gledaju s one strane postojećeg, razmišljaju o boljim alternativama. Nisu oni zaspali negde u prošlim vremenima, već budno prate šta se događa sada. Kako kaže Hujsena (Huyssen 1995: 88, vidi i Boym 2001: 342), “nostalgija sama po sebi nije suprotna utopiji, nego je, kao oblik uspomene, uvek uključena u utopiju, pa je čak u njoj i produktivna”.

Pravi predmet jugonostalgije je mnogo više utopijski ideal boljeg života u budućnosti nego rehabilitacija prošlosti; ne neka izgubljena stvarnost, nego još neostvarena ideja. O tome govori recimo jedan od zapisa u spomen-knjizi u Jajcu: Vratimo se ZAVNOBIH-u i AVNOJ-u radi boljeg sutra.44 Zato je po mom mišljenju najbitniji emancipatorski potencijal, njeno kreativno polazište, upravo ta utopijska nada za boljim životom. Ako je to tačno, zašto se onda utopijsko traženje boljeg sveta u nostalgiji veže baš za nekadašnju državu?

Odgovor na taj paradoks treba potražiti u progresističkoj ideološkoj orijentaciji tog prošlog društva. Prvo, nostalgija se uvek osvrće na vremena koja su gledala napred. Jugoslovenski socijalizam doneo je rapidnu modernizaciju društva, do koje bi najverovatnije došlo u svakom slučaju, i da je vladao neki drugi sistem (kao što se to dogodilo u Grčkoj), ali su ljudi taj sistem poistovetili sa brzim razvojem, industrijalizacijom, urbanizacijom, sekularizacijom i, što je naročito važno, s emancipacijom žena, mladih i siromašnih.

Drugo, pošto je svaki izraz nostalgije u svojoj srži ekscentričan, samoljubiv, i nostalgija za pokojnom Jugoslavijom sadrži elemente opsednutosti sobom: bili smo nešto posebno45, jedinstveno, sami za sebe46, napolju su znali za nas, bili smo sposobni da nadmudrimo sve naše neprijatelje… U mojim razgovorima sa ljudima na tu temu, a i u analizama tekstova, posle nabrajanja raznih lepih stvari kojih je bilo u boljem juče, simptomatički se ponavljao jedan rezigniran usklik: A vidi nas sada!

Nostalgija zapravo implicitno govori da, ako sada nema perspektive, treba se vratiti u vremena koja su je imala, u kojima se živelo s idejom da će bolja vremena doći. Ona zapravo ne viče Vratite mi prošlost!, nego Vratite mi budućnost!, ne traži izgubljeni raj nego slika novi raj, ne vraća se u izgubljenu prošlost Jugoslavije, nego u njenu izgubljenu budućnost, iznova sanja njene nekadašnje snove. Jugonostalgija u svojoj biti nije toliko borba za ono što je Jugoslavija nekad postigla, koliko borba za ono što ona nije stigla/uspela/mogla/znala postići, ne za ono što je bilo, nego za ono što bi trebalo da bude.

U nedostatku “nove” budućnosti, jugonostalgija oživljava i priželjkuje onu “staru” budućnost.47 Drugim rečima: tu se radi o povratku otpisanih, ali ne o Jugoslaviji kao otpisanoj političkoj realnosti, već o povratku njene političke utopije, u drugim oblicima, u novim bojama, na drugim kanalima i u budućem vremenu.

Dakle, ambicija jugonostalgije nije neka obnovljena stara Jugoslavija, za šta je stalno napadaju njeni ideološki protivnici, među kojima su naravno uvek najglasniji konvertiti. Ona u najvećem broju slučajeva nije restitutivna: da se Juga ne može vratiti ili nanovo napraviti jasno je i najvećim nostalgičarima. Jugonostalgičari zapravo imaju potrebu za vizijom prijateljstva u vreme kad su stara prijateljstva izdana, maštaju o bratstvu i jedinstvu sada kada više nemamo ni jedno ni drugo, o socijalnoj pravednosti u današnjoj situaciji kad nikakve socijalne solidarnosti nema, oni traže nadu usred sveopšteg očaja nanovo pauperiziranih širokih slojeva stanovništva zemalja nastalih na tlu Jugoslavije i sećaju se nekadašnjeg ugleda te bivše zemlje u situaciji kada su sve ove sadašnje Suverenije maltene u neokolonijalnoj poziciji.

