- Peščanik - https://pescanik.net -

Novi jezivi svet Vladimira Putina

Foto: Reuters, ©2014 Newsweek

Budući da se nikada nisam zanosio laskavom nadom da čitaci pamte moje tekstove, sada ću vas podsetiti na pitanje koje sam u jednom od svojih tekstova pre nekoliko meseci sam sebi postavio: a šta ako naš glavni načelnik iznenada izjavi da Zemlju drže tri slona, a da ti slonovi stoje na leđima džinovske kornjače? Dogodilo se da je stvarnost prevazišla sva moja očekivanja. Naš predsednik je učesnicima poslednjeg Valdajskog foruma upriličio tročasovnu ekskurziju u osobeni svet Vladimira Putina, onaj isti na koji je svojevremeno upozoravala Angela Merkel. Mora se priznati da je taj putinski svet mnogo zamršeniji, mnogo strašniji od svakog filma strave i užasa. Ma kakvi slonovi, kakve kornjače…

U tom putinskom svetu, podmukli Vašington je „hladnoratovski“ poraz SSSR-a iskoristio za to da uništi skladni „sistem uzdržavanja i kontrole nad protivrečnostima“ koji je do tada postojao. Kada im je to pošlo za rukom, prokleti Ameri su se na svetskoj političkoj igranci do te mere raspustili i odali razvratu, da su samo radi svog zadovoljstva i isključivo radi dokazivanja svog prava da rade sve što im se prohte, bombardovali Jugoslaviju i Libiju, a onda i okupirali Avganistan i Irak. Lišavajući se „uzdržavanja i protivteže“ (jer tupavi Amerikanci ništa ne znaju o „duhovnim sponama“), Vašington se bacio na organizaciju „raznobojnih revolucija“ širom sveta. Naoružavajući pri tome teroriste svih boja i dezena, istih onih s kojima će potom i sami morati da ratuju, oni se nijednog trenutka nisu zamislili nad posledicama koje bi ti postupci mogli da izazovu. Istovremeno, Bela kuća je, razume se, svim silama gušila dobru volju svojih zapadnoevropskih saveznika i prisiljavala ih da čak i protiv svojih interesa učestvuju u svemu tome. I pošto su sva pravila ukinuta, one zemlje koje nisu spremne da budu podređene američkom diktatu danas moraju da dejstvuju na sopstveni rizik.

Slučaj Rusije i Ukrajine je dobar primer za to. Tamo je (ako još uvek ima onih koji to ne znaju) Evropska unija, po naredbi koja je upućena s one strane okeana, na sve načine pokušavala da zaključi Sporazum o pridruživanju Ukrajine u EU. A kada je zahvaljujući tvrdoj politici Rusije predsednik Janukovič odbio da potpiše ovaj dokument, SAD su (očigledno jer ih je fijasko njenih zapadnoevropskih partnera duboko potresao) u Kijevu organizovale državni udar. Tada je Moskva, u želji da stanovnicima Krima omogući dobrovoljno donošenje valjane odluke, na to poluostrvo poslala svoje izuzetno učtive „male zelene“. Tek da bi pomogli Vrhovnom savetu Krima da donese jedinu ispravnu odluku, to jest raspisivanje referenduma o pripajanju Krima Rusiji, oni su u svojim rukama držali najsavremenije modele domaćih „kalašnjikova“. Potom su ti isti „mali zeleni“ onemogućili pripadnike tada regularne ukrajinske armije dislocirane na Krimu, da se umešaju u proceduru sprovođenja izraza slobodne volje krimskog naroda. Samo po sebi se podrazumeva da budno prisustvo ruskih specijalaca na teritoriji susedne zemlje nije nikakvo mešanje u njene unutrašnje stvari. Bila je to samo bratska pomoć i ništa drugo. Ni manje ni više od toga. Uostalom, „medved ni nema nameru da od bilo koga bilo kakve dozvole traži i njemu ni na kraj pameti nije da iz svoje tajge bilo kome, bilo šta daje. I zato, bolje vam je da u tu tajgu i ne zalazite. Nema više potrebe da izigravate gospodare sudbine sveta.“

Liči li vam sve ovo na paranoično lupetanje? Pre bih rekao da je ovaj trosatni ekstravagantni ispad predsednika Ruske Federacije u stvari krajnje precizno izloženo stanovište kojim se tuđinima daje uputstvo kako treba živeti u svetu u kojem više ne postoje nikakva pravila. Napominjem da je Valdajski diskusioni klub, odnosno godišnji skup inostranih specijalista za Rusiju i do sada služio tome da svet sazna o čemu razmišlja naš glavni načelnik. Ali dok su ranija višečasovna posela Putina s inostranim gostima prolazila bez prisustva televizijskih kamera, ovoga puta su u tom, takozvanom „poluzatvorenom“ režimu, sa specijalistima razgovarali činovnici nižeg ranga, glava Administracije predsednika Sergej Ivanov i njegov zamenik Volodin. Njihov je zadatak bio da sve prisutne ubede u to da to što misli Putin, misli i ceo ruski narod. A sam nastup predsednika Rusije je u isto vreme već punom parom kružio etrom i žurno obilazio čitavu planetu. Očigledno da je cilj ovogodišnjeg foruma bio sledeći: pokazati i dokazati da svo to imperijalističko lupetanje i jeste zvanična pozicija savremene Rusije.

Osim toga, meni se čini da je Putin ovoga puta bio prilično iskren. On zaista veruje u zlonamernost Amerike i u to da on nema drugog izbora osim da se svim mogućim sredstvima bori „za svoju tajgu“. Baš kao što su i svi oni starci u sovjetskom Politbirou iskreno verovali u to da Sjedinjene Američke Države samo čekaju zgodnu priliku da započnu nuklearni rat.

U stvari, sva ta „uzdržavanja i protivteže“ koje je Vašington razrušio, a za kojima tako žali Vladimir Putin, nisu ništa drugo do posledice nekada vladajuće koncepcije uzajamnog garantovanog uništenja. Njihovo obnavljanje će dovesti do vraćanja na vojno suprotstavljanje, na uzajamno nuklearno ucenjivanje i ono će biti potpuno i definitivno. Zapad još neko vreme može da se teši jalovim diskusijama o tome da novi hladni rat nije moguć, jer između Rusije i Zapada više nema ideoloških protivrečnosti. Međutim, „glavni nacionalista ruske zemlje“ im je vrlo jasno stavio do znanja da u Rusiji koju on oličava, već postoji stabilna ideologija oštre konfrontacije sa spoljnim svetom. Ništa novo – imperijazam (doduše) obrastao mahovinom, ali oran da pod svoje skute prigrabi takozvani „ruski svet“ i, razume se, spreman da mlatne bilo koga ko mu u tome bude smetao.

Istina, s resursima stojimo dosta tanko. Rusija još uvek nije SSSR, a ODKB ni nalik Varšavskom paktu. Saveznici su nam prilično kilavi i uopšte se ne žure da s odobravanjem odgovaraju na svaki prdež Kremlja. Naš nuklearni štit, a on nam je i mač(!), je jedina nada koja nam je još preostala. Vladimir Vladimirovič otvoreno žali za epohom nuklearnog suprotstavljanja: „Da, Sovjetski Savez su ponekad hulili posprdnim imenom Gornja Volta s raketama. Ali zato je raketa bilo koliko ti duša hoće. A postojale su i takve sjajne političke figure kao što je Nikita Hruščov koji se nije libio da na tribini Ujedinjenih nacija skine svoju cipelu i njome lupi po govornici. I svi na svetu, a posebno oni u SAD i NATO, mislili su tada: ma nek ide do đavola taj Nikita i svi ti što sede oko njega. Bolje nam je da se s poštovanjem odnosimo prema njemu nego da i nas lupi s nekom od tih svojih raketa. A to da raketa imaju mnogo, to i te kako dobro znamo.“

Mi i danas imamo sasvim dovoljan broj raketa, tek za jednu trećinu manje od Amerikanaca, a što se nuklernih glava tiče, njih brojimo čak jednu više. O takvom nuklearnom paritetu, naš dobri stari Nikita Sergejevič nije mogao ni da sanja. On je tada blefirao, udarao cipelom po najvišoj međunarodnoj govornici i čitav svet uveravao u svoju neadekvatnost. Isto to je pred učesnicima poslednjeg Valdajskog foruma uradio i Vladimir Putin. Upozorio je na to da u novom svetu bez pravila, čovečanstvo čekaju konflikti s direktnim ili posrednim učešćem „velikih država“.

Dobro došli u svet Vladimira Putina, der Welt der Realpolitik 19. veka, svet u kojem su „velike države“ svoje protivrečnosti rešavale ratom. Međutim, one tada nisu posedovale nuklearno oružje. Sva je prilika da nas tu, odmah iza ćoška, čeka i nova kubanska kriza.

Ежедневный журнал, 26.10.2014.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 04.11.2014.

UKRAJINA