- Peščanik - https://pescanik.net -

Objašnjenja

Zanimiljiva je reakcija na izjavu jednog ministra da je uzdržavanje od kupovine način da se obuzda rast cena. To je sve nasmejalo, toliko zvuči neadekvatno, da se tako izrazim. Međutim, svi se slažu za izjavama ministara, guvernera centralne banke, pa i predsednika države, kako je najbolji odgovor na krizu – štednja. U čemu je tačno razlika između ovih dveju tvrdnji? U opštosti. Jasno je da nema mnogo smisla sugerisati ljudima da ne kupuju trajnu ili bilo koju drugu potrošnu robu kada cene rastu, ali to naravno važi i za štednju uopšte. Samo što je ljudima, i javnosti uopšte, to jasno kada je reč o pojedinačnom delanju, ali ne i kada je reč o političkom delanju, pa ono što je svakome besmisleno kada se odnosi na njega, postaje mudro kada se odnosi na, u ovom slučaju, privrednu politiku.

Pored toga što se ne generalizuje, gubi se iz vida ono što je ključno: zašto cene u Srbiji rastu, kada se svuda u svetu strahuje od pada cena, jer je kriza? I što je još važnije, da li je potrebno štedeti u uslovima krize? To su dva ključna pitanja. Na drugo je lakše odgovoriti. Ako cene rastu isplati se trošiti, jer novac gubi vrednost. Ako cene padaju, ne isplati se trošiti, jer realna vrednost novca raste – jer će sutra roba pojeftiniti. Šta, dakle, raditi u Srbiji kada cene rastu upravo kada bi trebalo da, usled krize, padaju? Pojedinačno, to je jasno – trošiti dok cene rastu, a štedeti kada počnu da padaju. Je li to dobro sa stanovišta privredne politike? Nije. Ona bi trebalo da deluje u suprotnom smeru (kontraciklično, kako se to kaže). Kada cene rastu trebalo bi da ih centralna banka stabilizuje i tako utiče na obuzdavanje potrošnje. Šta je činila Narodna banka Srbije? Ona je potrošnju podsticala sve do pred majske izbore, održavajući nisku kamatnu stopu, a potom je podsticala uvoz apresijacijom dinara. Kamate su krenule nagore tek početkom drugog kvartala, a dinar je došao do jedva iznad 75 dinara za evro tokom leta. Sada, kada se ulazi u krizu, pa će cene padati usled smanjenja potrošnje, jer pada tražnja za izvozom i smanjuje se rast kredita, preporučuje se štednja, a tom će cilju služiti i politika centralne banke i državni budžet. Bez obzira šta će ko pojedinačno da radi, centralna banka i ministarstvo finansija će činiti upravo ono što predlaže ministar čija je izjava, svi se slažu, besmislena do komičnosti.

U Srbiji će se, dakle, prinudno štedeti, domaćinstva zato što će imati manje sredstava i zato što će biti sve neizvesnije sa kojim će sredstvima raspolagati sutra, kada će se mnogi suočiti sa gubitkom zaposlenja, a privredne će vlasti štedeti, jer nisu kada je trebalo. Štednja će, pak, dovesti do toga da će se smanjivati proizvodnja i gubiće se, već pomenuta, zaposlenja. Zato svuda u svetu privredne vlasti gledaju da podstaknu potrošnju, jer se boje teških posledica pada cena, dakle deflacije. Zanimljivo je da se svuda može nešto pozitivno pročitati o Kejnzu i istovremno se zagovarati štedljivost. No, o Kejnzu na kraju.

Zanimljiva je i reakcija na krizu. Ona je, po opštem uverenju, uvezena, kao i sve ostalo. U ovom času jedan drugi ministar veoma dobro koristi sklonost ljudi u Srbiji da za sve rđavo krive strani svet. Isto važi i za krizu. U većini drugih zemalja se raspravlja o spremnosti i sposobnosti vlasti da se suoče sa negativnim privrednim kretanjima i o tome da li su učinile sve da se za to na vreme pripreme. Sve bi te vlasti rado prenele odgovornost na druge, recimo na Amerikance, ali javnost nije spremna da to i prihvati. Ovo, pre svega, zato što se nigde ne gaji kult žrtve kao u Srbiji. Teško je naći javnost u kojoj se više ističu samopoštovanje, dostojanstvo i sve vrednosti koje se oslanjaju na snažnu ulogu individualne odgovornosti, a gde se istovremeno za sve krivi nepravičnost drugih čije su svi, pojedinačno i kolektivno, žrtve. U to se, naravno, uklapaju i domaći izdajnici, što je omiljena tema tabloida, ali i intelektualaca, čitavih fakulteta, pa povremeno i akademije nauka.

Međutim, problem Srbije je prozaičan: krizu je dočekala nespremna. Do toga je došlo iz političkih razloga. Javna potrošnja je povećana zato da bi se kupovali glasovi, a novčana i politika kursa su bile saglasne sa tim političkim ciljevima. Sada je potrebno platiti cenu takve privredne poltiike, a nju nema ko drugi da plati nego pojedinci i njihova domaćinstva, kojima se preporučuje da štede kako bi pregrmeli krizu. To što će druge zemlje odvraćati svoje banke, preduzeća i domaćinstva od štednje, a srpske im vlasti upravo štednju savetuju, ta se razlika ne objašanjava, jer niko za nju ni ne pita.

Ovome pomaže i jedan specifičan način objašnjavanja pojava, koji nije karakterističan samo za intelektualce u Srbiji. Jedan poznati kineski ekonomista je bio pitan zašto je prevodio baš Hjuma dok je bio na prinudnom radu u vreme kulturne revolucije? U Kini, odgovorio je, mnogo se cene kauzalna objašnjenja, a Hjum je prema njima bio skeptičan. Ovo je zanimljivo sa više aspekata, od kojih je jedan lakoća sa kojom se objašnjavaju pojave. Troši se veoma malo vremena na prikupljanje informacija i odmah se prelazi na objašnjavanje. Dva su metoda možda karakterističnija od drugih.

Prvi se obično uvodi sa „Nije to zbog toga, već…“. Ovo je korisno kada se ne želi videti uzrok koji bode oči. Tu spada, recimo, izjava o tome kako nije problem u tome što Srbija ne sarađuje u potpunosti sa Haškim tribunalom, već u tome što Holandija ima unutrašnje političke probleme kada je reč o genocidu u Srebrenici. Slične su i izjave, u davanju kojih su se izveštili svi ministri, da se Srbija sporo približava Evropskoj uniji ne zato što ne ispunjava obaveze, već zato što je Evropska unija neće (dovoljno je setiti se ko je sve rekao da se neće „podleći ucenama“). Jer na ovom mestu se koristi omiljeni metod potvrde uzročnosti – da nas hoće, uslova ne bi bilo, o ucenama i da ne govorimo.

Drugi metod je onaj za koji se kaže da se od drveća ne vidi šuma. Jedna njegova verzija glasi da su za sve krivi Amerikanci. Tako se, recimo, objašnjava da su srpski susedi priznali nezavisnost Kosova pod pritiskom Amerikanaca. Zašto Amerikanci to čine? Tu sada svako ima ono objašnjenje koje upravo njemu bode oči. Za one koji smatraju da su postigli veliku, gotovo neuporedivu, titovsku, diplomatsku pobedu u Ujedinjenim nacijama, razlog jeste, naravno, da se ona pomuti. Onima, opet, koji imaju rđavo mišljenje o susedima, jasno je da ne može biti jasnije da je to zato što su susedi potkupljeni ili ucenjeni ili i jedno i drugo. Od strane, naravno, tih istih Amerikanaca.

I ovaj metod se oslanja na isti protivčinjenični argument: da li bi ti susedi priznali nezavisnost Kosova da ih nisu pritisli ili potkupili Amerikanci? Odgovor je očigledan. Kineski ekonomista je smatrao da će biti potrebno mnogo vremena i istrajnog proučavanja Dejvida Hjuma da bi se ljudi oslobodili privlačnosti protivčinjeničnih sudova. Oni su zavodljivi, pa u njih počinju da veruju i oni koji ih formulišu. Jedan primer je uverenje na kojem se zasniva srpska međunarodna politika da Albanci ne bi ni sanjali o nezavisnosti, da nije Amerikanaca. Ili, ako neko hoće da ode dalje u prošlost, da nije Amerikanaca i njihovog piona Tita. I, naravno, domaćih izdajnika, nepatriota i ostalih plaćenika.

Drugi primer je nedavna reakcija na odluku Međunarodnog suda pravde povodom hrvatske tužbe. Ne bi taj sud tu odluku doneo kada bi znao celu istinu. A ova se može videti samo u kontekstu. Recimo, dvadestog veka. Ovako je formulisala svoj cilj utvrđivanja istine i nesuđena Komisija za istinu, koju je u jednom času osnovao predsednik Savezne republike Jugoslavije. Njen cilj je bio da utvrdi istorijske uzroke onoga što se događalo u Vukovaru, Dubrovniku ili u Srebrenici. Jer, da nije konteksta, ne bi bilo ni tih događaja. Ne bi se valjda sve to događalo da nije bilo Drugog svetskog rata? Odgovor je očigledan.

Budući da se lako formulišu objašnjenja, nema potrebe da se prikupe informacije i uloži trud u utvrđivanje činjenica. Ovo, opet, vodi političkim greškama, koje se ponavljaju. Tako se, opet, ovoga puta od naprednjačke stranke, čuju zahtevi za vezivanjem za Rusiju, jer je to pravi odgovor na krizu, kao uostalom i na sve ostale izazove. Iz tih se razloga insistira na sporazumu o gasovodu pod nazivom „Južni tok“, koji će doneti neverovatne koristi, kao da će njegova izgradnja početi sutra i kao da će do čitavog posla doći čim se srpske vlasti sa njime saglase. Oni koji to govore su, čini se, primetili da je u međuvremenu izbila ozbiljna globalna kriza, ali još nisu primetili da ona nija zaobišla Rusiju i sektor nafte i gasa.

Slično je bilo i pre dvadest godina kada srpska politička javnost nije primetila da propada sovjetski socijalistički sistem i da se raspada Sovjetski Savez. Naprotiv, očekivalo se da će sovjetski model zameniti američko-titoistički, jer je svima bilo jasno kao dan da je sa liberalizmom svršeno. Bilo je nešto interesovanja i za Kejnza i njegova učenja, budući da je i tada zemlja bila u krizi. Jedino što se sve to uzimalo iz druge ili treće ruke. Kao što nije postojao interes da se sagledaju činjenice, tako nije baš postojao ni interes da se razume Kejnzova moralna i ekonomska teorija. Pa se za ovog liberala smatralo da je pristalica jedne ili druge vrste totalitarizma, a već svakako socijalizma.

Ništa od toga, naravno, nije tačno. Tačno je i važno upravo sada njegovo shvatanje, koje datira još od njegovih najranijih radova, da je deflacija veći problem od inflacije. I da je u uslovima deflacije štednja problem, a ne rešenje, zbog „paradoksa štednje“: ako svi štede, ukupna štednja može čak da bude manja nego ranije, jer će se smanjiti ukupan nacionalni dohodak, jer će smanjena potrošnja dovesti do pada cena, koji će dovesti do pada ulaganja i proizvodnje. Povećanje štednje ima smisla ukoliko se računa sa povećanim izvozom, ali to u uslovima kada su svi trgovački partneri u recesiji nije veoma realistično, čak i ako se, kao sada, postepeno devalvira dinar. To će možda dovesti do pada uvoza, što takođe ne mora da bude povoljno za proizvodnju. U uslovima, kakvi su u Srbiji, možda bi moglo da pomogne povećanje javnih ulaganja, ali to zavisi od toga da li to može da se finansira. Svakako ne bi trebalo očekivati značajne komercijalne kredite, što znači da će mogućnost povećanja javnih ulaganja biti ograničena. Ukoliko se računa da se povećanom privatnom štednjom finansiraju javna ulaganja, to će značiti da je privredna politika dovela do krize u privatnom i potrebe za jačanjem državnog sektora. Što će, naravno, biti još jedan dokaz za sva omiljena objašnjenja koja su ovde navedena.

Jer da ta objašnjenja nisu tačna, kako bi uopšte moglo da dođe do krize i svega ostaloga što je, kako bi rekla Deklaracija o pomirenju, „Srbiju snašlo“?

 
Peščanik.net, 23.11.2008.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija