- Peščanik - https://pescanik.net -

O mizoginiji i busplusarijama

Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Mizoginija, mizoginija, e pa šta je…

Estradna ličnost X je nanela fizičke povrede estradnoj ličnosti Y. Nije neka vest, s obzirom da je nekrofilsko ludilo KurirBlicFormera došlo do svoje snuff faze, i poprilično podiglo lestvicu gadosti koje narod zahteva svakog jutra, da bi se nekako anestezirao idejom da je ”nekome ipak još gore nego nama”. Ako sin nije ubio oca motornom testerom, a zatim od njegove kože napravio tapiseriju, dok je ostatak pojeo uz ajvar, neće Srbin da gubi vreme da to čita. Tako da bi nanošenje (lakših?) telesnih povreda zapravo prošlo kao nezapažena vest, da nije reč o estradi.

I ne bih ja ni preturao po kanalizaciji baveći se time šta ko misli o pomenutom slučaju, al mi đavo nije dao mira, jer se nekako zadesilo da je osoba X muškarac, a osoba Y žena. Ne znam šta sam očekivao, ali u kanalizaciji sam našao tačno ono što bi čovek i pretpostavio, kad je reč o stavovima naših dragih sugrađana.

Šta god da se desi, žena u ovakvom društvu jednostavno ne može da bude ”samo” žrtva, čak i u slučaju kad dobije batine ili je neko ubije. To jest može, ali ako nije prava žena, već personifikacija nekog nabildovanog patrijarhalnog ideala. Udovica Ražnatović, recimo. Majka i Srpkinja. Da sam krala, krala sam, pevala je i sama svojevremeno, pa ništa, sve ti praštamo. Međutim, ako niste zaslužili patriotski ”staž” udajom za ratnog zločinca, e onda već prelazite u no sympathy zone. I onda vrlo lako postajete ”kurva”. To ”kurva” je inače poprilično slojevita kvalifikacija na Balkanu, i znači sve i svašta (ništa lepo da se razumemo), ali više od svega znači da ste za sve što vam se desilo sami krivi. Jer provocirate. Ili ste već nekako zaslužili. Pućila si se i pozirala na fotkama (na kojima imaš masnicu i podliv)? Odmah sečemo 50% sažaljenja. I proporcionalno podižemo količinu razumevanja za nasilnika. Varala si ga? Seci još 40%, kurva prokleta, sve je zaslužila, jadan momak, nije mu lako, ccc. Imaš silikone?? Umri profuknjačo.

Ovo naravno ne znači da silikoni, trash javni nastupi, varanje muževa i trista drugih stvari moraju ikome da budu kul i prihvatljivi, ali svakako znači da ništa od toga nije i ne može i ne sme da bude opravdanje za nasilje. Mislim da je to važno reći milion puta ako treba, pa onda i opet, jer nažalost, izgleda kao da nema puno publike koja to želi da čuje i da razume.

Ili im je sve to zapravo okej? Baš vas briga, pošto je ionako u pitanju nešto što nikad ne može da se desi vašoj majci, sestri, devojci ili prijateljici, je l’ tako?

Druga strana medalje je nedostatak reakcije mnogih iz nevladinog sektora kojih bi ovo trebalo da se tiče. Razumem želju da se ne spušta na nivo bavljenja estradom, ali zar ovo nije mogao da bude barem povod da se objavi nekakav opšti tekst ili saopštenje koje kaže da nasilje nad ženama nije okej, niti prihvatljivo ni u jednoj varijanti? Ili kritika načina na koji se tema tretira u medijima? Razumevanje za problem nasilja nad ženama bih očekivao od svih manjinskih grupa i svih koji se bave zaštitom ljudskih prava. Ne mislim ni da je u ovom slučaju sad baš paradigmatično to odsustvo reakcije, ne mora na svaki primer da se reaguje, ponekad to nije ni izvodljivo, ali me brine što ne vidim da je reakcija te vrste percipirana kao deo jedne priče, nekakvog istog sistema vrednosti. Ne može neko da bude za gej prava, a da ne bude za ženska prava, ili da je feminista, a da mrzi Rome. Odnosno može, ali onda je kreten. :)1

