- Peščanik - https://pescanik.net -

O stabilnosti i krizi

Zanimljiv je odnos između novina, medija uopšte, i nosioca vlasti. Uzmimo, recimo, pitanje nekom ministru: „Zašto je kriza kod nas blaža nego u regionu“? Ministar onda objašnjava, a objašnjenje je predvidljivo: vlasti u Srbiji su bolje. Kako je novinar došao na ideju da postavi to pitanje? Tako što je čuo članove vlade ili predstavnike administracije koji su obavestili javnost da je u Srbiji kriza mnogo blaža nego u drugim zemljama, a pogotovo nego u regionu.

U ovoj komunikaciji valja zapaziti nekoliko stvari. Najpre, novinari rutinski koriste prvo lice množine kada nešto pitaju predstavnike vlasti, a i kada pišu komentare. Naročito kada je reč o međunarodnim pitanjima ili poređenjima. Ministar će reći: „U pregovorima smo postigli…“, a novinar će nekom drugom prilikom pitati: „Šta smo u pregovorima postigli?“ Novinar, a i građani, nisu, naravno, učestvovali u pregovorima, pa bi prirodno bilo pitati nekoga ko u ime građana pregovara: „Šta ste postigli?“ I uopšteno, ta identifikacija interesa javnosti i vlasti je prilično neuobičajena, čak i kada je reč o regionu.

Sada o tom regionu. Mi smo, kazaće neki ministar, lideri u regionu. Ili, kazaće drugi, nema mira u regionu ako mi nismo zadovoljni. Ili, kazaće treći, kao što sam već naveo, kriza je svuda u regionu gora nego kod nas. O kom je tačno regionu reč? Jedna mogućnost jeste da se misli na susedne zemlje, ali jasno je ne na sve. Bugarska i Rumunija su članice Evropske unije, a Makedonija i Hrvatska su zemlje kandidati za članstvo. Poređenja po mnogima od navedenih pitanja imaju smisla samo sa susednim zemljama koje su u sličnom položaju kao i Srbija, bar kada je reč o odnosima sa Evropskom unijom. Region o kome je reč obuhvata, pored Srbije, još Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Albaniju i Kosovo. Je li njima Srbija lider i da li njihova bezbednost zavisi od Srbije i prolaze li gore u krizi, to bi trebalo da je smisao toga pozivanja na region. No, sva je prilika da ni novinari a ni političari nemaju taj region u vidu. A kako drugog nema, to znači da nemaju ništa u vidu kada to govore – što će reći da to što govore nema mnogo smisla.

Svejedno, kako Srbija prolazi u ovoj krizi? Neko je na skorašnjem skupu na Kopaoniku („srpski Davos“) rekao kako je Srbija stabilnija od zemalja u, neizbežnom, regionu. Valja očekivati pitanja o tome zašto je tako, pa će se dobiti i odgovor. Kako, međutim, stoji sa stabilnošću srpske privrede? Zapravo, reč je o privredi koja je veoma dobar primer nestabilnosti. Zašto? Zato što je teško videti šta bi to bilo što bi delovalo stabilizujuće. Ovde poređenje ima smisla.

Ako se izuzme Ukrajina, koja je u veoma dubokoj krizi, većina se drugih zemalja, bilo da se nalaze na Balkanu ili u srednjoj Evropi i na Baltiku, oslanjaju na jedno ili čak dva „sidra“ kako bi očuvali makroekonomsku stabilnost. U takva sidra spadaju: stabilne cene, stabilan kurs ili stabilna fiskalna politika. Recimo, sa izuzetkom Rumunije, praktično sve balkanske zemlje imaju fiksne kurseve, a neke čak koriste evro. Rumunija se oslanja na ciljanu inflaciju sa izvesnim uspehom. Neke, recimo kao što su Bugarska, Makedonija ili Crna Gora, su veoma mnogo vodile računa o fisklanoj ravnoteži, pa su imale budžetske suficite u dobra vremena. Izvan Balkana, politiku fiksnih kurseva i fiskalne discipline su vodile baltičke zemlje. U srednjoj Evropi, većina zemalja je uskladilo svoju privrednu politiku u cilju ulaska u zonu evra – Slovenija i Slovačka su u tome i uspele.

