- Peščanik - https://pescanik.net -

O cenama

„I regard the description of our position as ‘money is all that matters for changes in nominal income and for short-run changes in real income’ as an exaggeration but one that gives the right flavor of our conclusions.“
Milton Friedman, „A Theoretical Framework for Monetary Analysis“, NBER Occasional Paper 112, 1971, p. 27.

Uvod

U redovnom komentaru u „Blicu“ sam, pišući o inflaciji, povukao razliku između promene u relativnim cenama, što nije inflacija, i opšteg rasta cena, što jeste inflacija. Pa sam napisao: „Skuplja je nafta, što znači da je druga roba jeftinija.“ Ovo je izazvalo komentare pune neverice i nerazumevanja, što je mene opet  iznenadilo. Većina misli da to mora da je greška, jer se veća cena nafte (ili benzina) „ugrađuje“ u druge cene i tako je rast cena nafte uzrok ubrzanja inflacije u Srbiji. Stoga ću najpre da razjasnim razliku između relativnih i cena u novcu, a potom ću nešto reći o inflaciji. Na kraju će biti reči o monetarnoj politici i o tome da li se od nje nešto može očekivati kada je reč o usporavanju inflacije. Namera mi je da to sve iznesem na što je moguće jednostavniji način, kako i dolikuje jednom ovakvom napisu.

Relativne cene

Da bih možda jednostavnije izložio šta su relativne cene, pođimo od razlike između inflacije merene u rastu cena na malo ili u rastu cena potrošnih dobara (time se meri takozvana headline inflation), sa jedne strane, i bazne inflacije (takozvane core inflation), sa druge strane. Prve dve mere, koje su sveoubuhvatnije, i možda se može reći da ukazuju na kretanje svih ili ukupnih cena, dakle te dve mere reaguju i na promene cena, recimo, energije ili hrane, dok bazna inflacija, to jest skup cena koje ona meri, cene te robe najčešće isključuje.

Narodna banka Srbije iz skupa dobara čije cene ulaze u baznu inflaciju isključuje i one cene, kojih nije mali broj, koje su pod administrativnom kontrolom, što nije sasvim opravdano, ali to nije značajno za ono što trenutno hoću da kažem. Ovde samo želim da ukažem na razlike u promenama ovih različitih mera inflacije kako bih objasnio šta se misli pod relativnim cenama.

Pretpostavimo da porastu cene energije i hrane. To bi trebalo da dovede do ubrzanja ukupne inflacije, ali ne i bazne inflacije, jer su cene ove robe iz nje isključene. Ta razlika između ove dve mere inflacije ukazivalo bi na činjenicu da su promenjene relativne cene između one robe cije cene rastu brže i one čije cene rastu sporije. Što znači da dok cena neke robe relativno raste, cena druge robe se relativno smanjuje.

Promene relativnih cena su veoma važne, jer utiču na strukturu potrošnje, a i na strukturu ponude. Ove promene nisu ni jednostavne niti jednoznačne. No, njihova je funkcija da obaveste proizvođače i potrošače o tome u šta da ulažu i sa kojom strukturom potrošnje mogu da računaju. Recimo, da se isplati ulagati u energiju i hranu, jer im cene rastu, a i da je potrebno računati sa povećanim izdacima za tu robu, jer one sada predstavljaju veći trošak. Na taj način cene obavljaju svoju najvažniju funkciju: doprinose efikasnoj alokaciji resursa i uvećavanju dobrobiti pojedinaca.

Inflacija

U velikom broju zemalja gde je došlo do ubrzanja inflacije, a to su sada gotovo sve zemlje sveta, monetarne vlasti su ocenile da nema potrebe za nekim posebnim merama, jer je zaista reč o promeni relativnih cena. Drukčije rečeno, dok se ubrzava ukupna inflacija, ubrzanje bazne inflacije je mnogo sporije. Budući da monetarna politika ne može da ima za cilj uticaj na relativne cene, pod pretpostavkom da bi na njih uopšte mogla da utiče, jer bi to samo otežalo delovanje tržišta, monetarne vlasti cene da rast bazne inflacije, tamo gde on nije značajnije ubrzan, ne ukazuje na to da je monetarna politika pogrešna ili rđavo određena. Drugim rečima, kretanje bazne inflacije ne sugeriše potrebu da centralne banke povećaju svoje kamatne stope, što je osnovni instrument monetarne politike.