Bitno je u svemu tome — bilo da su nostalgičari toga svesni ili ne — utopijska čežnja za idealnim društvom. Slaveći Jugoslaviju, oni u stvari slave “Yu-topiju”. To je ujedno i odgovor na pitanje kakva je budućnost jugonostalgije? Sve dok bude nepravdi, iskorišćavanja, zatvaranja, generiranja mržnje i netrpeljivosti, biće i kritike, otpora takvom stanju i zamišljanja alternativnih svetova. Bolja prošlost se ne može napraviti, ali bolja budućnost može. Emancipatorska nostalgija zato nije oksimoron, kontradikcija pojmova, nego anticipiranje utopijskog društva pravednosti, jednakosti i solidarnost, bilo da utopiji koju ona sadrži damo ime Jugoslavije, bilo da potražimo neko drugo.

Literatura

Adrić, Iris, Vladimir Arsenijević, Đorđe Matić, (ur.) (2004), Leksikon Yu mitologije. Beograd: Rende, Zagreb: Postscriptum.

Benjamin, Walter (1998), Izbrani spisi. Ljubljana: Studia Humanitatis.

Bloch, Ernst (1981), Princip nada. Zagreb: Naprijed. Boym, Svetlana (2001), The Future of Nostalgia. New York: Basic Books.

Burlein, Ann (1999): “Countermemory on the Right: The Case of Focus on the Family”, u: M. Bal, J. Crewe, L. Spitzer (ur.): Acts of Memory – Cultural Recall in the Present. Hanover-London: Darmouth College, str. 208-217.

Čekrlija, Đorđe, Vladimir Turjačanin, Srđan Puhalo (2004), Društvene orijentacije mladih. Banja Luka: NIBPNP.

Davis, Fred (1979): Yearning for Yesterday – A Sociology of Nostalgia. New York: The Free Press, London: Collier Macmil-lian Publishers.

Ferić, Ivana; Josip Burušić (2004), “Stabilnost nacionalnog ponosa: uporedba godine 1998. i 2002”, Društvena istraživanja sv. 13, br. 3, Zagreb, str. 423-438.

Huyssen, Andreas (1995): Twilight Memories – Marking Time in a Culture of Amnesia., New York-London: Routledge.

Jameson, Fredric (2005), Archaeologies of the Future – The Desire Called Utopia and Other Science Fictions. New York-London: Verso.

Kardelj, Edvard (1980), Smeri razvoja političnega sistema socialističnega samoupravljanja. Ljubljana: ČZP Komunist.

Kuljić, Todor (2005), Tito – Sociološko-istorijska studija. Zrenjanin: Gradska narodna biblioteka.

Kundera, Milan (1984), Knjiga smijeha i zaborava. Sarajevo: Ve-selin Masleša.

Lasch, Christopher (1991), The True and Only Heaven: Progress and Its Critics, New York-London: W. W. Norton & Co.

Levada Center (2006), Russian Public Opinion 2006 – From Opinion Toward Understanding. Moscow: Levada.

Lowenthal, David (1989): “Nostalgia Tells it Like it Wasn’t”, u: C. Shaw, M. Chase (ur.): The Imagined Past – History and Nostalgia., Manchester-New York: Manchester UP, str. 18-32.

Mandić, Igor (1976), Mitologije svakidašnjeg života. Rijeka: Otokar Keršovani.

Marx, Karl (1950), Osamnaesti brumaire Louisa Bonaparte. Zagreb: Kultura.

Spitzer, Leo (1999): “Back Through the Future: Nostalgic Memory and Critical Memory in a Refuge from Nazism”, u: M. Bal, J. Crewe, L. Spitzer (ur.): Acts of Memory – Cultural Recall in the Present., Hanover-London: Darmouth College, str. 87-104.

Stewart, Susan (1993): On Longing – Narratives of the Miniature, the Gigantic, the Souvenir, the Collection. Durham & London: Duke UP

Toš, Niko i dr. (1999) Vrednote v prehodu II. – Slovensko javno mnenje 1990-1998. Dokumenti SJM – FDV, IDV, CJMMK. Ljubljana.

Toš, Niko i dr. (2004), Vrednote v prehodu III. – Slovensko javno mnenje 1999-2004. Dokumenti SJM – FDV, IDV, CJMMK. Ljubljana.

Tuđman, Franjo (1960), Stvaranje socijalističke Jugoslavije. Zagreb: Naprijed.

Turner, Bryan (1987): “A Note on Nostalgia”. Theory, Culture & Society, br. 4; London-Newbury Park-Beverly Hills-New Delhi: SAGE, str. 147-156.

Ugrešić, Dubravka (2006), Kultura laži. Ljubljana: Studentska založba.

Velikonja, Mitja (2008): Titostalgija – Studija nostalgije po Josipu Brozu / Titostalgia – A Study of Nostalgia for Josip Broz. Ljubljana: MediaWatch, Mirovni institut (srpski prevod će izaći u jesen 2009 u izdanju Biblioteke XX vek u Beogradu).

Iz zbornika radova Zid je mrtav, živeli zidovi! – Pad Berlinskog zida i raspad Jugoslavije, izdanje Biblioteke XX vek, urednik Ivan Čolović.

Peščanik.net, 05.11.2009.

