- Peščanik - https://pescanik.net -

Nuklearni odmetnik

English Russia, Close to the bears, foto: Киреев Андрей

Raketna paljba po stambenim četvrtima Mariupolja od koje je poginulo nekoliko desetina nedužnih Ukrajinaca, označila je kraj nade da će se Rusija u dogledno vreme vratiti u društvo civilizovanih zemalja. Već za danas je zakazan hitan sastanak ministara inostranih poslova Evropske unije i sednica Komisije Ukrajina-NATO, s jednom tačkom dnevnog reda: koje se još sankcije mogu primeniti na Rusiju da bi se zaustavila ratna dejstva. Naša otadžbina, naočigled svih nas, postaje zemlja izopštena od ostatka sveta.

Na fonu obnovljenih ratnih dejstava na jugoistoku Ukrajine, u Rusiji je skoro nezapaženo prošla poseta našeg ministra odbrane Sergeja Šojgua Iranu. U Moskvi je pomenuta mogućnost obnove starog ugovora o prodaji PVO raketnog sistema S-300 Iranu. Potpisan je teško razumljiv sporazum o vojnoj saradnji, koji predviđa ceremonijalne gestove kao što su uzajamne posete vojnih delegacija, pristajanje ratnih brodova u prijateljskim lukama i tome slično. Ali ponekad su izgovorene reči važnije od sklopljenih poslova. Iranski ministar odbrane Husein Dehgan je posle razgovora sa Šojguom izjavio: „Naglasili smo neophodnost razvoja saradnje između Rusije i Irana, posebno u zajedničkoj borbi protiv uplitanja „vanregionalnih sila“ u poslove zemalja u regionu“. Po njegovom mišljenju, svi problemi potiču od „destruktivne politike SAD koja se neprestano upliće u unutrašnje poslove drugih zemalja“.

Hteo to Šojgu ili ne, ali njegova poseta je omogućila Iranu da Rusiju proglasi svojom saveznicom u otporu prema politici SAD. Koliko se sećam, ovo je prvi put da zemlja koja u svetskim razmerama ima nižerazredni političko-ekonomski značaj, samoinicijativno proglašava Rusiju svojom saveznicom, a da iz Rusije na to nema primedbi. Tako su događaji u Ukrajini završili proces započet pre petnaest godina.

Setimo se da je Rusija tada, u odnosima sa takozvanim odmetnicima poput Irana, Severne Koreje i Avganistana, zemljama koje su pretile da razruše ustanovljen svetski poredak – uporno nastojala da sačuva mesto među predstavnicima „civilizovanog sveta“. Budući da je SSSR uredno podržavao svakog ljudoždera voljnog da pođe putem socijalizma, Moskva još iz tih starih sovjetskih vremena ima tesne veze sa ovakvim zemljama. Ali taj resurs je krahirao još u prvim danima Putinove vlasti. Severnokorejski diktator je Putinu obećao da više neće ispaljivati svoje rakete, ali čim je ruski predsednik proglasio svoju pobedu, Kim Džong Il je izjavio da se samo šalio. Lideri odbeglih zemalja mogu biti svakakvi, ali idioti sigurno nisu. Oni odlično znaju da ako i kucne čas da se nekome predaju, to sigurno ne treba da bude Moskva. Uvek će radije izabrati nekoga ko će ih za to možda i nagraditi, kao što su Vašington ili Brisel.

Tokom godina, štiteći interese „problematičnih“ zemalja, Rusija je kao predstavnica „civilizovanih“ i sama počela da liči na izopštenicu. Završnica ove metamorfoze odigrala se za vreme nedavne posete Šojgua Teheranu: Rusija je bespovratno prešla u tabor odmetnika.

Nakon aneksije Krima i potpirivanja rata na jugoistoku Ukrajine, može se konstatovati da Kremlj ispunjava sve kriterijume odmetnute zemlje. Pre svega imamo ideju vodilju, takoreći nad-ideju, opsesivnu zamisao kojoj se kao žrtva prinose interesi čitavog stanovništva. U Iranu je to ideja radikalnog fundamentalističkog islama, a u Severnoj Koreji ideja džuče, kulta istočnjačke despotije. U današnjoj Rusiji to je mešavina imperijalizma i pravoslavlja, ideja kojom se pravda aneksija dela susedne zemlje, jer je knez Vladimir navodno primio hrišćanstvo u krimskom Hersonu.

Zatim, Vladimir Putin je, kao iranski ajatolasi i severnokorejske „bonze“, uvek spreman da žrtvuje imovinu i živote svojih sugrađana radi nečega što se naziva „nacionalni interes“, a u stvari je smesa bolesno hipertrofirane nacionalne gordosti i kompleksa niže vrednosti lidera.

Danas se radi te zapaljive smese ubijaju ljudi u Donbasu. Putinu se očigledno učinilo da je ugrožen, budući da su predstavnici političkog vrha Nemačke i Francuske u decembru odbili da se sastanu s njim u Astani. A u Kremlju se doskora mislilo da je dovoljno da separatisti tu i tamo pobijaju još malo ljudi, pa da one mlakonje iz Evrope ukinu besmislene sankcije protiv Rusije.

Ali pokazalo se da čak i relativan uspeh nedavno održanog sastanka ministara inostranih poslova Nemačke, Francuske, Rusije i Ukrajine nije bio dovoljan da prekine ratna dejstva i zaustavi ofanzivu separatista koje Rusija snabdeva oružjem i municijom. Kremlj je na kraju izgleda shvatio da je njegov plan pod nazivom „Federalizacija Ukrajine“, koji bi Moskvi omogućio političku kontrolu nad Donbasom, a čiju bi cenu plaćao Kijev, praktično neostvariv. A kad je već tako, treba potegnuti glavni adut – živote mirnih građana Donjecka i Mariupolja. U Kremlju dobro znaju da je „slabim“ liderima SAD i zapadne Evrope nepodnošljivo da gledaju kako pod baražnom vatrom raketa „Grad“ ginu žene i deca. Jedini način da se to zaustavi je prihvatanje ruskih predloga. I tu se ispoljava još jedna, možda osnovna karakteristika koja Rusiju čini zemljom odmetnicom: Kremlj je bez trunke zazora spreman da svoje ambicije i predrasude plaća i naplaćuje ljudskim životima.

Možemo navesti i ono što Rusiju izdvaja iz grupe tipičnih izopštenih zemalja. Ona je bivša supersila koja i dalje raspolaže nuklearnim potencijalom, drugim po veličini u svetu. To je veliki Putinov adut. On igra na to što niko ne zna šta da čini kada nuklearna država aktivno krši sve međunarodne dogovore. Zapad je zaboravio mehanizme pomoću kojih je u uslovima uzajamnog nuklearnog suzdržavanja koegzistirao sa SSSR-om. Došlo je vreme da ih se priseti…

Ежедневный журнал, 28.01.2015.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 29.01.2015.

UKRAJINA