- Peščanik - https://pescanik.net -

O pesničkom umeću Vučićevog doba

Foto: Predrag Trokicić

Oda kao favorizovani žanr

Sedma godina se bliži kraju otkad su presvučeni radikali uzurpirali vlast i sve institucije države. Ovaj period bio je obeležen učestalim zabranama, enormnim porastom propagande ali i straha kod građana. Sedma godina je donela hapšenja i fizičke obračune sa političkim neistomišljenicima. To je pokrenulo proteste koji traju već četiri nedelje u Beogradu. Masovnost tih protesta polako raste, obrnuto proporcionalno sa državnom propagandom i ministarskim prebrojavanjem građana po metru kvadratnom. Novina Vučićeve vladavine bilo je i uvođenje organizovanih propagandnih pogona, tzv. „botova“ koji rade kao stalno zaposlena podrška režimskoj propagandi na internetu. Ovi poslenici zaduženi su za kreiranje „javnog mnjenja“ ispod tekstova vesti koje afirmišu rad predsednika, vlade i vladajuće stranke. Rečenice koje ispisuju marljivo u komentarima su kratke i nemotivisano afirmativne spram vlade ili cinične prema drugima. Njihova struktura je uglavnom rudimentarna: „Predsednik je cenjen svuda u svetu!“, ili „On brani Srbe i Srbiju“, ili „U Srbiji se može pristojno živeti“. Prema nekim podacima, botovi su za samo poslednjih godinu dana napisali preko deset miliona komentara na 201.717 objavljenih vesti. Osnovni ton komentara je pohvalan, odobravajući, a kada neko od njih želi da pokaže više inicijative u svom poslu, onda se odvaži i na iskazivanje nade u lepšu budućnost pod ovakvom vlašću. Moglo bi se reći da su ovakvi komentari uticali na formiranje dominantnog tona u medijima, a posredno i u široj javnosti, kada je u pitanju pisanje o aktuelnim političkim prilikama u Srbiji.

Ovaj epinikijski ton usvojen je odmah po dolasku SNS-a na vlast, kada su se mnoge javne ličnosti obraćale „najmoćnijem čoveku u Srbiji“, pišući mu otvorena pisma u znak odobravanja i potvrde zajedničkih političkih stavova i opredeljenja, ujedno tražeći više naprednjaštva i još bolju naprednjačku kadrovsku politiku u svim institucijama, na svakom mestu, u firmi, svakom upravnom odboru ili nekom drugom komisijskom telu. Jednog dana bi 2013. godina mogla poslužiti kao ogledni primer za istraživanje starog žanra koji je u to doba doživeo veliki comeback. U pitanju je oda, pohvala politici i vladaru, koja je vrlo često inkorporirana u druge žanrove, pre svega u otvorena pisma, ali isto tako i u intervjue, govore, reportaže, analitičarske komentare, pa čak i dnevne izveštaje iz hitne pomoći. S druge strane, ekspanzija ovog žanra uticala je i na porast autocenzure na medijskoj i književnoj sceni koja je do maja 2012, u odnosu na današnje stanje, bila prilično raznovrsna. Novi talas regresije nastupio je kao rezultat otvaranja velikog prostora ćutanja, odnosno odobravanja aktuelne politike.

Navešću jedan primer pohvale, koja bi mogla poslužiti kao paradigma žanra. U pitanju je invokacija ili zazivanje vladarskog duha, dostojna svake pohvale, makar bila i preterana. Zapravo, radi se o uvodu u jedno otvoreno pismo iz jula 2013, koje sam za potrebe ove analize prelomio u stihove, u skladu sa pesničkim ritmom koji dominira svakom rečenicom. Valjalo bi napomenuti da se ne radi ni o kakvoj satiri, već o doslednom pesničkom postupku oboženja Duha modernizacije, koji je u tom trenutku prepoznat u Aleksandru Vučiću. Sledi tekst:

Vaš aktivizam,
rad,
Vaša misija,
nešto su posebno
na političkoj sceni Srbije,
posve drugačije,
vredno poštovanja.
Hrabrost i odlučnost
Vama se ne mogu poreći.
Ne obećavate
nego delate.