JUGOSLAVIJA

________________

  1. Možda bi trebalo skratiti ovu kovanicu i govoriti jugostalgija, kao što istočni Nemci svoju nostalgiju za bivšom zemljom jednostavno zovu Ostalgie.
  2. Na njega sam imao spreman onaj poznati Kardeljev odgovor: “Sreću čoveku ne može dati ni država ni sistem ni politička stranka. Sreću može čovek sebi stvoriti samo sam. Ali ne sam kao pojedinac, nego samo u ravnopravnim odnosima sa drugim ljudima” (Kardelj 1980: 14), ali nisam hteo opteretiti diskusiju na samom početku.
  3. Na ovom mestu spominjem samo najistaknutije među njima. Dobrica Ćosić je posle faze mladalačkog jugoslavenstva, 1980-ih počeo da optužuje Jugoslaviju, da govori da je ona najdublja i najduža moralna kriza i moralno ništavilo jugoslovenskih naroda (u Kuljić 2005: 433-436). Pre nego što se Franjo Tuđman počeo boriti protiv jugokomunističkog i jugosrpskog sistema, zanosno je opisao Jugoslaviju u zaključku svoje knjige iz 1960. (str. 196): “Veličinom i nepomućenom ljepotom svoje socialističke revolucije, njenim historijskim pobjedama u borbi za slobodu i novim dostignućima u borbi za društveni napredak, za socialističku demokraciju i humanizam, narodi Jugoslavije vinuli su se – kako to sa pravom gordo bilježi Program Saveza komunista Jugoslavije – do vrhunskih moralno-političkih ostvarenja savremenog čovječanstva”. Dimitrij Rupel je danas siguran, da je “Jugoslavija bila diktatura” (D. Bilefsky, “Oh Yugoslavia! How They Long for Your Firm Embrace”, New York Times, 30. 1. 2008, str. 8), dok je posle Titove smrti njemu napisao frenetični nekrolog (u kome, između ostalog, kaže kako je potrebno u inostranstvu širiti istinu o Titovoj veličini: “Kada čitamo sve te članke i rasprave često zaboravljamo da oni nisu namenjeni našim patriotima i pristalicama Tita, da smo mi već ubeđeni i pristalice, dok oni još nisu, i da im treba još mnogo toga objasniti, što nam već pomalo dosađuje. Ništa posebno, ništa novo!, mi vičemo u našoj vatrenoj neskromnosti”. (Teleks, 6. 5. 1980, str. 47). I Janez Janša je priznao da ni on sam “nije bio nikakva iznimka u shvatanju Tita kao takvog”, to jest, “da je bio vrhovni autoritet, za mnoge skoro božanstvo”. (Izjava na sajtu njegove stranke, 16. 3. 2009). Duhoviti Bosanci takve konvertite u bošnjačkom narodu nazivaju “lubenice”: zeleni izvana, a crveni iznutra.
  4. Spomenuo bih samo dva, koja, da paradoks bude još veći, danas visoko kotiraju među jugo-pop nostalgičarima. Đorđe Balašević, koji je prije triput video Tita, mogao je izjaviti da mu je pjesma “Računajte na nas” u stvari izmakla kontroli i postala nešto što gotovo da nije bilo moje (U intervjuu sa P. Lukovićem “U Hristovim godinama”, Duga, 18. 2. 1989, str. 43. Tamo kaže i sledeće, str. 42: Zato sam pojeo … kaktus, da ne upotrebim neku goru reč, kad sam pevao “Računajte na nas”: indoktriniran, iz čistih ubeđenja da rasturamo svuda po svetu i da smo daleko najsrećniji, shvatim da ta moja generacija ne samo da je uštrojena, već da nema veze s mozgom, da je bez ikakvih ideala, upotrebljena kao slepo oruđe). A Zdravku Čoliću, koji je svojedobno lijepo pjevao “Druže Tito, mi ti se kunemo”, tek je kasnije kliknulo, da je “komunizam kriv, da nismo shvatili na kakvom fantastičnom prostoru živimo i kakav dar je multietničnost”. (U intervjuu sa V. Milek “Nekomu je dano, drugemu ne”, Delo, SP, 24. 11. 2007, str. 12).