U Srbiji se, međutim, ubrzava i rast bazne inflacije. Cilj centralne banke je bio da se ona ove godine kreće negde između 3 i 6% na godišnjem nivou. U junu je bazna inflacija rasla po godišnjoj stopi od 10%. U „Izveštaju o inflaciji“ Narodne banke iz maja ove godine se navode različiti uzroci inflacije u prvom kvartalu 2008, ali se u javnosti ipak najviše govori o uticaju rasta cena energije i hrane. O ovom izvešaju valja samo još reći da je potcenio rast cena u drugom kvartalu, a hoće li se pokazati kao ispravna ocena njegovih autora da će se svejedno cilj (rast bazne inflacije između 3 i 6% ove godine) ostvariti, ostaje da se vidi.

U Srbiji se, dakle, promene u relativnim cenama prenose na rast svih cena. Povećani troškovi cena, recimo, benzina i poljoprivrednih proizvoda „ugrađuju“ se u sve druge cene. Kako je to moguće? Pitanje o ostvarivosti ima smisla zato što je za opšte povećanje cena potrebno da se povećaju dohoci, jer inače ne bi mogli svi ti povećani troškovi da se prenesu na potrošače.

Potrebno je, dakle, da se povećaju, recimo, plate ili javna potrošnja ili neki drugi elementi privatne potrošnje. Jer ako postoji pritisak troškova, potrebno je da postoji i dovoljno povećanje ukupne tražnje da bi se on iskazao kao opšti rast cena. A ta tražnja mora da bude izražena u novcu, što znači da mora da bude povećana ukupna količina novca sa kojom se raspolaže.

To je otprilike ono što Fridman kaže u citatu sa početka ovoga napisa. Tako je on formulisao simplifikovano načelo monetarizma: „promene u količini novca uzrokuju kratkoročne promene u realnim dohocima i dugoročne promene u nominalnim dohocima“. Danas se ovo monetarističko načelo tumači kejnzijanski (ili neokejnzijanski) kao stav da je promena u količini novca nužan, mada ne i dovoljan uslov, za ove kratkorčne i dugoročne promene u dohocima. No, nezavisno od toga da li ste pristalica monetarizma ili neokejnzijanizma, monetarna politika bi morala da bude neadekvatna, recimo popustljiva, da bi do ubrzanja inflacije došlo.

Srpski slučaj to nedvosmisleno potrvđuje. Kako se može pročitati u „Uzveštaju o inflaciji“, monetarna politika se ne bi mogla oceniti kao restriktivna krajem prošle i početkom ove godine. Ovde nije neophodno ulaziti u to šta to tačno znači. Razlog zbog čega je to tako prilično se jasno može utrvditi ako se pažljivo slušaju izjave predstavnika monetarne vlasti. Oni uglavnom krivicu prebacuju na fisklane vlasti. To znači da je monetarna politika u Srbiji u službi fiskalne politike. Drukčije rečeno, centralna banke nije nezavisna od ministarstva finansija.

To što se ubrzava rast bazne inflacije pod uticajem rasta cena energije i hrane ne znači da se može trajno uticati na relativne cene. Zapravo, stvarni znak da se izgubila kontrola nad inflacijom jeste upravo to kada se promene u relativnim cenama prenose na promene u apsolutnim, na cene u novcu. Jer se tako podstiče spirala, koja se najčešće ispoljava kao rast cena, koji vodi rastu plata, što opet dovodi do rasta cena i tako sve dok ne postane neophodna značajna korekcija i fiskalne i monetarne politike. Ili, u primeru sa ukupnom i baznom inflacijom koji ovde koristim, ako se rast ukupne inflacije prenosi na rast bazne i obratno, sve dok se ne preduzmu monetarne i druge mere stabilizacije.

Ovo se u Srbiji može videti ako se analizira rast cena i realnih dohodaka, recimo prosečne plate. Videće se da brži rast realnih plata vodi ubrzanju inflacije, što ima za posledicu sporiji rast ili čak smanjenje realnih plata. Ukoliko je to tačno, tada se monetarističko pravilo može gotovo doslovno primeniti na Srbiju.

