Hrvatska se digla na noge nakon što je sud u Beogradu Dragoljuba Dražu Mihailovića posthumno i pravomoćno oslobodio presude kojom je nakon Drugog svjetskog rata kažnjen smrću. Hrvatski su diplomati i političari samo slijegali ramenima izgovarajući se samostalnošću srpskog pravosuđa. Ipak, čini se da postoji mogućnost da se obori ova odluka.
Zakon o rehabilitaciji iz 2006, po kojem je suđeno, protivi se Sporazumu o pridruživanju Srbije Europskoj uniji iz 2008. U pitanju je međudržavni sporazum koji ima snagu veću od zakona, zbog čega je 2011. donesen novi zakon koji bi onemogućio rehabilitaciju. Kako je za T-portal istražila Aleksandra Šućur, sporno je to što srpski sud nije obustavio slučaj i primijenio novi zakon iz 2011, po kojem bi u skladu s europskim pravnim načelima rehabilitacija bila nemoguća
U buri prašine koja se digla nakon izrijeka presude Višeg suda u Beogradu 14. svibnja – kojom se Dragoljub Mihailović posthumno oslobađa kaznene presude na smrt zbog izdaje, ratnih zločina i kolaboracionizma, izrečene 1946, te se pravno rehabilitira uz povrat oduzete imovine potomcima – jedva se uspijeva razabrati ‘što’ je (quid?) uopće omogućilo postupak revizije presude nekadašnjem generalu ‘Kraljevske vojske u otadžbini’, s obzirom na činjenicu da sličan pravni postupak ne bi bio moguć ni u jednoj drugoj europskoj zemlji.
Riječ je o Zakonu o rehabilitaciji Republike Srbije od 17. travnja 2006. (Sl. glasnik RS 33/2006), koji je donesen prigodno, a suprotan je pravnoj stečevini EU koju se Srbija obvezala poštovati potpisivanjem Sporazuma o pridruživanju iz 2008. Ovaj je sporazum po pravnoj snazi na razini Ustava, što znači da je iznad zakona i sud ga nije smio primijeniti. Zbog spomenute neusklađenosti je, uostalom, 2011. donesen novi zakon o rehabilitaciji, po kojem je ona za Dražu Mihailovića – nemoguća.
Iako je postupak Mihailoviću već bio u toku, zbog očiglednih razlika između dva zakona sud je morao obustaviti postupak, obratiti se Ustavnom sudu i prijeći na korištenje novog zakona. Primjenom zakona iz 2006. proces se vodio bez javnog tužitelja kao protustrane u postupku. To je ispravljeno u zakonu iz 2011, pa zbog niza detalja o kojima će biti riječi u tekstu po tom zakonu ne može doći do Mihailovićeve rehabilitacije. Budući da se radi o građanskom zakonu, on se mogao (i trebao) primjenjivati retroaktivno.
Zakon iz 2006. ne ispunjava temeljne kriterije bilo kojeg pravnog sustava jer krši niz međunarodnih sporazuma i praksi koji sežu i daleko prije 2006. On je, teško se oteti takvom dojmu, donesen u specifičnim političkom trenutku kao jednokratna mjera stvorena upravo za slučaj Mihailović.
U kontekstu potpisanih sporazuma Srbija je trebala zakonu iz 2011. dati retroaktivan učinak, to jest primijeniti zakon iz 2011. i na zahtjeve koji su pristigli ranije, jer je to građanski zakon i moglo se to učiniti. Činjenica da to suci nisu napravili sami od sebe može se osporiti pred Ustavnim sudom. Nakon toga sud bi morao suditi po zakonu iz 2011, u koji su ugrađene pravne stečevine što su standard u svim europskim zemljama, a ‘prigodno’ su izostavljene iz srpskog zakona iz 2006.
Presuda o rehabilitaciji Mihailovića pobudila je velik javni interes, ne samo u Srbiji, već i u svim zemljama bivše Jugoslavije, a kroz postavljena europarlamentarna pitanja koja traže očitovanje europskih institucija. Vijest polako prodire i u EU te se počinju ispitivati i analogije sa sličnim poslijeratnim procesima održanim u drugim europskim zemljama nakon Drugog svjetskog rata. Da su odjeci spomenute presude, a zapravo – tog zakona – ograničeni na Republiku Srbiju, moj interes za nju ostao bi na ‘primila k znanju’, bez razmišljanja o temelju koji je omogućio reviziju i poništenje presude iz 1946. jer nisam pravnica, nego politologinja.
Međutim, ‘vanjski’ odjeci nisu samo teritorijalnog karaktera, nego i ‘sektorskog’: odjekuju u međunarodnim odnosima, u europskom pravu, sukobljavaju se s međunarodnim i europskim sporazumima koje je Srbija potpisala i prije i poslije stupanja na snagu spornog zakona te s nekim temeljnim europskim vrijednostima i načelima. Samo zbog tih razloga, ‘koji me se tiču’, uz sav obzir i poštovanje i prema pravnoj struci i prema teritoriju Republike Srbije, osjećam se dužnom pozabaviti temom.
Tri (neispunjena) preduvjeta za reviziju presude
U zemljama EU revizije kaznenih presuda su moguće jer je moguća i sudska (i ljudska) greška. Ipak, revizije presuda donesenih po ‘političkom ili ideološkom’ ključu te uz formalno ‘nepoštivanje ljudskih prava’ nisu moguće osim ukoliko zahtjev za revizijom ne sadrži i jedan od sljedeća tri preduvjeta:
1) dokaz da se postupak nije smio pokrenuti (npr. iz nenadležnosti)
2) dokaz da se postupak nije trebao nastaviti (zbog toga što je kazneno djelo iz optužnice bilo ukinuto za vrijeme trajanja postupka)
3) dokaz koji, ukoliko je potvrđen u postupku, nedvojbeno ukazuje na to da bi osuđeni bio oslobođen od temelja optužnice. (N.B. ne da bi presuda bila drukčija, već da bi izrijek glasio: ‘nije kriv’).
U zakonu, koji je donijela Republika Srbija 17. travnja 2006, ne spominje se nijedan od ovih preduvjeta, odnosno ograničenja podnošenja zahtjeva za revizijom. U sjajnom tekstu ‘Rehabilitacija D. Mihailovića kao političko suđenje’, profesorica (čija je uža specijalnost upravo ‘revizija protiv presuda’) Pravnog fakulteta Union u Beogradu i članica Međunarodne akademije za komparativno pravo u Parizu, Vesna Rakić-Vodinelić, nakon analize pojma ‘političkog suđenja’ i kriterija koji su upotrebljivi u praksi sudskog odlučivanja o rehabilitaciji, daje prikaz kaznenih presuda u poslijeratnim europskim državama (uključno s Norveškom, koja nije članica EU-a) izrečenih nakon Drugog svjetskog rata osobama ‘u sličnom položaju kao Mihailović’, kako bi ispitala eventualno postojanje jedinstvenog europskog standarda i u tadašnjem vremenu, ali i ustanovila današnji odnos europskih država prema osudama izrečenim u prošlosti.
Njezina analiza pokazuje da je jedinstven kriterij za sve europske zemlje postojao i tada: ‘postratna suđenja za izdaju i kolaboraciju i/ili ratne zločine bila su smatrana tranzicijskom pravnom mjerom, neophodnom za denacifikaciju društva i države zahvaćene kolaboracijom s nacističkim ili fašističkim režimima’. Navodi i da ‘ni u jednoj od opisanih država nije izvršena rehabilitacija postratnih osuđenika niti ima znakova da se ozbiljno razmišlja o tome’. Izvodi i zaključak koji se odnosi na pravo svakog osuđenika na ‘fer i pošten postupak’: ‘komunistički’ sud koji je kaznio Dragoljuba Mihailovića primjenjivao je čak i više procesne standarde u usporedbi sa sudovima svih drugih analiziranih država’!
Mussoliniju nisu ni sudili…
S obzirom na to da je njezin komparativni popis izostavio Italiju, državu koja me se tiče jer sam njezina građanka, dodala bih ‘talijansko iskustvo’, odmah ističući činjenicu da je Mihailović imao suđenje. Per contro, Mussolini i mnogi fašistički gerarchi nisu imali ni suđenje, ni presudu, niti se ikad doznalo tko je dao nalog za egzekuciju, da bi uopće neki zakon, bilo pravedni bilo nakaradni, mogao omogućiti reviziju tih procesa/presuda, jer ih… nije ni bilo. Nije bilo čak ni pravosudne istrage! Uvijek sam se pitala li je to zato što bi nalaz istrage, eventualno otkrivši ‘počinitelja’, otvorio pitanje procesuiranja osoba koje su naredile njegovu likvidaciju, dovlačenje njegovog mrtvog trupla u Milano i izlaganje na trgu Loretu, kako bi se što više ljudi moglo vlastitim očima uvjeriti u to da je stvarno mrtav i da više nikome ne može nauditi.
Ubojstvo ne zastarijeva, ali imam razloga sumnjati da bi ikad itko pokrenuo takav proces, iako je pravno moguć. Izvršenje ubojstva nad fašistom koji je odgovoran za zločine u talijanskom društvu (barem dosad) nije nikad bilo percipirano kao ‘ubojstvo’, već uglavnom kao ‘jedini nužni izbor’. Teresa Mattei, talijanska partizanka i najmlađa članica Ustavotvorne skupštine Republike Italije, osoba je koja je organizirala atentat na fašističkog filozofa Giovannija Gentilea. Taj je fakt oduvijek poznat; počinitelji ga nikad nisu ni krili. Do prije dvije godine bila je živa i nikom nije palo na pamet otvoriti ikakav proces protiv nje ili istragu o ubojstvu. O atentatu koji je materijalno izvršio njezin suprug napisala je: ‘U ratu ljudski život gubi vrijednost. Kretali smo se usred krvi, svaki dan smo svjedočili strašnim zločinima koji su nas otvrdnuli. Postoje trenuci u povijesti koji ne dopuštaju polovične mjere.’
Teresa Mattei osoba je zaslužna za članak 3. talijanskog Ustava: ‘Zadatak je Republike da ukloni prepreke ekonomske i socijalne prirode koje faktički limitiraju slobodu i jednakost građana…’ Ova rečenica – kojom građani utjelovljeni u Ustavotvornu skupštinu po prvi put u svojoj povijesti nešto naređuju, daju ‘u zadatak’ svojoj državi, bila je inspiracija i ustavni temelj brojnim zakonima koji su tijekom 70 godina determinirali jačanje socijalne pravde, rada, položaja žena, uklanjanja diskriminacija, a također i zapreka za izglasavanje zakona koji bi minirali načelo jednakosti, slobode i socijalne pravde. Njezinu osobnu predanost idealima demokracije, slobode, pravde ‘jednake za sve’ i pravne države najbolje dokazuje činjenica da se zbog svoje osude staljinizma odrekla kandidature za zastupnicu na listi Partito comunista italiano i bila izbačena iz partije. Svoj je život posebno posvetila zaštiti djece i brojnim civilnim borbama (dvaput dekorirana Ordenom Republike za civilne zasluge), a zahvaljujući njezinoj inicijativi ‘Poslušnost više nije vrlina’, Italija je otvorila novi proces i dobila izručenje nacističkog zločinca Ericha Priebkea, tako da je on napokon mogao biti kažnjen na doživotnu robiju.
Što bismo u Italiji danas trebali činiti? Rehabilitirati Priebkea, s obzirom na to da je dvaput imao suđenje za isti zločin? Osuditi Teresu Mattei jer je ubila fašističkog filozofa? Mislim da ne pretjerujem ako kažem da, kad bi nekom u Italiji palo na pamet napisati i izglasati zakon kakav je Zakon o rehabilitaciji Republike Srbije iz 2006, prouzročio bi… građanski rat. Ili, vjerojatnije, bio bi podvrgnut psihijatrijskoj ekspertizi, jer se ne bi našao talijanski sudac koji bi ga primijenio.
Talijanski korijen ‘prava okrivljenika’ i u Srbiji
Nitko ovdje ne bi izvlačio mrtvace iz njihovih grobova. Niti bi se, buljeći u monstruma u kojeg su se izrodila njegova načela, u grobu prevrtao Cesare Beccaria, pravnik koji je 1764. u Milanu ‘izmislio’ fer i pošten postupak skupom načela sabranih u knjižici ‘Dei delitti e delle pene’, a koja je izvorište brojnih povelja i kaznenih prava europskog kontinenta, pa tako i onog u Srbiji. Bez knjige ‘O zločinima i kaznama’ ne samo da ne bi bilo ikakvog poštovanja prava optuženika, već kaznena prava u Europi još ne bi pravila razliku između kaznenog djela i vjerskog grijeha, razlog zbog kojeg je na početku bila zabranjena. Kako rekoh, do presude po takvom zakonu nikad ne bi ni došlo, sve i da netko ukloni tri nužne pretpostavke iz Zakonika o kaznenom postupku o kojima sam u točki I. (čl. 631 talijanskog zakonika o kaznenom postupku određuje da se zahtjev za revizijom kaznene presude mora odbaciti, tj. ne može se pokrenuti postupak, osim u tri slučaja, među kojima je i čl. 530 z.k.p., koji eksplicitno predviđa da je zahtjev prihvatljiv samo u slučaju da postoji dokaz da bi osuđeni, ukoliko bi dokaz bio potvrđen, bio oslobođen optužnice koja je dovela do osuđujuće presude).
Da bi se to shvatilo, korisna je gornja digresija o liku Terese Mattei, jer se ona ne tiče prošlosti, već sadašnjosti i budućnosti, što građane više zanima. Mattei nije bila ideološki podređena ikakvoj partiji, već predana vrijednostima koje danas zovemo ‘europskim vrijednostima’, a šire se smatraju ‘građanskim’, ljudskim i univerzalnim: ono što je loše, loše je i protiv toga treba ustati, reći NE! To je loše, to je zlo! Ispravimo to!, neovisno o ideologiji iz koje zlo dolazi. Danas se smatra da su se ‘građanske vrijednosti’ učvrstile širenjem ‘liberalnih ideja’. To je samo djelomično točno. Drugi aspekt leži u činjenici da se netko, netko kao Teresa Mattei, ‘faktički’, kako je to fino rekla u čl. 3. talijanskog Ustava, za njih borio. Ona se danima borila za tu riječ ‘faktički’ s drugim članovima Ustavotvorne skupštine koji su mislili da je u redu to da i socijalna pravda i jednakost ostanu mrtvo slovo na papiru.
Samo takva inzistiranja na faktičnom aspektu doprinijela su evoluciji prava i sloboda, afirmaciji tolerancije i društvenog mira, činjenici da danas svatko, bez straha, može mirno oplakivati svoje mrtve, neovisno o ideologiji kojoj pripadaju i bez obzira jesu li se, nakon Drugog svjetskog rata, nalazili na pobjedničkoj ili poraženoj strani. U Italiji imamo Dan sjećanja na sve poginule, na sve žrtve, pa tako i na žrtve partizanskih nedjela, kako god ih svatko pojedinačno interpretirao. Imamo ih ne zahvaljujući ideološkim nadvladavanjima, već zahvaljujući nečijoj predanosti građanskim vrijednostima. U Italiji ne slavimo ‘Dan pobjede nad fašizmom’, već ‘Dan oslobođenja od nacifašizma’.
U Italiji, jednoj od članica EU-a koja ju je i utemeljila, ideološka nadvladavanja i ideologiju nadvladavanja smatramo necivilizacijskim i antieuropskim. Za taj stupanj građanske svijesti dužni smo danas osobama kao što je Teresa Mattei. Iz ove građanske i neideologizirane perspektive (uvriježene u čitavoj Uniji), Zakon o rehabilitaciji Republike Srbije iz 2006. stvara nam problem jer je riječ o ideološkom zakonu. A problem nam stvara i svrstavanje Dragoljuba Mihailovića u ‘antifašiste’ i ‘ne krive’ osobe po presudi iz 1946. Neovisno o presudi u Srbiji, u Italiji nemamo nikakvog racionalnog razloga smatrati Mihailovića antifašistom; ta karakterizacija vrijeđa naš opći osjećaj za hrabrost, vrijednost i dosljednost osoba koje su stvarno bile antifašisti, a borile su se za sve građane. Neovisno o našim ideološkim razlikama, faktično zalaganje autentične antifašistkinje za građanske vrijednosti, koje nas sve danas povezuju i čine to da nijedna ideologija ne dominira drugom, neupitno je i najdesnijem talijanskom građaninu. I kad bi ga se pitalo voli li više suživot s ideološkim neistomišljenicima u pravnom okviru koji je jednak za sve ili afirmaciju zakona koji zastupa njegov ideološki pogled a pljuje po oprečnom – izabrao bi prvo.
Dražu bi osudili i po zakonima Kraljevine Jugoslavije
U konkretnom slučaju, sama činjenica da je kralj pozvao svog generala da se stavi pod Titovo zapovjedništvo, a ovaj to nije učinio – potvrđuje izdaju i onih pravila (i po onim zakonima) za koje se tvrdi da ih je poštovao. Da je umjesto ‘komunističkog zakona’ na Mihailovića bio primijenjen Krivični zakonik Kraljevine Jugoslavije iz 1929. i Haške konvencije iz 1907. – on bi opet bio osuđen kao izdajnik! O postupku iz 1946. pravna stručnjakinja Vesna Rakić-Vodinelić kaže: ‘Ono je imalo sve odlike postratnog suđenja. Držanje suda i kvaliteta obrane pokazali su više poštovanja prema pravičnosti suđenja, nego što je to bio slučaj s, na primjer, suđenjem Pierreu Lavalu u Francuskoj ili Williamu Joyceu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo su poslije Drugog svjetskog rata bile demokratske države. Srbija (i FNRJ) je bila komunistička država i to je jedina differentia specifica u odnosu na suđenja u Francuskoj, Britaniji, Norveškoj i Grčkoj. Ta se razlika naročito potencira banalno zlom primjedbom da su Mihailoviću sudili pobjednici. Međutim, oružani sukobi obično završavaju nečijom pobjedom, odnosno porazom, a sasvim rijetko pomirenjem.’
Ističe da bi bio proglašen ‘krivim’ čak i da ga je isti sud sudio po Zakoniku Kraljevine Jugoslavije, čiji paragraf 105. glasi:
‘Državljanin Kraljevine Jugoslavije koji se u vreme rata što se protiv Kraljevine ili njenih saveznika vodi, primi službe u neprijateljskoj vojsci ili u njoj i dalje ostane i ako na to nije prisiljen, kazniće se robijom do petnaest godina. Ako je takav državljanin učestvovao i u samom ratu kao borac kazniće se smrću ili večitom robijom.’
Međudržavni sporazumi pobijaju ‘Dražin zakon’
Analogno, da se Mussoliniju sudilo, koji sud ga ne bi bio proglasio krivim i kaznio na smrt? Ne mogu dovinuti s kojim se izazovima sučelio Viši sud u Beogradu. Da su primijenili zakon iz 2006. doslovce – jesu. Ono što mi je neshvatljivo, iz talijanske perspektive, jest kako suci nisu primijetili da sam taj zakon sadrži iste sastojke ideološkog tipa (samo obrnutog predznaka) i nepoštenog postupka, odnosno načela kojima su se, tvrde, vodili u postupku da bi revidirali presudu. U trenu izrijeka u Srbiji je na snazi novi Zakon o rehabilitaciji, iz 2011, koji prilično redimenzionira nepoštene aspekte Zakona iz 2006: dozvoljava pravo na žalbu (čl. 5), uvodi dvostranačnost (čl. 6), tj. obligatorno sudjelovanje državnog tužitelja Republike Srbije i njegovo prethodno mišljenje o samom zahtjevu, ukida se nezastara iz čl. 2 i daje krajnji rok za podnošenje zahtjeva (12. prosinca 2016). Na mrežnoj stranici Višeg suda čak su skrupulozno poredane razlike između dva zakona.
Svojevrstan je paradoks to da trojici sudaca nije palo na pamet da jednim građanskim postupkom, i to onog tipa u kojem se sluša samo ‘jedno zvono’, revidiraju ipak jednu kaznenu presudu i da zbog razlika između novijeg zakona i onog starog, po kojem postupaju, možda trebaju tražiti ocjenu ustavnosti s obzirom da provedbom starog krše načelo jednakosti? Minimalno što bi državni tužitelj (figura koja vidno nedostaje, ali su je mogli ‘nadomjestiti’ i suci) istaknuo u postupku jest da bi osuđeni bio osuđen sve i da je imao ‘fer i pošten postupak’. Suci nisu mogli ne primijetiti da će svaki slični zahtjev biti odbačen po zakonu iz 2011, tj. da će biti nejednako tretirani. Zakon iz 2006. je ad hoc zakon, napravljen ‘po mjeri’ slučaja Mihailović i jasno reflektira politička previranja koja su zahvatila Srbiju te godine (prekid pregovora s EU-om, izlazak Crne Gore, izlazak ministara G17 iz vlade…).
Da je postupak izvanpravni, to je utvrdila stručnjakinja. I taj karakter, pored ideološkog, također danas stvara problem koji izlazi iz okvira prava i iz teritorija Republike Srbije. Od 2000. nadalje Srbija je potpisala brojne međunarodne sporazume koji kao svrhu imaju regionalnu i društvenu stabilnost, pravosudnu suradnju itd. (Pariška povelja, Sporazum o stabilnosti…). Ti sporazumi imaju veću pravnu snagu od običnih zakona i na teritoriju same Republike Srbije. Od Ustavnog suda se vjerojatno trebalo tražiti i mišljenje o usklađenosti zakona s europskom pravnom stečevinom, a nadležnost za tu procjenu ima i Europski sud pravde. Zašto suci nisu zaustavili postupak i zatražili procjenu toga koliko je zakon usklađen s odredbama međunarodnih povelja i europskom praksom?
S obzirom da to nije učinjeno prije presude, to mora biti napravljeno danas. Srbija je 2008. potpisala Sporazum o pridruživanju EU, obvezala se na usklađivanje prava s europskim. Novim zakonom o rehabilitaciji je to donekle i učinila, ali nije stavila izvan snage primjenu starog zakona na zahtjeve koji su prethodili Zakonu iz 2011. Kako je posrijedi građanski a ne kazneni zakon, primjena Zakona iz 2011. trebala je imati retroaktivni učinak da bi se obveza ‘usklađivanja prava’ smatrala ispunjenom. Bez retroaktivnog učinka primjenu Zakona iz 2006. možemo smatrati samo ‘figom u džepu’, kako se to popularno kaže u Republici Hrvatskoj, također članici EU. U Republici Hrvatskoj ne postoji Zakon o rehabilitaciji, a revizija presuda je – daleko korektnije – omogućena normalnim zakonom o parničnom postupku, slično kao i u Italiji.
Zadnji aspekt koji bi se odnosio na percepciju presude iz talijanskog ugla spada u last but not least.
U talijanskom pravu ‘rehabilitiranim’ se smatra svaki osuđenik koji je odslužio svoju kaznu. Dragoljub Mihailović je kažnjen, strijeljan. Društvo, bilo u Srbiji, bilo u Hrvatskoj, kao i u ostalim zemljama, s njim nikakav problem nije imalo od momenta kad je kazna izvršena. Od tog trena general Mihailović je platio za svoja nedjela i postao ‘rehabilitiranim’ ipso facto što je kazna izvršena. Iz talijanskog ugla gledanja, presuda donesena 14. svibnja ga nije ‘rehabilitirala’, već ga je izvukla iz groba, ‘zombizirala’. Pritom je kaznila društvo: na strah od njegovog zombija, na strah od daljnje ‘zombizacije’, kao u horor filmu ‘Zombie Nation’. Unijela je sumnju u integracijsku sposobnost Republike Srbije, u iskrenost i predanost općoj stabilnosti Europe. U koju i dalje želim vjerovati, u nadi da će ovu grešku samostalno i ispraviti, zbog same sebe, svoje stabilnosti i afirmacije građanskih vrijednosti i načela jednakosti, bez potrebe da nešto poduzme tek nakon diplomatskih nota i prosvjeda zbog kršenja sporazuma, bez pritisaka iz Bruxellesa.
Držim palčeve toj soluciji.
Autorica je magistrica političkih znanosti, specijalizirana za međunarodne odnose i strateške studije. Rođena je u Hrvatskoj, živi i radi u Milanu. Bavi se konzaltingom, analitikom i prevođenjem stručnih sadržaja, a njezine tekstove objavljivao je think-tank Osservatorio sui Balcani, specijaliziran za odnose na području bivše Jugoslavije.
Aleksandra Šućur, T-portal, 07.06.2015.
Peščanik.net, 15.06.2015.
Srodni linkovi:
Vesna Rakić-Vodinelić – Proces
Aleksandar Sekulović – Pravne nekorektnosti u rehabilitaciji Draže Mihailovića
Srđan Milošević: Draža Kamuflaža – antikomunistički totem
Branislav Dimitrijević – Đeneralov i ostali antifašizmi
Saša Ilić – Rehabilitacija ratnog zločinca
Vesna Rakić-Vodinelić – Rehabilitacija D. Mihailovića kao političko suđenje