  5. Često se dešava, da se dobrih starih vremena nostalgično sećaju i njihovi ideološki protivnici. Recimo savremeni ruski desničari cene imperijalnu veličinu i dostignuća nekad svetske velesile Sovjetskog Saveza i sa tih pozicija kritikuju sadašnji ruski režim. Isto je i s pozitivnim mišljenjem o nekadašnjim vođama. U Sloveniji je jedan od javno najistaknutijih titonostalgičara krajnji nacionalista Zmago Jelinčič. Jedno empirijsko istraživanje među srednjoškolcima iz Republike Srpske (BiH) pokazalo je da je ličnost iz prošlosti i sadašnjosti koju najviše cene Josip Broz (5,6 %), a odmah iza njega su — Radovan Karadžić i Draža Mihailović (sa 3,3% odnosno sa 2,4 %). Daleko veći ugled on ima kod dece iz mešanih brakova (13,9 %) nego kod onih sa roditeljima iste nacije (4,5 %) (Čekrlija, Turjačanin, Puhalo 2004: 49-51).
  6. Mali primer za to je vintage industrija, koja stvara nove produkte, koji izgledaju stari, koji imaju ukalkulisanu patinu starosti. Starost izgleda ko nova — bilo da se radi o reprodukcijama razglednica s početka XX veka, o novim-starim metalnim igračkama, o novim farmerkama, koje su već fabrički pocepane, bilo recimo o novim majicama sa tekstom Rolling Stones US Tour 1972, koje izgledaju kao da ih još od tog vremena neko nosi.
  7. To me podseća na reči Džordža Karlina (George Carlin), da je unutar svakog ciničnog čoveka u stvari razočarani idealista. A baš ta rezignacija većine znači potpuno okretanje od društvene i političke stvarnosti oko sebe, nudi odličnu bazu za pojavu raznih ekstremističkih grupa i partija. Radikalizam se uvek hrani na razočarenju i apatiji većine.
  8. Koja podrazumeva, zanimljivo, nostalgiju samo za drugom, a ne i za prvom Jugoslavijom, za monarhijom.
  9. Toga ima mnogo u sadašnjoj folk muzici i drugim narodnjačkim diskursima, koji upozoravaju na štetne posledice modernizacije, tehnike, urbanizacije, savremenog stila života, na navodni gubitak pravih vrednosti i sl. Ironično je što se za iznošenje tog stava koriste ista sredstva, resursi i tehničke pogodnosti koje se osuđuju.
  10. Baš ta nostalgija za jedinstvom Slovenaca u vreme borbe za osamostaljenje kao nikad pre i nikad kasnije, bila je crvena nit govora političara na proslavi petnaeste godišnjice nezavisne Slovenije 25. 6. 2006. godine.
  11. Vidi recimo Žižekovu konstataciju da “Slovenija je od (relativno) svetlih vremena na kraju osamdesetih regredirala u jednu najmračnijih sredina na Balkanu” (u intervjuu sa M. Štefančičem, Mladina, 29. 5. 2009).
  12. Ne mogu da ne navedem bar jedan od bezbroj primera (veoma ljute) antinostalgije, zajedno sa svim gramatičkim dostignućima: Bog neka prosvijetli pamet svim yugonostalgičarima, yugofilima, izdajnicima, špijunima u Hrvatskoj. Vrijeme je. I neka jednom shvate, da ex Yugoslavije više nema. Nema više kriminala, nereda, velikih drugova Tita, inflacije, par-nepar diktature, jednoumlja. To je prošlo svršeno vrijeme. S tim se morate pomiriti, drugovi i drugarice. Zar vam je mozak totalno ispran? (Mihael Bičak, “Zaglupljivanje hrvatskog naroda”, Hrvatsko slovo, 7. 7. 2006, str. 28.).
  13. U duhu Marksove tvrdnje da “tradicija svih mrtvih generacija pritiskuje kao mora na mozak živih.” (1950, 9). A da ne bude zabune: nostalgija za socijalizmom nije ni izdaleka jedina moguća kritika postojećeg ili čak ideološka platforma današnje levice, kako joj se to često podmeće, kad se kaže da ona nije sposobna da na nov način izgradi svoju poziciju nego bezidejno beži u prošlost. Aktivna nostalgija za socijalističkim vremenima samo je jedna u nizu tih kritika, uz mnoge druge, prilagođenih novim uslovima i zasnovanim na sasvim novim temeljima. Ovde naravno ne mislim na kompromitovanu post-jugoslovensku stranačku – uh, teško mi je to napisati – levicu, na razne samozvane socijaldemokratske ili socijalističke partije. Ne, ovde se referiram na rastuće mnoštvo malih, marginalnih, transnacionalnih grupa, pokreta i mreža, koje unose u političku i kulturnu levicu svežu misao, nove medije i principe organizacije i delovanja. No, to bi zaslužilo posebnu raspravu.
  14. Od marta do juna 2009, samo u osam slovenačkih časopisa i revija objavljen je 61 članak koji se bavi temama bivše Jugoslavije, Tita, samoupravnog socijalizma i sl. Naslovi tih članaka su po pravilu senzacionalistički: “Skoro srušio Tita” (kako je pijan vozač nedavno skoro srušio Brozov spomenik u Kumrovcu, 2. 4. 2009); “Na mitingu i avion, kakvog je imao Tito” (novinaru se na avijatičarskom mitingu, koji je održan u jednoj austrijskoj vojnoj bazi, to činilo dovoljno interesantno da bude u naslovu, 4. 7. 2009); “Opet kolone zbog Tita” (prilikom otvaranja izložbe o njemu u Beogradu, 25. 3. 2009), ili pak “Tito i partija — Hajdukova armija” (o incidentu kada je u Dalmaciji jedan Dinamov fudbaler ovom “parolom” provocirao navijače Hajduka, Slobodna Dalmacija, 27. 7. 2009, str. 46).
  15. Da ne nabrajam: od Novih fosila do Pankrta, od Bijelog dugmeta do Plavog orkestra…
  16. Pa čak i tako kontroverzna kao što je Cafe bar OZNA u samomu centru Beograda, sa likovima Aleksandra Rankovića i Slobodana Penezića Krcuna u logotipu i sa dve lozinke Služimo narodu! i Ponovo u centru zbivanja.
  17. Zanimljivo, u Beogradu je u poslednje vreme bilo nekoliko tematskih izložbi o tim vremenima, koje su privukle mnogo medijske pažnje, posjetitelja, a naravno i diskusija. Izdvajam Svet od srebra (srebrni pokloni iz celog sveta Titu, 2008), Titove Nove godine (njegovo slavljenje tog praznika, 2008), Efekat Tito (zbirka oko 500 eksponata iz njegove kolekcije, 2009) i Smrt u trezoru (selekcija nekih od najinteresantnijih darova Titu, 2009); videti i katalog o stalnoj izložbi štafeta Štafete 1945-1987 (2008).
  18. http://www.rtvslo.si/zabava/zanimivosti/drobne-radosti-nase-mladosti/203724, 28. 5. 2009. Ovaj manje-više isti sastav nostalgičnih predmeta, događaja i osećanja dobio sam i u svom istraživanju jugonostalgije među eks-Jugoslovenima u Filadelfiji i Nju Jorku ljeta 2005.
  19. Usputni komentari o tome kako je tada sve bilo bolje, završavaju se sledećim: Odrastali smo kao prava djeca po zakonima prirode, dok nisu počele države i njihove institucije, vlade i sudovi, određivati kako treba živjeti. I ti si dio generacije: “Ne daj se generacijo”.
  20. O mitologijama jugoslovenske svakidašnjice još 1970-ih veoma duhovito je pisao Mandić (1976).
  21. Hiperrealističke i anti-nostalgične inscenacije, recimo u raznim muzejima i izložbama o tim vremenima, kao što su praški “Muzej komunizma”, “Muzej socialističkog realizma” u poljskoj Kozlowki, “Grutas park socializma” u južnoj Litvi, budimpeštanski “Spomen-park”, slovenačka izložba “Tamna strana mjeseca — Istorija totalitarizma u Sloveniji 1945-1990”, tzv. “Groblje palih spomenika” pored Nove tretjakovske galerije u Moskvi, te “DDR muzej” u Berlinu. Naravno, socijalizam nikad nigde nije bio tako savršeno totalitaran, sveprisutan, kao što je u tim — kako ih ja nazivam — “socijalističkim Diznilendima”.
  22. Grafit u Istri, 2008.
  23. Njihov spisak je impresivan: Jugonostalgija, Generalni konzulat SFRJ, Tito’s Home Page, Leksikon Yu-mitologije, Nostalgija — Pjesme iz cijele Jugoslavije, Jugonostalgija na youtube, Cyber Yugoslavia  i brojne druge, koje još postoje ili koje su već ukinute.
  24. Vidi recimo podatke za Hrvatsku u Ferić, Burušić (2004), a zanimljiva su i uspoređenja sa Rusijom (Levada Center, 2006).
  25. Pjesma “Glasajte za nas”, 1999.
  26. Ovi rezultati opovrgavaju biheiviorističku tezu, da neki vanjski, objektivni faktori (rast DBP, politička stabilnost, ekonomski razvoj i sl.) direktno utiču na subjektivne percepcije i mentalitetne promjene, u tom konkretnom primjeru recimo “brži progres — manje nostalgije”.
  27. Pravi nostalgični žanr ili barem motiviku možemo da nađemo u pojedinim knjigama i esejima Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić, Aleša Debeljaka, Miljenka Jergovića, filmovima Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Vinka Brešana, performansima Alkete Džafa (Alketa Xhafa) i grupe Eclipse, slikama Valtera Štajnahera (Walter Steinacher), fotografskim projektima Goranke Matić i Milomira Kovačevića, instalacijama Marka Kovačiča, u dramskim tekstovima Sebastijana Horvata i Radoslava Zlatana Dorića i mnogih drugih umjetnika.
  28. I to ponovljeno četiri puta, kao u Springstinovoj pesmi “Born in USA” (1984). Vidi još jednu aluziju na tu pesmu, ovog puta sa pravim rimejkom, poljske grupe Snake Charmer “Born in PRL”, znači “Rođen u Narodnoj republici Poljskoj”.
  29. Dizajn panoa tog salona, koji obećava Stvarno odlične frizure, jest eklektičan: fotografija frizure platinaste ljepotice, nalik na one iz Hičkokovih filmova, uz to strip-sličica u stilu Roja Lihtnštajna (Roy Lichtenstein), a podloga svemu tome jest zastava SFRJ.
  30. Pesma “Sve je isto, samo njega nema”, 2007.
  31. Pesma “Odoh majko u rokere”, 2001.
  32. Pesma ‘Yugo”, 2008.
  33. Pesma “Nostalgična”, 2004.
  34. Pesma ‘Yugo 45″, 1999.
  35. Trefalt Mito je bio televizijski voditelj, poznat po svojim emisijama o tipično slovenačkim temama.
  36. O ulozi nostalgije među izbeglicama od nacizma u Latinskoj Americi, vidi u u Spitzer (1999).
  37. Njena retorika je uključivala slogane poput ovog: Učinimo Britaniju opet velikom (u izjavi za letno izdanje Conservative Monthly News 1975).
  38. Recimo pozivom na američke korene, patrijarhalne vrednosti, jaku državu, individualnu inicijativu, patriotski ponos, vjersku tradiciju i odlučnu vanjsku politiku. Za kritiku Reganove nostalgije vidi Levental (Lowenthal 1989: 26).
  39. Oni priznaju zasluge Jugoslavije za opstanak i razvoj makedonskog naroda. Razgovor sa rukovodiocima stranke u Skoplju, avgust 2008.
  40. Devedeset godina posle ujedinjenja Jugoslavije oni želeaktualizovati ideju ujedinjenja.
  41. Terensko istraživanje, jun-septembar 2008.
  42. Ta i mnoga druga Titova krivična djela mogu se naći na simboličkim poternicama, koje u stvari veličaju njega i Jugoslaviju i koje su se pojavile kao plakati ili leci na raznim jezicima u svim eks-jugoslovenskim republikama i na internetu.
  43. Nečitljiv potpis, 24. 5. 2008.
  44. Nečitljiv potpis, 29. 11. 2008.
  45. Da je taj vidik – posebnost druge Jugoslavije u okviru hladnoratovske podele Evrope, njen samonikli antifašizam i socijalizam, koji je imao daleko više ljudske potpore od drugih, vrlo značajan i u razumevanju današnjih nostalgičnih uspomena na nju – potvrdio mi je američki istoričar mađarskog porijekla Istvan Deak. Lični razgovor, 18. 5. 2009.
  46. U duhu onog hladnoratovskog vica, da su Jugosloveni između votke i viskija izabrali – šljivovicu…
  47. Takva je poruka jednog od zapisa u spomen-knjizi u Titovoj grobnici na Dedinju: Ti si bio naša svetla budućnost… (nečitljiv potpis, 9. 7. 2009). Drugi ga hoće natrag: Druže “Maršale” da Bog da se ponovo rodiš! … (nečitljiv potpis, 9. 7. 2009), i Druže Tito probudi se (nečitljiv potpis, 5. 7. 2009).