Naime, u Srbiji rast plata, recimo u drugoj polovini prošle godine pred izbore, vodi zaista višim realnim platama. Ubrzanje inflacije koje potom sledi usporava rast relanih plata, te se sve na duži rok iscrpljuje u višem nominalnom nivou plata.

Deflatorni pritisci i realna kamata

Inflacija se najčešće objašnjava povećanjem ukupne tražnje, recimo zato što je privredni rast brži nego što bi bilo opravdano osnovnim ekonomskim činjenicama, to jest brži je od neke ravnotežne stope rasta. U tom bi slučaju izdaci na, recimo, plate mogli bi da budu veći od produktivnosti, što bi dovelo do pritiska na rast cena, dakle do inflacije. Ono što je, međutim, zanimljivo u Srbiji jest da produktivnost raste dok se zaposlenost smanjuje.

Tako da je čitav taj privredni rast u poslednjih sedam-osam godina posledica rasta produktivnosti, a ne povećane zaposlenosti. Usled toga, u Srbiji bi trebalo da su izuzetno jaki deflatorni pritisci, a ne inflatorni. Zato što bi ukupna ponuda trebalo da raste brže od ukupne tražnje. Tome valja dodati i realnu apresijaciju dinara. Usled povremeno čak i nominalne apresijacije dinara, inflacija koja se uvozi trebalo bi da je čak manja od one u zemljama iz kojih se uvozi, jer uvozna roba u dinarima pojeftinjuje. Tako da bi i to trebalo da deluje deflatorno.

U tim okolnostima, nominalna kamatna stopa bi u Srbiji trebalo da bude relativno niska, jer bi se zarađivala zadovoljavajuća realna kamata ukoliko bi inflacija zaista bila niska, što bi trebalo da je lako ostvariti u uslovima veoma brzog rasta produktivnosti. U Srbiji je, naprotiv, nominalna kamatna stopa veoma visoka, a realna, recimo, referentna kamatna stopa je često čak negativna, a po pravilu je niska. U ovom času, na primer, referentna kamatna stopa centralne banke je 15,75%, a rast cena potrošnih dobara je negde oko 16%. Iz toga se može zaključiti da je monetarna politika sve samo ne restriktivna.

Naravno, za one koji mogu da pozajme novac u inostranstvu, recimo sa kamatom od 5 ili 6%, i ulože ga u obveznice Narodne banke Srbije koje nose 15,75%, to je veoma dobar posao, jer će veoma dobro zaraditi, recimo u evrima, sve dok su sigurni da će kurs biti stabilan, a pogotovo ukoliko očekuju da će centralna banka težiti da dinar nominalno apresira kako bi obuzdala rast inflacije.

Problem je u tome što bi referentna kamatna stopa morala da bude znatno viša kako bi realna kamatna stopa bila znatno viša, što bi dovelo do smanjenja tražnje, bilo da je reč o potrošnji ili o ulaganjima, kako bi se usporio rast inflacije. Potom bi kamatna stopa mogla da se smanji, kako nominalno tako i realno. Posle stabilizacije, kamatna stopa u Srbiji ne bi trebalo da bude znatno viša nego u evro zoni, a mogla bi nominalno da bude i niža, ukoliko bi se obezbedila zaista niska inflacija koja je u skladu sa deflacijskim pritiscima koji potiču od brzog rasta produktivnosti.

Naravno, ovo smanjenje ukupne tražnje bi moglo da ima za posledicu usporavanje privrednog rasta. Da li bi ono tome i moralo da vodi, tema je za drugi napis.

Monetarna i politika dohodaka

Ukoliko se ne može obezbediti da monetarna politika bude restriktivna, može se težiti stavljanju inflacije pod kontrolu tako što će se voditi restriktivna politika dohodaka. Umesto da se realne plate smanjuju bržim rastom cena, moglo bi da se teži da se njihov rast uspori na jedan ili na drugi način. Ovo je zasebna tema i ovde ima smisla samo ukazati na taj izbor: ili će centralna banka staviti inflaciju pod kontrolu ili će biti potrebno da se pod kontrolu stave plate. Ovo prvo je bolje zato što će se obezbediti da promene u relativnim cenama obezbede efikasnost privređivanja na duži rok, dok je ovo drugo kratkoročno rešenje koje ima sve nedostatke svake administrativne kontrole cena.

Peščanik.net, 29.07.2008.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija