- Peščanik - https://pescanik.net -

O-5 *

U masi uglavnom negativnih reakcija na protekle izbore u Srbiji, ja ću u ovom kratkom tekstu pokušati da ponudim jedno optimistično čitanje događaja. Takođe, braniću opciju belih listića kao promišljenog čina koji nagoveštava elemente nove političke strategije.

Peti oktobar je mnogim autorima i čitaocima Peščanika već od samog početka ostavio gorak ukus u ustima („tu nešto smrdi“) i osećaj nedovršene ili u najboljem slučaju traljavo izvedene revolucije. (Videti na primer Srđa Popović, Diktature ne padaju tako u One gorke suze posle, Peščanik, 2010, strana 186.) Zoran Đinđić je pokušao da reinterpretira događaje i istakne njihove revolucionarne elemente, ali je promptno fizički uklonjen od strane sistema na čijem čelu je formalno bio (kontrarevolucija? puč?).

Ipak, i pored jasnog nezadovoljstva Srbijom nakon pada Miloševića, do značajne političke artikulacije tog nezadovoljstva nije došlo. Druga Srbija je proteklih 10-12 godina bila fokusirana na introvertnu samorefleksiju, pogotovo nakon šoka nasilne eliminacije premijera. U tom smislu, za nekog ko boluje od “političkog svraba” (npr. ljudi skloniji praktičkoj filozofiji umesto npr. ontologiji) protekla decenija je bila prilično dosadna.

A onda je došla ideja belih listića – na prvi pogled defanzivan i apolitičan čin, a u stvari ideja koja potencijalno donosi nove elemente u srpski politički sistem. Prigovor da su beli listići (glupo) usmereni protiv LDP-a nije osnovan. Proponenti belih listića i LDP-a uglavnom dele zajedničke vrednosti i poglede na svet, ali beli listići su pragmatična konstatacija činjenice da LDP nije relevantna društvena i politička snaga, a spreman je na kolaboracionizam zarad opstanka u postojećoj političkoj eliti (i to kao nekakav vodonoša). Takav LDP je kolateralna šteta svoje nesposobnosti ili nemogućnosti da promeni date okolnosti. Beli listići su potencijalni embrion otrpora tim okolnostima, strateški čin i stoga su bili jedina ozbiljna revolucionarna politička artikulacija u ovom momentu.

Na ovakav rezon se nadovezuju i rezultati izbora – praktično pobeda SPS-a koji više neće biti samo manjinski partner ambivalentnoj Demokratskoj stranci i njenim satelitima i derivatima. Zašto tvrdim da je to dobro? Zbog toga što je time konačno stvorena mogućnost da se psihološki odvežemo od svih saboraca (političara i stranaka) iz očigledno neuspele i kratkotrajne petooktobarske revolucije. Polako će već svima postati jasno da na jednoj strani stoje interesi svih političkih partija, a na drugoj interesi društva. Postojeće partije su samo frakcije jedne čaršijske elite koja se samoreprodukuje i perpetuira (u diverzifikovanim političkim ideologijama, po potrebi) na račun dobrobiti svih nas. Sa takvim uvidom, Srbija može da pređe u novu fazu svog razvoja. Tu leži ogroman potencijal da se otključa uspavana kreativna energija društva koja bi mogla, prvo kroz vanparlamentarne inicijative, a posle ko zna, da dâ zamah i bude vesnik prave ili revolucije opet (O-5). A u tom slučaju, pametni ljudi iste greške ne ponavljaju dva puta.

* Aluzija na 5. oktobar 2000. ali i na reč “opet“ u smislu ponoviti određenu radnju, učiniti nešto opet, po drugi put.

Peščanik.net, 08.05.2012.

DRUGA SRBIJA
PETI OKTOBAR