Govorite o nasušnoj potrebi
modernizacije Srbije
za koju su važni svi časni,
pošteni,
vredni,
odgovorni,
čestiti,
bez obzira kojoj stranci pripadali
ili nijednoj ne pripadali.

Govorite o onome što je ključno
u svakom civilizovanom društvu:
o poštovanju ljudskog dostojanstva,
vrednosti
svakog čoveka,
o brizi
koju svako poniženo
i ljudsko biće
zaslužuje…

Govorite o preko potrebnoj odgovornosti
na svakom poslu,
na svakom mestu,
u svakoj prilici
.

Vi jeste
Novi politički duh
koji s pravom,
želi da menja sve nabolje,
prosperitetnije,
modernije.
To su uočili svi,
pa i oni koji vas nisu voleli,
i ne vole,
i neće Vas voleti.

Ipak, ne biste smeli
da odvraćate pogled
i od onog što vas sapliće na putu
modernizacije Srbije,
ponižava je,
unazađuje,
unesrećuje,
vraća u stara ostrakistička,
osvetnička,
zla vremena.

Ova skrivena oda vladaru „ispevana“ je u svečanom ritmu. Odlikuje je povišena patetika i uzvišenost izraza. Takođe, ne manjka ni mašte jer pesnički subjekt, prilikom obraćanja, pripisuje takve vladarske atribute koji ne pronalaze uporište u realnosti. Odnosno, nije prošlo dovoljno vremena vladanja da bi se moglo zaključiti da vladar zaista poseduje takve osobine. Ipak, nadahnuti pesnički subjekt ignoriše tu činjenicu, nastavljajući da peva o onome što je tobože svima jasno i vidljivo. U skladu sa poetikom žanra, i ovde imamo trougao koji čine onaj koji peva, onaj kome se pesnik obraća kao i podrazumevana publika – javnost pred kojom se iznose činjenice samorazumljive pohvale. Dakle, sve se događa na zamišljenoj javnoj sceni, ovog puta medijskoj, a glas pesničkog subjekta osim što zvuči proročki i usamljenički, baštini i nešto od starinskog hora, u kome se ova vrsta pesama i začela. Lako bi se moglo zamisliti da se ovaj tekst peva, jer on ne samo da je melodiozan u žanrovskom smislu, već to pokazuje svojom sintaksom i retorikom, koji su prepuni ponavljanja, retardacija, anafora, tautologija, klimaksa i antiklimaksa. Sva pesnička sredstva su tu, na osnovu kojih se može zaključiti da je reč o izvanrednom primeru lirike oduševljenja, u ovom slučaju ličnošću i delom vladaoca.

U ovoj odi uočava se trijadna struktura, koja se pritom ne vidi u pesničkom metru, budući da je ispevana slobodnim stihom, već pre svega u načinu komponovanja motiva. Stoga bi se mogle naznačiti sledeće strukturne celine: 1) Obraćanje vladaru zazivanjem njegovih božanskih atributa koji ga čine posebnim i jedinstvenim na političkoj sceni Srbije; 2) Tri strofičke podceline koje kao slike pesničke retardacije služe da bi se dokazala ta pretpostavljena izuzetnost. Sve počinju anaforom „Govorite o…“ Ovaj središnji deo bi trebalo tretirati kao ekvivalent za antistrofu u klasičnoj pindarovskoj odi; 3) Priznavanje izuzetnosti koja se i ontološki utemeljuje na početku trećeg dela „Vi jeste/ Novi politički duh…“ Takođe, završna strofa donosi i najavu nove teme, upozorenje na opasnosti koje potencijalno prete tom izuzetnom duhu moderne transformacije otadžbine.

Vladareva izuzetnost u prvom delu ode zasniva se na prepoznavanju misije koja podrazumeva aktivizam, hrabrost i delatnost. To su neporecivi atributi onog koji se čekao i čija će misija do kraja ode postati mesijanska. Pesnički subjekt je u ovoj strofi na priličnoj prostornoj ali ne i emotivnoj distanci u odnosu na onog kome se obraća. To otvara i drugu, ličnu motivsku liniju koja nije ništa manje dinamična u odnosu na dominantnu – političku, u kojoj se neprestano govori o novouspostavljenom savezu između vladara i društva. Novi koncept zajednice preuzima se iz antistrofe, odnosno iz drugog dela koji „citira“ vladarev program sveobuhvatne obnove političke zajednice. Zato je antistrofa komponovana kao trostepeni klimaks koji polazi od „nasušne potrebe za modernizacijom Srbije“, preko vraćanja dostojanstva bednima i poniženima da bi se vrhunac dosegao u uspostavljanju lične i političke odgovornosti. Na osnovu ovih pesničkih slika, reklo bi se, Srbija je prepuna poniženih ljudi koji od vladara očekuju spas. Otadžbina kao da izranja iz tame vekova i sa novim liderom stupa u polje modernog političkog života. Taj dugo očekivani preobražaj je moguć i to donosi treća strofička celina u kojoj se novi vladar otelotvoruje kao Novi politički duh koji sve preobražava (trijadno!): nabolje, prosperitetnije, modernije. Ova strofa je važna jer se u njoj, preko markiranja velikih otpora prema tom novom duhu narodnog preobražaja, razrešava druga motivska linija ode, i to u objavljivanju ljubavi samog pesničkog subjekta prema vladaru. Jer ima onih koji vladara (u sva tri vremena!) nisu voleli, ne vole ga, niti će ga voleti. Međutim, ljubav pesničkog subjekta je neporeciva i trajna, ona se izražava čitavom pesničkom strukturom koja je iskorišćena kao uvod u otvoreno obraćanje. Sam kraj ode je nagli prelaz ka drugom žanru, jednom obliku molitve za spas kulture u Srbiji, u kojem pesnički subjekt ukazuje na čitav niz „lažnih intelektualaca“ koji potamnjuju sjaj izuzetne vladareve misije. U krajnjoj instanci, on ište smenu takvih činovnika i bolje pozicije za samog sebe.

I oda i molitva spadaju u religiozne žanrove koji predstavljaju nepogrešive poetičke signale porasta autoritarnosti u jednom društvu i njegovoj kulturi. Oba žanra podrazumevaju obraćanja izuzetnim vladarskim i božanskim instancama. U aktuelnim političkim uslovima, obe pesme su usmerene samo ka jednoj – premijerskoj odnosno predsedničkoj instanci, koja je tokom godina vladanja integrisala sve atribute svemoći, potpuno atipične za demokratski politički sistem. Oda i molitva su dva favorizovana žanra u Srbiji danas, i sve što dolazi iz nekog drugog registra smatra se nepotrebnim, suvišnim ili neprijateljskim, ukoliko je reč o satiričnom, kritičkom ili analitičkom pisanju. Ovakav oskudni sistem žanrova podržavan je kroz institucije sistema, pre svega preko ministarstva kulture, koje se još bavi i produkcijom slogana rađanja.

Jezik medija, ali i književnosti nepogrešivo detektuje svaki oblik ukidanja slobode i porasta autoritarnosti u društvu, bilo da se povlači u ćutanje ili da traži nove forme komunikacije. Mimikrijska pohvala samo je jedan od tipova diskursa koji se mogu detektovati u kulturnoj i političkoj javnosti Srbije. Na kraju, ostaje mi samo da navedem ime autora čiji sam tekst analizirao. Reč je o „Otvorenom pismu Aleksandru Vučiću“ dr Gojka Tešića, koje je objavljeno u dnevnom listu Danas 5. jula 2013.

Peščanik.net, 31.12.2018.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)