Busplusarije i drugi prilozi konstruktivnoj razmeni mišljenja

Gospođa Simić Berclaz je, izgleda, svojim tekstom dirnula u osinjak. Ne sećam se tako burnih reakcija na nešto napisano na Peščaniku, uključujući i stavove u komentarima da ”ovo ne treba objavljivati”. A šta to tačno toliko sporno i skaredno u njenom tekstu da zaslužuje neobjavljivanje? Ona iznosi jednu jednostavnu centralnu tezu – da (makar sudeći po javno dostupnim izlivima emocija i stavova) u Srbiji postoji značajan broj ljudi koji žele da koriste usluge gradskog prevoza, ali ne žele da ih plaćaju. I još to brane kao neko svoje pravo, i podižu na nivo principa, najčešće licemernom i besmislenom argumentacijom. Ne znam šta je sporno kad se to osudi i nazove bahatošću? Druga njena teza je vezana za ovlašćenja koja kontrolori i komunalni policajci imaju svuda, pa i u Ženevi, i isticanje činjenice da su u Srbiji oni često žrtve nasilja. Opet, ne vidim šta je sporno?

Na to joj gospodin Saša Ilić odgovara pisanim ekvivalentom nuklearne bombe – od serije ad hominem napada, pominjanja njene privatne/profesionalne prošlosti, proglašavanja agentom korporativnog kapitalizma i radikalskih vlasti, karakterizacijom teksta kao PR štiva, i sugerisanjem da je u pitanju ”napamet naučen tekst”. Ne bih rekao da je ovo bilo čitanje ni citiranog teksta ni međuteksta. Pre učitavanje i imputiranje drugima nekih sopstvenih interpretacija, na jedan dosta agresivan i nekonstruktivan način. Iz nastavka se vidi šta su povodi gospodina Ilića za ovako burnu reakciju; u toj bujici optužbi se provuklo i nešto relativno suvislih teza, ali mislim da se ovakvim načinom komunikacije opasno degradira javna rasprava. Ništa od nabrojanog nije pomoglo jačini argumenata Saše Ilića.

Naprotiv, on ovako samo kreira jedan nepotreban i opasan fog of war, u kome sopstvenom krivicom propušta šansu da istakne neke važne poente, stavljajući akcenat na uvrede i buku. Na primer, sasvim je na mestu razgovor o tome kako SNS zloupotrebljava pitanja Bus Plusa, i kako su to radili i pre dolaska na vlast, uz drugačije pakovanje. Na mestu je i zamerka gospođi Simić Berclaz da nije pomenula to što za cenu koju plaćamo često ne dobijamo uslugu koja nam se deklarativno nudi – gradski prevoz drži svojevrstan monopol na uslugu prevoženja ljudi, a ta usluga je drastično degradirana i ponekad obesmišljena nekvalitetom, nemarom, nemogućnošću bilo kakvog planiranja vremena i užasnim stanjem voznog parka. Legitimno je i pitanje (ne moramo da se složimo) da li je neplaćanje karte nekakav vid građanskog protesta. Na kraju, mislim da je izuzetno važno reći i da Simić Berclaz nije pomenula veliku grupu građana Srbije koji nisu bahate neplatiše i šverceri iz hira, već ljudi dovedeni do ivice egzistencije, koji zaista nemaju da plate kartu (ili čak povlasticu za socijalno ugrožene), i kojima je neplaćanje karte jedina alternativa varijanti u kojoj bi išli peške na posao ili kod lekara iz Sremčice do Novog Beograda.

Međutim, ove poente su eventualno nastavak rasprave i dopuna centralne teze koju je Simić Berclaz iznela, i nisu nikakav kontra-argument, koji obesmišljava ili ukida tu njenu (vrlo jednostavnu) tezu, a kamoli razlog za ad hominem diskvalifikacije i napade. I onda ne znam zašto toliko buke i besa oko navođenja principa sa kojim bi svaki civilizovan2 čovek mogao da se složi?

Kad smo kod konkretnih primera nekonstruktivnog načina na koji se ponekad vodi debata na Peščaniku, uvek mi je zanimljiv bio Mijat Lakićević (feat. Miša Brkić) vs. everybody else. Iako su moji stavovi po pitanjima odbrane neoliberalizma dijametralno suprotni Lakićevićevim, počeo sam da gajim finu dozu poštovanja prema pomenutom gospodinu (ne i njegovim stavovima!), koji stoički podnosi baražnu vatru sa svih strana, a retko sam odlazi u ostrašćenost i lične napade. S druge strane, odgovori njegovih neistomišljenika, a mojih istomišljenika, najčešće mi deluju kao logički slaba argumentacija, dopunjena zamenama teza, pogrešnim citiranjem sagovornikovih iskaza, emotivnim reakcijama ili ad hominem napadima.

Takođe, izuzimajući gospodina Milutina Mitrovića i još par ljudi, ne vidim da većina onih koji repliciraju Lakićeviću ima osnovna znanja iz ekonomije neophodna za razumevanje procesa o kojima se priča. To je kao da ne znate tablicu množenja, a imate mišljenje o matematičkim problemima. Svakako na to mišljenje imate pravo, samo je veliko pitanje koliko je ono relevantno u javnoj raspravi, i koliko doprinosi a koliko oduzima konstruktivnosti te rasprave. Ovo je jedan od razloga zašto se i sam nisam upuštao u raspravu o temi koja me istovremeno i lično pogađa i zanima – jednostavno mislim da nisam dovoljno kvalifikovan, da su moji problemi sa neoliberalizmom više moralne prirode, i da nemam puno šta da ponudim sem opštih mesta. Čak i u ”zicer” pitanjima gde takvo razumevanje ekonomije nije potrebno, i gde je i laiku evidentno da Mijat Lakićević plasira neutemeljene i praktično neodbranjive stavove – na primer, kad se postavlja kao apologeta neoliberalnog pristupa u pitanjima kulture i umetnosti, bez da želi da prizna da to u konkretnom slučaju znači zalaganje za ukidanje velikih segmenata kulturnog stvaralaštva za koje matematika pokazuje da ne bi preživeli u tržišnim uslovima – mislim da bi bilo daleko zanimljivije čuti ravnopravno potkovanog ekonomistu koji se suprotstavlja njegovim stavovima. Ovo naravno ne znači da bi mi ”kulturnjaci” trebalo da ćutimo i povijemo rep u situacijama poput navedene, naprotiv, znači tačno i samo ono što sam napisao – da bi bilo zanimljivo čuti i neki malo drugačiji glas koji se zalaže za iste principe/vrednosti, i da bi bilo lepo da (ako već uđemo u raspravu) pokušamo da budemo precizni i što bolje argumentovani u svojim odgovorima.

U svakom slučaju, mislim da malo rasprave o kvalitetu rasprave nikad nije na odmet.

Peščanik.net, 09.02.2015.

BUS PLUS

________________

  1. Evo primera divne ad hominem uvrede za koju ipak mislim da, ovako plasirana, ne smanjuje konstruktivnost mog priloga raspravi. :)
  2. Primer nekonstruktivnog odgovora na ovu tezu bi bilo otvaranje rasprave o tome šta uopšte znači to ”civilizovan”, da li je to zapadni kolonijalistički konstrukt, i da li sam i ja možda agent korporativnog kapitalizma kad koristim takve kvalifikacije? Sve ovo možda i mogu da budu legitimna pitanja, ali pitanja za odvojenu raspravu, koja i dalje ne bi bila odgovor na centralnu tezu – da li ćemo osuditi ponašanje onih (i samo onih) pojedinaca koji iz čiste bahatosti odbijaju da plaćaju uslugu, svaljujući teret tog plaćanja na druge građane, a svoju bahatost prodaju pod krinkom principijelnosti?