- Peščanik - https://pescanik.net -

O analizi novih hegemonijskih odnosa

Foto: Pinterest

Odlomak iz knjige: Michael Apple, Ideologija i kurikulum, Fabrika knjiga 2012.

Uvod

Tekst ovog poglavlja čini intervju koji su sa mnom obavili Michael F. Shaughnessy, Kathy Peca i Janna Siegel. Prvi put je objavljen 2001. godine, a za ovu priliku je prerađen i dopunjen. Kao što sam već naglasio u predgovoru uz ovo izdanje, verujem da forma intervjua može biti višestruko korisna. Prvo, to je forma koja primorava autora da se izražava jasnije nego što to čini kada argumente koji mogu biti veoma složeni izlaže u sažetom proznom obliku. Kompleksni argumenti su nam neophodni i jezik ponekad mora izraziti svu složenost pitanja kojima se bavimo. Ali, za čitaoce – pa i samog autora – korisno je razvijati načine da se argumenti predstave i jednim pristupačnijim stilom.

Drugo, intervju uvodi notu ljudskosti. Zahvaljujući razgovornom tonu čitalac i autor učestvuju u razmeni na način koji se razlikuje od obično pasivnog čitanja akademskog teksta. Naravno, nijedno čitanje nije sasvim pasivno. Čitaoci učestvuju u procesu čitanja i to mogu činiti na dominantan, dijaloški ili opozicioni način. Mogu prihvatati sve što autor ima da kaže, mogu učestvovati tako što će posredovati, tumačiti i/ili preuzimati elemente autorovih argumenata, ili mogu čitati u opoziciji prema tekstu i odbacivati mnoge od iznetih tvrdnji u nekoj vrsti unutrašnje polemike sa autorom. Konverzacija je često veoma produktivan oblik komunikacije koji učvršćuje vezu između ljudi.

U intervjuu govorim o izvesnom broju ključnih problema sa kojima se danas suočavamo – kao što su neoliberalna i neokonzervativna reorganizacija sistema obrazovanja, polemike o školskim udžbenicima i oficijelnom znanju, multikulturalno i antirasističko obrazovanje, nacionalni kurikulumi, nacionalno testiranje, uvođenje školskih vaučera i marketizacija obrazovanja, inicijativa za nacionalno licenciranje nastavnika i konačno, granice i mogućnosti izgradnje jedne inkluzivne, društveno kritičke i progresivne zajednice koja će predstavljati protivtežu desnim snagama i obezbediti obrazovanje dostojno tog imena.

Intervju nudi sažet pregled mog rada u poslednjih desetak godina. Otuda može poslužiti kao uvod u detaljnije analize na kojima smo ja i mnogi drugi autori radili posle prvog izdanja ove knjige. Ideologija i kurikulum je samo početak. Kraja ne može biti dokle god bude trajala borba za društveno pravedno i kritičko demokratsko obrazovanje. To nam i jeste cilj, zar ne? Obrazovanje je inherentno politički i etički – i u potpunosti ljudski – čin. Ne postoji način da izbegnemo odgovornost. To su pitanja koja nas nikada neće napustiti, a buduće generacije će morati da nastave rad na produbljivanju našeg razumevanja odnosa dominacije i nejednakosti i svega što smo tim povodom preduzimali.

Intervju

– Šta su po vašem mišljenju ključni problemi politike obrazovanja?

– Postoji nekoliko problema za koje verujem da su suštinski važni. Mislim da je najvažnije ono što sam u nekoliko poslednjih knjiga (Kulturna politika i obrazovanje, Oficijelno znanje, Obrazovanje na „ispravan“ način, i Država i politika obrazovanja) opisivao kao konzervativnu restauraciju ili „konzervativnu modernizaciju“. To jest, pokret koji nastoji da redefiniše svrhu i odredi kurs daljeg razvoja obrazovanja, kao prakse i kao skupa politika. U pitanju je savez koji preuzima vođstvo u razvoju prosvetnih politika i obrazovnih reformi. U mnogim zemljama je došlo do napuštanja ograničenog socijaldemokratskog ugovora ili saveza i približavanja koaliciji snaga okupljenih oko tri ili četiri grupacije čijim delovanjem se obrazovanje i socijalna politika u celini potiskuju u pravcu konzervativizma. Taj novi savez ili „novi hegemonijski blok“ okupljen je ispod prilično velikog kišobrana i opterećen je brojnim unutrašnjim tenzijama i kontradikcijama. Ali, do sada se pokazao kao veoma uspešan. Dozvolite da kažem ponešto o svakoj od grupa unutar tog široko definisanog saveza.

Prvu grupu čine oni koje nazvamo neoliberalima. To je grupa koja se zalaže za ekonomsku modernizaciju i stavljanje prosvetne politike u službu ekonomije, uz definisanje jasnih ciljeva u pogledu učinaka obrazovanja i razvijanja čvršćih veza između školovanja i plaćenog rada. Naglašavam reč „plaćenog“, jer su u pitanju ljudi čije je poimanje radne snage veoma patrijarhalno i obično ne razmišljaju o onima koji u našem društvu obavljaju neplaćeni rad – a to su najčešće žene. Takvi ekonomski reformatori obično imaju ulogu lidera u novom bloku. Škole direktno povezuju sa tržištem, naročito globalnim kapitalističkim tržištem, i radnim potrebama i procesima na tom tržištu. Takođe, škole često prikazuju kao institucije koje treba reformisati uvođenjem vaučer planova, poreskih olakšica za polaznike privatnih škola i sličnih strategija marketizacije. Danas već postoji obilje ubedljivih dokaza koji pokazuju da je to pogrešan put. Umesto da se smanjuju, nejednakosti su sve izraženije.

Pošto se liberali nalaze na čelu novog saveza, ako se na čas vratimo onom velikom kišobranu, mogli bismo reći da su oni ti koji drže kišobran. Njihovo vođstvo je bilo uspešno na više načina. Zanimljivo je da, na primer, i neki od pripadnika obespravljenih grupa prilaze i staju pod kišobran desničarske marketizacije. O tome sam nedavno pisao u saradnji sa Tomom Pedronijem. Mada uvek imam mnogo razumevanja za borbe obespravljenih, ne verujem da marketizacija, vaučeri i slične politike na duži rok mogu dovesti do trajne transformacije društva i obrazovanja i ublažiti posledice rasijalizacije koja karakteriše naše školstvo.

Kao što sam već rekao, neoliberali nisu usamljeni. Pripadnike druge važne grupe možemo opisati kao neokonzervativce. Obično treba praviti razliku između neokonzervativaca i ekonomskih reformatora neoliberalnog usmerenja, mada se u nekim zemljama te dve grupe preklapaju. Neokonzervativci su najčešće saglasni sa neoliberalnim insistiranjem na važnosti ekonomije, ali njihov primarni cilj je kulturna restauracija. U SAD, na primer, to je grupa kojoj pripadaju ljudi kao što su E. D. Hirsch, bivši ministar prosvete William Bennett i pokojni Alan Bloom. Diane Ravitch takođe prihvata mnoge stavove ove grupe. To su ljudi koji se zalažu za povratak jednoj romantizovanoj verziji obrazovanja i standardizovanom kurikulumu zasnovanom na rečitoj fikciji koju nazivamo zapadnom tradicijom. Oni žele povratak znanju visokog statusa, uz dominantnu poziciju nastavnika, uglavnom na temeljima tradicija koje se u prošlosti vide kao najlegitimniji korpus znanja na elitnim univerzitetima. Rekao sam da je u pitanju romantizovana tradicija jer u najvećem broju slučajeva (bar u školama u Sjedinjenim Državama) još nije zabeleženo da su negde svi učili po istom programu, govorili istim jezikom i slagali se da zapadnu tradiciju treba prihvatiti kao dominantan model ili bar bili saglasni o tome šta sve čini tu zapadnu tradiciju. Stavovi ove grupe počivaju na romantizovanoj verziji prošlosti i romantizovanoj viziji učenika i nastavnika iz nekih prošlih vremena, a možda i na uverenju da bi bez spoljašnje kontrole učenici i nastavnici brzo došli glave „istinskoj“ kulturi.

Zbog toga su neokonzervativci posvećeni razvijanju čvršćih mehanizama kontrole znanja, morala i vrednosti, uvođenju nacionalnih i državnih kurikuluma i obaveznih nacionalnih ili državnih (krajnje reduktivnih) testova znanja. Takav pristup počiva na dubokom nepoverenju u nastavnike i lokalne školske upravitelje. Pripadnici ove grupe veruju da sadržaji i vrednosti „legitimnog znanja“ mogu zauzeti mesto koje im u kurikulumu pripada jedino ako se uspostavi čvrsta centralna kontrola. Uz takvo uverenje ide i insistiranje na navodno rigoroznijem kurikulumu zasnovanom na višim standardima. Otuda i sama škola mora biti kompetitivnija i uključiti se u restratifikaciju učenika primenom navodno neutralnog znanja i neutralnih testova. U suštini, to je povratak doktrine socijalnog darvinizma u obrazovanje. Rezultat je situacija u kojoj „rep, u ovom slučaju postupak testiranja, maše psom, u ovom slučaju nastavnikom.“

Tu je i treća grupa koja je u Sjedinjenim Državama sve moćnija (mada sličnih grupa ima i u drugim zemljama). Koristeći terminologiju Stuarta Halla možemo ih nazvati autoritarnim populistima. To su neretko (bar u Sjedinjenim Državama) hrišćanski fundamentalisti i pripadnici evangelističkih crkava koji traže povratak nečemu što bi trebalo da bude biblijska tradicija kao osnova znanja, povratak svetim tekstovima i svetom autoritetu. Ovaj deo saveza često izražava nepoverenje u multikulturalizam u kurikulumu, mada im to nije smetalo da pokušaju, na primer, da iskoriste autoritet Martina Luthera Kinga da bi se predstavili kao nova klasa obespravljenih. To je krajnje nepošteno, budući da njihova situacija nema nikakvih sličnosti sa položajem ljudi tamnije boje kože koji su bili izloženi razornim diskriminatornim politikama i praksama. I oni u velikoj većini traže povratak pedagogiji koja bi počivala na tradicionalnim odnosima autoriteta i u kojoj nastavnik i odrasli uvek imaju potpunu kontrolu. Ali oni svoje zahteve potkrepljuju bezgrešnim čitanjem Biblije.

Autoritarno populističke religiozne konzervativce takođe brinu odnosi između škola i tela, kao i seksualnost. Brine ih i odnos između školovanja i onoga što doživljavaju kao tradicionalnu porodicu. Za njih, tradicionalna porodica je data od boga, baš kao i pravila koja uređuju odnose između polova i starosnih grupa. Bog je dao muškarcu dominantnu poziciju autoriteta i propisao da verski autoritet mora biti iznad svake javne politike. U Sjedinjenim Državama to je dovelo do pojave takozvanih “maskiranih kampanja”. Društveno i religiozno konzervativni kandidati prikrivaju svoja verska ubeđenja ne bi li dobili mesto u lokalnom školskom odboru ili savetu za obrazovanje, navodno da bi se tamo zalagali za fiskalnu odgovornost. Kada jednom dobiju mesto u nekom od odbora pokušavaju da očiste kurikulum od društveno liberalnih elemenata i svega što nije utemeljeno u Bibliji. Mobilizacija je urodila plodom – toliko da su mnogi državni kurikulumi i udžbenici postali još konzervativniji, a mnogi nastavnici prihvatili autocenzuru da bi izbegli sukobe oko kurikuluma.

Autoritarno populistički religiozni konzervativci se nalaze i na čelu školske reforme koja u Sjedinjenim Državama trenutno beleži najbrži rast – a to je školovanje kod kuće. Zbog toga se moramo baviti ne samo efektima koje njihovo delovanje proizvodi u školama nego i mogućim posledicama udaljavanja dece od navodnih zala sekularnog formalnog obrazovanja.

Pripadnici četvrte grupe koja ima uticaja na definisanje obrazovnih politika verovatno se ne bi složili sa svim stavovima koje zastupaju predstavnici ostale tri grupe unutar novog hegemonijskog bloka. Oni sebe i ne doživljava kao ljude sa definisanim ideološkim programom. To je grupa koju čine pripadnici nove srednje menadžerske i profesionalne klase. Ako dozvolite da upotrebim opis koji je verovatno preširok, oni su, zapravo, ekspertska radna snaga koja nudi svoje usluge u najam.

Često rade za državu jer poseduju tehničku ekspertizu u oblastima kao što su evaluacija i testiranje, unapređivanje efikasnosti, menadžment, analiza troškova i koristi te slične tehničke i proceduralne veštine. Takve veštine i znanja su kulturni kapital koji im omogućuje da zauzmu pozicije autoriteta unutar državnog aparata. Program koji zastupaju je menadžerski ustrojen i često se upravo njihovi zahtevi kriju iza nametanja “daljinske kontrole” uvođenjem testiranja i čvršće državne uprave na nacionalnom i lokalnom nivou, primenom industrijskih modela i reduktivnih kurikuluma i pedagogije i tako dalje. Njihov kulturni kapital je ono što sam u knjizi Obrazovanje i moć opisao kao “tehničko administrativno znanje”. To je ono što moćnijim grupama unutar bloka za konzervativnu modernizaciju, neoliberalima i neokonzervativcima, omogućuje da uvode strožija pravila i traže od nas više odgovornosti. Na određeni način oni su potomci eksperata za unapređenje efikasnosti i upravljanje sistemima koje sam analizirao u Ideologiji i kurikulumu.

Svaka od ovih grupa ima sopstveni program, ali u najvažnijim segmentima vođstvo imaju neoliberali ili ekonomski reformatori. Naravno, oni moraju prihvatati kompromis sa ostalim grupama u savezu, pa se ovaj blok bavi i pitanjima koja su od značaja za neokonzervativce, autoritarne populiste i novu srednju menadžersku i profesionalnu klasu. Ali, u načelu, program definišu oni koji žele čvršće povezovanje škola sa (globalizujućom) ekonomijom. Upravo taj složeni i izrazito konzervativni program se krije iza parole gospodina Busha da “nijedno dete ne sme zaostati” (što zapravo znači da “nijedno dete ne sme izostati sa testiranja”) i politike sadašnje administracije koja odbija da prihvati bilo koji oblik istraživanja koje se ne obavlja po medicinskom ili kvazinaučnom modelu.

Ipak, opisana taksonomija saveza okupljenog oko programa konzervativne modernizacije otkriva samo deo slike. Postoji i druga strana, koju ću pokušati da opišem sa nešto manje reči. To nas dovodi do pitanja koja se tiču našeg viđenja i prakse društvene pravde i demokratije shvaćenih u širem smislu, širem od neoliberalne vizije demokratije kao skupa potrošačkih praksi.

Takva pitanja uključuju moć (kolektivnog) odlučivanja na lokalnom nivou, kurikulume koji dolaze odozdo umesto odozgo i otuda više odgovaraju potrebama, istorijama i kulturama obespravljenih, siromašnih i ljudi tamnije boje kože, kao i pedagogiju koja reaguje na potrebe društva. Možda su to teme koje u Sjedinjenim Državama privlače manje pažnje nego vaučer planovi i nacionalno testiranje, ali to su pitanja koja dobijaju sve veći značaj. U nedavno objavljenoj knjizi Demokratske škole, koju sam napisao u saradnji sa Jimom Beaneom, detaljno je opisano nekoliko škola organizovanih na osnovu takve, naglašenije demokratske agende. Svrha ovih primera je da zaustave pohod desnice i praktično pokažu da je moguće učestvovati u društveno kritičkim obrazovnim aktivnostima kojima se rešavaju stvarni problemi u stvarnim školama u stvarnim zajednicama. Jedan od uzroka dominacije konzervativnih politika jeste to što nastavnicima i ostalima još nisu ponuđene funkcionalne alternative. Demokratske škole su plod svesnog napora grupe društveno i obrazovno kritičkih edukatora da dođu do odgovora na pitanje “šta mogu uraditi u ponedeljak ujutro?” na način koji je društveno odgovoran. Pitanje “šta mogu uraditi u ponedeljak ujutro?” u praksi je dobilo nekoliko uverljivih odgovora u onome što se događa u Porto Alegreu u Brazilu, a što Luis Armando Gandin i ja detaljno opisujemo u knjizi Država i politika znanja.

Kada se tome doda važan obrazovni i politički rad prezentovan u sve zapaženijem publikacijama časopisa Rethinking Schools, u kojima se društvena kritika udružuje sa ozbiljnim, disciplinovanim i odgovornim protivhegemonijskim kurikulumima i nastavom, imamo razloga da verujemo da se programu konzervativne modernizacije možemo uspešno suprotstaviti i da to već činimo.

Tako postoje bar dva skupa agendi, jedan koji je zasnovan na unutrašnjim kompromisima u savezu snaga konzervativne modernizacije i najvećim delom se rukovodi neoliberalnim stavovima, i drugi, organizovan oko kompromisa unutar više progresivnih zajednica edukatora, aktivista i drugih aktera. Ta dva bloka će, da tako kažem, nastaviti da ukrštaju mačeve. Iskreno govoreći, nisam sasvim siguran da li će demokratska agenda uspeti da privuče pažnju javnosti koju zavređuje i stekne vidljivost kakvu sada ima konzervativna agenda. Ipak, činjenica da je knjiga Demokratske škole prodata u stotinama hiljada primeraka (kao i neka izdanja časopisa Rethinking Schools) i da je prevedena na više jezika daje povoda za optimizam.

– Možete li nam reći nešto o trendu multikulturalnog obrazovanja?

– To je komplikovano pitanje jer ne bih želeo da obezvredim doprinose ljudi koji su na tome tako predano radili, tim pre što su mnogi od njih moji prijatelji i saveznici. Prvo, moramo shvatiti da se hegemonijski savezi moćnih grupa i njihovi programi grade i održavaju putem kompromisa. Takođe, ako želimo da otkrijemo uzroke aktuelnih promena u američkim školama, moramo imati u vidu da te promene najčešće nisu rezultat planskih ili internih reformi. Umesto toga, na delu je, kako u prošlosti tako i danas, pritisak velikih društvenih pokreta koji generišu uslove u kojima se škola transformiše. Jedan od glavnih transformativnih pokreta u Sjedinjenim Državama u prošlom veku bio je crnački pokret za građanska prava koji je primorao škole da izmene pedagogiju, kurikulum i organizaciju. U nekim segmentima tog pokreta zastupane su veoma radikalne ideje.

Da bi zadržale vodeću poziciju dominantne grupe moraju prihvatiti delove takvih programa i ugraditi ih u sopstvene stavove. Dominantne grupe su na jedan elegantan i reklo bi se prilično uspešan način preuzele (kako bih to rekao?) najumerenije i najbezbednije forme multikulturalizma – one koje su često i najkonzervativnije – i uvele ih u škole i kurikulum. Tako danas u udžbenicima, na primer, imamo takozvane liste, stranice i stranice na kojima se nabrajaju zasluge crnaca, Hispanoamerikanaca, ljudi azijskog porekla ili doprinosi žena. Obično je to zaseban deo udžbenika, nešto kao dodatak posvećen „drugima“. Tako je status drugih kao različitih od „pravih Amerikanaca“ zapečaćen. U takvom procesu učenici ne dobijaju priliku da pogledaju svet očima obespravljenih, ne mogu ga videti onako kako ga vide ljudi sa, da tako kažem, dna društvene lestvice.

Tako multikulturalizam, s jedne strane, predstavlja značajan dobitak jer su masovni društveni pokreti primorali dominantne grupe da reaguju. To ne smemo zaboraviti. Multikulturalizam nam nije poklonjen. Bile su potrebne decenije borbi sa strukturama moći u kojima dominiraju belci. S druge strane, multikulturalizam u obliku u kojem je uveden u škole većim delom pripada „najbezbednijoj“ verziji multikulturalizma – onoj koja ne dovodi u pitanje moć bele boje kože kao „ljudske norme“. To je jedan od načina na koje postojeći odnosi moći integrišu opozicione pokrete u postojeće strukture dominacije.

Neka od tih pitanja često postavljaju pripadnici različitih grupa (crni aktivisti, Indijanci, ljudi azijskog porekla, homoseksualci, borci za prava ljudi sa posebnim potrebama i mnoge druge grupe) koje osećaju da njihove osobene kulture i istorije nisu predstavljene u kurikulumu. Zato mislim da je multikulturalizam prilično kontradiktoran. Spreman sam da odam priznanje za sve što nam je multikulturalizam doneo. Ali bojim se da će kroz proces konzervativne restauracije mnogi od tih za društvo korisnih doprinosa biti eliminisani daljim pomeranjem u pravcu kurikulumu koji je pre svega „bezbedan“ i sadrži zanemarljvo mali broj elemenata društvenog aktivizma. Voleo bih da obrazovanje ne bude samo multikulturalno već i antirasističko. To bi bilo obrazovanje koje ne zanemaruje činjenicu da živimo u zemlji koja je izgrađena na rasnoj eksploataciji i da su strukture moći u njoj rasno određene. U tom slučaju priče o obespravljenim ljudima tamnije boje kože ne bi bile samo usputni dodatak u udžbeniku, već bi činile sastavni deo istorije nastajanja ove zemlje. To bi podrazumevalo priznanje da istorija Sjedinjenih Država (kao i mnogih drugih zemalja, rekao bih) između ostalog jeste i istorija rasne represije. Bez tog dela priče naša priča ne postoji. To bi takođe podrazumevalo da budemo u stanju da svet i vidimo očima ljudi tamnije boje kože, a ne samo da nabrajamo njihove zasluge u dodatku pri kraju udžbenika. Modeli produktivnog mišljenja o ovim problemima i upravljanja povezanim politikama i praksama mogu se pronaći u radovima koje su objavili Gloria Ladson-Billings, Cameron McCarthy, David Gillborn, Michelle Foster, Rudolfo Torres, Heidi Safia Mirza i drugi.

– Kakvo je vaše mišljenje o drugim sociolozima znanja, kao što su Basil Bernstein i Pierre Bourdieu?

– Mislim da je njihov rad izuzetno važan. Kao što verovatno znate, obojicu sam kritikovao u mojim tekstovima, jer verujem da je to najbolji način da pokažete da cenite nečiji rad, da ga shvatate dovoljno ozbiljno da biste ga podvrgli kritičkoj analizi. (Zato i sam pozdravljam svaku kritiku koja mi se uputi. Mnogo toga možemo naučiti jedni od drugih.) Ali moram priznati da zapravo stojim na njihovim ramenima. Obojica su nedavno preminuli i to je zaista veliki gubitak. Basil Bernstein je bio moj prijatelj i od njega sam mnogo naučio. Poznavao sam i Bourdieua, ali ne toliko dobro.

Govoriću o svakom posebno, ali pre toga moram reći nešto o onome što im je zajedničko. Obojica pristupaju odnosima moći na neromantizovan način. Takođe, nisu podlegli nijednom od agresivnijih oblika postmodernističkog mišljenja koje kao da gubi iz vida da živimo u kapitalizmu i da je to činjenica od presudne važnosti. Nisu zaboravili da određene strukture postoje u stvarnom svetu. Za Bernsteina i Bourdieua svet nije samo tekst, strukture kojima se bave nisu samo diskurzivni konstrukti. I u njihovom pristupu klasnim odnosima nema romantizacije. Verujem da je to presudno važno, naročito u vreme kada se u Sjedinjenim Državama i mnogim drugim zemljama sve više udaljavamo od klase i strukturalnih analiza. Ne bih da branim praksu reduktivističkih strukturalnih analiza, ali čini mi se da bi u doba kada kolektivno sećanje na dobitke ostvarene u tradicijama strukturalne analize uveliko nestaju, održavanje ovog skupa tradicija u životu moglo biti korisno.

Naravno, klasa je veoma složeno pitanje, kako empirijski tako i konceptualno, da ne ulazimo u istoriju. Klasa nije izolovana. Ljudi su u isto vreme određeni klasnom, rodnom, rasnom i regionalom pripadnošću. Zato ne možemo govoriti o klasi kao da ona sedi negde po strani, udaljena od ključnih dinamika u odnosima moći. Niti možemo pretpostaviti da bi se sve dalo objasniti ekonomijom. To bi bio izrazito reduktivistički i esencijalistički pristup.

S druge strane, bilo bi previše romantično pretpostaviti da su klasni odnosi jednostavno nekud nestali, ili da u ekonomiji u kakvoj danas živimo nemaju nikakvog značaja. (Naravno, ono na šta misle Bernstein i Bourdieu kada govore o klasi ne mora biti blisko shvatanju klase i klasne dinamike kod neomarksista.) Ipak, jasno je da imaju sličan program i da žele da postave pitanje: “Kako opisati odnose između kulture, moći i ekonomije u obrazovanju u širem društvenom okruženju?” Mislim da je to veoma važno pitanje. Od obojice sam mnogo naučio o tome kako se pitanja takve vrste mogu postavljati i kako se na njih može odgovarati uz uvažavanje njihove složenosti.

Dozvolite da kažem nešto i o razlikama između ove dvojice autora. Bernstein je, rekao bih, bliži stvarnosti škole, kurikuluma i nastave. Verujem da je zato više uticao na moje viđenje određenih odnosa u kurikulumu i pedagogiji. Njegov program je načelno sličan Bourdieuovom, ali je bliži temama kojima se bave ljudi iz obrazovanja.

Bourdieuov projekat je znatno širi. Nema sumnje da su njegovi radovi o različitim oblicima kapitala – kulturnom, socijalnom, simboličkom, ekonomskom i tako dalje – i sa njima povezanim strategijama konverzije izuzetan doprinos i da su uticali na čitavu jednu generaciju kritičkih istraživača, pa i na mene. Uključujem sebe u grupu istraživača na koje je Bourdieu uticao jer njegov rad uvodi nov način razmišljenja o ulozi obrazovanja u reprodukciji i transformaciji (mada u tretiranju ove druge dinamike nije uvek jednako uspešan) različitih oblika kapitala i načina na koji su obrazovanje i opisane konverzije situirane unutar društvenih polja moći. I pored kritičkog odnosa prema delovima njegovog opusa, mislim da je Bourdieuov pristup izuzetno produktivan. To je naročito primetno u mojoj analizi moći nove srednje menadžerske i profesionalne klase u knjizi Obrazovanje na „ispravan“ način. Zapravo, ne verujem da se pogubni procesi rekonstrukcije obrazovanja kojima smo danas svedoci uopšte mogu razumeti bez pomoći Bourdieua (i Bernsteina).

Dozvolite da ukratko izložim i neke od kritika koje sam im upućivao. Obojica su bez sumnje briljantni. Ipak, kao što sam pisao u nekim radovima, čini mi se da se Bernstein ponekad previše približava strukturalizmu. U njegovim radovima nećete pronaći stvarne ljude i njihove postupke, ni stvarne društvene pokrete u nastajanju i akciji, pa ni same procese i rezultate društvenih promena. A mislim da je sve to presudno važno za naše razumevanje obrazovanja. Moramo se fokusirati na transformacije i društvene pokrete – ne samo na strukturne oblike i pozicije, već i na transformativne efekte društvenih pokreta. Zbog toga mislim da treba poći dalje, što i činim kroz analizu desničarskih društvenih pokreta i njihove istorije i ishoda u Oficijelnom znanju, Kulturnoj politici i obrazovanju i Obrazovanju na „ispravan“ način. S druge strane, analiza društvenih pokreta i ostvarenih rezultata u uspešnoj borbi protiv kolonijalnih oblika dominacije kojom se Ting-Hong Wong i ja bavimo u knjizi Država i politika znanja mnogo toga duguje upravo Bernsteinu. Njegov rad i dalje ima ogroman značaj, čak i onda kada želim da u sopstvenim analizama pođem i korak dalje.

Kao i Bernstein, Bourdieu je ponekad komplikovan i na momente nejasan. Čitanje njegovih tekstova traži strpljenje. Još odavno sam govorio da ne treba terati čitaoca da obavi sav posao. Mislim da je važno da nastojimo (što ponekad traži veliki napor) da budemo jasni koliko god to tema kojom se bavimo dopušta. Navešću primer iz ličnog iskustva. Radeći na prvom izdanju Oficijelnog znanja iz 1993. godine, pa i na drugom iz 2000, nisam hteo da pošaljem knjigu izdavaču pre nego što sam bio sasvim siguran je tekst napisan onoliko jasno koliko je to moguće. Zbog toga je prvo izdanje kasnilo čitavu godinu. To nije samo pitanje stila. U pitanju je politika reprezentacije. S obzirom na moć koju desnica danas ima važno je da progresivni tekstovi ne budu pisani tako da prethodno morate pročitati sedam drugih knjiga da biste ih uopšte razumeli. Teorija je presudno važna, ali ponekad me plaše preterivanja u teoretizaciji. Bourdieu povremeno pati od toga, mada, kao što sam već naglasio, u određenim slučajevima teme kojima se bavimo traže visok nivo apstraktnosti. Upravo u takvim slučajevima je napor da se što jasnije izrazimo naročito važan. Ipak, ne bih želeo da se to pogrešno shvati. Teorija je i dalje veoma važna, na više načina. Uostalom, zar bih pisao knjige kao što je Ideologija i kurikulum da nisam verovao da je nova i ponekad komplikovana teorija apsolutno neophodna da bismo svet videli i razumeli na radikalno nov način? Ali to ne isključuje potrebu da se borimo sa tekstom da bismo ga učinili što jasnijim. Nadam se da sam za sve ove godine bar malo napredovao u tome.

Ima i drugih stvari koje me brinu u vezi sa Bourdieuovim opusom: njegovo pretpostavljanje da francuska kultura predstavlja kulturu čitavog sveta, umnožavanje oblika kapitala kojem izgleda nema kraja, njegova shvatanja o tome koliko daleko se može ići sa tržišnim analogijama kao analitičkim alatkama, povremena sklonost neodmerenim uopštavanjima, kao i pitanje da li je uopšte moguće baviti se takvom vrstom rada bez dubljeg uplitanja u konkretne političke/kulturne pokrete. (Mada ova poslednja kritika donekle gubi na snazi posle nedavnog objavljivanja prevoda njegovih politički angažovanijih tekstova.) Ipak, ukupno uzevši, izuzetno cenim i Bernsteina i Bourdieua.

– Zbog čega njegova kritička teorija u Sjedinjenim Državama nije naišla na tako dobar prijem kao u drugim zemljama?

– Da bih na to odgovorio prethodno moram da postavim jedno drugo pitanje: „Šta podrazumevamo pod kritičkom teorijom?“ Kritička teorija ima dugu istoriju kao sasvim određena vrsta analitičkog i političkog pristupa praktikovanog pretežno u Nemačkoj i Francuskoj, a naročito u Nemačkoj u vreme i posle Vajmarske Republike, nakon čega su njeni predstavnici morali da beže od nacističkog režima. Naravno, to je tradicija za koju se vezuju imena autora kao što su Benjamin, Adorno, Horkheimer, Marcuse i drugi.

Takav oblik kritičke teorije bio je pokušaj da se promisli odnos između kulture, oblika dominacije i društva. Počela je kao kulturna/politička analiza kapitalističke masovne kulture, da bi se zatim proširila i izvan okvira kapitalizma i njegovih društvenih oblika – pa tako analizira, na primer, tehničko znanje i kognitivne interese kao oblik dominacije, onako kako je to činio Habermas.

To je jedna sasvim jasno definisana istorija. Pretpostavljam da kada kažemo „kritička teorija“ zapravo mislimo na ono što ja radije opisujem kao „kritičko istraživanje obrazovanja“, a to je znatno šira kategorija koja uključuje radove marksista i neomarksista, ali i radove koji su bliži frankfurtskoj školi, o kojoj sam upravo govorio. To je oblast koja takođe uključuje rad na polju kritičkih kulturalnih studija, poststrukturalističku feminističku analizu, queer teoriju, kritičku teoriju rase i druge kritičke pristupe. Zbog toga je definišem kao širok skup različitih pristupa. Odgovor na pitanje zbog čega je u Sjedinjenim Državama manje prisutna nego u nekim drugim zemljama veoma je složen i povezan sa jednim drugim istorijski važnim pitanjem: „Zbog čega u Sjedinjenim Državama nije bilo značajnijih socijalističkih pokreta?“ Dosta toga se može objasniti ateorijskim, pozitivističkim i pragmatičnim usmerenjem ovdašnjih akademskih krugova. Delom je to posledica činjenice da je unutar Sjedinjenih Država bilo i lokalnih tradicija koje su otvarale ista pitanja, ali nisu priznate kao deo kritičke teorije. A delom je to rezultat marginalizovanja levice koja je u periodima krize ponekad i izbacivana sa univerziteta.

– Da li je kritička teorija bila previše pojmovno vezana za socijalizam da bi ovde naišla na šire prihvatanje?

– Dozvolite da poslednja dva pitanja spojim u jedno. Pre svega, kao što sam upravo rekao, verujem da je slabiji odziv u Sjedinjenim Državama nego u drugim zemljama delom posledica toga što je socijalistička tradicija u Sjedinjenim Državama suzbijana. Na čitavom svetu mi smo jedina zemlja ovog tipa koja nikada nije imala veliku i ozbiljnu radničku partiju. Dalje, često se zaboravlja da su oni isti brodovi koji su ovamo stizali prepuni imigranata često odavde odvozili gotovo jednak broj imigranta koji su odlučili da se vrate. Neki od useljenika koji u novoj zemlji nisu uspeli odlučili su da se vrate – a to se ponekad bili ljudi izražene političke svesti.

Tome treba dodati činjenicu da su zahvaljujući ogromnom prostranstvu na zapadu – posle istrebljivanja i zatvaranja Indijanaca u rezervate – svi oni koji nisu imali uspeha u industrijskoj Americi, u fabrikama i urbanim zonama naseljenim imigrantima i radnicima (u zajednicama koje su često bile rasadnici aktivizma kakav se vezuje za socijalizam i marksizam) jednostavno odlazili na zapad. Sjedinjene Države su imale sigurnosni ventil kakav zemlje u Evropi i drugim delovima sveta nisu imale. Takođe, ovde je već postojala tradicija kritičkog liberalizma fokusiranog na individualna prava koja ja nazivam pravima ličnosti, nasuprot vlasničkim pravima. Zbog toga je liberalizam ovde imao važniju ulogu od socijalizma.

Ne smemo zaboraviti da geneza društvenog i političkog diskursa ne određuje kakve će biti njegove društvene i političke upotrebe. Zato želim da naglasim da je liberalizam u Sjedinjenim Državama korišćen i za veoma radikalne ciljeve. Liberalizam nije bio samo sredstvo dominacije. (Naravno, to se razlikuje od tvrdnji koje sam iznosio u nekim ranim radovima.) I pored naglašenog individualizma, za razliku od doživljavanja sebe kao pripadnika neke zajednice, muškarci i žene su uspevali da radikalizuju liberalizam i iskoriste ga za sopstvene svrhe. Da biste ostvarili prava za sebe i svoju porodicu morali ste se priključiti sindikatu i boriti se. Za žene je bilo presudno važno da budu tretirane kao funkcionalni građani, kako na plaćenom radnom mestu i kod kuće, tako i pred državom. Zbog toga su žene upotrebile liberalizam da bi se izborile za kontrolu nad sopstvenim telom i za ekonomska i politička prava. Liberalizam je opterećen kontradikcijama, ali s vremenom je postao fleksibilnija politička alatka nego što smo mogli očekivati. Tome su doprineli različiti razlozi – kao što su geografska otvorenost, nepoverenje u kolektivističke oblike organizacije (što je često posledica rasističkog nativizma koji socijalizam doživljava kao stranu ideologiju, mada je i u socijalizmu bilo primera rasizma, kao što je dokumentovano radovima nekoliko istoričara), činjenica da su se mnogi useljenici vratili, dok su neki drugi odlučili da ostanu, i konačno, što je veoma, veoma važno, represivna priroda projekta koji su industrijalci i državni aparat ovde sprovodili.

Uzmimo kao primer obrazovanje. Nastavnici koji su se izjašnavali kao socijalisti bili su otpuštani u mnogim zajednicama. Ako biste kao nastavnik u osnovnoj ili srednjoj školi objavili pismo u lokalnom listu u kojem se pozivate na socijalističke ideale, rizikovali ste da dobijete otkaz. Mali je broj univerziteta ili školskih sistema u Sjedinjenim Državama u kojima nisu zabeleženi takvi ili slični slučajevi eliminisanja ljudi s levice.

Možda bi poređenje ove veoma složene istorije u Sjedinjenim Državama sa istorijama u drugim zemljama i njihovim istorijskim osobenostima bilo korisno. Uzmimo kao primer Australiju i Englesku. U oba slučaja postoji daleko otvorenija istorija sindikalne borbe moćnih radničkih organizacija. Kakav je značaj jedne takve istorije shvatio sam tek nedavno, dok sam radio sa prosvetnim sindikatima i društveno kritičkim edukatorima u Australiji. Nekada sam bio predsednik sindikata nastavnika u Nju Džersiju koji se ponosio akcijama koje je organizovao u prošlosti. Kada sam prvi put posetio Australiju, otkrio sam da tamošnji sindikati rade stvari koje bi u Sjedinjenim Državama bile nezamislive. Sindikat vaspitača je proglasio štrajk i zatvorio sva obdaništa zbog toga što je budžet za vaspitače umanjen za 300 dolara. To je novac kojim vaspitači plaćaju knjige koje koriste u radu s decom. Takve akcije tamo čine deo tradicije s dugom istorijom. A to se gotovo nikad ne bi moglo dogoditi u Sjedinjenim Državama, delom zbog toga što su štrajkovi državnih službenika kao što su nastavnici ovde decenijama bili protivzakoniti (u nekim delova zemlje su i dalje van zakona). Lideri nastavničkog sindikata koji bi proglasili štrajk u Sjedinjenim Državama brzo bi završili u zatvoru. U nekim drugim zemljama istorija je bila sasvim drugačija, što je i uzrok i posledica činjenice da, na primer, Engleska i Australija, kao i neke druge zemlje, imaju razvijeniju tradiciju marksističke i neomarksističke analize – ali čak i to se danas menja zbog neposustajućih napada na sindikate i progresivne snage širom sveta, čak i u zemljama sa takvom tradicijom.

Dozvolite da dodam još nekoliko detalja. Osim što su Sjedinjene Države imale dužu istoriju radikalnog populizma, bez teorijskog utemeljenja kakvo se obično razvija u sredinama sa tradicijom seljačkih i radničkih pokreta, problem je i to što Marxovi radovi u Sjedinjenim Državama nisu bili dostupni. Njegove knjige ovde nisu štampane. Morali ste dobro da se potrudite da biste ih nabavili i pročitali. U delovima marksističke tradicije ima tumačenja koja su previše pojednostavljena ili jednostavno pogrešna, ali bez mogućnosti pristupa velikom delu marksističkih materijala teško je doći do razvijene i nijansirane kritičke pozicije zasnovane na takvim tradicijama.

Još mnogo toga bi ovde trebalo reći, ali dozvolite da završim podsećanjem da je klasa uvek imala i rasu i rod. Podele na osnovu rase i roda oduvek su korišćene od strane dominantnih grupa u SAD – i drugim zemljama – da bi se onemogućio razvoj „decentriranih jedinstava“ koja bi mogla dovesti u pitanje hegemonijske moći. Na isti način su raskidani i savezi unutar progresivnih zajednica. Tako, na primer, kao što sam već naglasio, ljudi mogu zastupati progresivne stavove kada je u pitanju jedna dinamika moći i retrogradne kada su u pitanju neke druge. Naš zadatak nije da privilegujemo jedan oblik represije u odnosu na ostale, već da izgradimo ono što je nekada nazivano „narodnim frontom“ protiv mnogostrukih represivnih stvarnosti sa kojima se mnogi ljudi svakodnevno suočavaju i razvijemo politike redistribucije i rekognicije (da upotrebimo te vrlo korisne pojmove Nancy Fraser) na način koji će omogućiti da jedna drugoj doprinose umesto da se sukobljavaju.

– Da li američka kultura pruža otpor pokušajima otkrivanja skrivenih političkih značenja u obrazovanju i kurikulumu?

– Svako od ovih pitanja je veoma složeno. Svestan sam da ne mogu napisati knjigu da bih odgovorio, pa ponegde moram ponuditi samo skicu odgovora.

U Sjedinjenim Državama postoji istorija koja je dovela do toga da „američka“ kultura odbija pokušaje traganja za političkim značenjima. (Reč „američka“ stavljam pod navodnike jer je važno da ljudi u Sjedinjenim Državama shvate da ostali stanovnici Severne, Centralne i Južne Amerike imaju jednako pravo da se nazivaju „Amerikancima“ kao i mi. Aroganicja polaganja prava na status pravih Amerikanaca ukazuje na imperijalne tendencije. Nastaviću da koristim ovu reč, ali vas molim da je u svojoj glavi stavite pod navodnike svaki put kad na nju naiđete.) Pokušaću da objasnim o kakvoj vrsti otpora je reč. Već sam rekao da u SAD postoji tradicija koja ima svoje pozitivne i negativne strane, a koja se vezuje za nešto što bismo mogli opisati kao antiteorijski i antiintelektualni stav. Na određene načine to je veoma progresivan momenat. Istorijski posmatrano, tradicija aristokratske kulture u SAD nikada nije uspostavljena. Tako je jedan od pozitivnih momenata američke kulture njena populistička forma. Uopšteno govoreći, u Americi se pruža snažan otpor svakoj vrsti elitizma. To znači da složeni teorijski aparati potrebni za ispitivanje politike obrazovanja i kurikuluma, čije usvajanje zahteva mnogo discipline i rada, ovde imaju status „puke teorije“. Takve tradicije se olako otpisuju zbog svoje teorijske prirode. To je povezano sa antiteorijskom tradicijom koja je, kao što sam već rekao, i sama kontradiktorna. U njoj ima izrazito pozitivnih momenata zahvaljujući iskustvu Amerike sa pragmatizmom. Njen moto je zahtev koji glas: „Hoću da ta stvar bude upotrebljiva u mom svakodnevnom životu.“ Na više načina sam naklonjen takvim zahtevima.

Međutim, sve to ima i svoju negativnu stranu. Ispitivanje političke strane bilo kog problema ovde zahteva znatno više truda i rada jer politički i teorijski resursi koji su, na primer, u Evropi i Južnoj Americi „prirodno“ dostupni na univerzitetima, u štampi i medijima, u SAD imaju znatno kraću istoriju, zato što su, kao što znamo, bili teže dostupni ili su čak aktivno potiskivani. Zamislite društvenu stvarnost kao radio sa stotinu radio stanica. Devedeset devet stanica emituje poruke koje podržavaju ili bar ne dovode u pitanje dominantna tumačenja sveta. Potreban je znatan i svesno uložen napor da bi se pronašla ona jedna stanica koja problematizuje prihvaćena zdravorazumska shvatanja.

Dodao bih samo još jednu stvar o ovom pitanju. Ja zapravo ne mislim da američka kultura pruža otpor tumačenju političkih značenja. Moguće je da se politika ovde shvata nešto drugačije ili možda šire. Evo mogućeg primera. U istoriji SAD mnogi ljudi su kritikovali, ponekad i veoma žestoko, načine na koje škole funkcionišu, kao i kurikulume i pedagogije koji u njima dominiraju. Ove kritike su najčešće formulisane jezikom individualizma. To je takođe politički čin koji ima određenu tradiciju u ovdašnjim školama. Ali dominacija individualizma kao diskursa i strukturno okruženje u SAD onemogućili su da te kritike prerastu u kolektivno političko pitanje. Ipak, istoriju žena ili istoriju ljudi drugačije boje kože, pa ni istoriju radničke klase i etničkih borbi u SAD ne možemo razumeti ako nemamo u vidu činjenicu da je za ogromnu većinu ljudi drugačije boje kože, kao i za mnoge žene, pripadnike radničke klase, homoseksualce ili starosedelačke narode u SAD značenje obrazovanja i kurikuluma bilo određeno takvim kritikama. Često je dominantna kultura ta koja ne prepoznaje političku prirodu kurikuluma u američkom obrazovanju.

– Koja aktuelna politička i sociološka pitanja danas utiču na obrazovanje?

– Na to sam delimično već odgovorio, ali pokušaću da odem i korak dalje. Kao što sam već rekao, živimo u doba velikih promena. Na primer, obrazovanje je pretvoreno u robu koja se prodaje. Značenje demokratije je svedeno na potrošačke prakse. Nešto što je u prošlosti tumačeno kao politički koncept zasnovan na kolektivnom dijalogu i pregovaranju sada je isključivo ekonomski koncept. Pod uticajem neoliberalizma radikalno se menja i samo značenje građanstva. U prevelikom broju zemalja građanin je sveden na potrošača. Svet se doživljava kao ogroman supermarket. Škole i učenici se prodaju kao publika komercijalnim oglašivačima koji reklamiraju robu u školama i tako i sami postaju roba koja se kupuje i prodaje kao i sve ostalo.

To su glavne promene u načinu na koji razmišljamo o sebi. Razmišljanje o građanstvu kao političkom konceptu nekada je uključivalo ideju da biti građanin znači učestvovati u izgradnji i reorganizaciji institucija. Potrošač je, s druge strane, posesivna individua koja se prepoznaje po proizvodima koje koristi. Definiše vas ono što kupujete, a ne ono što činite. Taj masovni sociološki i ekonomski pokret koji redefiniše demokratiju i građanstvo kao skup potrošačkih praksi i prikazuje svet kao veliki supermarket snažno utiče na obrazovanje. To je jedan od ključnih efekata postupaka kao što je uvođenje školskih vaučera i to ima katastrofalne posledice za naš projekat restrukturiranja zdravorazumskog mišljenja. Ako je tačna moja pretpostavka da su promene u obrazovanju uzrokovane delovanjem društvenih pokreta, onda je svođenje čoveka na individualnog potrošača na slobodnom tržištu – gde se društvena pravda ostvaruje sama od sebe kroz aktivnost potrošnje – najpogubniji oblik ideologije demobilizacije. To je ostvarenje neoliberalnog sna.

Postoji još jedan pokret, ili je to više pokreta, sa znatnim uticajem. U pitanju su pokreti koji se zastupaju u nekim od postmodernih i poststrukturalističkih teorija, a usmereni su na takozvane decentrirane saveze. U pitanju su politički pokreti koji nisu organizovani samo oko klase, radničkih sindikata i naših tradicionalnih pretpostavki o tome ko su stvarni akteri istorije. Oni odbijaju da prihvate jednostavan model sabiranja kao dovoljan, ne misle da je dovoljno odrediti, na primer, rasu i jednostavno joj dodati pol ili rod ili posebne potrebe. Više nismo centrirani samo na osnovu rase ili samo na osnovu klase ili samo na osnovu pola/roda.

To donekle odražava fragmentiranost društvenih pokreta. Danas imamo društvene pokrete crnih lezbejki, latino homoseksualaca, pokrete posvećene borbi za zaštitu životne sredine, u kojima se rasa i klasa udružuju na veoma složene načine. To znači da neke od postojećih masovnih kolektivnih pokreta, pokreta koje bi većina nas dovela u vezu sa potrebnim progresivnim promenama u društvu i obrazovanju, naše prihvaćene teorije ne prepoznaju kao značajne aktere. Predstava o fragmentaciji jedinstvenog emancipacijskog projekta uznemirava mnoge kritičke edukatore. Ono što smo nekada sa sigurnošću smatrali presudno važnim pitanjima (klasa, ekonomija, država) sada je prošireno uvođenjem nekih novih stavki. Pitanja seksualnosti i tela, posebnih potreba, postkolonijalizma i mnoga druga nisu samo priključena listi, već su u nekim slučajevima i sasvim istisnula neke druge borbe kojima su mnogi posvetili čitave svoje živote. Takva situacija nas je dovela do krize jer su desničarski pokreti i dalje relativno koherentni, dok su politike levice ekstremno fragmentirane.

U nekoliko poslednjih knjiga više puta sam ponavljao da ne smatram da pripadam crkvi i da zato nemam ništa protiv jeretika. Ipak, imam određene rezerve u pogledu nekih aspekata kako postmoderne politike tako i postmoderne teorije, naročito kada nas navode da zanemarimo klasu i političku ekonomiju i posmatramo svet kao tekst. Zabrinjavaju me takve romantične vizije u kojima je sve dozvoljeno. Ako treba da formulišem sopstveni stav, rekao bih da nade polažem u nešto što bih opisao kao decentrirano jedinstvo – skup grupa i pokreta koji zajednički nastupaju na više širokih frontova. To ima izvesnih sličnosti s politikom narodnog fronta iz nekih prošlih vremena, politikom koja je ljudima omogućila da se udruže umesto da se bore između sebe. Ipak, želeo bih i da proširim opseg politika i pitanja koja smatramo značajnim. Politika tela u odnosu na HIV/AIDS, na primer, uključuje međunarodne ekonomske borbe, primat profita u farmaceutskoj i medicinskoj industriji, eksploataciju naroda trećeg sveta, neoliberalne politike, maskulinitete i kulturne borbe za prava žena, prava homoseksualaca, kontrolu medija i politike reprezentacije, obrazovanje o seksualnosti i opoziciju konzervativnih pokreta, da navedem samo neka od pitanja i pokreta koje bismo morali uključiti ako želimo da ostvarimo napredak. HIV/AIDS je važan problem čije zaista razorne posledice pogađaju čitave kontinente i predstavlja jedno je od onih područja na kojima se ukrštaju klasa, rasa, rod, seksualnost, antiimperijalizam, kolonijalne i postkolonijalne stvarnosti i religija. Ekonomske, političke, kulturne i obrazovne borbe su tu udružene. One nisu ništa manje ili više važne od klasnih i radničkih borbi ili drugih bitaka koje se vode na polju školskih politika i praksi. To nije pitanje koje će zameniti druga pitanja od presudnog značaja, već primer koji pokazuje da je u određenim situacijama neophodno graditi koalicije bez obzira na postojeće razlike, ako želimo da stvorimo protivhegemonijske alternative. Zbog toga su radovi autorki kao što su Nancy Fraser, Judith Butler, bell hooks i drugih tako značajni. One pokušavaju da mapiraju put koji je intelektualno, politički i kulturno odbranjiv, a otvara nam nove načine razumevanja i reagovanja na dinamike koje danas u velikom broju slučajeva dele ljude koji se moraju udružiti da bi se izborili sa represijom na lokalnom i međunarodnom nivou.

Budimo otvoreni. To neće biti nimalo lako, kao ni održavanje jednako važnih klasnih, rasnih i polnih/rodnih pokreta koji deluju unutar i izvan obrazovanja. Jedan od glavnih razloga je sve veća moć novih hegemonijskih pokreta o kojoj sam govorio na početku intrevjua. Ideološkim transformacijama koje redefinišu shvatanje građanstva i demokratije, klasa, rasa i rod su potisnuti na periferiju. To jest, definisanje čoveka kao potrošača i demokratije kao individualnog potrošačkog izbora je deo projekta radikalne individuacije za koji je vezan i skup odgovarajućih identiteta koji doprinose takvoj individuaciji. Kao što sam već rekao, zastupanje politike ili politika levice u takvim uslovima postaje još teže.

– Na koji način jačanje političke desnice utiče na obrazovanje?

– Želeo bih da na to odgovorim na jedan praktičniji način, bliži stvarnosti školske učionice. Uzmimo kao primer udžbenike. Sa jačanjem neokonzervativne, neoliberalne i naročito religiozne desnice, problem kurikuluma se sve češće rešava na način koji ću sada pokušati da opišem.

Mada nema propisa kojima je to zvanično regulisano, u mnogim američkim školama udžbenik je jedini kurikulum koji postoji. U SAD ne postoji kurikulum na nacionalnom nivou niti ministarstvo prosvete koje bi propisalo da su svi nastavnici dužni da u nastavi koriste udžbenike, ali nema sumnje da ih većina nastavnika koristi, dopadalo se to nama ili ne. U ponudi je mnoštvo udžbenika, ali većina njih izgleda manje-više isto. To je uslovljeno političkom ekonomijom izdavanja udžbenika. Pošto se prodaju na tržištu, udžbenici se pišu u skladu sa potrebama država sa najvećim brojem stanovnika. Zbog takve organizacije tržišta izdavači izbegavaju politički ili kulturno kritičke sadržaje ili sadržaje koji bi mogli izazvati neodobravanje moćnih grupa. Zato u udžbenicima ima sve manje provokativnih materijala. Izbegava se sve što može ugroziti prodaju. To je dovelo do, kao što je to neko opisao, „zaglupljivanja“ (udžbenici se pišu da budu što jednostavniji i što neutralniji). Još jedan efekat rastuće moći desnice je približavanje sve konzervativnijim stavovima, odnosno udaljavanje od mnogih socijaldemokratskih i svih radikalnih pozicija koje su se u prošlosti mogle naći u samom jezgru kurikuluma. Pošto je kurikulum u Americi uvek bio proizvod kompromisa o tome koje i čije znanje će se proglasiti legitimnim, u njemu su se mogli naći i neki progresivni elementi. Zahvaljujući višedecenijskim naporima, delimično progresivni prikazi rase, pola/roda, posebnih potreba, životne sredine i klase i njihovih dinamika i istorija uspevali su da pronađu put do kurikuluma. Takvi elementi još nisu eliminisani, ali su učinjeni „bezbednijim“ i okruženi neuporedivo konzervativnijim temama i perspektivama.

To je veoma važno, jer to znači da su dominantne grupe bile primorane da prihvataju kompromise da bi sačuvale vodeću poziciju. Morale su da prihvataju sadržaje posvećene sindikatima, ženama i žalosnoj prošlosti (pa i sadašnjosti) rasne dinamike u njihovoj istoriji. Sada smo svedoci udaljavanja od takvih sadržaja i približavanja nekim drugim temama. Na primer, ideja čvršće kontrole nad školama je postala izuzetno važna za neokonzervativnu desnicu, kao način da se osigura da će svi usvojiti primerene vrednosti i znanja. Naravno, njihova definicija „primerenog“ veoma je udaljena od, na primer, antirasističke perspektive ili perspektive koja nas uči da se znanje konstruiše našom delatnošću i nije unapred dato, pa se otuda ne može jednostavno predavati na način koji od učenika traži samo da savlada svaki sadržaj koji se pred njega stavi. Neokonzervativci insistiraju na „kurikulumu činjenica“. Oni traže nacionalni ili državni kurikulum i nacionalno ili državno testiranje. I jedno i drugo treba da bude zasnovano na „prihvaćenim“ činjenicama koje čine „stvarno“ znanje, uz merenje ishoda kojim se naglašava odgovornost nastavnika i učenika za savladavanje programa.

Ali naglasak nije samo na činjenicama. Uz to ide i neokonzervativno insistiranje da se u kurikulum vrate konzervativne vrednosti koje će biti posebno naglašene, kako u kurikulumu tako i u nastavi i na testovima. To pokazuje da su, uprkos retorici aktuelnih reformi u kojima se insistira na decentralizaciji, poluge moći u stvarnosti sve bliže centru.

Kao što sam rekao, neokonzervativci u tome nisu usamljeni. Neoliberali, kao najmoćnija grupa u bloku koji sprovodi konzervativnu modernizaciju, žele da škole približe (plaćenoj) ekonomiji. (To ponovo pokazuje da su neoliberalne pozicije utemeljene na patrijarhalnim i rasnim pretpostavkama, što je opširno dokumentovano u Obrazovanju na „ispravan“ način i Državi i politici znanja.) Jedan od efekata tog trenda je širenje programa školovanja za rad.

Takve pojave su kontradiktorne. U njima ima razumnih i ne tako razumnih elemenata. One na neki način otvaraju i pozitivne mogućnosti, jer su mnogi kurikulumi pravljeni po meri učenika koji će školovanje nastaviti na univerzitetu, dok se većina siromašnih učenika i/ili učenika iz radničke klase oprašta od daljeg školovanja po završetku srednje škole (da li mislimo da bi bilo važno da svi učenici nastave školovanje i posle srednje škole, to je već druga tema). Tako se možemo koncentrisati na politehničko obrazovanje kao nešto što verovatno može biti od koristi svima, a ne samo pripadnicima radničke klase. Iza nas je duga istorija rasprave na takve teme koja uključuje radove Johna Deweyja i mnogih drugih autora. Tako neoliberalne pozicije, začudo, otvaraju prostor za vođenje različitih vrsta debata o ciljevima obrazovanja.

Međutim, diskusija u ovoj oblasti je postavljena upravo obrnuto. Neoliberali su kritični prema postojećim definicijama važnog znanja, naročito onog znanja koje nije povezano sa ekonomskim ciljevima i potrebama. Oni žele kreativne i preduzetne (ali i dalje poslušne) radnike. Fleksibilnost i poslušnost u ovom slučaju idu ruku podruku. Zbog toga neoliberali ne podržavaju kreativno i kritičko politehničko obrazovanje kojim bi se udružili „glava, srce i ruke“. Mogući prostor za takvu diskusiju zatvoren je usled naglašavanja obrazovanja čija je uloga primarno (a ponekad i jedino) ekonomska.

Pokreti povezani sa ovim aspektom desnice proizvode dalekosežne posledice na nivou udžbenika, na nivou testiranja i na nivou kurikuluma. Navešću još jedan primer. U Viskonsinu, mojoj državi, nastavnici, da bi uopšte dobili dozvolu za rad u nastavi, moraju završiti kurs o „obrazovanju za rad“. Zakoni kojima je uvedena ta obaveza takođe propisuju da svaka nastavna jedinica svakog predmeta od obdaništa do srednje škole mora uključivati jasno prepoznatljive elemente obrazovanja za rad. Viskonsin je istorijski bio jedna od najprogresivnijih država u čitavoj zemlji. Činjenica da su ovde usvojeni takvi zakoni pokazuje koliko je porasla moć hegemonijskih diskursa neoliberalizma. Što potvrđuje da istorijsko pomeranje ka desnici proizvodi dalekosežne posledice.

Konačno, tu je i autoritarna populistička desnica čiji su predstavnici veoma glasni u zastupanju svojih stavova i imaju sve veći uticaj u sukobima oko udžbenika, nastave i ocenjivanja, i naročito oko mesta religije u školama. (Oni zahtevaju povratak fundamentalističke i konzervativne evangelističke religije u kurikulum i/ili suzbijanje sekularnih perspektiva u školstvu.)

Državno propisivanje molitve u školi je protivzakonito u SAD. (U nekim školama se praktikuje minut tišine ili se zabrana jednostavno ignoriše.) Ponovno naglašavanje elemenata konzervativne religije, na čemu religiozni populisti insistiraju, izaziva kod nastavnika strah da bi se mogli naći na meti napada. U mnogim školskim oblastima nastavnici pažljivo biraju o čemu će govoriti i kako će to činiti, jer su zaplašeni oštrim kritikama kurikuluma iz redova religioznih konzervativaca koji zahtevaju radikalne promene da bi se kurikulum uskladio sa njihovim teološkim i moralnim pozicijama. Tako sa bujanjem desničarskog populizma, u redovima zagovornika konzervativnih vrednosti raste nepoverenje u nastavnike, u kurikulum, pa i u same škole. Ne samo da nastavnici širom SAD osećaju sve snažniji pritisak takvih grupa, već ubrzano raste i broj konzervativnih roditelja koji se opredeljuju za školovanje kod kuće. Procenjeno je da se kod kuće danas školuje između jedan i po i dva miliona dece koju roditelji tako žele da zaštite od navodne ideološke, duhovne i moralne pogubnosti sistema javnog školstva. To je daleko više od broja dece koja pohađaju nezavisne škole, koje privlače više pažnje u javnosti, a zapravo su od neznatnog značaja u poređenju sa trendom rasta školovanja kod kuće.

Tome treba dodati represivne oblike prinudnog patriotizma koji su isplivali na površinu i napade na svaki oblik disidentstva u obrazovanju, medijima i drugim institucijama, kao i skrivene efekte takvih trendova, slične onima koje opisujem u devetom poglavlju, „Pedagogija, patriotizam i demokratija“. Kao što sam već ponavljao više puta, kritika je najviši oblik patriotizma. Tako saopštavamo da je „ovo i naša zemlja“ i da očekujemo i zahtevamo da bude na visini ideala za koje se zalaže.

Naravno, ovde sam dao samo osnovnu skicu jedne veoma složene, kontradiktorne i tenzijama ispunjene situacije. Istim temama sam se temeljnije bavio u Kulturnoj politici i obrazovanju i Obrazovanju na „ispravan“ način.

– Kakva ograničenja se danas nameću zajednici istraživača u obrazovanju? Kakve će biti njihove posledice?

– Verujem da i u toj oblasti danas postoji mnoštvo kontradikcija. Naše shvatanje nauke i važnog i legitimnog istraživačkog rada zaista se znatno promenilo, ne samo u Americi nego i u ostatku sveta. Na primer, 1970. godine, kada sam se prvi put obratio Američkom udruženju za istraživanje obrazovanja, bio sam jedan od malobrojnih istraživača, a bilo nas je sedam ili osam hiljada, koji su se u to vreme bavili istraživanjima koja nisu bila samo etnografska, nego i društveno i kulturno kritička. Danas takvih istraživača ima mnogo više. Otuda, kada se osvrnem na situaciju u ovoj i mnogim drugim zemljama, moram primetiti da je došlo do promene u shvatanju onoga što se prihvata kao nauka.

Danas imamo etnografska istraživanja (kako deskriptivna tako i kritička) i kritička istorijska istraživanja. Takođe više se naglašavaju rad na konceptima, narativni rad, bavljenje žvotnim istorijama, analize zasnovane na kulturalnim studijama i još mnogo toga – i sve to se danas vidi kao sasvim legitimno. Ako tome dodamo postojanje i ubrzano napredovanje različitih vrsta feminističkih i postkolonijalnih istraživanja, kritička istraživanja posebnih potreba, kritičke teorije rase, kritičku analizu diskursa i mnoga druga uzbudljiva područja i pristupe, mislim da smo ostvarili veliki napredak.

Međutim, kao što sam već naglasio, stvari se ne kreću u samo jednom pravcu. Nove perspektive su takođe dovele do fragmentacije. Prati ih bujanje „privatnih“ jezika i ezoteričnih načina formulisanja teorija koje mogu razumeti samo specijalisti za uske oblasti znanja. Širenje novih istraživačkih perspektiva je korisno, ali može biti i opasno jer je progresivnim istraživačima sve teže da se sporazumeju. To se mora prevazići ako želimo ne samo da napredujemo ka izraženije kritičkom i demokratskom skupu perspektiva i istraživačkih programa, već i da povežemo istraživačke pristupe na način koji će omogućiti aktivistima i istraživačima da udruže svoje napore u rasvetljavanju onoga što se mora braniti i onoga što se mora menjati u aktuelnim prosvetnim politikama i praksama.

U isto vreme, zbog restriktivnih budžeta primorani smo da ograničavamo područje legitimnog istraživanja, područje onoga što se smatra naukom u akademskim krugovima, i svodimo ga na aktivnosti u službi industrijskog projekta – ili na prioritete i interese tradicionalnih pozitivističkih oblika istraživanja. Jedan od primera su trendovi koje primećujemo u finansiranju istraživanja u oblasti obrazovanja. Projekti posvećeni testiranju, ocenjivanju i vrednovanju ili pitanjma školskog uspeha, a ne pitanju o tome čije znanje predajemo, imaju znatno veće izglede da dobiju sredstva nego projekti sa društveno kritičkim stavom. To nije uvek slučaj, jer je prethodno bio ostvaren značajan napredak, ali to jeste opšti trend. Takvu situaciju dodatno pogoršava to što je Bushova administracija institucionalizovala program istraživanja u oblasti obrazovanja koji kao legitimne prihvata samo najreduktivnije oblike istraživčkog rada.

Otuda vidljive transformacije i pritisci koji su uzrokovani kako budžetskom krizom koja pogađa i istraživačke fondove tako i ideološkom agendom aktuelne administracije. Područje istraživanja jeste znatno prošireno, ali pitanje je da li ćete uspeti da započeto istraživanje privedete kraju i objavite rezultate. To zavisi od sredstava koja imate na raspolaganju. Ovde je ponovo na delu politička ekonomija finansiranja istraživačkog rada organizovana oko određenih predstava o tome šta je važno znati i koje su legitimne procedure dolaženje do znanja.

Moram još nešto da naglasim da me ne biste pogrešno razumeli. Ja ne tvrdim da su kvantitativna istraživanja nevažna. Niti sam protiv korišćenja najboljih statističkih socioloških i psiholoških alatki i pristupa. Kvalitativna kritička istraživanja takođe često koriste statističke nalaze. (Setimo se kvalitativnih kritičkih istraživanja života dece iz siromašnih porodica, u kojima su podaci o stopama siromaštva, prihodima i tako dalje, sam osnov istražačkog rada ili kako siromašne žene dobijaju glas zahvaljujući istražvanjima rastućeg siromaštva među ženama.) Iskreno govoreći, spreman sam da poverujem da su sami kritički istraživači i aktivisti doprineli degradaciji sopstvenih veština time što su sve oblike kvantitativnog istraživanja otpisivali kao „nečiste“. To je imalo katastrofalne posledice, jer je zbog toga u situacijama javne rasprave kritički istraživač hendikepiran.

Setimo se knjige The Bell Curve koju su objavili Herrnstein i Murray (a koju su dobrim delom finansirale one iste konzervativne fondacije koje danas promovišu školske vaučere) da bi dokazali da su crnci u proseku manje inteligentni od belaca i da su žene slabije u matematici od muškaraca. (U knjizi Inheriting Shame i drugim radovima Steven Selden je dao neprocenjiv doprinos proučavanju istorije takve vrste finansiranja.) Knjiga je potpuno rasistička i seksistička, a uz to je i statistika koju izlaže prilično problematična. Nijedan uvaženi populacioni genetičar ne bi se usudio da iznosi takve tvrdnje na osnovu tako siromašnih podataka. Herrnstein i Murray su u javnim debatama uspevali da prikažu svoje argumente ubedljivijim nego što oni to jesu zahvaljujući tome što je malo koji kritički istraživač bio u stanju da demonstrira koliko je njihovo istraživanje, zapravo, empirijski neutemeljeno.

– Da li je duga istorija suprotstavljanja komunizmu u SAD doprinela skepticizmu ili direktnom odbacivanju kritičke teorije zbog njene utemeljenosti u marksističkim idejama?

– Da, na mnogo načina. Ali ne smemo zaboraviti da su Sjedinjene Države imale sopstvene tradicije radikalizma. Već sam rekao ponešto o tome dok sam objašnjavao zbog čega je levica ovde ostala slaba i nerazvijena. Jednako je važno imati na umu koliko je rasa ovde u prošlosti bila (a i danas je) suštinski važna. Klasa je često rasijalizovana i mnogi radikalni pokreti su se formirali oko pitanja u kojima se ukrštaju klasa i rasa.

– Šta mislite o pokretu da se uvede licenciranje za nastavnike na nacionalnom nivou?

– Želeo bih prvo da dam jednu uvodnu napomenu. Mislim da tu inicijativu treba postaviti u kontekst vremena u kojem se javlja. U načelu se ne protivim inicijativama koje dolaze sa nacionalnog nivoa, ako za cilj imaju zaista demokratske reforme. U Sjedinjenim Državama postoji duga istorija decentralizacije. Ali proces decentralizuje – na primer, prenošenje određenih odluka sa nacionalnog nivoa na nivo država – ponekad daje interesima kapitala i biznisa veću snagu na državnom nego na federalnom nivou, u Vašingtonu. Na primer, velika korporacija može reći predstavnicima države: „Odobrite nam poreske olakšice, inače ćemo preseliti fabrike u neku drugu državu ili u Meskiko.“ To se stalno događa.

Tako i globalni i lokalni kapital mogu da ucenjuju i praktično pljačkaju poreski sistem i koriste ga da bi profitirali. To je manje upadljivo nego kad bi ušli u banku s oružjem i tražili da im predaju novac. Ali na duži rok, imajući u vidu štetu koju trpi lokalna zajednica usled pomeranja poreskog opterećenja i promene odnosa snaga u korist krupnog kapitala, to je lakše izvesti na lokalnom i državnom nego na nacionalnom nivou, gde bi mogli intervenisati nacionalni sindikati. Zbog toga je bolje neke stvari rešiti na nacionalnom nivou (mada se i to uveliko menja, pošto zakone o ekonomskoj politici, životnoj sredini i mnoge druge zakone aktuelne administracije praktično pišu lobisti krupnog kapitala i konzervativnih fondacija).

Vratimo se sada pitanju nacionalnog licenciranja nastavnika. Dok čekamo uvođenje nacionalnog licenciranja – što navodno radimo da bi se testiranje nastavnika zamenilo vrednovanjem na osnovu rezultata rada – paralelno se odvijaju neka druga pomeranja koja bi takvu inicijativu mogla učiniti manje progresivnom. Ako se to već radi na nacionalnom nivou, onda bi trebalo da nas zanima ne samo koliko nastavnici poznaju svoj predmet, već i da li su zaista sposobni za kreativno i društveno i obrazovno kritičko postupanje u radu sa učenicima u svojim školama. Ali, budimo otvoreni – za to bi nam bila potrebna bar milijarda dolara koju sada nemamo. Na primer, u javnim školama u mnogim našim gradovima, kao što su Njujork i Los Anđeles, časovi se drže u toaletima i hodnicima. U mnogim urbanim i ruralnim školskim sistemima po tri odeljenja nižih razreda koriste iste udžbenike matematike.

Dugoročno gledano, s obzirom na to da nemamo dovoljno novca čak ni za osnovne potrebe mnoge dece u urbanim i ruralnim sredinama, završićemo s modelom licenciranja na nacionalnom nivou koji će biti teško sprovoditi, pa će se sve završiti na „papirnim“ testovima, kao što je i do sada bio slučaj, ili ćemo dobiti dve kategorije nastavnika – malobrojnu klasu elitnih i talentovanih i znatno brojniju klasu (ogromnu većinu, zapravo) nastavnika koji su ocenjeni kao manje talentovani i manje dostojni poštovanja, društvene podrške i pristojne plate. S obzirom na uslove rada u mnogim školama u osiromašenim oblastima, to bi bila potpuna katastrofa.

Na taj način bi se mogla reprodukovati neka već poznata negativna iskustva i posledice. Krajnji rezultat bi mogao biti sličan rezultatu uvođenja nacionalnog ispita za nastavnike. Na tim testovima samo što nije pisalo upozorenje: „Ako ste crnac, Indijanac, Hispanoamerikanac ili ako ste samo siromašni postići ćete slabije rezultate, jer ovaj test ne odgovara vašoj kulturi i sposobnostima, a uz to uvećava verovatnoću da će broj dobrostojećih, uglavnom belih nastavnika iz srednje klase anglosaksonskog porekla nastaviti da se uvećava, iako je to u potpunoj suprotnosti sa aktuelnim demografskim trendovima u Sjedinjenim Državama.“ To može biti naročito opasno u vreme kada neoliberalna i neokonzervativna desnica na nacionalnom nivou stiču sve veću moć, kao i mogućnost kontrole ciljeva, sredstava i sadržaja obrazovanja.

Ne protivim se radu na unapređenju veština i iskustava nastavnika. Ali pitam se da li je nacionalno licenciranje mudar potez u vreme kada na nacionalnom nivou jača moć grupa koje su redefinisale značenje, sredstva i ciljeve demokratije. Postoje i participativnije alternative, slične onome što radi moj kolega Kenneth Zeichner, a to je razvijanje kritičkih i demokratskih modela obrazovanja i usavršavanja nastavnika. Takvi modeli su opisani u knjizi koju je napisao sa Danom Listonom, Teacher Education and the Social Conditions of Schooling (New York: Routledge, 1991).

– Govorili ste o problemu udžbenika koji se danas koriste u školama. Kako možemo poboljšati način na koji se materijali uključeni u udžbenike biraju ili predaju? Da li bi bilo bolje da udžbenici uopšte ne postoje?

–Dozvolite da odgovorim na prvo pitanje, jer je lakše početi odatle. Obično nisam veliki pobornik udžbenika. Mislim da često deluju sputavajuće. S druge strane, kao što sam pisao u knjizi Oficijelno znanje, morate imati u vidu da je jedan od razloga koji su doveli do dominacije udžbenika u SAD to što smo imali uglavnom mlad nastavni kadar koji su činile pretežno (često veoma pametne) mlade žene zaposlene u osnovnim školama. U prepunim učionicama su često sedeli učenici različitih uzrasta, a svaki nastavnik je predavao sve školske predmete. U takvoj situaciji nastavnici su tražili pomoć. Tražili su standardizovane nastavne materijale da bi im ostalo dovoljno vremena za rad u učionici. Udžbenik je bio i progresivna, a ne samo regresivna reakcija na određenu situaciju. Zanimljivo je da udžbenici tako delom čine deo demokratske istorije u radu nastavnika. Nastavnici su govorili: „Ne možete očekivati od nas da predajemo sve predmete kad nemamo čak ni školsku biblioteku.“ Zbog toga su na prelasku iz devetnaestog u dvadeseti vek udžbenici i saveti eksperata postali veoma važni.

Istina je da izdavači udžbenika nisu oklevali da iskoriste situaciju u sopstvenu korist, ali današnja dominacija standardizovanih udžbenika nije samo njihovo delo. Do toga su doveli i zahtevi nastavnika koji su se žalili da su eksploatisani i da nemaju dovoljno vremena za sve što se od njih očekuje. (Naravno, razvoj standardizovanih udžbenika je proizvod i nekih drugih dinamika: od brige za amerikanizaciju useljenika, preko uverenja administratora da žene kao nastavnici nisu dovoljno talentovane da bi same razvijale sopstvene materijale, pa i patrijarhalne potrebe da se rad žena stavi pod kontrolu, kao što pokazujem u Nastavnicima i tekstovima, do strahovanja da bi uvođenje rasno „rizičnih“ materijala u učionice moglo potkopati dominantni rasni poredak u SAD.)

U načelu, verujem da su kurikulumi zasnovani na udžbenicima obično dosadni i nekritični. Često nisu ni demokratski. Da citiram Stephena Balla, to je „kurikulum mrtvih“. U knjizi Democratic Schools (Alexandria, VA: ASCD, 1995) James Beane i ja smo pokušali da izložimo primere situacija u kojima su se nastavnici približili nekoj vrsti dogovornog školskog programa, gde nastavne materijale pripremaju sami nastavnici i učenici direktno reagujući na probleme u lokalnoj zajednici. Rekao bih da je to mnogo dinamičniji proces nego oslanjanje na standardizovane materijale koji su često zastareli i konzervativni. Časopis Rethinking Schools i drugi izdavači nude ubedljive primere načina na koje nastavnici mogu napustiti standardizovane školske materijale i otvoreno se suočiti sa zaista važnim pitanjima.

To ne znači da ne možemo intervenisati i znatno poboljšati udžbenike. Ponešto se može uraditi. Ali to moramo raditi uz puno razumevanje funkcionisanja ekonomije i politike udžbenika. U Sjedinjenim Državama, tekstovi se utvrđuju na lokalnom ili državnom nivou i izbor zavisi od toga u kojoj državi živite. Međutim, države na jugu (njih dvadesetak) imaju ustanovljene državne politike za odobravanje udžbenika. U tim državama su definisani rigorozni kriterijumi koje udžbenik mora zadovoljiti da bi bio odobren. Tri države – Teksas, Kalifornija i Florida – praktično kontrolišu najveći deo onoga što će se objaviti u čitavoj zemlji.

Pošto su to najmnogoljudnije države, u kojima se udžbenici, praktično, kupuju na nivou čitavog školskog sistema, izdavači izdaju samo ono što mogu prodati u Teksasu, Kaliforniji i na Floridi. (Na te tri države otpada 35 odsto tržišta udžbenika. Te iste države su i centri moćnih konzervativnih pokreta. Ne zaboravite, pre nego što je postao predsednik, Ronald Reagan je bio guverner Kalifornije. Bush je bio guverner Teksasa, a njegov brat je sada guverner Floride.) Zbog toga, ako želite da utičete na sadržaj i organizaciju udžbenika, morate nešto preduzeti u te tri države. To znači da progresivni pokreti moraju naučiti nešto što je desnica već naučila: da dobro organizuju i usmeravaju svoj rad, da se koncentrišu na one oblasti u kojima postoji najveći potencijal za postizanje transformativnih efekata i da shvate da su za sve to potrebne godine političkog organizovanja i rada u kulturi. Desnica je vredno radila. Moramo i mi.

– Šta mislite o nacionalnom kurikulumu?

–I ovde bih počeo napomenom da se u načelu ne protivim ideji o demokratskom odlučivanju i institucionalizaciji tako donetih odluka na nacionalnom nivou. Međutim, moje je mišljenje da jedini zaista dobar razlog za uvođenje nacionalnog kurikuluma može biti stimulisanje debate o tome koje je znanje zaista važno na svim nivoima, od lokalnih škola, preko gradova i regiona, do država. Nacionalni kurikulum zavređuje da o njemu govorimo jedino da bismo stimulisali debatu na nacionalnom nivou!

U Sjedinjenim Državama pokret za uvođenje nacionalnog kurikuluma je najvećim delom konzervativan, mada u njemu ima liberalnih i progresivnih elemenata. Na primer, neki crni autori žele nacionalni kurikulum jer je to jedini način da se učenje o istorijama ljudi tamnije boje kože uvede u neke veoma konzervativne, često i rasističke školske oblasti.

Ipak, s druge strane, verujem da bi uvođenje nacionalnog kurikuluma u Sjedinjenim Državama u ovom trenutku bilo veoma opasno. Jedna od posledica uvođenja nacionalnog kurikuluma u Sjedinjenim Državam u ovom trenutku bila bi legitimizacija i institucionalizacija sistema nacionalnog testiranja. Neokonzervativni i neoliberalni zagovornici konzervativne modernizacije snažno se zalažu za takvo testiranje. Uvođenjem nacionalnog testiranja zasnovanog na nacionalnom kurikulumu uvodi se dominacija znanja elitnih ekonomskih i kulturnih grupa. Iskustva više zemalja pokazuju da su takve grupe dovoljno uticajne i moćne da nametnu uključivanje svojih znanja u programe testiranja.

Zato predviđam da će nacionalni kurikulum neizbežno dovesti do uvođenja nacionalnog testiranja. Takođe predviđam da će nacionalno testiranje biti upotrebljeno, kako u Vašingtonu tako i u pojedinačnim državama, da se opravda smanjenje troškova i dalje insistiranje na efikasnosti. Umesto da ukaže na učenike kojima su potrebna dodatna finansijska sredstva i podrška, testiranje će poslužiti da potvrdi zdravorazumski stav i mišljenje da su deca iz siromašnih i radničkih porodica manje inteligentna.

Kada se takav stav jednom učvrsti kao legitimni deo zdravorazumskog znanjana na nacionalnom nivou, počeće smanjivanje budžeta za škole koje su u mnogim delovima zemlje već nalaze u takvoj ekonomskoj krizi da su u nekim školskim oblastima u Sjedinjenim Državama primorani da škole zatvaraju pre kraja školske godine, pa ih tako učenici ne pohađaju ni onih obaveznih 180 dana godišnje. A pitanje je da li će i za to biti dovoljno novca.

U vreme neoliberalnih reformi postoji i opasnost da će nacionalni kurikulum i nacionalno testiranje doprineti ubrzavanju procesa pretvaranja škola u robu. Ne zaboravimo, neoliberali insistiraju da se škole uključe u ekonomiju ili da i same škole postanu roba.

Kao što se već dogodilo u Engleskoj, gde je nacionalni kurikulum ugrađen u nacionalne školske testove (a na osnovu rezultata se sastavljaju i objavljuju „rang liste“ škola), tako se obezbeđuje direktan mehanizam koji desnica može upotrebiti da ispiše cenu pored svake škole i kaže „ova je dobra, ova ne valja“. U osnovi, to će im omogućiti da kažu: „Novca za podršku stvarnim naporima usmerenim na demokratsku školsku reformu nema, pa zato moramo pribeći marketizaciji škola.“

To je direktno povezano sa uvođenjem školskih vaučera kojima se roditeljima stavlja na raspolaganje mali novčani iznos i nudi im se da sami biraju između marketizovanih škola. Uskoro ćemo imati sistem u kojem ćete, ako imate malo veće prihode, moći da dodate nešto novca sredstvima iz budžeta koja dobijate u obliku vaučera i izaberete koju god školu poželite. To je siguran put u propast.

Ovde su na delu složene dinamike. Nacionalni kurikulum i nacionalno testiranje će voditi u sve širu privatizaciju s jedne, i sve naglašeniju centralizaciju kontrole nad oficijelnim znanjem s druge strane. Tako će svakoj školi biti određena cena da bi tržište moglo da funkcioniše. Privatni sektor za imućne će procvetati, dok će siromašni i pripadnici radničke klase morati da se zadovolje time što im na raspolaganju stoji fiktivna mogućnost izbora. Upravo to je zaključak do kog su došli Whitty, Power i Halpin u knjizi Devolution and Choice in Education (Bristol, PA: Open University Press, 1998), kao i Lauder i Hughes u nedavno obavljenom istraživanju veza između neoliberalnih tržišta, neokonzervativnih politika kurikuluma i školskog testiranja i nejednakosti, Trading in Places (Philadelphia: Open University Press, 1999). Zaista štetni efekti koje ova kombinacija proizvodi u školskim učionicama upečatljivo su prikazani i u odličnoj knjizi koju su objavili Gillborn i Youdell, Rationing Education (Philadelphia: Open University Press, 1999).

Implikacije su nesagledive. Sredstva koja izdvajaju federalne i državne vlasti završiće u privatnim školama. Imućniji roditelji će ispisivati decu iz državnih škola koje se raspadaju zbog nedostatka novca i upisivati ih u privatne škole. Odbiće i da plaćaju poreze od kojih bi trebalo da se poboljša stanje u preostalim školama. Tako ćemo u centralnim gradskim zonama dobiti strogo kontrolisane škole u očajnom stanju, pod stalnim policijskim nadzorom. To će biti katastrofa za sve zainteresovane strane. Moje je mišljenje da je nacionalni kurikulum u doba neoliberalne i neokonzervativne hegemonije formula za nešto što ću prosto i jednostavno nazvati „obrazovnim aparthejdom“.

– Da li mislite da NCATE (Nacionalni savet za akreditaciju programa za obuku nastavnika, birokratska organizacija koja ocenjuje programe obuke nastavnika) i ostala tela za akreditaciju imaju prevelika ovlašćenja?

–Siguran sam da je tako. Zapravo, Univerzitet u Viskonsinu se povukao iz NCATE pre više od deset godina. Jedan od razloga je to što agencije za akreditaciju poput ove imaju univerzalni model za koji veruju da ga mogu primeniti na obrazovni program svake institucije. Pošto smo u ono vreme, kao i danas, bili jedna od najviše rangiranih škola posvećenih obrazovanju u Sjedinjenim Državama, zaključili smo da programski i birokratski izveštaji i promene koje su od nas tražili jednostavno zahtevaju previše vremena i sredstava, a nisu od neke posebne koristi. Bili smo uvereni da sami možemo postići bolje rezultate, s obzirom na našu istinsku posvećenost razvoju osnovnih i postdiplomskih programa studija u oblasti obrazovanja.

Zato smo se povukli. Ali kasnije smo se našli pod velikim pritiskom da se ponovo uključimo u program zbog problema prenošenja kredita. Mogu li se našim diplomcima koji su završili studije obrazovanja stečeni krediti priznati na nacionalnom nivou? Priznavanje na nacionalnom nivou je, naravno, važno, ali time se često potiskuje jedan ozbiljniji i manje birokratski pristup problemu razvoja programa za obrazovanje nastavnika koji kritički pristupaju društvu i obrazovanju. Nisam uveren da nam NCATE i slične organizacije zaista pomažu u tome. Tako, s jedne strane, mislim da u NCATE ima elemenata koji su delimično progresivni, ali takođe verujem da NCATE i slične birokratske organizacije za akreditaciju zaslužuju kritike koje im se često upućuju.

– Kakve implikacije na polju obrazovanja ima knjiga The Bell Curve koju su objavili Herrnstein i Murray?

–Prvo sam bio zapanjen što je jedna takva knjiga uopšte objavljena! Naravno, kao što sam već rekao, njena logika i podaci koje koristi već su bili diskreditovani. Nijedan ugledan genetičar ne bi iznosio tvrdnje koje oni iznose. Na osnovu analize koju oni nude ne mogu se iznositi genetički argumenti o velikim populacijama. Već smo prolazili kroz period koji je obeležio Arthur Jensen i znamo da su takve tvrdnje pogrešne, metodološki, etički i teorijski. Pa i statistički, to je jednostavno aljkav naučni rad.

Jedino što ta knjiga dokazuje jeste to da su organizacije kao što su American Enterprise Institute, Heritage Foundation, Bradley Foundation i drugi neoliberalni i neokonzervativni trustovi mozgova neverovatno uticajni i dobro finansirani. Mislim da su uspeli da dovedu Murraya kao gosta (Herrnstein je umro pre nego što se knjiga pojavila) u svaki televizijski i radijski šou i objave njegove intervjue u svim novinama i časopisima u Sjedinjenim Državama. To je iza kulisa sponzorisano milionima dolara. Direktan uticaj na politike obrazovanja u početku je bio minimalan. Dugoročnije ideološke posledice su skrivene, ali njihovi efekti će biti trajniji.

Čak i ako bi bilo tačno da u proseku, recimo, crnci većinom imaju niži IQ (što je jednostavno odvratna rasistička tvrdnja), znamo da se krajevi krive toliko preklapaju da jednostavno ne postoji obrazovna politika koja bi u tom pogledu proizvela drugačije rezultate. Tako da čak i da su tvrdnje iz knjige tačne, to nema značaja. S druge strane, jedino što je knjiga postigla u ovo doba sve reakcionarnije politike, rasističkog nativizma, ekonomske neizvesnosti i posesivnog individualizma jeste dalje jačanje tih istih tendenicja. Ljudi optužuju manjinske grupe i imigrante za ekonomske probleme. Ekonomski strahovi se uglavnom vezuju za teme koje nameće desnica. Afirmativna akcija u korist (biološki i moralno) „bezvrednih grupa“ i slične politike prikazuju se kao glavni uzroci društvenih i obrazovnih problema. To omogućuje dominantnim grupama da na nekog drugog prevale krivicu za sopstvene ekonomske i političke odluke.

U suštini, ono što na taj način postižemo jeste ugrađivanje još jedne cigle u zid koji se podiže između dominantnih grupa i svih ostalih. Dalje pogoršavanje situacije u kojoj ljudi za sve probleme u ekonomiji, praćene rastom kriminala i gubljenjem sigurnosti i tradicije, krive neke druge grupe koje imaju još manje moći, može razoriti čitave zajednice i svaki stvarni osećaj za opšte dobro. Mislim da je to veoma destruktivno. Kao dugoročne efekte na obrazovanje možemo očekivati pravdanje daljeg smanjivanja budžeta za socijalne usluge, zdravstvenu zaštitu, programe za širenje mogućnosti za sticanje obrazovanja i tako dalje. To će se postići potvrđivanjem i legitimizacijom predstava o drugima koje određeni ljudi prihvataju, a koje su često potpuno rasističke. Takve skrivene efekte je teže uočiti, ali oni su veoma važni. To što knjige poput The Bell Curve ne utiču značajnije na obrazovanje u smislu očevidnih promena u politikama i praksama obrazovanja, to ne znači da efekata neće biti. A ti efekti se već osećaju, kako ovde tako i u drugim zemljama, jer kada se takvi nedopustivi argumenti prikazuju kao legitimni u Sjedinjenim Državama, onda oni stiču legitimitet i u ostatku sveta.

– Da li nam je uopšte potreban jedinstven sistem obrazovanja? Navešćemo primer. Danas imamo obrazovanje za nadarenu decu, obrazovanje za decu s posebnim potrebama, programe opismenjavanja, pozivno obrazovanje. Da li nam je uopšte potreban objedinjen sistem obrazovanja ili ili je bolje imati takva „zasebna obrazovanja“?

–Na određeni način objedinjeni sistem obrazovanja danas već postoji, ali to je neki čudan način. To jest, funkcija škole je da sortira i selektuje. To nije jedini zadatak za koji su škole projektovane, ali to je svakako jedan od razloga zašto su sagrađene i organizovane upravo tako kako jesu. Pročitajte originalne radove Horacea Manna – ili bilo koga od ljudi koji su učestvovali u prvim pokušajima izgradnje školskog sistema – i videćete da je jedna od funkcija škole bila da služi kao „moćna lokomotiva demokratije“. Ali ta lokomotiva podrazumeva viziju demokratije u kojoj su neki ljudi mašinovođe, a ostali su putnici. Opšta predstava o školi kao mestu sortiranja i selekcije i dalje je veoma živa.

Postoji još jedan snažan element uniformnosti, a to je udžbenik. Kao što sam već rekao, u Sjedinjenim Državama na neki način već postoji nacionalni kurikulum, ali to još nije ozvaničeno. Gotovo kao da imamo ministarstvo obrazovanja koje propisuje šta se mora učiti, ali to čini na osnovu „sposobnosti“.

Da se direktnije vratim onome što vas zanima, šta je to što bi trebalo da imamo? Ja sam već izneo svoj stav. Mislim da bi u idealnom svetu dobro obrazovanje bilo politehničko obrazovanje za sve – to jest, obrazovanje srca, glave i ruku svih ljudi. Tako bismo se rešili stalnog nadziranja i testiranja. Ne bi bilo diferencijalnog kurikuluma koji neke učenike upućuje u pozivne škole, a neke druge na neku drugu stranu. Mislim da je to veoma opasno. U vreme kada je resursa sve manje, bez obzira ne retoriku u koju takve inicijative obično uvijaju, diferencijalni pristup vodi jednostavnom ponavljanju tradicionalnih hijerarhijskih modela društvene podele rada, ovog puta kroz školu. Zbog toga se zalažem za uniformni model, u smislu načina na koji razmišljamo o obrazovanju kao o obrazovanju za svakoga. Želim da se ukine negativna diferencijacija. Obično se snažno zalažem i za inkluzivno obrazovanje, to jest ukidanje zasebnih, specijalnih odeljenja za učenike koji su obeleženi kao deca sa posebnim emocionalnim ili fizičkim potrebama. Mislim da je to važno, ne samo za decu koja su obeležena kao deca sa posebnim potrebama, već i za ostalu decu. Kakvo društvo možemo dobiti ako decu delimo na taj način i ako ne razvijamo kolektivne odgovornosti? Zbog toga naša deca gotovo da nisu u stanju da komuniciraju sa drugima.

S druge strane, mada bih u nekoj idealnoj situaciji svakako glasao za inkluzivne škole, stvarnost nas podseća da u velikom broju učionica broj dece raste, dok se budžeti smanjuju, socijalnih problema u školama je sve više i nastavnici nose sve teži teret. Da citiram jednog prijatelja koji predaje u školi u gradu u kojem živim: „Michael, nemam više vremena ni da odem do toaleta“. U takvoj situaciju nastavnicima se nameće retorika koja govori o „inkluziju“, dok im stvarnost poručuje „smestite ovu decu u neko odeljenje i ne očekujte nikakvu dodatnu pomoć ili resurse, iako vam je život već ekstremno težak“. Zato u stvarnosti u velikom broju škola imamo situaciju sličnu onome što smo imali kada su u Sjedinjenim Državama zatvorene duševne bolnice. Vratili smo ljude u lokalne zajednice i bacili ih u vodu da nauče da plivaju ili da potonu, bez ikakve pomoći na duži rok. Većina je potonula.

– Šta mislite, kakva će biti uloga sadašnjeg republikanskog Kongresa i popularnog konzervativnog radijskog komentatora Rusha Limbaugha (ultrakonzervativac i najslušaniji radijski komentator u Sjedinjenim Državama) u sprovođenju konzervativnog programa u oblasti obrazovanja? Šta mislite o njihovom uticaju?

–Na to pitanje sam već odgovorio na više načina. Verujem da će se trendovi privatizacije, marketizacije, čvršća kontrola znanja i vrednosti i svaljivanje krivice na škole, verujem da će se sve to nastaviti. Dobićemo još bolje škole za decu bogatih i još gore škole za decu siromašnih. Jaz između škola za bogate i siromašne će nastaviti da raste, kao što se već uveliko događa. Takođe verujem da će se nastaviti širenje jednog desničarskog „zdravog razuma“, što se takođe već događa. Zapravo, u Oficijelnom znanju i Obrazovanju na „ispravan“ način već sam govorio da je jedna od ključnih stvari koje je desnica shvatila to da morate pridobiti civilno društvo ako želite da pobedite na nivou jedne države. To jest, morate promeniti temeljne ideje društva o tome čemu škole (i socijalne politike) služe.

Mislim da su Rush Limbaugh i slični konzervativci na radiju i televiziji glasnogovornici širokog pokreta o kojem smo ovde govorili. Stavovi koje ljudi poput njega zastupaju nanose veliku štetu. Ti stavovi su dobrim delom otvoreno rasistički i seksistički. Ali bes koji generišu teme koje desnica nameće predstavlja veoma plodno tle za takve stavove. Oni se obraćaju populističkim impulsima koje je desnica tako temeljno kolonizovala da ljudi koji su besni zbog načina na koji su tretirani i (opravdano) zabrinuti za sopstvenu budućnost i budućnost svoje dece spremno prihvataju vođstvo konzervativne alijanse. Vešto su upotrebili diskurs o ličnoj odgovornosti – diskurs koji kaže da smo mi odgovorni i moralni, dok oni (ljudi tamnije boje kože, siromašni, imigranti, homoseksualci, državni službenici itd.) to nisu. To što rade ljudi poput Limbaugha zapravo je legitimizacija ideje da su siromašni sami krivi za to što su siromašni, da neki ljudi postižu loše rezultate u školama ne zbog toga što su svesni da za njih nema posla ni ekonomske budućnosti, ili zbog užasavajućih nejednakosti u raspodeli sredstava, nego zato što su glupi, lošeg karaktera ili bez morala. Svakoga ko se iz načelnih razloga ne slaže sa konzervativcima on i njemu slični proglašavaju za ideologa ili nepatriotu ili čoveka sa „partikularnim interesima“. Kao da različite frakcije kapitala ne zastupaju partikularne interese? Kao da rukovodioci naftnih kompanija koji kontrolišu našu vladu nisu zastupnici partikularnih interesa? Kao da korporacije koje demontiraju zakone o zaštiti životne sredine nisu zastupnici partikularnih interesa? Kao da hrišćanska desnica nije interesna grupa? Kao da konzervativne fondacije ne zastupaju takve interesne grupe? Kao da dobro finansirane i uglavnom belačke konzervativne grupe koje se bore protiv afirmativne akcije nisu interesne grupe? Uvek mi je zanimljivo da posmatram kako sve to funkcioniše. Jezik u ovom slučaju ima posebnu moć.

Tako je bilo u prošlosti i tako će biti u budućnosti. Plašim se da ćemo na lokalnom, državnom i nacionalnom nivou dobiti administratore koji će, da bi pridobili glasove onih koji proizvode nešto što bi se najbolje moglo opisati kao „belački bes“, sve manje brinuti o propadanju ljudi koji se zaista nalaze na dnu. Rezultati takve politike će se prikrivati korišćenjem retorike koja je nekada bila socijaldemokratska (demokratija, sloboda itd.). Zapravo, jedna od najdelotvornijih (i ponekad najbrutalnijih) postupaka desnice – a Rush Limbaugh je bio naročito uspešan u popularizaciji te strategije – jeste preuzimanje populističkih osećanja koja su u Sjedinjenim Državama tako raširena i tako snažna (jezik širokih narodnih masa) da bi im se dalo desničarsko usmerenje. Imamo situaciju u kojoj dominira perspektiva „mi protiv njih“, gde smo „mi“ navodno marljivi Amerikanci koji su se sopstvenim trudom izvukli iz siromaštva, a „oni“ su crnci, Hispanoamerikanci i ostali ljudi drugačije boje kože. Tako nastaje klima u kojoj nam se rasna i ekonomska segregacija predstavljaju kao pravo na „izbor“. A sve to se pravda korišćenjem retorike o demokratiji kao skupu potrošačkih praksi. To je briljantna strategija, a efekti su uveliko vidljivi, svuda oko nas. To istovremeno pokazuje koliko je važno da što pre naučimo kako da koristimo medije na kreativne načine da bismo uspostavili protivtežu porukama koje šalju Limbaugh i njemu slični. Televizijski dueli, Internet, pa i filmovi i popularne knjige, kao što pokazuje Michael Moore – sve to je veoma važno, a progresivne zajednice tek počinju da uče kako da ih efikasno koriste.

Ipak, imajući u vidu aktuelna dešavanja, veoma sam zabrinut za budućnost obrazovanja u SAD. Prolazimo kroz veoma duboke i stvarne promene. Ali znamo da su uslovi bili loši i u prošlosti, pa su snage demokratije u širem smislu uspevale da odnesu značajne pobede. Ne bih želeo da se to shvati kao puka retorika. Ono što se događa, na primer, u Porto Alegreu u Brazilu, gde se beleži porast participativnog pravljenja budžeta i snaženje gradskih škola, daje nam razloga za nadu. Sever može dosta toga naučiti od Juga kada su takve stvari u pitanju. Zato sam ja optimista oslobođen iluzija. Raymond Williams je mudro rekao da je nada jedan od naših najvažnijih resursa. Vreme je da uradimo ono što naše nade nalažu.

Odlomak iz knjige: Michael Apple, Ideologija i kurikulum, Fabrika knjiga 2012.

S engleskog preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 31.07.2012.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU