Izbori za Kneset će se izgleda održati krajem oktobra, ali se već sada poruka Benjamina Netanjahua i većine desničarskih partija može sažeti u par reči: narod je ostao sam. U stvari je dovoljna jedna reč: Masada.
Do 28. februara, odnosno do izraelskog napada na Iran, činilo se da će Netanjahu ići na izbore sa sasvim suprotnom porukom, onom o apsolutnoj pobedi. To je priča o tome kako ga vojska i Šabak nisu probudili 7. oktobra 2023. kada je Hamas napao Izrael (delimično zato što su ga Šikma Bresler i kaplanisti1 uspavali) ali je pod njegovim vođstvom Izrael ustao iz pepela, razbio iransku osovinu zla koja se protezala od Gaze, preko Bejruta do Teherana i stvorio novi Bliski istok. Slom iranskog režima u saradnji sa najvećom silom na svetu je trebalo da potvrdi proces čudesnog preporoda Izraela.
Netanjahuovi koalicioni partneri su bili sigurni kupci ove poruke, ali svaki od njih ju je tumačio na svoj način. Za Becalela Smotriča je ubrzano širenje naselja i ispostava, uz slabljenje Palestinske uprave i dovođenje palestinske ekonomije na ivicu kolapsa, bilo važna prekretnica na putu ka njegovom cilju: da Palestince dovede do samo dva izbora – života u aparthejdu ili izgnanstva. Za Ben Gvira je to bio i ostao slom i gušenje arapske zajednice u Izraelu. Rezultat je bio munjevit uspon kriminalnih organizacija i porast broja ubistava pripadnika arapske zajednice.
Fašistička desnica nije jedini kupac Netanjahuove teze o „novom Bliskom istoku“. Profesor Jagil Levi je u Haaretzu citirao članak koji su objavili dvojica vojnih zvaničnika u martu ove godine, na vrhuncu rata protiv Irana, u kome su Izrael definisali kao „kralja džungle“, regionalnu silu koja oblikuje okolinu na aktivan i kontinuiran način, bez određivanja suverenih granica. Drugim rečima, vojska pod zapovedništvom Ejala Zamira ne koristi mesijanski rečnik Becalela Smotriča ili Netanjahuov jezik ličnog žrtvovanja velikog spasioca, ali u stvarnosti sprovodi njihove ciljeve.
Kraj rata u Iranu je otvorio duboke pukotine u ovom pristupu, pa Netanjahu i njegova koalicija imaju sve veće probleme da prodaju javnosti ovu političku robu pred izbore. Ne samo što iranski režim nije slomljen, već se čini da je regionalna mapa čitavog Bliskog istoka poprimila oblik koji je dijametralno suprotan težnjama Netanjahua i izraelske vojske. U borbi za hegemoniju na Bliskom istoku može se reći da je Izrael ispao iz igre, a da je Iran ušao u nju. To se posebno vidi u vezi koju je Iran ostvario između sporazuma sa Sjedinjenim Državama i kraja rata, posebno u vezi sa otvaranjem i zatvaranjem Ormuskog moreuza. Sporazum između Teherana i Vašingtona, prema kome će Veće sastavljeno od predstavnika Irana, Pakistana, Katara i Amerike nadgledati primirje u Libanu i izraelsko povlačenje u Izraelu se s pravom doživljava kao poniženje i kraj odnosa ekskluzivne bliskosti između Izraela i Sjedinjenih Država. Predsednik Tramp sada ima nove prijatelje na Bliskom istoku, a među njima je i Iran.
Memorandum o razumevanju između Irana i Amerike je bio šok za Izrael. Ovaj sporazum je bio praćen izjavama američkih zvaničnika koje su ukazivale na sve veći jaz između Izraela i njegovog velikog prijatelja u Vašingtonu. Tako treba tumačiti Trampovu izjavu da „Izrael previše ratuje u Libanu i da ne bi trebalo svaki put rušiti celu zgradu da bi se ubio jedan čovek“. Ili izjavu za New York Times njegovog odmerenijeg zamenika Džej Di Vensa: „Vi ste država sa devet miliona stanovnika i ne možete ubistvima rešavati sve probleme nacionalne bezbednosti… Da sam ja član kabineta izraelske vlade, verovatno ne bih napadao jedinog saveznika koji mi je preostao.“
Drugim rečima na stolu je mnogo važnije pitanje od povlačenja Izraela iz Libana, a to je pitanje izolacije Izraela. U slučaju delimičnog ili potpunog prekida odnosa sa Amerikom javiće se i značajne političke posledice. Na prethodnim izborima Netanjahu je sebe predstavio kao velikog državnika naspram svojih neiskusnih protivnika. „Netanjahu je posebna liga“, pisalo je na ogromnim plakatima na kojima je on bio prikazan sa Trampom i Putinom. Sada mu preti prelazak u nižu ligu.
Izraelska javnost smatra da je Iran pobedio u ovom ratu i da je memorandum o razumevanju loš za Izrael. Kada se tome doda realna međunarodna izolacija, Netanjahu će biti primoran da napusti narativ o apsolutnoj pobedi i pronađe neki drugi. „Da li je apsolutna pobeda i dalje cilj“, pitao ga je voditelj Kanala 14 u emisiji Patriote. „To ostaje naš cilj“, odgovorio je Netanjahu.
On ne poriče da je Izrael izolovan i da apsolutna pobeda trenutno nije realna. Ali on predlaže bezuslovni nastavak rata. U istom intervjuu je rekao da je već dva puta spasao Izrael „od uništenja iranskom atomskom bombom“. Po njemu, Izrael više ne diktira pravila na Bliskom istoku, već je pred uništenjem, pred novom Masadom. I samo on može sprečiti njen drugi pad.
Netanjahu nas podseća da se on jedini usprotivio predsedniku Bajdenu kada je ovaj zabranio ulazak izraelske vojske u Rafijah, da je rekao „Ne“ predsedniku Obami u vezi sa nuklearnim naoružanjem. On zna da je narativ naroda prepuštenog samom sebi duboko usađen u izraelsku svest, od doba Ben Guriona i njegovog prezira Ujedinjenih nacija do danas. Umesto slike uticajnog lidera on predlaže model vođe koji se bori protiv celog sveta.
Netanjahu zna još nešto. Iako prema istraživanjima javnog mnjenja većina Izraelaca shvata da nisu pobedili, volja za ratom i dalje postoji. Istraživanje Instituta za nacionalnu bezbednost pokazuje da samo 15 odsto Izraelaca misli da je Izrael pobedio, naspram 37 odsto koji misle da je pobedio Iran. Ali istovremeno 59 posto podržava vojnu operaciju protiv Hezbolaha, čak i po cenu sukoba sa predsednikom Trampom, a 52 posto tako razmišlja u vezi sa operacijom u Iranu.
Shvatanje da je Izrael izgubio rat bi trebalo da politički uništi Netanjahua, posebno zato što je on sve uložio na kartu potpune pobede. Ali Netanjahu i ovde vidi priliku. Uprkos jakom osećaju značajnog dela javnosti da on vodi Izrael iz poraza u poraz, Netanjahu zapaža da suprotni tabor nema dobar predlog kako da se izađe iz ratova koje je on započeo. Naftali Benet predlaže da se ratovi nastave, samo na mnogo bolji način. Gadi Ajzenkot se usudio da kaže da rat ne može biti cilj, ali ni on ne predlaže izlaz iz najmanje četiri rata koje Izrael vodi: u Gazi, Libanu, Siriji i Iranu.
To je jedan od ključeva za razumevanje ponašanja Izraela u Libanu. Od trenutka kada američka administracija ograniči izraelske operacije na područje koje se proteže otprilike deset kilometara severno od granice i kada zabrani bombardovanje Bejruta ili druge regione preko Žute linije,2 postaće jasno da Izrael nije u stanju da uništi Hezbolah. Ministar Kac je priznao da je Tramp povezao iranski i libanski front i time spasao Hezbolah od sloma. U Izraelu priznaju i da bezbednosna zona od deset kilometara libanskog prostora ne može da spreči rakete i dronove da stignu do Izraela, ako Hezbolah to poželi.
Ali Netanjahu i Kac su od produženog izraelskog prisustva u južnom Libanu ipak napravili test, čak i po cenu da vojnici nastave da ginu bez jasnog cilja. U svom insistiranju da ostane u južnom Libanu, Netanjahu može da pokaže da se ne boji međunarodnog pritiska i da zna da se suprotstavi Trampu. On takođe izražava stav javnosti da poraz u ratu protiv Irana i Hezbolaha ne proizlazi iz činjenice da je rat bio greška, već da je razlog zabrana američke administracije da se u ovom ratu ide do kraja.
U tom smislu sporazum sa Libanom je napravljen više zbog izraelskih unutrašnjih potreba nego zbog primirja ili razoružanja Hezbolaha. Svi potpisnici sporazuma, sa američko-izraelske strane a posebno libanske, znaju da u situaciji u kojoj je Izrael unapred objavio da će ostati u južnom Libanu nema šanse da slabo naoružana libanska vojska bez legitimiteta uspe da ijednog vojnika Hamasa natera da položi oružje. Izrael naravno zna da Hezbolah nije posvećen sporazumu i stoga nema šanse da obustavi sukobe u Libanu.
Cilj sporazuma je drugačiji. Namera je da se pokaže javnosti da je Netanjahu još uvek sposoban da pokvari planove američke administracije, da iskoristi stvarni ili prividni sukob između pokreta MAGA koji predstavlja Vens i koji u Izraelu sve više vidi teret za Ameriku, i evangelističkog bloka koji veruje da je dobrobit Izraela važna za Sjedinjene Države, a koji predstavlja američki sekretar Marko Rubio. Drugim rečima, očekuje se da će sporazum osigurati nastavak rata i produbiti trzavice unutar američke administracije. Dve muve jednim udarcem.
Sporazum takođe može dovesti do građanskog rata u Libanu, što će ojačati uverenje da nema sa kim da se pregovara ni u Libanu, ni u Siriji ni u Gazi i da je jedina preostala opcija večni rat. Vojska pod vođstvom Ejala Zamira, koja uprkos padu popularnosti nakon 7. oktobra 2023. i dalje uživa poštovanje, posebno u bloku protivnika Bibija, prihvata ovu tezu. Nakon pogibije petorice vojnika u toku jednog vikenda prošlog meseca, naslov u listu Jediot Ahronot, glasila Bibijevih protivnika je bio „Idemo za njima“. Znači, nastavljamo da se borimo i umiremo iako to nema smisla.
Sporazum sa Libanom je učinio svoje. Iako je do potpisivanja sporazuma Netanjahu polako gubio podršku u anketama, od tada pokazuje znake stabilizacije pa čak i blagog porasta popularnosti. Netanjahu je već najavio da bi želeo da oformi široku nacionalnu vladu nakon izbora, baziranu na četiri principa: Izrael će osigurati svoju ekonomsku, energetsku i vojnu nezavisnost, bez palestinske države između mora i reke Jordan.
Ova četiri principa su prevod narativa o narodu koji je prepušten sam sebi u politički program. Akcenat na Izraelu kao nacionalnoj državi jevrejskog naroda ima za svrhu ukidanje legitimiteta vladi koja bi pristala na podršku arapskih stranaka (iako je većina birača iz bloka „samo ne Bibi“ spremna da prihvati arapsku podršku). Odbrana sopstvenim snagama i ekonomska, energetska i vojna nezavisnost treba da pokažu da Izrael može da opstane sam, čak i bez podrške Sjedinjenih Država (ministar kulture Miki Zohar tvrdi da Izrael može da proizvede avione bolje od F-35). Negiranje palestinske države ima podršku skoro cele cionističke opozicije, izuzev pojedinaca u stranci Demokrate.
To ne znači da je Netanjahuov reizbor siguran. Daleko od toga. Trenutno je on i dalje na dobrom putu da izgubi izbore. Pregovori između Irana i Sjedinjenih Država su van njegove kontrole i moguće je da će na kraju Tramp pre izabrati Vensa nego Rubia i naterati Izrael da se povuče iz Libana kao deo šireg sporazuma sa Iranom. Nivo kredibiliteta koji šira javnosti pridaje Netanjahuovom iznenadnom govoru o jedinstvu je praktično ravan nuli, a sećanje na katastrofu od 7. oktobra nije izbledelo. Čak ni partija za nacionalno jedinstvo koju Beni Ganc pokušava da osnuje sa Joazom Hendelom i Dudijem Simhijem, a čiji bi pravi naziv morao biti Front za spasavanje Bibija, ne dobija podršku.
Netanjahu bi mogao da krene u novu operaciju u Gazi. Vojska bi ga pratila u tome. Ali to bi bio rizičan potez. Ne zbog života vojnika. Oni su za Netanjahua i samu vojsku jeftini, a izgleda da se i javnost navikla na ljudske gubitke. Međutim, operacija u Gazi bi mogla da ponovo aktualizuje događaje od 7. oktobra i podseti građane da se Izrael i tri godine kasnije i dalje bori protiv Hamasa. Čak bi i konfrontacija sa Trampovom administracijom, čiji deo zvaničnika je uložio novac u obnovu Gaze, mogla da ojača. Ali ono što je važno Netanjahuu je da je nakon narativa apsolutne pobede on našao drugi narativ, Masadu, i da veruje da to može da mu uspe.
Mekomit, 02.07.2026.
Prevela sa hebrejskog Alma Ferhat
Peščanik.net, 18.08.2026.
IZRAEL / PALESTINA________________
- Šikma Bresler je izraelska naučnica i jedna od glavnih organizatora protesta protiv pravosudnih reformi. Najpoznatije i najveće demonstracije organizovala je grupa koja se okuplja u Kaplan ulici u Tel Avivu, te otuda ime; prim.prev.
- Vojna sigurnosna zona u Libanu u dužini od deset kilometara od severne izraelske granice; prim.prev.