Jedina zemlja za koju se ne može reći da se oslanja na bilo koje „sidro“, dakle koja nema ni jednu politiku čiji je cilj održanje makroekonomske stabilnosti, jeste Srbija. Ako se pogleda istorija inflacije, ne može se zaključiti da je monetarna politika zaista imala za cilj stabilnost cena. A u ovom času, cene rastu uprkos recesionim kretanjima u realnoj privredi. Takođe, ako se pogleda skorašnja fiskalna istorija, videće se da je budžet bio sredstvo političkih ciljeva, a nije služio održavanju makroekonomske stabilnosti. Konačno, ako se pogleda kretanje kursa postaje jasno da o stabilnosti ne bi moglo biti reči. Ako se, dakle, Srbija poredi sa bilo kojom zemljom u „regionu“, ishod će biti nepovoljan po nju, bar kada je reč o makroekonomskoj stabilnosti.

Kako stoji stvar sa krizom? Ako se pogledaju podaci koji se češće prikupljaju, na primer mesečno, stanje je gore nego u većini zemalja sa kojima poređenje ima smisla. Ovo i zato što je zatečeno stanje takođe gore. Recimo, uvoz i izvoz padaju dramatičnom brzinom, ali je to posledica i njihove rđave strukture. Srbija izvozi malo i izvozna se ponuda sastoji od veoma ograničenog broja proizvoda. Nasuprot tome, uvozi se mnogo i praktično sve. Tako da pad izvoza govori o tome da pada tražnja upravo za onim proizvodima koje Srbija proizvodi, a pad uvoza govori o veoma velikom smanjenju potrošnje. Ovo poslednje jeste posledica, kada je reč o domaćinstvima, pada prihoda, smanjenog kreditiranja i povećanja štednje, a kada je reč o preduzećima onda je to posledica rđavih izgleda da će se ulaganja isplatiti, budući da se ne zarađuje ni sa postojećom proizvodnjom. Ako se to uzme zajedno, jasno je da podaci o spoljnoj trgovini govore o veoma izraženim recesionim pritiscima.

Drugi podatak koji je takođe gori nego u većini uporedivih zemalja jeste onaj o padu industrijske proizvodnje u januaru, a svi su izgledi da će tako biti i u februaru i, verovatno, u prvom kvartalu ove godine. Opet, ovde je reč i o nasleđenom stanju: industrijska se proizvodnja nije značajno oporavila od 2000. naovamo. Tako da se ne može reći da je bilo šta stvarno urađeno da bi sada mogla da pomogne u prevazilaženju krize. Jačanje industrijske osnove privrede je očigledno bilo ostavljeno za kraj, tako da su posledice krize na ovaj sektor teže nego što je slučaj sa zemljama koje imaju veću i raznovrsniju proizvodnju industrijske robe.

Konačno, podbačaj javnih prihoda je veći, bar po onome što se zna, nego u uporedivim zemljama. Nije ovde samo reč o prihodima koji su manji od planiranih, već i o tome da su manji od onih u prethodnoj godini i to značajno. To govori o smanjenju poreske osnove. Budući da je uvoz veoma značajan za naplatu posrednih poreza, jasno je da će biti veoma teško obezbediti održivost budžeta ukoliko se značajno i trajnije smanji uvoz, kao što sada izgleda neminovno. Ovo, opet, govori o rđavom poreskom sistemu. A to nije nešto što je donela kriza – to je nasleđeno stanje koje značajno otežava suočavanje sa krizom, budući da smanjeni javni prihodi vode smanjenoj javnoj potrošnji, a to će bez sumnje delovati negativno na privredni rast, dakle produbiće, verovatno značajno, recesiju.

Ovo su samo neki podaci o privrednim kretanjima, koji su inače javnosti poznati jer su objavljeni praktično u svim novinama. To svejedno nema uticaja na javnost. Bilo bi prirodno da se postave bar dva pitanja: zašto su ti podaci gori nego u većini zemalja u „regionu“ i izvan njega i zašto je nasleđeno stanje, koje je takođe svima bilo poznato, takvo da su posledice krize teže? Tome bi imalo smisla dodati i treće, koje bi se zasnivalo na sledećoj opservaciji.

U javnim istupanjima, predstavnici vlade uglavnom iznose dileme i raznorazne alternative, i tako već više meseci. U međuvremenu se usvajaju mere koje su izrazito kratkoročnog i diskrecionog karaktera. Ali kada je reč o makroekonomskoj stabilnosti i o strategiji rasta, ideja je malo, a odluka još manje. Kako sada stoje stvari, čini se da se ide ka prećutnom konsenzusu da je potrebno da se država što je moguće više zaduži. Ako bude para, sve će biti drukčije, biće, da navedem predizborni slogan, boljeg života, a i svega ostalog.

Opravdanje za takav pristup se vidi u činjenici da je javni dug relativno mali i da je imao tendenciju da se smanjuje u poslednjih nekoliko godina. Svejedno, država bi se suočila sa problemima ako bi rešila da traži komercijalni zajam. Zašto se novac ne može pozajmiti na stranom komercijalnom finansijskom tržištu ako je javni dug mali? Najvažniji razlozi su: strani dug zemlje je veliki i fisklani je rizik značajan. Strani dug, bez obzira na to što je uglavnom privatni, utiče na mogućnost vlade da se zadužuje zato što je rizik devalvacije veliki, što znači da dug uzet u stranom novcu može začas da postane previše veliki teret za budžet, koji se ipak puni u domaćem novcu. Pored toga, kako privreda ulazi u recesiju, fiskalni rizik raste, jer će se povećati gubici u javnim preduzećima, a i u socijalnim fondovima, a konačno i zahtevi za subvencijama privatnoj privredi kojoj preti bankrotstvo. Tome valja dodati i sve one garancije kojima je država preuzela obaveze prema štedišama, ali i prema dužnicima i kreditorima. Sve zajedno bi moglo da poveća javne obaveze do mere kada država ne bi mogla da servisira svoje dugove. Zbog čega joj je teško da dobije kredit, a u svakom slučaju bi morala da prihvati veoma visoke obaveze po kamatama.

Na osnovu bi toga imalo smisla pitati vladu i druge privredne vlasti zašto su javne finansisje u tako rđavom stanju? Ovo je takođe nasleđeno stanje i nije neposredno u vezi sa svetskom krizom. Rejting javnih obveznica nije sada mnogo gori nego što je bio pre izbijanja krize, a i tada i sada je gori nego u većini zemalja sa kojima poređenje ima smisla.

Zašto se ne postavljaju ova pitanja? Zato što je u Srbiji sve lako opravdati ako se javnost nekako ubedi da problemi potiču iz inostranstva. Vlada je i krizu uspela da predstavi kao nešto što dolazi spolja i nema veze sa privrednom politikom koju ona vodi ili je nameravala da vodi, a javnost se postavlja navijački, ili kako se kaže partiotiski, pa podržava „naše“. Zašto je, opet, važno postavljati pitanja o odgovornosti? Zato što se krize lakše prevazilaze ako se promene oni na vlasti. Pogotovo ukoliko su doveli zemlju i privredu u takvo stanje da su posledice krize teže i ako je jasno da nemaju valjane odgovore. Demokartija ima tu prednost da je u takvim okolnostima moguće povećati politički kapital, drugim rečima poverenje u vlasti, ako se oni koji su na vlasti zamene drugima.

U Srbiji je to teško usled hronične političke nestabilnosti. Vlast Slobodana Miloševića se jednim delom održavala upravo zato što je uspevala da ubedi javnost da bi njen pad doveo do značajne destabilizacije zemlje. Stvari se nisu mnogo promenile od 2000. do danas. Promena na vlasti se smatra rizičnom zbog moguće destabilizacije. Ovo i zato što je opozicija, dakle alternativa, toliko rđava. Tako da se obnavlja struktura partija na vlasti, sa minimalnim promenama, od izbora do izbora. No, činjenica da nema valjane političke alternative ne stimuliše one na vlasti da ispunjavaju svoje obaveze, da ne govorimo o obećanjima. Pored toga, ne obezbeđuje političku stabilnost, jer je rizik destabilizacije za koaliciju na vlasti mali, budući da partije koje je sačinjavaju očekuju da se nađu i u budućoj vladajućoj koaliciji, možda sa nekim malim modifikacijama. Tako da je potrebna promena ljudi na vlasti teška, dok političke stabilnosti svejedno nema.

 
Peščanik.net, 05.03.2009.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija